Књижевне новине

/ 7 Vr ~

·Godina XV

Nova serija Broj 189 Beograd

25. I 1963.

Oe Cena 30 din. 7

| LJ

KNJ

MNJIŽEV NOS T,

//

T ZA K

UMETNOST

IŽEVNE NOVINE

DRUSTVE BRA ДITAMJA

ANKETA „KNJIŽEVNIH NOVINA“

Vuk

1964. GODINA

ŠTA UČINITI DO VUKOVE PROSLAVE

KAKO ČE SE TOROM 1964. GODINE u čitavoj zemlji održati velika proslava, popodom stogodišnjice smrti Vuka Stefanovića Karadžića, uredništvo „Književnih novina“ odlučilo je da organizuje javnu disku siju o tome šta treba učiniti da se jubilej Vuka Karadžića obeleži onako kako to zaslužuje otac maše movije književnosti. Tim, povodom, uredništvo je zamolilo izvestan broj književnika, naučnih, i javnih Yadmika da podstaknu tu diskusiju i iznesu svoje mišljenje o udelu Vuka Karadžića u stvaranju i razvitku na= še kulture i o perspektivi vukovsko= ga duha u, našem, današnjem, soci-

MILORAD PANIĆ — SUREP

NE VERUJEM!

ovoriti o značaju Vukova života i dela za našu kulturu, i više — za naše društveno biće, skoro da je 'Nineprijatno. Toliko se o tome pisalo “i govorilo a malo šta preduzimalo, da se čovek sam pred sobom zastidi, kamo li pred javnošću. Jer, mi ni do dana današnjeg nemamo celokupnih .„ritički izdanih spisa Karadžićevih. Ni| imamo javnog umetničkog spomeni A dostojna njegova imena, a valjalo uoi ih. imati na desetine. (Čast čika -boki, "ali mi u njegovoj skulpturi ne: nalazimo oca, revolucionara i orača mnogih dubokih brazda naše nauke i „uyiževnosti) Tugu izaziva i pomisao ua Tršić bez puta i osnovne škole, i na . odrinje bez Vukovih memorijala, pa ı na celu Srbiju punu svakojakih Vukovih uzrečica i poslovica sem onih o zahvalnosti... da ne idemo u nabrajanju dalje od košulje! Sve je. to toliko \užno, da bi čovek najradije ćutao. Ali, eto, prilike ne dopuštaju.

U: skoro izdanje celokupnih Vukovih dela ja ne verujem. I to ne tek tako „ne verujem, pa gotovo!“, nego zato što me na tu nevericu nagone izvesne činjenice, a pre njih naš srpski i srbi janski karakter. Vuk nije nikakav izuzetak. Zar. se odužismo voždu prvog srpskog ustanka? Ili Svetozaru i, Pelagiću, tribunima i prvim sejačima socijalističke misli u nas? Izdadosmo li njihova sabrana dela, ili obeležismo nekim istinskim pamjatnikom uspomenu na njih? Ili na Teslu? Ili Njegoša u glavnom građu? Ili Neznana junaka. našeg partizanskog ratovanja i, revolucije kao nosioca i predstavnika svih naših žrtava i pobeda, samopregora i vere?.Ne, Vuk zaista nije nikakav izuzetak. On je, u stvari, tipičan slučaj.

Za. našeg pokolenja zapamtio sam nekoliko incijativa da se priđe izdavanju Vukovih dela. U nekima sam i sam imao. udela, Pre dvadeset i pet godina, povodom 150-godišnjice Vukova rođenja, pokušao sam preko „Politike“ da izazovem raspru člankom Pravi spomemik Vuku Karadžiću u kome sam obrazlagao misao da to mora biti, na prvom mestu, izdanje njegovih celokupnih dela. Srpska kraljevska akademija odgovorila je jednim mutnim obećanjem; tadašnje Ministarstvo prosvete nije se uopšte interesovalo za kulturno nasleđe; a privatni izdavači u takvome poslu nisu videli zarade. I nn fome se svršilo. Bilo je svečanih akađemija, razume se; i puno članaka po novinama i časopisima, i pesama, i ličnih naučnih priloga, svesša sem Vukovih dela.

Godine 1945. toga poduhvata name ravao je da se prihvati „Državni izdavački zavod Jugoslavije“. Ne znam zbo” čega nije izdržao. Godine 1947. sličnu nameru je objavila vlada NR

Srbije, povođom stogodišnjice pobeđe narodnog jezika (Njegošev Gorski vijenac, Brankove Pesme, Daničićev Rat za srpski jezik i pravopis, Vukov pre“ vod Novog zavjeta —sve je to izišlo velike 1847). I opet se od dobrih name'ra nije dalje kročilo. Bilo je i tad sve= čanih akademija, i lepih izložaba, i uveličanih fotosa, svega sem onoga glavnog.

Godine 1957. jedna nevelika grupa ozbiljnih vukovaca mislila je da učini odlučan zaokret u ovom pitanju. Osnovala. je „Društvo za proučavanje Dositeja i Vuka“ sa osnovnim zadat= kom da pripremi izdavanje celokupnih dela -~-e dvojice jugoslovenskih velikana. U tome društvu bile su se okupile zaista skoro sve pozvane i dorasle snage našeg vremena, od prof. A. Be= lića do najmlađih. I u toku 1958. i 1959. učinjen je prvi krupan korak. Bio je napravljen plan rada, obrazovane Tedakcije, angažovani priređivači, pode= ljeni poslovi. Ostalo je bilo da se nađu novčana sredstva i izdavač, bez kojih se dalje nije moglo ići. I na to se potrošilo dve godine; uprazno. A onda je, odjednom, sve pošlo drugim „putem. Javila se Srpska akađemija nauka i umetnosti, javila se „Matica. srpska“, trgla se i „Prosveta“, zainteresovao se i Savet za kulturu NR Srbije, svako sa svojim predlozima i planovima. Dve godine se (sem one dve ranije) predstavnici ovih uvaženih institucija raz“ govaraju i dogovaraju samo o organizaciji poslova i nadležnosti, Da li su se Srblji složili kad đa im padne kiša, i ko da je pusti, ja ne znam; ali jedno je izvesno: niko danas ne sedi povijenih leđa i zasukanih rukava nad spisima Vuka Karadžića, a 1964. je na pragu. Posao je, međutim, takav da se nad njim mora kapati godinama; drukčije se valjano ne može obaviti. To su razlozi moje potištenosti.

Biće svečanih akademija, biće i lepih članaka i govora, možda i neka knjiga koja će se dati na brzinu prirediti („koliko da započnemo!“), ali kritičko izdanje celokupnih dela Vuka St. Karadžića ne verujem da ćemo u-

gledati ni 1964, ni dugo posle nje.

jolističkom, društvu, odmosmo o tome šta bi, trebalo uraditi da se stogodišnjica Vukove sm.uti ne svede na formalne svečanosti nego da se iskoristi kako bi se nadoknadilo ono što je Yamije propušteno — da konačno, nakom punih, stotinu godina, dobijemo izdanje celokupnih Karadžićevih dela. Otvarajući, u ovom broju, disku= siju koja će se mastaviti u narednim, brojevima, „Knjižeone novine“ još jednom, potvrđuju svoju orijen= taciju da budu tribina u kojoj se slobodno mogu iznositi majraznovrsnija mišljenja o temama od opšteg društvenog i kulturnog značaja.

u. relatiomo Kkratkom, oku

SN PSI (di 760 |

nA s O SS A

ine

RV dr BRATKO KREFT

Vuk

logođišnjica smrti Vuka Karadži-

ća koji je, u najširem smislu te

reči, jedan od najvećih književ~

nika naše nacionalno-revolucio~

narme romantike, svakako bi tre> balo da se podudari sa novim izdavanjem njegovih dela, Prva knjiga trebalo bi da iziđe pred samu proslavu; uređena na savremen način i tehnički dobro opremljena, ona bi neizo= stavno morala da ima takav predgovor koji bi bio pristupačam najširim krugovima a da, pritom, ne izgubi nivo savremenog tumačenja. Mislim da bi posleratno izdanje slovenačkih klasika, u kome je nedavno objavljena već sedamdeseta „knjiga, moralo u mnogo

soba ta LLALI}

Nega Ci

STEVAN RMAIČKOVIĆ

NEKA VAM SVAKI PESNIK KAŽE DA LI JE. U TRENUCIMA STVARANJA SVOJE ISTINSKE PESME, USPEO DA OSLUŠNE BILO KAKAV DRUGI GLAS I TUĐI ŠUM, IZUZEV SVOG ZAGLUŠUJUĆEG POROĐAJNOG ŠKRGUTA?

REČ O POEZIJI

ekoliko reči o poeziji ispisujem

neposredno pred ovo Veče. Čini

mi se — u odsustvu pesničke hra-

brosti koja je do sada, bar za me=

ne, bila obeležena ćutanjem, tišinom o poeziji. Jedan trenutak, moglo bi se reći, građanske slabosti. Posle pristanka da iskažem uvodnu reč o poeziji na ovom sastanku, u meni je jačala odluka da odustajem od svog lakomislenog obećanja.

Oduvek sam smatrao da je motiv i teren poezije isključivo poetski, a nikako diskusioni ili bilo kakav drugi momenat. Hiljade i hiljade reči upotrebljenih u stihovima koprcaju se kao velike i male ribe zauvek uhvaćene u Ogromnoj mreži svetske poezije. Nebro= jene hiljade reči upotrebljavane u povodu poezije, vremenima, povlačile su se i rasturale kao neulovljive struje u ogromnim vodenim masama. Prozna i samosvesna reč o poeziji — približavala se istinskom mirisu poezije samo u Onim retkim i usamljenim slučajevima kada je obelođanjivala pesnikovo iskustvo ili, pak, autentičnu čitalačku ispovest o dejstvu i doživljenosti pesme. Čitave šume mudrih i teorijskih reči, zahteva i pritisaka na poeziju — pošarno je palila nadđahnuta varnica, izletela, kao slučajem, iz neugledne, mladićke glave pesnika.

S moga stanovišta poetska reč brusi svoju ljudsku smisaonost isključivo u zamagljenim ili jarkim predelima pesnikovog bića.

Dok se mi ovde, večeras, s raznih svojih sedišta, pripremamo da iz SsVOjih glava na jedan odveć improvizovan način lansiramo šareni vatromet naših . opaski o poeziji, delić njene istinske, krvave sudbine, odigrava se kao mikrokozmička drama u nekoj, nama sad nevidljivoj, pesničkoj glavi, nagnutoj

nadđ bezdanom prazninom hartije, u ne-

čemu da služi kao primer. Tom poslu treba pristupiti odmah. Pošto će zahtevafi mnogo truda i znanja, možda g9 treba podeliti, odnosno dobro organizovati redakciju. Nužno je da se o principima rada dogovore najbolji poznavaoci Vukovog dela, koji bi preduzeli redakciju celokupnog dela ili pojedinih knjiga.

Za slovenačku javnost podudara se proslava stogodišnjice smrti Vuka Ka-

radžića sa „stodvadesetogodišnjicom smrti njegovog učitelja, nesebičnog ' podstrekača Jerneja | Kopitara. Ne

samo u našoj prošlosti, nego i U svetskim okvirima teško je naći tako plodnu saradnju kakva je bila izme-

LIHROVNE PRILOGE I VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO DRAGAN DIMITRIJEVIC

koj drugoj, zaturenoj sobi ovoga istoga grada.

Neka vam svaki pesnik kaže da li Je, u trenucima stvaranja svoje istinske pesme, uspeo da oslušne bilo kakav drugi glas i tuđi šum, izuzev svog Zaglušujućeg porođajnog škrguta?

Drugi glasovi i šumovi, međutim, u brutalnoj i apodiktičkoj ili nonšalantnoj i zaslađenoj formi, bruje i vitlaju oko pesnika kao opasan vetar koji latentno preti da ga iščupa sa njegovim korenom,

"Ti silni glasovi kao da zaglušuju šum života i vremena.

Samo naše posleratne pesničke generacije imale su prilike da se s raznih strana naslušaju dušebrižničkih saveta o idealnom, idejnom i formalnom obliku poezije koji odgovara našem, jugoslovenskom, velikom vremenu — 0Obnove, izgradnje, revolucije, totalnom, otuđenom čoveku, koji menja stari svet i staru svest, čoveku koji se — izvlačeći se iz zaostalosti — integrira sa tim istim svetom i tom istom svešću, vremenu — čoveka rodoljubivo i stvaralački napetog, izgubljenog pred nuklearnom katastrofom, čoveka — internaćionalnog, čoveka — nacionalnog, čoveka jugoslovenskog...

Makazama, kojima se kroje sezonski kaputi, gordo i samouvereno svaki čas su se zasecale večne trase po kojima bi najidealnije bilo da se kreću pesničke armade naše svetioničke nacije.

Na tim trasama pala su i ona {amozna, primitivna favorizovanja, sa zubom itrovačem u mesu stvaralačke atmosfere. Na tim trasama pesnička braća su se i razišla u rogata i šuta krda, u neznance, gorke osamljenike.

Od silnih reči oko mnogog pesničkog srca uhvatio se literarni i idejni, pravoverni i avangardistički loj, koji guši njegov ljudski krik i kliktaj.

Nastavak na 2. strani

Kopitar

đu fe dve ličnosti iz srpske i slovenačke literarne, kulturne i nacionalne istorije. U tome su i našem dobu veliki primer; njihove sudbine ih Vezuju i u tome što ni jedan ni drugi ni do danas nisu dobili celokupna dela što, naravno, našoj slavistici ne služi na čast. Kopitaru još uvek nije potpuno oproštena krivica koja mu je, dosad, pripisivana zbog njegOVOg OSObenjaštva, nerazumevanja Prešernove poezije i umetničke poezije uopšte, 1 što je bio sav okrenut srpskoj narodnoj pesmi i Vuku Karadžiću, koga nije samo podsticao i usmeravao u njegovom radu, veš ga i hrabro braniq pred svim „njegovim neprijateljima i austrijskom policijom. Da je stvarno bio takav „austro-slavista“, kako su neki mislili, ne bi mogućna bila takva saradnja s Vukom kakva je bila. Zato povodom Vukove proslave ne smemo zaboraviti ni Kopitara, čije je za sluge za Vuka i njegovo delo sa srp-

ske strane stvarmo obeležio pokojni akademik Aleksandar Belić. Obojica su bili veliki patrioti i zaslužni kulturni radnici, koji su našim nacionalnim kulturama krčili put kod kuće i u svetu,

Nastavak na 6. strani