Књижевне новине

TOMISLAV LADAN

IZ TOPLOGA KRILA PLURALA

ko svi književni spist (i stari indijski i ki-

neski i egipatski i grčki i rimski, i srednjo-

vjekovni i novovjekovni) predstavljaju jednu zajedničku svojinu, onđa je književnost zabravo jedna, i to ne samo kao ista težnja u razlicitim vremenima nego i kao ista duhovna realnost u raznim oblicima: od čovjeka čovjeku u smislu Što većeg očovječenja. Književnost je onda humanizam, a humanizam pripađa svima. Naravno da mi pri izučavanju ili promatranju, s jedne strane, zbog posebnog jezičkog izraza u kojem pojedina djela nastaju, a — s druge strane pritisnuti našom ograničenošću (jer ne može svatko znati sve) razdvajamo ne samo pojedina vazdoblja i pojedine jezičke oblasti (pa odvajamo tako indijsku od kineske književnosti) nego čak i jednog pisca od njegova suvremenika u istom jeziku iu istom mjestu, imajući na umu da je i tada književnost jedna. Mađa ima mnoštvo različitih književnika iz različitih naroda, mada su prerazličiti jezici na kojima oni pišu, kao i oblici i teme njihovih djela, i mađa se književnost u svakom pojedinom slučaju bavi otkrivanjem najtananijih razlika i posebnosti (jednoga karaktera,

sredine ili naroda) — njen cilj nije đa razdvoji,

već da poveže. Svjesno ili nesvjesno, ona uvijek pokazuje koliko je ono bolje (kao i gore) ljudsko zajedničko svima, bez obzira na jezik, rasu i klimu. Kao i kultura uopće, čiji je ona dio ili vid, književnost je isto toliko zajednička osobina koliko i zajednička imovina. Dakle, po samoj svojoj prirodi ona je integraciona i internacionalna, Jer Je u svakom pojedinom slučaju prisutna težnja da se uraste u opću zajednicu kulture i već se samim tim ostvaruje učestvovanje u njoj, iako i tu — dakako — (kao i u svemu drugom što je ljudsko) može biti krivih težnji i naopa-– kih učestvovanja.

Kad već prevodimo kakvog eskimskog ili

južnoameričkog pjesnika, smatrajući da oni s nama imaju zajedničkog i da nam imaju šta reći, kakve bismo onda bitne razlike mogli praviti u slučaju naših novijih pisaca kao što su Nušić, Matoš ili Stanković, Andrić, Krleža, Crnjanski ili Ujević, ili u slučaju bilo kojeg drugog vrijednog pisca iz bilo kojega kraja ili na bilo kojem jeziku naše zemlje?! Kad već prihvaćamo da nam mogu pripadati dobri pisci sa dalekoga arktika ili ekvatora, kako da ne prihvatimo kao svoju najprisniju svojinu odličnike srpske ili hrvatske književnosti?! Ako je pametnu čovjeku u has bliži pametan Indus iz starog vijeka nego kakva suvremena budala iz prvog komšiluka, kako da mu onda ne bude blizu valjan književnik iz najneposrednije blizine i njegova vlasti_108 Vrćmena?! I književnost je zajednica u kojoj "We ljudi vrednuju vertikalno, a ne horizontalno: ne po tome iz kojeg smo kraja, kojim narječjem govorimo i u kojoj su nas crkvi krstili, već po tome koliko se i u iijepim vještinama pokazujemo kao uljuđena bića, po tome koliko kao specifični pojedinci iz Kupresa, Pariza, Njujorka ili Moskve pokazujemo čovjeka kao zajedničku stvarnost i cilj.

Stoga je pojam separacije i izolacije upravo suprotan pojmu književnosti i kulture. Iako raznolika po svojem izrazu, književnost — dakle uspostavija zajednički jezik za sve ljude, pa ma gdje se oni nalazili i ma kojim etničkim skupinama pripadali, Po tome načelu i književnost malih naroda i malih jezičkih grupa ide u isti red kao i književnost velikih zajednica i naroda. 'Pu su, zapravo, oznake „mali“ i „veliki“ samo kvantitativne naravi, dok u smislu kvaliteta nema razlike. U oba slučaja književnost je književnost. I mali narodi mogu dati izvrsne umjetnike, kao što i veliki mogu dati slabe pisce.

Međutim, možda je sve to više u znaku onoga kako bi trebalo da bude nego kako u svakom pojedinom slučaju jest. Naime (poslužimo se jedanom omiljenom konstrukcijom), ako je sve to više jedna književna teorija, onda pogotovu ne možemo zaobići ono što je književna praksa, pa makar i trenutna. Dok mi želimo da bude kako iureba, sudaramo se svakodnevno s onim što jest. jao i drugde, i ovdje je kritici najteže. Uznesenim je liričarima, mnogo lakše, kao i čistim prozaicima: prvi obično nestašno muziciraju TIječima, a drugi ih slikovito variraju, dok kritivarima — po prirodi stvari — ostaje najgori dio posla: da se usude reći ono jednostavno a tako mučno — crnome da je crno, bijelome da je bijelo, a šarenome da je šareno. Ali je prosto nevjerojatno do kakvih sve tu zapetljaja odmah dođe. Na stranu, bar za početak, isuviše dobro poznata činjenica da je povrijeđena književnička taština opasnija i od najcrnje strasti, da. ljudi nisu nigdje savršeni a oko književnosti JOŠ najmanje, i da najčešće imaju visoko mišljenje O sebi i nisko o drugima. Samo ne treba smetnuti s uma da i tu, kad u nastupu bijesa i mržnje ·(koje je tako lako izazvati gdje su bogate zalihe) ponestance umjesnih ili bilo kakvih misli, ima — u zamjenu — izobilje ludih i ružnih riječi: ako čovjek ne zna da misli, zna da psuje.

No, gdje bismo stigli kada bismo nabrajali sve odlike kakvog našegS razjarenoS književnog samojeda, kukavnoga katedarskog pripuza koji zbog toga što mora svojim profesorima „da raznosi fildžane kave, sipa čitave lavore žuči i kala na sve one koji misle svojom glavom i nose je na svojoj kičmi, To možda nije bitno, iako može biti zanimljivo, dok će biti i bitna i zanimljiva ona gotovo neizbježiva pojava da čim netko dirne — pa ma kako obzirno i blago — u kakvog našeg književnog poluglavca (bez obzira na to koliko on ima objavljenih knjiga i koliko ih je uspio utušiti i stranim izdavačima) — taj se odmah poistoveti sa cijelom zajednicom, u kojoj se slučajno obreo kao i svi ostali, te poput razmaženog derišta (koje kad nešto uprlja, poleti odmah u materino krilo i dere se na sav glas i na sav svijet) potraži utočišta u toplom krilu mističnog plurala, očekujući da ga majčinska pristrasnost čaršije brani bez obzira na to što nije u pravu. I odmah počnu đa djeluju sve vidljive

“

KA STVARANJU | SOCIJALISTIČKE KULTURE ~

U OVOM BROJU „KNJIŽEVNE NOVINE“ NASTAVLJAJU DISKUSIJU NA TEMU KA STVARANJU JEDINSTVENE SOCIJALISTICRE | KULTURE, „ZAPOCBTU U | PRETPLOŠLOM BROJU. -

~ ee — — —_— P—

i nevidljive veze krvi, prijateljstva i poznanstva, pripadnosti po mjestu, govoru i zanimanju, pa kritičar nije dirnuo u toga pisca, nego maltene u cijeli narod! Uvrijedena vejiičina proglašava tako svoje vlastito nezadovoljstvo sveopćim. Ako ste imali tu sreću da nabasate na jednog iz Sarajeva koji je nešto slabo napisao i vi to pismeno i javno priopćite, onda ce vas ne pismeno, ali ipak dovoljno javno optužiti da napadate cijelo Sarajevo: da ste zakleti protusarajlija. Ako je povrijeđeni perjanik iz Zagreba, udarili

. ste — čovječe — na čitav Zagreb, pa ste prema

tome očito antizagrebački raspoloženi. Desi li se da je takva dika iz Beograda — onda ste antibeograđanin i tako daije, prema tome koliko već ima razglašenih pisaca i· značajnih mjesta. Tako ćete se provesti kod onog javnog mnjenja koje se širi od kavanskog stola do stola i od intimnog uha do uha (bilo u prolazu ili u krevetu), dakle: formalno tajno, dok će vam formalno javno netko iz kruga bližih ili daljnih pajdaša uvrijeđenog pisca — čim se pruži prilika — odštampati lični opis uza sve uobičajene osobne ukrase, izuzev možda naviku da jedete mauu djecu ili venerične bolesti duha i tijela. A sve je to zbog stare pojave da se nitko ne buni kada ga i nerazložno hvale, dok toliki gotovo povilene čim im se taman i nešto malo primjeti (pa ma koliko to bilo umjereno i umjesno), a da se i ne govori o dreci koju nadignu ako se pokaže prstom na kakav njihov promašaj. Neki pisci pišu na najmodemnijim pisaćim strojevima, briju se najnovijim električnim aparatima i citiraju na sve strane profinjene estete i precizne metafizičare, ali kad je u pitanju njihova glasovitost

ili prođa, oni sve odbacuju i laćaju se kamenih

sjekira svoga roda, pozivajući na odbranu piemenskih i regionalnih fetiša, totema i tabua, lajući kao što samo pas može da laje, i ovaj put — dabogme — u ime sela, a radi sebe. . Jasno je da pisci nisu sveci ni kada su dobri, a pogotovu kad nisu ili kad služe kao svećenici ove ili one crkve. Opterećeni nešto naplavinama prošlosti, nešto teretom svoje sredine, a nešto preosjetljivošću svoje naravi, oni što su manje vrijedni, to se iza krupnijih riječi i ideja skrivaju. Dirneć li u slabu knjigu 8 naprednim naslovom, podmetnut će ti da si dirnuo u sam napredak. Tako će nekć pisce i neke knjige proglasiti svetinjama, ali ne zato što su im stvarno sveti, nego zbog toga što se iza njih može zgodno sakriti i uz njihovu pomoć daleko dogurati. Jedni, koji.su žapali u tyadiciju, kao miš u brašno, j o Žre( ihja prošlosti (a u štvari

su „para zika. Al 7: GBCCI ( : oni koji žderu pok one- vjernika sa žrtvenika) uz veličanje našeg jer.je naše i opadanje tuđeg jer nije naše — dok drugi, koji sebi laskaju da su stvorili tradiciju budućnosti, već sada proglašavaju sami sebe svetinjama, te stavove ostalih prema sebi dijele naprosto na molitve i svetogrđa: tko im kadi, dobit će svoj dio u kraljevstvu, a tko ih takne, skrnavi svetost najsvetijih, i jao se njemu.

Lako je pjevušiti samo o piscima iz kruga najuže literarne svojte uz poneko neutralno ime iz daleke prošlosti ili prekogranične suvremenosti, ali nije lako zažmiriti na svu lažnu pompu oko izmišljenih ekumenskih veličina i začepiti uši usred preglasnih hvalospjeva naše književne pseudosankhtifikacije, kad žive pisce nosaju u novinskim i časopisnim procesijama kao same moći svetačke,

DRAŠKO REĐEP

O JUGOSLOVENSKOJ SVOJINI

e varam se nimalo kada kažem da onaj N niz realnih mogućnosti, o kome je na ovom mestu govorio Mladen Oljača, stoji sada u našim ambicijama kao velika, ničim zamenljiva i ni na koji način usamljena šansa akcije koju zovemo wiegracija. Ali i kao traganja za konkretnim rešenjima i ostvarenjem davnašnjih planova o uzajamnosti. Šanse i ihače valja uklapati u planove vlastitih, mladalački ornih pregnuća za afirmacijom stvaralaca koji generaciju, koji đeceniju, koji stoleće znače, ali ova uzajamnost, ali ovo opšte htenje ka širokom frontu jedinstvene jugoslovenske kulture i literature naglas kazuje da se ni jedna jedina šansa više ne sme i ne može propuštati i izVvitoperavati. Ne poznajemo se dovoljno, ne poznajemo se gotovo nikako, upleteni u mrežu svakodnevnih obaveza i poslova, učaureni u ređakcijske i ka-

777

EDINSTVENE „“

om značenju, io jest

2 7 ||

/ /// )

AZIJA ||| \ 90

777 67% 0 74

SSS =. o =

kve sve ne konstelacije, sujetni i preosetljivi. Povinujemo se odredbama i okvirima ko zna kakvih i ko zna čijih isključivosti i ličnih neifrpeljivosti, a pred nama, kao prva obaveza trenutka, stoji ideja uzajamnosti. Uzbudljivija i šire, plemenitije zamišljena nego ikada, može biti. Trebalo bi da putujemo po širokom. terenu, rušeći sve demarkacije prošlosti. Trebalo bi da se upoznamo u bliskom dodiru, u zadovoljnom rađu, u časnoj kritici, Trebalo bi da se prepoznamo u etru, u Žurnalu, u časopisu. TI trebalo bi, više od svega, da se čitamo, da se tumačimo pred svetom i pred sobom, kao što se čitamo i tumačimo u krugu najbližih.

. Taj nevidljivi, taj neuhvatljivi, taj, svemoćni ali tajanstveno nepoznati konkretni čitalac naše savremene jugoslovenske književnosti valjalo bi da se krije, valjalo bi da se ističe u svakom od nas. Nepoznata, skrivena i negde u ćošku, na samom kraju poznavanja zatečena bogastva književnosti ovoga trenutka valjalo bi da se pomole, da se objave na svetlostima dana, neizrečena i neuokvirena. Da se objave još jednom, i još jednom, u dugoročnom procesu, naravno, u dugom nizu od Matićevih ogleđa i Ćosićevih romana do stihova Matevskog i Zajca, Novakovih novela, Šegedinovih putopisa, Krležinih drama...

Bilo bi tako dobro kađa bi široko polje integracije shvatili, i to svako u svome vlastitom krugu, kao poverenje koje mu je dato da bi, koliko sutra, jugoslovemsku svojinu prihvatio kao jedan trenutak oplemenjene budućnosti što nam je, svima, u pohode došla.

TOME MOMIROVSKI

KNJIŽEVNI ČIN U SVETLOSTI PRAVA I DUŽNOSTI SLOBODNE LIČNOSTI

evolucija, taj veliki prometejski čin, nije R samo predmet „muke stvaralačke borbe“, neiscrpan, čije generalne dimenzije očekuju otkrivanje — ona je iznad svega početni i veliki kriterijum istine. Posle istorije inertne i lišene· sluha za stvarne društvene zahteve, uzbudili smo se, otkrili, tražili sebe i sudbinski povezali, uneli u nas najkolektivnije saznanje i svest o oslobađanju i humanizmu. Za 17 godina, intenzivnih, prelomnih, od dečjih dana do procesa emancipacije, od prvog usvajanja azbuke maternjih jezika do univerzitetskog žarišta, od jednolinejnosti i egzaltacije do tihog i uzbudljivog otkrivanja ličnosti, otkrivanja svoje sredine i univerzalnog, stihije i razuma, pogledajmo se u ogledalo, izbrojimo do 24, zaboravimo na izvesnu dosadu, ostavimo po strani lični egoizam. pa pogiedajmo: tri kategorije: prvo, koliko smo okrenuti stvarnim moralmim problemima našeg jugoslovenskog vremena i prostora;

drugo, ne stidimo se da gledamo otvorenim očima na nesporazume i suprotnosti; i

ireće, da odredimo i shvatimo etape istorijski determiniranih procesa.

Književnost (moralne dileme je rešavala u svim društvenim političkim formacijama ili bila njen specifičan izraz i odraz) u društvu, gdce je stepen kriterijuma istine visoki domet humanizma, pred alternativom je da pronađe stvaralačke oblike identifikacije ličnosti i društva. Bimigranstvom u sopstvenoj zemlji donećemo samo polovičnost. Individualnost, stil, posebnost, ne ukidaju se već se, na protiv, ~ezuju, otkrivaju i poniru u nepresušno tkivo stvarnih moralnih problema, upućuju na pravi čin i dostojanstvo umetničke reči. Odbacimo pozu, koketiranje, hermetizam, automatizam, infantilno uljuljkivanje u udobnoj fotelji samodopadljivosti i igključivosti, pa pogledajmo koliko je Šširoka i duboka reka neiscrpnih tokova. Objektivno — ono van nas traži naše subjektivno saznanje o dužnostima koje su deo nemira, borbe i traganja. Štedro i kategorično ličnost tvorca obraća se društvu tražeći prava. Od velike ideje u programu SKJ, s kojom je umet.aost oslobođena „dnevno-političkih i utilitarističkih normativa, i sveobuhvatnosti tretmana stvara– lačke ličnosti sa Prednacrtom Ustava, svestrano je predata i odgovornost društva u kulturnoj politici i umetnosti neposrednim stvaraocima. Pravo i dužnost prožeti su jedinstvom i ne isključuju se. Moralne dileme u nama i oko nas nisu više i ne mogu biti regionalno ograničene. Sudbina i perspektiva, određene razvojnim vrednostima morala i humanizma, traže onaj široki prostor kome su nacionalne boje, geografska reljefnost i zatvorenosti, pretesne, a gde nacionalni senzibilitet nije nigde u suprotnosti. Programom. se OVO ne može rešiti, to ostaje kao sagleđana mogućnost koju ćemo iskoristiti brže ili sporije, ali koja je u nama kao trenutak potrebe za univerzalnu realizaciju.

Nesporazumi i suprofnosti postoje. Ne sme-

707 OON

• mo ih an čki zaoštravati, ali moramo da ih' znamo i da ih likvidiramo, pa videti šta je ono što ostaje kao suprotnosti. Koliko se poznajemo? (Jedan kolega kategorički je tvrdio da između deset naslova, mogućih za prevođenje na evropskim jezicima, trećina jednog područja „nema“ literarnu vrednost jer je to ispod jugoslovenskog nivoa, a između redova dokazao je da je apsolutno neinformisan.) Šta je jugoslovenski nivo? Ako je kvalitet, da li” smo učinili sve i omogućili da lako raspoznaje= mo šta je kvalitet, a šta nije. Kada sastavljamo antologiju jugoslovenske književnosti, nemamo poverenja jedni u druge da ćemo biti dostojanstveni i nepristrasni, pa je solomonsko rešenje rečipročna zastupljenost literature jezično obeležene. U trista stranica Istorije kmjiževnosti naroda Jugoslavije o značajnom delu jugoslovenske književnosti devetnaestog i dvadesetog veka objavljeno je 173 reda, između toga samo 15 redova o savremenom stvaralaštvu koje zna za 650 knjiga i 51 pisca. Kako ćemo upoznati našu mladu generaciju ako književnici i istoričari književnosti ne poznaju jugoslovensku književnost u celini? Priznajemo teškoće sa jezikom. Lako učimo evropske jezike, odlazimo na specija.aizacije van granice, a mnogo brže bismo naučili rodne jezike koji su nam neophodni za sporazumevanje, koji čak i kada ih dobro znamo ne mogu biti smetnja. Možda ne uživamo dovoljno kredita kod zajednice i u kostelaciji materijalnih mogućnosti, da sa lakoćom odlazimo u sve centre, područja i oblasti koja su predmet naših interesovanja. Istina je da su veoma retke one literarne ličnosti koje mogu bez administrativnih obaveza da odlaze na slobodna putovanja. Godinama se govori o gostovanju pisaca iz jednog u drugo područje, ali se ona ipak ne realizuju. Na „Struškim večerima poezijeć angažovani su bili samo članovi društva književnika Makedonije. Budžet domaćina, struška opština, bio je skroman a nijedan drugi faktor kulturne društvenosti nije se zainteresovao. Ovo je samo fragmenat. Kompleks nesporazuma i neinteresovanja kod samih

' nas, i društvenih faktora, otvoreni su i Opo-

minju. Rešenja nisu jednostavna i laka, ali su mogućna.

Nemogućno je potceniti istorijski determenirane procese, pojmove, shvatanja, potrebe, disproporciju i tradiciju, kontinuitet, „stepen afirmacije, vrednosti i mogućnosti pojedinih regiona. Alternativa je kompenzirati period interne tradicije kod nekih od nas. U jugoslovenskom kriterijumu nema. mesta snishodljivosti i popuštanju zbog dečjih godina, jer njih nema, i nesavladanih tokova koji su presušili; ali ne i potcenjivanje, predrasude, uzajamno nepoštovanje i neodgovoran odnos. Potreban je intiman osećaj. Jer, kako se može desiti da se značajno delo i njegov autor, priznata i osvedočena vrednost u jednom jugoslovenskom centru, ukinu bez izuzetka u drugom. 1 najekskluzivniji sud dela jedne naše kulture ukida sebe samu kada gubi divne mogućnosti da dobije novu dimen=ziju i da traga za neprekidnim dometima.

Iznad svega obratimo se sebi, bez laskanja i egoizma. Da li vršimo svoje dužnosti, koliko smo kolektiv zrelih ličnosti, koliki je stepen našeg saznanja i svesti o našoj ulozi u stvaranju kulture i literature, koliko i kakvim nitima smo

· koreni i lateci ovog našeg jugoslovenskog meri-

dijana. Savremeni smo, ako smo autohtoni i autentični kroz široku mogućnost svih naših ljudskih istina, dilema i fenomena. . Kategoriju svetske integracije i univerzalnosti, u tom jedinstvu suprotnosti. kulture, nećemo osvajati sa oznakom “posebnosii, već: kao, jugoslovensku vrednost, boju i rast, sa svim. onipa,.što,.(je, u nama ličnost i nacionalni senzibilitel,. ea

DRAGUTIN VUJANOVIĆ

HOMOGENOST DUHA, OSJEĆANJA

avremenom svijetu prijete tri glavne opa-

S snosti: društpema amarhija podstaknuta strastima „ekstremnog indiviqua:zma u tijesnom okviru klasične demokratije i buržo= askog par:amentarizma, mobi apsolutizam prerušen u kult ličnosti s oreolom zloupotreblje= ne revolucije i proleterske diktature i uskogrudi macionalizam, koji je uvijek bio i ostaje potencijalna mogućnost za rađanje imperijalizma i fašizma, provalija u koju mogu iznenada da potonu sve ideologije, sva moralna načela,

' sva prirodna i ljudska prava. Ova posljednja

opasnost može trijumfovati totalnim razaranjem

svijeta, jer joj pojam sile, izražen u broju ljud-

skih i atomskih glava, može pružiti šansu varljive računice. Iskustvo nam svakog dana pru-

_ ža obilje činjenica koje nas uvjeravaju da niko

ne mora više strahovati od pakla na nebu ako

· već treba da zazire od raja na zemlji. Dotjeralo . se dotle da dvije milijarde ljudi drhti od su-

sreta dva broda na moru! Čovjeka napušta vjera u moć razuma i fatalnost mu izgleda neizbježna. On strahuje da li će jedna ljudska riječ razuma preći skamenjene usne. A u svemu tome, i pored svega, i uprkos svemu, mora se biti, mora misliti o jedinom izlazu za izbavljenje: o odnosima među ljudima i među narodima, takvim odnosima koji bi neutralisali kobne ekstremnosti i afekte, osujetili svaki zločinački pokušaj, Bvako nasilje u društvu, nepravdu socijalnu, političku i materijalnu nejednakost, razdor rasni i nacionalni, učiniti to da moć drugih u sebi čovjek osjeća kao uvećanu vlastitu moć a ne nemoć svoju, postići vječno vapijuće: da se čovjek ne rodi suproistavljen drugima, svijetu, da se čovjek ne rodi, najzad, bogalj, možda neki fantom, dinosaurus. Svejtlost svijeta jedina je u tome da on ima čovjeka koji u sebi osjeća čovjeka i koji radi tog čovjeka i diše.

Šta u svemu tome, šta u ovom istorijskom trenutku, znači jugoslovenski Predmac?rt ustava; šta sve ono što on sadrži manifestuje i čega je sumblimnost? Sve u njemu nije novo niti sve savršeno, ali na današnjem stepenu socijalističke i komunističke misli on je za jedan stepen usavršenija formula za rješavanje vitalnih društvenih. kolektivnih i induvidualnih interesa u okviru tako rijetko širokih prava koje uživaju narodi samostalno i radni ljudi, graditelji socijalizma. U njemu su izraženi velike tekovine i iskustvo socijalističke revolucije i izgradnje, on znači prevazilaženje zastarjelih koncepcija i potvrđivanje progresivnih društvenih tendencija, svega što je u skladu sa slobodom, nezavisnošću i napretkom zemlje, kao i njenim obavezama prema narodima kojima su svetinja: mir, sloga i ravnopravnost. Predmacrt ustava

Nastavak na 5. strani

KNJIŽBVNE NOVINE