Књижевне новине

BOGDAN POBOVIĆ

Sećanja na

Bogdana

LIČNOST

Nikad nije dovoljno govoriti.o njegovoj ličnosti. Jer se iza imena njenog nalazi (...) jedna od najzanimljivijih ličnosti našeg duhovnog života; ako ne i najzanimljivija uopšte. Njena zanimljivost dolazi još i od toga što ona ne označava nikakvu našu vrstu i ne može da se stavi ni u kakvu našu duhovnu porodicu. Imamo liniju Dositej i tako dalje, Vuk Karadžić do Cvijića, Đura Jakšić, Vojislav Ilić i tako dalje, Njegoš, Mažuranić i tako dalje. Imamo nekoliko dinarskih, panonskih, šumadijskih linija i žica. Ni u koju od fih ne možete staviti Bogdana Popovića. Ako bi se na silu hteo da stavi u neki naš okvir, jedino bi mu pristajao naš „prečanski“ grčko-cincarski tip. Ali i to sasvim malo.

Već sam fizis izaziva pažnju. To je fizis, isko mu je preko sedamedeset godina(i), čoveka ođ četrdeset godina. Telo bez trbuha, bez sala. Dosta dug grudni koš na koji su nasađeni gore velika četvrtasta glava sva pokrivena do u čelo kosom, upravo više dlakom, a dole kratke noge sa malim slopalom. Glava, vrat i uši potpuno su pokriveni dlakama, što pokazuje sladostrasnu prirodu i čulnu. Oči uvek svetle i nešto umorne i krvave. Nos prilično komičan. Usne debele, nabrekle; čulne. Cela glava satirska. I telo. Gledao sam ga na hvarskom kupatilu. Lako i mršavo telo pustinjaka. Jednovremeno, elastično i pokreino kakvog sladostrasnika. Kađ se pak to telo obuče, nataknu uvek duboke cipele i polucilinder i, uz lo, ukrasi se kišobranom, pojavljuje se učitelj privatnih časova nekog naročitog jezika. Kad iz fog tela progovori duh i, u njemu, naročito, ipređavač, cela se stvar izmeni i vi ste u društvu izvanrednog uma. Ako ste, naravno, slušač. Jer je Bogdam Popović najveći monologista koga sam sreo...

... Retko je naći ftakovig !mijprovizatora. Bogdan Popović je sav to. On je najdarovitiji kad nepripremljen reaguje na. pitanja, na Dprirodu, slike, Knjige, svetlost, ishranu, zdravlje. Ovo poslednje naročito, U pitanjima bolesti i zdravlja — neigcrpan je. To više nije darovita mašta. To je akcija i dejstvo jednog genija. Naročito u odnosu na njega. To prelazi najuznemirenije duhove i duhovne nervoze. On toliko misli na sve bolesti da ih oseća kao stvarne. Glava raste, oči bole, zubi, uši zuje, stomak, kosti, pluća, srce: sve. Svih dve-tri hiljade koščica, organa, čestica: sve je teško bolesno. Taj pozitivist, racionalist, taj bon sens'ista i rezonater — sve izgubi kad su u pitanju njegove bolesti. I u to ulazi s većom maštom od one Pola Žoajeza u jednom Dodeovom romanu. Na jednom kupalištu, jedanput, primetio je na grudima mladež jedva izrastao, Odmah je zaključio da je to početak raka. „Ovo je, Lazareviću, kamnmceroidno“. U jednom pismu — da ne navodim kome piše jedanput ovako: „Ja sam dve trećine vremena morao utrošiti na pronalaženje veštačkih sredstava da se poduprem, da pojačam svoje aktivne sposobnosti; ja sam celoga života išao na štakamz i nosio naočari“. — „Poneki put, fako nafteran, čovek uspe da pronađe mikroskop i teleskop, i onda je dobit; ali na štakama vukovati mikroskopom i teleskopom ne znači biti u potrebnim povoljnim okolnostima; naročito kad umesto desne ruke (main) imate gvozdenu kuku nasađenu na dlan ili vrat ruke...“ Jednom mi je pričao da su mu se pluća fako nadula da lekar nije bio u stanju ds nađe njegovo srce. Drugi put da ima nekoliko bolesti od kojih niko drugi ni svaku od njih, posebno, ne bi mogao da izdrži. I puno sivari i bolesti u tom mesu. O lome čitave knjige bi se mogle napisati. Kad bi se sve sačuvalo šta je on o tome o sebi govorio, imala bi se jedna Knjiga, ogromna, koja bi daleko nadmašila, po dubini i opažanjima, i iz ove oblasti, sve ispovesti Svetog Avgustina, Rusoa ili Kazanove. Bogdan Popović je neverovatno duboko svakodnevno istraživao po sebi, u ovom pravcu naravno, i „ispričao“ je stvari koje su, jednovremeno, šekspirovske i aristofanske. ,

Retko je zanimljiva; prezanimljiva je njegova ličnost. Bogdan — čovek: velika enciklopedija! Na stotinu stvari da se DOO sa svakim slovom dalje sve više, sve do p9%0 To vri od interesantnosti. Sve je pitanje, sve je čuđenje, sve je do napetosti izvanredno na više i na niže, ka ozbiljnom, mudrom, DEO biljnom, komičnom: stas, stav, hod, glava, a ce cije, reakcije, fobije, nervoze, „tiković, TAM nagoni, apetiti, razonođenja, kritike, OON RO invektive (sjajne! I sve je to —_ i to Je. rakteristično — potpuna celina. Retko Ce Oe Sve jedno iz drugoga se razvija ! drži OSa tava 'zgrađa. Ima tu kafernaumskos, OOOEECH | bufonskog, aristofanskog, IPBRIČRO PUB nog, komično-nervoznog, _pantagriels i ONO skog, prometejskog, mučeničkog, Strasti RC

ravna i i mešteno u jednoj . orgazmičkog. Ali sve to 5 doja zg) j drži. To je malo telo pustinjaka, “grad, koja se LO JOST e ROŽOKO JKOP mršavo, sa kafenom ı1 žućkastom :

i ; a, S akom, koja mu koju se vide rebra, 5 glavom jak 'Sdyalzb6d ne odgovara, i koja izgleda da je O

nekog pogrčenog Egipćanina, čak i Turčin, 1 j čaino na to telo, kao na kolac 9 uglavljena slučaj OVI

i ji zuji I ceo onaj Rkovanluk koji zuji, ; šumi sve je to u takvoj jednoj prenapetoj

dj Lat ič ko se 8

9imosferi da je čudo ka : , i kako sve to ne raznese fu trošnu PO Naročito kada je sve u takvim prokyrcucAŠ tima: „odozgo* slava koja hoće realdO e ka razumno i normalno i „odozdo ORO, izdkeau Moni i silni tlakovi. Sukob - Pe agoBMNaSa jednog izučenog razuma 1 pravo Tita dara. Ta dva Bogdana POpOVIĆ „SUDBO CIJI šu na „ringu“ u „boksu“. Kad god |. Waddde imam lep izlet u umetnost i Oaiı ; hipažatu Sore, imamo „teoriju Ted Rau koja ide do i operacije po delima i analizu #0, _IOBCLOGRAJEOI

(i) Ovaj tekst pisan je 1937. godine.

KNJIŽEVNE NOVINE

skih okolnosti,

ve to održava.

Popović „paljetkovanja“, Potčinjen i podređem, taj razum -- bez koga se takođe ne može — služi dobro njegovom tvoraštvu, ali čim se on dohvati \pprinoina' odoše kod njega i život i dar i delo.

Sećam ga se u jednom lepom i proizvođačkom trenutku Objavljen je rat 1914. Vraćao sam se sa studija na front odbrane Beograda. Našli smo se kod starog „Ruskog cara“. Bilo je sunce i Popović je bio raspoložen, Govorio mi je o Kročecovo; estetičkoj teoriji, Bio je „im Wute des Gefechtes“. Svaki čas je prcletao poneki lopovski metak i rušio po varoši. Nije mu ni na pamet palo da se uplaši. Bio je neodoljiv kad je, usred takvih naših i svetpod suncem koje je snažno svetlilo, govorio o umetnosti. Nigde ni trunke nije bilo tu onog uma koje je sve druge bacio Čak u Niš ili čak u Nicu. Pominjem to zbog toga da Sa i sz ove strane obasjam: sa strane koja je pravo njegova: sa strane slobodnog duha i obdarenog čoveka. Nije ovde u pitanju hrabrost, nego je u pitanju ta strast i ina tako visoka umetnička uzbuđenost koja ga nikada, nikadau ne napušta i koja, kad je pod improvizacijom, o svemu daje vrlo visoko popete umo{ničke izraze zahvaćene iz vrlo prijemljive i vanredno zafreptele prirode...

UMETNIK I MISLILAC

·.-. "Da i takva radoznalost, prilično nervna i doktrinarska, razvila je u njemu još jednu zanimljivu siranu. To je ona da sve objasni i da sve dr ispočetka, "fo „ispočelita“, ponekad, dovede dotlc da i zaboravi na pisca povodom

Oostrane teme

(Rad Uroša Predđića)

koga je počeo da piše i, naročito, da govori. On je niega davno izbacio iz sedla njegovog na njegovu konju, i sam pojahao i dao se na put. Kad se na kraju osvrne, pisca nema više ni na obzorju, On ga se pošteno seti, nađe ga, obiđe ga, i opet se da na svoj veliki let. "Po naročito važi za, njegove. časove. To su najlepši časovi koji su se ikada čuli. Jedno vreme se Beograd slegao na njih tako. da.nije bilo mesta za studenfie. Jer je on zlatoust i koo n id ou idi bo mod odao man oona onu una AJ

DA LI SE

PISANJE ISPLATI?

„Čovek počinje da piše iz unutrašnjeg nagona i uz tvrdnju da mu je svejedno šta drugi misle o lome. A da se time zaradi novac — na fo niko ne misli! Ali se uskoro javlja ambicija. Čovek bi hteo da vidi svoje stvari štampane i nalazi da je njegova sopstvena produkcija kudikamo bolja od mnogo čega drugog što ispunjava novine. Honorar ne igra ulogu. Postoji čak i spremnost da se nešto doda samo da se sabrane pesme najzad pojave. A kad je prvi honorar primljen i kad čovek sebe, posle jednog tučeta'· čldinaka, već čorđo shidtra pripadni-

dovoljava više,

Ovim rečima Karl Cijak (Karl Ziak) u julskom broju časopisa „Wort in der Zeit“ počinje svoj članak sa gornjim naslovom. Članak zapravo predstavlja iznošenje najkarakterističnijih slučajeva iz knjige Valtera Kriga (Walter Krieg) „Materijali za istoriju razvitka autorskog honorara i cene knjiga“. Ako. se u potrazi za pitanjem materijalnog uspeha pisaca prokrstari kroz šumu novinskih izveštaja, i kroz carstvo knjiga, pojavljuje se novi svet pun kontradikcija. iznenađenja, kometskog uspona i pobeda kvalitativno manje vrednih. Literarna istorija finansijskog (ne-umetničkog) uspeha kaže Cijak, još nije napisana, ali je pripremne radnje za nju izvršio Krig svojom zbirkom činjenics, koja je interesantnija od mnogih romana i koja obuhvata šest vekova, od pronalaska štamparske veštine do naših dana. Mada je ova zbirka sastavljena · gotovo isključivo od brojki, one pričaju biografije i osvetljavaju epohe.

„Svim cicijaškim izdavačima neka posluži kao izvinjenje to da honorar potiče od reči honorarium, čije je prvobitno značenje počasni poklon. Jer, nijednom umetniku antike, kao ni svešteniku ni lečniku ne bi ni na um palo da sc postavi na isti stepen sa zanatlijom i da dozvoli da za svoje delo bude plaćen, On je stvarao zbog stvaralačke radosti, a mecena se starao o njegovoj telesnoj dobrobiti“, veli Cijak, i iznosi dve krajnosti novijeg vremena. Prva je poznata sudbina siromašnog Defoa, koji je svoga „Robinzona“ zajedno sa svima pravima prodao za 20 funti; drugi je slučaj Margarete Mičel, o kojoj se priča da je svojim jedinim romanom #„Prohujalo sa vihorom” zaradila 2500.000.— dolara. Između ova dva pola leži široka zona onih koji od svoga pera ne mogu živeti, a hteli bi to.

Vraćajući se u daleku prošlost, Cijak kaže da kao istočnjačka bajka zvuči činjenica da je persijski pesnik Firdusi za svoju Šah-namu primio 60.000 zlatnika. Al: zato još ni prve štampane knjige nisu donele svojim autorima ništa sem počasnih primeraka. Ni sam Luter nije za svoj prevod Biblije primio ni paru ho-

BT

_ kom esnafa pišućih, sama, čast. odjednom ne zaia Bt, ONA NHy “| i

nohara, sve do 1565. kada je jedno izdanje dostiglo 120.000 primeraka. Izdanje od 300-500 primeraka, koliko je tada bilo uobičajeno, ne bi moglo da ishrani jednog pisca mada je Rojhlinov (Reushlin) „Vocabularius“ 1482, prodavan za..2 forinte i 48 krajcara, čime: se moglo kupiti 20 gusaka i isto toliko prasadi. Molijer se obogatio kao glumac, a Volter kao trgovac Žitom i vojni liferant. Ruso je imao ambicija da živi od svog duhovnog rada i odbio je ponudene službe. Ali je zato, operom „Le Devin du Villase“, koju je napisao za 5-6 nedelja i

) kojoj se danas uopšte više ne govori, zara'#9:000 franaka, gotovo više nego svojini pedagoškim romanom „Emil”, koji je stvarao epohe, na kome je radio 20 godina i za samo njegovo prepisivanje upotrebio 3 godine.

U daljim izlaganjima Cijak upoređuje cene knjiga i primanja kroz vekove, kao i autorske honoraze, pa konstatuje da je danas stanje skoro isto kao pre 500 godina. Ko od pisanja želi da Živi bolje da se loga ostavi. Lektori, redakiori, kritičari se mogu na račun muze pesništva hraniti i odevati ali slobodni pisci ne. Razumljivo je da uspeh nije i dokaz kvaliteta. Naprotiv. O Špilhagenu i Haklenderu, koji su pisanjem imanja stvorili, i o Ebersu, koji je svojom „Egipatskom kraljevskom kćeri“ i drugim romanima dostigao milionske thtiraže, danas jedva ko da nešic zna. Karl Maj sa svojih 10,000.000 svezaka i g-đa Kurte-Maler sa 26,000.000 svezaka su, na žalost, posle drugog svetskog rata opet vaskrsli. U Americi pisac šunda postiže uspehe američkih dimenzija. „Tarzan“ se tamo prodaje u 36,000.000 (prevod na 9 jezika nije uračunat). Pisac kriminalnih romana Gardncr, koji pomoću diktafona. i četiri sekretarice napiše godišnje četiri romana, hvali se da svakog minuta zarađuje dolar.

Više su zaradili zapravo samo ioš Hitler svojom „Borbom”, Staljin, koji je navodno 30.000 rubalja primio iz državnog izdavačkog preduzeća, vojvoda od Vindzora, kome je „Lajf“ za prvo objavljivanie njegovih memoara nedavno platio 150.000 dolara, i milionar Čerčil — ali svi oni ne zahvaljuju za svoj uspeh poljupcu muze nego svojoj ulozi u svetskom pozorištu.

Šta bi se moglo savetovati mladome čoveku posle čitanja Krigovog kompendijuma? „Postanite spisatelj!“ ili „Ostavite se toga!" Da, kad bi se uspeh mogao proreći... Ali jedno izgleda izvesno, a to i Krigovi podaci potvrđuju — najboiji uspeh se postiže knjigama za svakodnevnu upotrebu. Napišite knjižicu o lekovitim travama, koje dostižu tiraž od 950.000 ili tabelu muetmlo-zanatstva sa tiražom preko 3.000.000 ili Etkerov Školski kuvar koji sa njegovim !iražom od 9,000.000 još jedino Biblija prestiže. U ovim slučajevima pisanje se izvesho isplaćuje, ali tad se čuvajie poreznika —ı zaključuje Cijak. (A. P.)

Prevodi iugoslovenskih pisaca u inosiransivu

Izdavačka „kuća „Editorial Sudamerikana* u Buenos Air- Bogdanov. esu objavila je u svojoj kolek- U SSSR-u

ciji „Horizont“ prevod ma Španski Andrićeve „Travničke hronike“. MWwkusno i lepo o premljenu knjigu preveo je Miguel de Hernani s engleSKROE. „MInostranaja „literatura“ u Moskvi ebjavila je zbirku pripoveđaka jugoslovenskog Ppripoveđača Branka Copića pod naslovom „Srce u buri“, Ovu zik. zbirku, koja sadrži 49 pripo- Austrijski vedaka, sastavila je T. Popo-

skvi.

znati

Va, a pogovor je napisao M.

je lakođe dana objavljen roman slovenačkog pisca ranca „Doberdđob“ u izdanju Državnog izdavačkog preduzeća za lepu književnost u Mo- pod Roman su preveli slovenačkog E. Aleksanđar Romanenko, „poprevodilac Ske književnosti na ruski je-

časopis vremenu“ koji izlazi u Beču,

doneo je u broju 7/1962 odlomak iz romana Miroslava KTrovih leže „Na rubu pameti“, pod naslovom „Ljutnja u hotelu“. Roman „Na rubu pameti“ objaviće ove jeseni ma nemačkom izdavačka kuća „Stiasnı' naslovom „Bez mene“ u sa prevođu Mne Jun Broda, austrijske Književnice „jugoslovenskog porekla, koja je dosad prevela „Dolinu djetinjstva“ Josipa Barkovića i prepevala na memački zbirku partizanske lirike pod naslovom „Ti, crna zemljo“, S

Prežihova Vo~

Baruičeva i

jugosloven-

„Reč. u

„Piše:

___Branko LAZAREVIĆ

pun najlepših i naiživopisnijih pojedinosti. Još više to važi za njegove „privatne“ razgovore; upravo konferencije. Nema im ravna. Virtuoz je reči i retko dobro tretira jedan predmet i održava temu, I gospodari publikom. Učjonica "je uvek bila bez ijednog šuma. Predavao je glasom uvek promuklim, ali prijatnim, kao pod sordinom. Govori dosta polako; tako da se može i da beleži, Izuzev kađ napravi ekeskurziiu. One su bile slobodne, nevezane i pune poleta. U njima je davao primere, vezivao predmet sa drugim predmetom, ponekad je čak odlazio u druge domene da ilustruje onaj koji je bio pod ppžnjom, Često je prekidao časove. Žalio se na grlo i na glavobolju. Imao je često podbule oči, Diskusije nije trpeo. I imao je silan autoritet. Učenici su ga se prosto plašili. Naročito nedarovitiji. Oni, nesrećnici, nisu mogli da uđu u njegove stvari. Mahom su sve njegovo učili napamet, nerazumevajući skoro hništa. Bilo ih je koje je po nekoliko puta obarao. I tu je bilo neurastenije kod njega, Bilo je studenata za koje nije hteo ni da čuje i koje je smatrao za glupake, iako su ti jadnici znali svaku reć koju je on izrekao. Ali je on osetio da je sve to papagajsko i da ne razumeju ni reči, kamoli rečenice. Jednoga je tako ispiti vao, i samo je rekao: „Kevedo“! Ovaj. uopšte, nije znao ni da li je to stvar ili ime, Kevedo je veliki španski pesnik, to je istina, ali je u istoriji svetske književnosti, koju je on preporučio za ispite na šest stotina strana, bilo dva reda o Kevedu. Popović je želeo samo elitu. Na studente je sledao sa visokog tornja. Na ženske studente, naročito. On je nalazio da ga ni najjači muški ne razumeju dovoljno. I, nalazim, da je imao pravo. On je hteo samo elitne intelektualce. Zaboravio je, upravo nije hteo da zna, da sprema gimnazijske profesore. On je. stvarno, bio profesor za profesore univerziteta, Bilo mu je skoro fizički nemoguće da se spusti do nivoa onih koji su došli da ga slušaju I tako je on uvek predavao samo nekolicini. Ti su imali šta da nauče i, naročito, mogli su, posle, slobodno da se bace na književnost i umetnost. To su ti koji su mogli s uspehom da prate njegove „izlete“. Jer, kažem, tu su bile izrečene njegove glavne misli: o „umetnosti radi umetnosti“, o ukusu, o „redu po red“, o filosofiji umetnosti, o teoriji književnosti, o estefici, ritmu, sliku, razvitku knjiŽevnih rodova, o emocijama, o psihologiji, o umetnicima, i o nebrojeno drugih stvari od kojih, poneke, nisu imale nikakve veze sa Rnjiževnošću i sa umetnošću.

"To su bile stvari koje smatram za glavne. Ali Popović nije želeo čak ni da se te i takve stvari ni pribeleže. Te tako lepe stvari, imalo se utisak, da ih on smatra za „vežbe duha“. I tako, i na toj strani, mora da se zabeleži njegova duhovna neurastenija. Tu je kriva „nauka“. Njemu, po prevashodstvu umetniku i misliocu, bilo je stalo do „nauke“. Jedmo su sa vreme loliko bili obrlatili eksperimentatori, „psiholozi“, psiho-fiziolozi, fiziolozi, Ben, Grant Alen, PFehner, da je već bio skoro samo to i samo tako da radi u jednoj sredini u kojoj niko nije merio ni puls i u kojoj nije bilo nikakve laboratorije. I tako je on bežao od sebe. Naravno, ukoliko je mogao. Jer je. talenat bio jači od „metode“ i „nauke“, i imalo se u tim „izletima“ osećanje da je mislilac na vrlo nadahnutom pravcu. I stvarno je bio. Ima u njogovim govorima i pisanim stvarima, stvari iz pravog ecipentra filosofije umetnosti.

Razmatram, kao što se vidi, vrlo slobodno ovu ličnost. I neprestano samo nju. Jer je ona sve. I ukoliko više mislim o toj njegovoj unutrašnjoj organizaciji, utoliko mi više nailaze misli. Čovek ih ne može ni da ograniči niti da ih negde zaustavi. Jer gde god dodirnem ı taj sveti, sve se dalje otvaraju obzori. Kad se pomisli da je'čovek pri kraju, vidi se da je tu početak novog puta. Svaki čas se menja vidokrug. To nije čovek, kao Skerlić, od dve tri jako izvučene crte. On je, kao dlanovi kod nekih zanimljivih ljudi, sav u crtama nekim. I svaka je stvar svoje vrste. Ako se hoće da govori o njegovom racionalizmu, materijalizmu i pozitivizmu i šta je io što je on našao u Spenseru, Darvinu, Benu, Grant-Alenu ili Šopbenhaueru, to nije onaj racionslizam i tako dalje, o kome se zna da je to i to. To je sasvim nešto drugo. To je samo jedno zrno odande koje se posle razvilo, kao skoro zasebno, u čitavu sequoia gigantea. I tako je sa svima njegovim osobinama i svojstvima. Svaki pravac ima da prođe kroz čitave naročito poređane intelektualne, emocionalne, psihološke slojeve koji to na takav način „filtriraju“ da se prvobitna materija jedva i oseća. Zato i kužem. unutrašnja konstrukcija Bogdana Popovića nije od onih serijskih profesorskih koje možete za čas da sfavite kao u kakvu hemijsku formulu. Ona se izmiče takvom modeliranju. Svska strana te mnogostrane geometrijske Tigure moru zasebno da se posmatra i van paragrafa. Njegova, osnovna semzitivnost. nervoza i trepetljiva, svakom sistemu daje naročit beleg.

Nema ničega automatskog kod njegn. Ničega, takođe, zanatskog. Sve njegove „naučne“ metode, iako mu nešto smefaju, jer su nakalemljene na jedan duh koji nije za to nikako sve te metode nisu tako stvame da bi mogle dn poremete treperenje i slobodno reagovanje. Njegov rad nije rad onih profesora i naučnika koji proizvode radove preko naočara i knjiga. I kod njega to ide slobodno. Druga je stvar kad on teoretiše. Onda on padne na jednu mi580, ona ga ukoči, skoro parališe i. jednovremeno, dopadne mu se. Onda on postane jedno-

linijski i jednosmisleni i ide do kraja misli. Svaka misao ima svoj elasticitet, Ima svoj stepen koji može da izdrži, Posle toga, onn

se sama na sebe baca, obara i pokazuje svoje nedupe. Opasno je, dakle, kad Bogdan Popovič teoretiše. '"'eorijski postoji kod njega čisla „umetnost radi umetnosti“. Praktički, njemu ne smefaju -— naravno umetnički i s merom dozirano -— primese socijalne, verske i druge, Zna i on da to jednom delu ne samo ne hudi ako nije nametnuto —ı 7nego. naproliv, daje viši stepen i snažnije tokove. On je netvozan na onO „nadahnuće“ koje se tako često podvlači kad se ništa ne zna i kad se sve njemu ostavi jer se nema čemu drugom da ostavi. Nervozan na sve što nije skladno i spontano. on se ispizmi na razbarušeno i razbarušene i. darovit kao što je, pretera i, na umetnički način, baci na lomaču sve te nesrećnike..

.