Књижевне новине

AUTENTIČNI MODERNI PESNIK

DANE ZAJC: „VISOKI CRVENI MESEC“

„Nolit“,

PRE IZVESNOG vremena pisao sam A jednom nabeđenom „tragičnom“ pesniku, koji od svojih osećanja stvara bozu, o patniku koji pokušava kroz poeziju da izrazi svoja osećanja, tvrdeći na bezbroj načina da je patnik, busajući se u Svoje nesrećne grudi, ridajući i atakujući na sve napore da se domogne sreće, kakve-takve. Zbirka Danefta Zajca, Visoki crveni mesec, u ovom trenutku dolazi kao poručena da Tazreši jedan nesporazum čije su žrtve mnogi naši mladi pesnici, da dokaže da pesnik ne mora da bude filosof _i, čak, da ne mora mnoštvo različitih osećanja da izražava, a da ipak može da bude pesnik. TI to kakav pesnik! Dane Zaje nije ni tragični pesnik, ni pesnik koji saopštava neke porazne filosofske istine o čovečanstvu, ni vulgarni pesimista koji jauče nad sobom, mada njegova zbirka ostavlja nadasve snažam tragični utisak. On je izvanredno nadahnut pesnik modernog senzibiliteta, koji na maštovit način, poetski veoma raznoliko i efektno, sugeriše svoje osećanje sveta. I što je veoma značajno: njegove pesme su toliko dovršene da je često savršeno svejedno da li smo razumeli upravo ono što je pesnik hteo da kaže, jer ono što u nama budi, pa ma i ne bilo adekvatno onome što je pesnik želeo, predstavlja autentičan i kompletam poetski doživljaj, suprotan svakom nagađanju, lomattanju po mračnoj šumi simbola, nedovršenih misli i naslućenih osećanja. Veličina umetničkog dela i jeste u njegovoj višesmislenosti, višeznačnosti, u tome što svakog od nas podstiče na otkrivanje drugih dimenzija, ispunjavajući sve uslove koji se pred proizvod estetičkog čina mogu postaviti.

Ima pesnika koji pokušavaju da se bave opštim idejama, ali velika nesreća s većinom fakvih naših pesnika je u tome što su više „filosofi“ nego pesnici, a najveća u tome što ni jedno nisu u pravom smislu reči. Dane Zajce. je, mislim, našao pravu meru: njegovi stihovi ne nose suve apstrakcije i nisu opterećeni burnim osećanjima. Njegova snaga je u simboličnim, veoma izražajnim slikama koje atmosferom i ritmom sugerišu čitocu smisao i osećanje. Kada pesmom „Nevidljive oči“, na primer, oživljava atmosferu noći u šumi, ispunjenu jezom i strahom, jer počinje bespoštedna hajka jakih na slabe, atmosferu otežanu zloslutnom tišinom, koju prolomi po neki urlik zveri oglašavajući smrt žrtve, to je almos– fera obojena svim bojama i tonovima — svim adekvatnim pesničkim sredstvima — potrebnim da nam nametnu iedno snažno osećanje. A to je osećamje strah, strah pred večitom opasnošću od zla. Dovoljno je da pročitamo nekoliko takvih pesama, „Visoki erveni mesec“, „Sve ptice“, „Sıneh hijena“, „Veliki crveni bik“, „Zarobljeni vuk“, „Jutro“ i druge, pa da se u nama učvrsti uverenje da se taj mesec, koji prati čovekov beg kroz trsku . močvare, taj jauk za pticama, koje do poslednje ubijaju gavrani, hijenec koje igraju igru smrfi, bik koji u pustom jutru urliče i čuje samo odjek svoga glasa i vukovi koji se vraćaju umorni od zlodela da prespavaju dan, — uklapaju u jednu opštu sliku” čovekove usamljenosti, večitos bežania, SROIVanja pređ uništavajućim silama koje

o ronalaze put do žrtve. Strah, O e - temu jednog dela

dakle, predstavlia ove poezije, strah o ] i samog straha. te najgore bolesti LE vremena, kako bi Fokner rekao: 5 aa i život, najironičnija od svih igara čij finale je uvek izvestan:

d života. strah od

Svu noć monaćeš stražariti,

jer moću dolaze smrti. . 17 ] co. Zafi j crug dugih brazmi Polako zatvaraju krug g a Čuvaćeš samoga sebe,

da me bi meka od smrti postala tvoja

smrt.

Moraćeš ćutati. Stajati sasvim mepomičmo. | Dole dđok se me pretvoriš Ova koji sluša kako glođu wholaž njegovo drvemo SsTCe.

Zatim ćeš kazati da si pobedio. Ali to će biti sasvim svejedmo. jer će tada stići jutro,

noseći w ustima 1ibo0Ju prd Ali to te neće prestrašit, | jer ćeš misliti da si upravo če cao svu dugu moć ovaj da”

ou Smrt,

svom, šupljem

ji fi osi jutro u koji ti donosi j Een („Tvoja moć“) mogla da izmeni

Ljubav bi možda i smisao života i da

čovekovo lutanje

KNJIŽEVNE NOVINE

Beograd 1962; prevela Roksando, Njeguš

po pustinji („u njoj su tvoji koraci pesma mrava“) dovede do smirenja i sreće, Ali ljubav je jedno beskrajno traganje i nenalaženje u kome život, iscnpljujući se, prolazi. Jedino neumitno ostaje vreme koje sve ruši, sve pobeđuje, noseći sobom degeneraciju ideja i zaborav. Čak i spomenici („Syvetac“, „Gotski prozori“), stvoreni da budu kameni pedalj večnosti, podložni su zubu vremena, ono ih rastočava, polako ali sigurno obara misao koju je njihovo čelo nosilo i pretvara je u ćutanje i prah. Samo ponekad oni mogu da u nama evociraju događaje koje pamte, da nam svojim likom prikažu rušenje ideala koje su oličavali, pa i da nam ukažu na našu sopstvenu sudbinu. Za Daneta Zajca rečeno je ovde da je pesnik „modemog senzibiliteta“. Pod tom usvojenom i često primenjivanom frazom, kojom se češće pravda nego objašnjava, podrazumeva se manje neka nova pesnička osećajnost a više modema faktura stiha. Ako se u

„moderno“ može uključiti i građenje

slika poput ove:

zakopao sam svoju glavu

ma samofnom, mestu duboko u trulo lišće

—- ili pnimena figure:

Pozlaćenim, prstima vodi jutro izbledele lutke dana

— onda je Dane Zajc odista dobar moderni pesnik. Dobar, jer je autentičan, nenategnut, sve pre nego mistifikator rečene moderne forme, pesnik koji se služi raznim oblicima. počevši od kratkog lapidarnog stiha, ispunjenog najživljim i najdramatičnijim ritmovima, preko poetske naracije, do dugog, deskriptivnog gotovo, oblika poeme. Pesnik, ukratko, kod koga nam na um ne pada da se zapitamo: zašto je ovo ovako rečeno? jer smo ubeđeni da je samo na taj način moglo da se kaže. Atribut pesnički kod njega „sažima i nadrasta atribute moderno i tradicionalno. To dokazuje, kao retko koja u našoj novijoj poeziji, pesma „Kralj”, čisto romantičarska po inspiraciji i tonu, pesma koja nas vraća u vreme Kolridžovog „Kublai Kana“ i figura iz snova koje neodoljivom snagom privlače poklonike noći, i modema po izražajnim sredstvima. „To dokazuje, konačno, čitava ova zbinka, za koju sa zadovoljstvom mogu da kažem da je najbolje i najztvelije poetsko štivo koje sam u poslednje vreme čitao.

Bogdan, A. POPOVIĆ

Matija BEĆKOVIĆ

PITAO sam se: zašto, čega radi taj neprijem Selimovićevog romana "Tišine, taj nesporazum do koga je došlo izmedu knjige, romana zapravo, njegove ostvarene objektivne vrijednosti, i kritike, tog glasa javnosti? „Neću reći da kritičkog odzvuka nije bilo, ali ipak ne u onoj meri koliko je to Selimovićev zoman zaslužio, Nešto se ispriječilo i mislim da će doći vrijeme, da je to vrijeme već došlo — pojavom druge Selimovićeve knjige Tuđa zemlja — kad će to što je propušteno biti ispravljeno. Donekle je za hladan prijem Tišine „kriv“ i sam autor, njegova prevashodno intelektualistička usmjerljivost kojoj nismo skloni, nemamo još sluha za nju, iako se ubismo tvrdeći kako nam nedostaje takva vrsta literature, koja će biti sinteza misli i osjećanja, ne više samo ogoljena emocija, ne samo elementarni epski izričaj nego i misaona rezonanca. Tišine nas neposredno unose u ono prekretničko vrijeme 1944/1945. godine kad smo izlazili iz rata da bismo se, kako se ko i gdje zatekao, uživljavali u nove mirnodopske poslijeratne složene odnose. Niko kod nas tako njje skicirao to prelomno vrijeme, tako delikatno, mislim. Borac-povratnik, još neotriježnjen od učešća u dobrovoljnom ratu, revoluciji, svome ratu dakle, dolazi u tek oslobođeni Beograd u kome pokušava da se snađe, da se prilagodi jednom novom životu. Visoka mjera dosegnuta jednom ranije, u ratu, u sni jegu, pred smrću, kad se život izdigao do pune harmonije, ne napušta ga ni sađa, u životu drugačijeg lišavanja. Drama nesnalaženja, iščaš mnogi platili danak, drama sudara iluzija i stvarnosti, prisiljava još jednog čovjeka u nizu ostalih da preispita scbe, svoju ljudsku situaciju (kako bi rekao Sartr).

Novo djelo Magla i mjesečina dolazi kao sinteza svega što je Selimović ranije napisao (u literaturi se javio neposredno iza rata već razvijenom pričom Prva četa će ostati u „Književno~

„sti“; u Zagrebu je objavio omanju zbir-

ku prvih priča Prva četa, u međuvremenu izišao mu je i pominjani roman, a objavio je i niz kraćih priča, eseja i ogleda o djelima i piscima), a posebno dvije najbolje pripovjetke koje znamo od ranije: Uorijeđeni čovjek i Tuđa zemlja, obje nas dočekuju pred tim romanom, ističući i svoje zasebne vrijednosti. Prva je čisto ruska po temperamentu ocrtavanja atmosfere u kojoj propada u ništavilo šef željezničke postaje „izgubljen u mrakovima bosanskih brda, ne shvatajući ratne događaje; stojeći između njih, docvjetao i sparušen i nikome takav potreban, suđeno mu joe

UNO U U TL S AV JL S S AS TV TL S NL JI IL IL NI JAJA A

Kad sam je drugi put video rekao sam:

Ino moje poezije kako prelazi ulicu,

Obećala je da će doći ako bude lepo vreme

Hrinuo sam o vremenu pisao svim meteorološkim stanicama Svim, poštarima svim, pesnicima a naročito sebi

Da se kiše zadrže u zabačenim, krajevima.

Bojao sam se da preko noći me izbije vrat

Jer ma svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak Sastanak na koji kasni čitava moja mladost

Te noći sam mekoliko vekova strepeo za tu ženu

Tu žemwu sa dve senke

Od. kojih, je jedna mračnija i mosi moje ime.

Sad se čitav grad okvreće za Mojom, Poezijom

Koju sam davno sreo ma ulici i pitao:

Gospođice osećam se kao stvar koju ste izgubili

Da nisam, možda ispao iz vaše tašne

Ja sam njem lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike

NI

Volim, je više mo što mogu da izdržim

Više od svojih raširenih vuku

Ljubavnih ruku punih, žara punih magneta i ludila Moj smu kao vrući asfalt izbušen njenim štiklama

Noći sve duža za mene bačena između nas

KU} VILIN

Ona mi celu krv mesrećnom, ljubavlju zamenjuje Moje su uši pune njenog karmina

Te providne te hladne uši to slatko u njima

Kada se kao prozori zamagle od, njenog daha.

Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta Pomerala se i mjena soba koja me izlazi iz moje glave. Sumo vremena šumo mičega ljubavna šumo

Još uvek ne prestaje da me boli uvo

Koje mi je još pre rođenja otkinuo Van Gog To wvo što krvari putujući u ljubavnim, kovertama U staklenu zoru palu u prašinu e

Plipao sam što dalje ka

pustim, mestima da bih slobodmo jaukao

Ptico mataložema u grudima što ti ponestaje vazduha Radniče popodne ma svome balkonu

'Već dvadeset godina moj pokojni otac me popravlja telejon Već dvadeset godina on leži mrtav bez ikakvih isprava O koliko ćemo biti užasno Yazdvojeni i paralelni

O koliko ćemo biti sami u svojim, grobovima

Ja još oko nje oblećem, kao noćmi leptir oko sveće

I visoke prozore spuštam pred mjeme moge

Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred mjenu kuću Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju

Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi Taj amđeo isprljan suncem list vode list vazduha

Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju O sunce nađeno među otpacima

Zuje uporednici kao telegrafske žice i Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu

I mrtve ih, krila godinama zadržavaju u visimama Kao što mene njena obećanja zadržavaju u životu. O siroče u srcu što ti brišem, suze

Moja nesrećna ljubavi razmeno đubreta

Stidim, se dok je ljubim kao'da sam sve to izmislio

Kuca mištavilo na svim, prozorima

Sve je dignuto u vazduh

Samo se još nesrećni pesnici bave nadom

iščašenja, kome su.

GUSTA MONOLOŠKA POEMA

MEHMED SELIMOVIĆ: TUĐA ZEMLJA: „Veselin, Masleša“, Sarajevo 1962.

da mizerno skapa, Tuđa zemlja (po koJoj je J. Gale snimio istoimeni film) priča je o odiseji jedne grupe italijanskih vojnika koji se potucaju po vrletima i oporim, divljim gudurama bosanskim. Put u neizvjesnost, suočenje sa bezljudnim prostorima, vrćenje u istom krugu, glad i strah, ukletost — sve su to pojedine stavke obuhvatnije teme nad kojom zrači nešto postojano, izvjesno: saznanje da je čovjek u tuđoj zemlji sam sebi tuđ, nedohvatan i nesrećan. Opkoljeni, zarobljeni i opčinjeni tom zemljom, raspadajući se i raslojavajući, neprijateljski vojnici sa strahom uočavaju njenu elementarnu snagu koja ih prevazilazi i nadživljava.

Magla i mjesečina, (rat je zajednička osnova sve tri proze) sasvim je drugačija: poema pisama u gustom monološkom tkivu nekoliko lica, zapravo tri glavna, sve se događa u ljudima, u njihovim nerazgovjetnim slutnjama, osjećanjima, napornim misaonim usredsređenjima, a nad svim tim, tom čvrsto spletenom dramom, izvija se kao refren pjesma prirodi, zemlji, ritovima i močvarama, „maglama i mjesečinama“ u koje smo utopljeni. Tri lica — tri sud–bine, iri nesporazuma. Seljak Jovan, tvrd na riječi, i sam produhovljen komad zemlje s kojom je srođen, njegova mlada žena Ljuba, sanjalica i izbjeglica iz grada, mladić-ranjenik, sklonjen tu neko vrijeme, a četvrto lice je neprisutno, ono živi u sjećanjima, žudnjama, vrelim nespokojima mlade žene. Ponekad u grčevitu dramu zakorači i simpatičan partijac Čango i Jovanov brat, partizanski „komandir kome su ubili ženu i djecu. Uzao se zateže iznenada, odnosi se zgušnjava-

ju, u intenzivnom monološkom doživ-

NIKOLA

PAVIĆ

PJESNIČKI lik Nikole Pavića već je godinama formiran i dovršen, Imajući danas pred sobom njegove Jzabrane pjesme, petu po redu knjigu njegovih kajkavskih pjesama, ne možemo gubiti iz vida činjenicu da je Pavić svoju pjesničku fizionomiju počeo zacrtavati prije punih četrdeset godina, kada je, nakon svoje jedine i danas već gotovo zanemarene zbirke štokavskih pjesama (Lirika, 1922), počeo objavljivati svoje popevke, pjesme na kajkavskom dijalektu s motivima iz Međumurja i života međumurskog sela, da bi uoči druBog Svetskog rata, štampanjem svoje druge kajkavske zbirke (Popevke, 1941), zaokružio svoj opus uvrstivši se definjitivno među istaknute prvake naše regionalne poezije. Tri zbirke Pavićeve poezije, u ovih sedamnaest godina od svršetka rata do danas, svjedoče ne samo o Pavićevom aktivnom sudjelovanju u suvremenom našem književnom životu, nego i o živom interesu koji u našem suvremenom književnom životu postoji za ovu, opsegom neveliku, poeziju, iako Je ona — i krugom motiva i pogotovu jezikom — orijentirana prvenstveno na kajkavsko područje. Za Pavića se ne može reći da je suviše plodan pjesnik, on nije od onih pjesnika koji svaku svoju novu zbirku ispunjavaju novim pjesmama; Pavićeva je svaka zbirka u neku ruku izbor iz njegove poezije, izbor uvijek ponešto različit u pojedinostima, no nikada bitno drukčiji u cjelini — i kad takav pjesnik, u ovim poslijeratnim godinama u kojima, tvrdi se, našlo opada interes za poeziju, u prosjeku svakih šest godina izdaje po jednu takvu zbirku svojih izabranih pjesama, onda to znači da se krug njegovih čitatelja svakodnevno širi, da interes za ovu (i ovakvu) poeziju stalno raste i da se svaka nova generacija čitalaca ne samo zanima za nju nego i da je voli,

Ta okolnost nameće našoj književnoj kritici obavezu da o Pavićevoj poeziji progovori još jedanput onako iscerpno i jezgrovito, kako je to svojevremeno učinio Ivan Goran Kovačić u „Novostima“ (negde nakon pojave pomenute Pavićeve zbirke Popevke), utoliko prije što je Šime Vučetić, u svome pogovoru ovom najnovijem izdanju Pavićevih stihova, osporio neke Goranove tvrdnje iz njegovog pomenutog članka, naime tvrdnje da su neke Pa-

NIKOLA PAVIĆ: „Matica hrvatska“, Zagreb 1962.

ljaju svakoga od njih ponaosob i svih njih zajedno, kao aktera ali i kao žrtva, dolazi do pune međusobne napregnutosti, u zraku je nekakvo rješenje, život postaje pretijesan, ljubomora dolazi da po vrhu zatruje muževnu ćutljivot težaka, da ga okameni i gnijevom ispuni, a ženina naglo | probuđena želja da ponovo oživi svoje prije vremena ugašeno cvjetanje i ljubavno buđenje, daje tom uzajamnom nesporazumu boje ljudske, poetske motiva'cije: mladić je na putu da se zaljubi u svoju njegovateljicu Ljubu, ona se raskida i rastrže za drugim i već nepostojećim, Jovan sumnja, peče ga neizvjesnost, šta će biti, hoće li ga žena prevariti, možda i ostaviti, no om je seljak, duboko vezan za zemlju, do poslednje čestice sebe, njega to neće ubiti, on će i to pregorjeti i preživjeti kao što sam život prkosi svim nesrećama od iskona, rušen i satiran, ali ostaje uspravan, netaknut, vječan. Neuništiv. Prodorno=poetske stranice ovog strasnog monologa skopčane su s tvrdim, pomalo nabijenim Jovanovim osjećanjima za zemlju. Svijet je „prolazam, trošan, rat ga uništava, ali zemlja, kroz njega, ostaje da živi, mlada, nevina i neobuhvatna. Mirisi isparenja, svježina vjetra, titraji zelenila Pe zemlja u svom plodnom izobilju < E ste seljakov izoštren nagon koji reducira sve suvišno da bi živio prirodno, onako kako je pisano. Unutarmja napetost, bezizlazna, crna i blještava od vlastite nadošle snage, razrješiće se tek upadom Nijemaca. smrću ranjenika i smrću Jovanovom, u času dok su pokušavali da se izvuku. Selo gori; sve umire što je živjelo i što je voljela, a samo ona, Ljuba, kao prokleta, ostaje pred neizvjesnim. Kuđa sa sobom, kad je sve samo privremeno odloženo do tragičnog završetka, jer onaj koga je ona nosila u sebi više ne živi, sad ja potpuno i konačno sama u hladnom svijetu.

Gusta, pisana majstorskom rukom. poema Magla i mjesečina obogaćuje svijet naše moderne pripovijedačke proze djelom od stvarne, nimalo sumnjive vrijednosti.

Risto TRIPKOVIĆ

PESNIK MEĐUMURJA

IZABRANE PJESME;

vićeve pjesme, one koje nisu u direktnoj vezi s međumurskim selom i njegovim specifičnim motivima, nešto kao blijeda, malokrvna, „8ospocki“ intonirana domjanićevština. I ja bih, u slučaju nekih takvih Pavićevih pjesama, pristao uz mišljenje Šime Vučetića, ali ne poričem da to mišljenje tek treba · dokazati, dokazati svestranom, iscrpnom analizom koja bi sigurno, barem nekima od pomenutih pjesama, priznala izvornost i svrstala ih uz onih „tridesetak međumurskih slika“ koje s naročitim priznanjem spominje Goran, kao Još jednu, svojevrsnu, dimenziju života u jednom određenom području,

To područje — Međumurje — živi u Pavićevim kajkavskim stihovima ne samo kao pejzaž, kao jedna osebujna, neiskorišćena koloristička nijansa, dakle ne samo kao slikarski motiv, nego i kao psihološka cjelina koja je, iako zaokružena, ipak tako jasno i neporecivo uklopljena kao dio „zajedničke naše osjećajnosti i našega sledanja“, kako to spretno formulira Vučetić u svome pogovoru. Možda upravo u tome i jest razlog što ova poezija — koja, ponavljam, kao svaka regionalna, dijalektalna poezija mora računati s mnoSo užim krugom čitalaca, krugom kome je ona jezično pristupačna — nailazi uvijek na širi interes nego što bismo očekivali: u njenoj svestranoj opservaciji života, životnih motiva i problema, izraženih stilom i jezikom kraja u kome se ti motivi i ti problemi susreću, Pavićeva poezija ne rješava esencijalna pitanja ljudskog opstanka, ne troši se u apstrakcijama, ne uživa u bizarnostima, ne traži konstrukcije. Ona nudi izvornu (iskonsku, ne arhaičnu) sliku Međumurja i život medumurskog seljaka, tvrdu i škrtu, jadnu „zemlicu našu“ koja sa daruje više brigom nego li kruhom, ali pruža i njegove radosti, uvijek tako ljudski jednostavne i, rekli bismo, obične, i njegov humo, pomalo surov i, pokatkad, bezobziran, ali nikada ishitren, u svim nijansama od nestašne šale do gorke ironije i jetke satire.

To su pjesme koje bi mogle biti napisane uvijek, jer motivi što ih u njima nalazimo nisu ni od jučer ni od danas, ali ne bi mogle biti napisane svugdje. Nigdje drugdje ne bi mogle nastati oni neponovljivi stihovi Međimurske, kao što nigdje drugdje jedan mladalački, na brzinu ukradeni poljubac u klijeti ne bi mogao biti tako sladak „kak mošt da bi curel po nam“.

I zato je put Nikole Pavića iz Zagreba u Međumurje bio ne samo sude

'bonosan za procvat njegovog pjesnič-

kog talenta, kako s pravom konstatira Šime Vučetić. nego i koristan za hrvatsku poeziju uopće, a regionalnu, kajkavsku, naročito. |

” Dubravko JELČIĆ

5.