Књижевне новине

<

GODINA XIV NOVA SERIJA, BROJ 184. BEOGRAD 16. NOVEMBAR 1063, CENA 30 DINARA

JK

LIST

ZA KMJIŽE VV NOS T,

DRUŠTVENA

JIŽEVNE NOVINE

UMETNOST ı

PITANJA

Iz. nedđeljnog Yimskog lista, „Rinašita“ („Rinascita“ — „Obnova“) od 13. oktobra 1962. godine, ovaj članak Žam-Pol Sartra, ob-

javljen bod „waslovom, HLADNI

RAT I JEDINSTVO KULTURE, ko- ·; jim, je ovaj poznati framcuski. Jfilo-

sof i Kknjižeonik pokušao da »obja- . sni svoje shvatamje problema militarizacije kultuve”, da ukaže ma majopaswije aspekte hladmog rata i . . ma konkretne „wperspektive .plodme , koegzistemcije na kulturom. polju. ·

EMILIT

Žan Pol SARTR

mo što najpre pađa u oči je militarizacija nauke.

Odgovoriće mi se da je rat, sa svojim zahtevima, uvek bio faktor progresa nauke. To je delimično isti“ na: možda je razbijanje atoma ubrzano vojnim potrebama; ali to ubrzavanje je dovelo do ozbiljnijih zastramji-

vanja, Tačno je da naučno istraživa~ .

nje nije nikada bilo potpuno slobodno; to je zbog toga što društva nisu nikada znala za mir drukčiji od ovog naorušanog. Ali hladni rat koji izra-

žava jedinstvo sveta i, istovremeno, zaoštrava njegove suproinosti „nužno

remeti totalitet nauke: zanemaruju se sektori koji direktno ne služe „nacionalnoj odbrani, dok se na drugim sektorima iwništavaju neke strukture i razvitak usmerava samo u jednom pravcu, ne vođeći računa o ostalim mogućnim smerovima kretanja. Izvesnim brojem sektora gospodari vojna fajna; u periodu kanpitalističkog takmičenja mnogobrojne tehničke postupke skrivala su preduzeća koja su ih koristila; drugi su namerno odbacivani bez obzira kakva je njihova vrednost i to sve zbog toga što je cilj bio profit, a ne blagostanje, Ostaje ipak činjenica da je na jednom višem nivou istraživanja nauka zahtevala i ostvarivala veze, informacije'i sporazumeva~– nje istraživača, nezavisno od interesa nacija.

Hladni rat. zahteva da, na nekim sektorima, veze buđu prekinute; ali samo po sebi se razume da ovaj veštački prekid izaziva ozbiljne posledice na svim drugim poljima. Drugim rečima, postavljajući razvijenoj nauci vojne ciljeve, od nje se, na plamiu teorijskih istraživanja, pravi faktor radzvajanja. Mit i, ponekada, stvarnost „naučne špijunaže“ pokazuju dubinu zla. Vojna špijunaža je uvek postojala, ali izumi

prenosimo

„de-

ŽZAN' POL FARTR

TIZACIJA

KULTURE

na polju naoružanja, mađa nužno potiču od naučnih saznanja i instrumenata, nisu uvek mešani sa neposred-

nim posledicama najvišeg teorijskog znanja. Danas sama nauka predstavlja tajnu — bar u nekim suštinskim

tačkama — i iznenada, kao što smo videli u slučaju . Openhajmera i folikin drugih, ona postaje sumnjiva čak i u očima onih koji je koriste, Tajna, Špijunaža i izdaja: to su obeležje militarizovane nauke; narodi ne mogu ni na koji način da jedan kulturni događaj definišu kao takav, u onoj meri u kojoj se posvećuju jednom takvom događaju, oni podvlače negaciju kulture u okviru nje same.

Teorija i praksa su neodvojive i prva, čak i kada se deklariše kao nezavisna, direktno je ili indirektno podveđena drugoj. Problem nije u tome.

· Ali ako je praksa, koja teoriju podre-

đuje svojim ciljevima, vojne prirode

. onda se degradacija proširuje na sve

Od početka hladnog proizvod

oblasti kulture. rata: i politike blokova svaki duha je iskorišćen kao oružje. Drugim rečima, literatura i umefnosti su spojene sa propagandom. To, međutim, još ne bi. bilo ozbiljno, budući da je propaganda neophodam instrumenat politike i da na kraju postaje integralni elemenat kulture. Ali reč je o vojnoj propagandi koja razbija stvarno jedinstvo kulture, a plodne suprotnosti koje nam mnudi takvo jedimstvo zamenjuje radikalnim razdvajanjem, stvarajući između Istoka i Zapađa no man's land (ničija zemlja — prim. prev.) sličnu onoj koja razdvaja neprijateljske linije. Od umetničkog dela ili od knjige pravi sec bomba. „Zapad je taj koji, ovde, vodi ofanzivu i preduzima

agresiju.

Metod falsifikovanja

Koji je tu najočigledniji način? Uzima se knjiga, falsifikuje se njen smisao i teži se tome da čitalac u njoj pronađe dokaz O neđostojnosti neprijateljskog režima. To može da se izvrši na dva načina: otimajući jedno delo protivniku i vraćajući mu ga fal-

sifikovano ili uzimajući delo sa Ssop-

stvenog tla i izopačavajući ga na bezočan način. Prvi postupak nije „nimalo nov: od 1917 novine na Zapadu upućuju sovjetskom režimu one iste Kkritike koje su sovjetske novine otvoobjavile u nameri da isprave greške. Čak i kad sc tako postupalo kultura nije od toga trpela. Ali danas i same sovjetske pisce žele da pretvore u neprijatelje režima. Ima mladih pesnika u SSSR-u koji su pokušali da krenu novim putevima; u slikarstvu, to ne treba ni reći, _ovi mladi ljudi čine integralni deo režima

reno sopstvene

koji ih je stvorio i koji UFO Q · _ .. : .> : · ele okviru socijalistićke izgradnje ] Ao borbe koje

oprobaju svoje iskustvo; | oni mogu da povedu ostaju na terenu kulture. Ipak jedan novinar Laifa usudio se da ih nazove opozicionarima, neprijaieljima vlade | Š partije. Zbog toga — kako bismo a li i sumnjati u to? — umetnici n

+ n “.o ic“

n nce dobre volj ju poverenja u stra iesa ii Ba ali koji ,

ij Žž ih shvate, koji žele da o Božure du

kasnije, po svom povra ı

ma. i se kontrarevolucionari | ap oeb l smo i u slučaju

Isti postupak ima 1. Pasternaka, Nije na meni da a šta je predstavljao i šta još U

i komunističke wi Šš

predstavlja | ovaj veliki pesnik Xa mladu generaciju; Sovjeti znaju da je on proveo svoj život ne interesujući se mmogo za politiku i da su problemi, istinske drame i velika ostvarenja

SSSR-a često ostajali po strani njega.

" To znači, kao što je nedavno pisao neki

sovjetski studemt nekom pariskom nedeljnom listu, da mlađi — koji znaju napamet njegove pesme — nemaju interesovanja za njegov roman Dolctor Živago, pisan čuđesno, ali roman stram njihovim preokupacijama, Ipak, Doktor Živago je ukraden Rusiji i objavljen u Italiji, a đa još nije štampan u SSSR-u, dok su od Pasternaka hteli da naprave mučenika antikomunizma na prvom usamljenik ispunjem mističnom samoćom koja bi mogla da bude ista pod bilo kojim režimom; drugo, što je on uživao priznanje svih. Mazapočela štampa imao je poznate posledice, a

što on apsolutno nije bio: mestu, zato što je ovaj pričao svoj život

zato

nevar koji je američka dodeljujući Nobelovu nagrađu sovjetskom građaninu švedski žiri je verovao da nagrađuje jednog antikornunipretvarajući · njegovu. knjigu u kultumu bombu koja je trebalo da eksplodira u Moskvi.

štu,

podvlači

· Moderni čovek — Kafkin heroj

U našim bibliotekama ma Zapadu mogle bi da se pronađu druge granate. Na Kongresu u Moskvi naveo sam Kafku. Nema sumnje da su od njegovog junaka hteli da naprave modernog čoveka, Žžrivu birokratije, kao da birokratija nije proizvod svih visoko industrijalizovanih društava, bilo da su ona kapitalistička ili socijalistička. Ono što svima pada u oči jeste činjenica „da je birokratija „poslednja Kafkina preokupacija. Njegovi odnosi sa bratom, jevrejska zajednica u Pragu

Koji je tu najočigledniji način?

(na početku veka ili preciznije u toku prve: četvrtine), njegov lični problem društveni i mistični u isto vreme „eto, to je izraženo u njegovim velikim romanima i njegovim · „pričama, Ali

Kafka je samo jedan od hiljadu sluča- .

jeva, buđući da se svakih pet godina nađe po neki izbeglica sa Istoka Koji, u nekom bestseleru, naslika grozotu vežima i za koga se posle utvrdi da je sarađivao sa nacistima. Jedam od njih, u nedostatku Nobelove nagrade, dobio je nagradu Gonkur, U ovom slučaju nije bila reč toliko o operaciji protiv SSSR-a, koliko o zastrašivamju njegovih zapadnih prijatelja, a rezultat je poznat: započeta bitka je izgubljena. Ima još nešto ozbiljnije: postoje na Zapadu ljudi koji organizuju komitete i kongrese za odbranu kulture. Čine sve moguće da nas ubede da je ona u opasnosti i ova prividno defanzivna operacija predstavlja u stvari unapred smišljemu agresiju. Reč bomba je u ovom slučaju „sloboda”; se da na Istoku nedostaje slobode, a da se ona, naprotiv, nalazi

„na Zapadu,.i da Zapad predstavlja 'teren

na kome cvetaju-· velika -dela naše kulture, Sada je dovoljno da se brami kultura_da bi se ona uništila. Kultura se, počevši od njenih početaka, kroz

istoriju, ličnosti i grupe i krož anonimni i bogati doprinos masa neprekidmo

· univerzalnog.

stvara, razara i ponovo obnavlja. Ona je, dakle, odraz „društva u njegovoj celovitosti pa kakve god namere imali njeni tvorci. Istina je da se u granicama u kojima su društva različita i kulture različite; ali isto tako je istina da u granicama u kojima je razvijenost komunikacija dopuštala odnose između različitih društava, postoji- za svaku epohu neka vrsta kulturnog jedinstva. "o jedinstvo ne isključuje protivrečnosti, već naprotiv, „kako bismo bez jedinstva zamislili jedmai stvamu opoziciju? A baš te protivrečnosti predstavljaju pokretački motor istorije kulture.

Svako delo, ma gde ono bilo stvoreno, poseduje iznad svega svoje posebne odlike. Ono je, neophodno, izraz društva u kome je stvoreno, Ali ove posebne odlike predstavljaju korak napred u pravcu uhnjiverzalnosti i to u onolikoj meri u koliko ih druge zajednice primaju i asimiliraju. Šekspir na veoma jasan način izražava jedam momenat političke, socijalme i lingvističke istorije Engleske. Prenesen u Prancusku on se više ili manje obraća Fancuzima, a ne svojim sunarodnicima elizabetanske epohe. Ono što je izgubljeno jeste socijalni kontekst kojim je jedan savremenik prikazivao gledaocima njihov sopstveni život. Ono što je dobijeno, pronađeno, u procesu prevazilaženja jeste skup značaja koji prevazilaze, koji postaju primer za jednog framcuskog romaniičara i koji će da budu ponovo razmoireni i tramsformisami u Preface de Cromwell. Tako Šekspir dobija univerzalnu dimenziju u istoriji zahvaljujući svojim posebnim odlikama. Sada kultumi protekcionizam razbija dijalektičku vezu između posebnog i On se bazira na nacionalnoj posebnosti a, u isto vreme.,.pretenđuje da fa konkretna posebnost sama po sebi predstavlja univerzalnost.

Nastavak na 8. strani

tiku i o slobodi kritike · značj

suočiti se sa jednim „problemom koji je jednako važam i za praktična kritička suočavanja u svetu literature i za kušanje estetičke čvrstine i etičke stabilnosti tih suočavamja.. Pravo na kritiku nije svakom đani dar kojim se može raspolagati po ličnom nahođenju, za ciljeve koji leže vam granica literature i van pravih dometa Kritike. Pravo na kritiku je nešto šbo se tiče i što se u neprestanom stiosamju brami, učvršćuje i proširuje. Sloboda „kritike nije apstraktni pojam „kritične demokratičnosti“, nego probni kamen stečenog prava. Naime, pojam slobode u kritici sadrži u sebi i pojam ograničavanja te slobode, slobodnog i dobrovoljnog kretanja wyutar gramica čijeg ĐO-

|| pitanje o pravu na kri-

2 O ZO LIKOVNE PRILOGE 1 VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO „MIODRAG, NAGORNL

Dušan

rem sı iu E

PUVAČIĆ

PRAVO

NA KRITIKU i sloboda kritike

stojanja kritičar postaje svestan tokom sticanja prava na Kritiku. Taj proces predstavlja i školu znanja i sticanja iskustva: tok Kkritičkog „osamostaljivanja i osvešćenja, proces tokom koga se stiču predstave i formiraju pogledi O gramicama i moćima kritike, o njenim ograničenjima i širmama, njenim metodima i osobenostima, njenim promašajima i zabludama, njenim vrednostima, i postignućima,

U svakodnevnom suočavamju sa kritikom i Kritičarima nikad se ne sme izgubiti iz vida da pored Kkritičke obaveštemosti postoji i kritičko obrazovamje i da samo obrazovan, a nikako samo obavešten kritičar, ima pravo na kritiku, pravo na odbramu kritike, pravo da sam određuje gramice sloboda koje mu kritika, svojom prirodom, daje, da je sam brani od onih koji te sranice žele da preterano mnogo suze ili da ih potpuno ukinu. Umanjiti granice znači obuzdavati slobodan stvaralački zamah kritičara, a potpuno ih porušiti znači dovesti u opasnost život, prirođu i suštinu kritike, prepuššajući je zakonima koji su neuskladivi sa svetom umetnosti i neprimenljivi na njega.

U jednoj svojoi čuvemoj alegoriji Semjuel Džonson je Kritiku nazvao

najstarijom ćerkom Rada i Istinitosti,

poverenu, nakon rođenja, brizi Pravde i odgojenu u palati Mudrosti. Naimenovana, docnije, za odgojiteljicu Mašte, ona je stekla pravo da peva u horu

Muza. Kad su Muze pošle u donji svet ~

Kritika ih je pratila. Pravda joj je u desnu ruku stavila skiptar kojim je mogla da daruje besmrtnost ili zabo-

rav. U levoj ruci nosila je neugasivu buktinju — dar Rada koju je zapalila Istinitost. Osobeno svojstvo fe buktinje bilo je da sve pokaže u njegovom pravom obliku. Suočena sa ogromnim brojem dela u kojima su vrline i mane bile u podjednakoj meri izmešane, Kritika je, plašeći se da se skipirom neprilično ne posluži, pozvala Vreme dadonosi konačme odluke, pošto su presude vremena, sa nekoliko izuzetaka, obično zadovoljavale pravdu. Pre Dpovraftka na nebo slomila je svoj skiptar. Jedan njegov kraj ugrabilo je Laskanje, a drugi Zla volja.

Primenjena na ovo razmatranje o pravu na kritiku i o slobodi kritike pre svega kao jedna proširena metafora, ova Džonsonova alegorija, premda usmerena, kao žestok napad, protiv kritičara njegovog vremena, omogućuje da se slikovito kaže ono za šta bi bilo potrebno daleko više reči. Mada je skiptar pravde današnjem kritičaru vrlo malo potreban on, u rukama laskanja i zle volje, može da postane opasno oružje koje zna da se okrene protiv same kritike, narušavajući granice njene slobođe, vodeći je vam njih i pretvarajući je u anti-kritiku., Kritičar koji je stekao pravo na svoj Dpoziv boreći se pod zastavom i za zastavu literature, nikad neće doći u opasnost da izneveri slobodu koja mu je samom prirodom njegovog poziva data, ukoliko svojim sudovima ostane u granicama unutar kojih je stekao pravo na kritiku.

Nastavak na 10, strani

: 1, 8 MWfjDa ko “7 E

6