Књижевне новине

bi bili odlomci disertacija i odlomci romana i zbirke pesama, nego bi bile časopisno štivo, aktuelno, živo.

Dragan Jeremić

To bi dobro bilo za časopise i to bi se moglo ustanoviti. Ali naši pisci, koji sarađuju u časopisima, znaju da je urednik, u neku ruku, delegat društva i da je on dobio izvesne dotacije iz društvenih sredstava, i, pozivajući se na to, zahtevaju od njega da objavi sve što ispunjava izvestan minimum estetskih zahteva. Bolja Je situacija tamo gde, kao u nekim stranim zemljama, izvesne izdavačke kuće izdaju svoje časopise (u Francuskoj Galimard, Nouvelle Revue Framcaise, u Istočnoj Nemačkoj Aufbau Verlag, Aufbau, u Svedsko: Bonmier., Bonn vre IPtoerara Magasin), naročito za urednika jer se tom uredniku. koji je vrlo važna ličnost u izdavačkoj kući. ostavljaju sasvim odrešene ruke u uređivanju časopisa. Te izdavačke kuće vide ono što naše izdavačke kuće ne vide. a to je da delatnost jedne velike izdavačke kuće nije potpunn ako pored knjiga ne izdaje i književni časopis. Međutim. naše izdavačke kuće nisu spremne da bez gubitka izdaju jedan časopis, nego čak žele da od dotacije dobiiene za taj časopis iz društvenih sredstava nešto i zarade.

Izet Sarajlić

·Bez traženia reči, u vicu. koji možda i nije tako daleko od istine. rekao bih da se naši časopisi čitaju tako malo i zato što mi imamo — mnogo pisaca. A poznato je da pisci vr o malo čitaju ono št» pišu njihove kolege... (da priznam i svoj greh: ja, na primer, vrlo retko uzmem Ređepov Letopis, a= li tešim se da ni Ređep, koji sedi vi= zavi mene. nije baš najrevnosniji čitalac mog „Života“...)

Tanasije Mladenović Pisci nisu čitalačka publika.

Izet Sara ilić

Ovih Mihalićevih „gimnazista“ mi danas možemo nabrojati koliko hoćete. To su, u većini služajeva, oni famozni beleškari koji. recimo, u Borbi, inače vrlo uglednom listu. napišu da je „na današnji dan umro Puškin, autor čuvenog Junaka našeg doba“, ili, u jednom drugom listu — za jednog mrtvog ruskog pisca da je „nedavno napisao svoj novi roman“. Kad sam, u dva navrata, pokušao da ispravim ove omaške, rečeno mi je da to nije taj i taj Fiodor već neki drugi, s očevim imenom „Porfirevič“, i da ih čudi da toliko — cepidlačim! (Tako nekako otprilike. U svakom slučaju mi često imamo vrlo malo poštovanja prema onom o kome pišemo i za koga pišemo i nije nikakvo čudo da to pošiovanje izostaje i od strane čitalaca...)

Slavko Mihalić

Kada sam ranije govorio o tim mladim ljudima, koji „zatrpavaju rupe“ po našim književnim listovima i časopisima i kulturnim rubrikama dnevnih i tjednih listova, moglo se možda pomisliti da sam ja prema njima skeptičam. Ali nije tako. Naprotiv, ja u ove mlade koji dolaze imam puno povjerenje i nađam se da će napraviti neke stvari koje „stari“ naprosto nisu dospjeli. Ali treba se zamisliti nad uvje= tima u kojima oni rade. Poznam niz mlađih i talentiranih ljudi u Zagrebu koji su praktično nezaposleni, jer su željeli književnosti i književnoj kritici posvetiti čitav život. A evo kako stoji s tim nesretnim recenziranjem po novinama: za svoju kritiku od dvije kartice dobit će dvije-tri tisuće dinara. A da bi se te dvije kartice napisale, trebalo bi sedam dana biti s knjigom. Kako onda da se živi od Kkritičarskog rada? Kako da se solidno radi? Zato nam se i događa da recenzenti (oni manje otporni) prepisuju iz pogovora. Ne bi trebalo sve to potcijeniti...

Drazsan Jeremić

Ja mislim da kritičar mora da ima mnogo entuzijazma ako hoće da uređuje jedan časopis. Komponovanje jednog časopisa vrlo je slično pravljenju antologije: kao što se antclogija pravi od datog materijala. tako isto se i časopis komponuje od datog materijala. To je vidljivi deo rađa urednika, a po-

KNJIŽEVNE NOVINE

Btoji i nevidljivi đeo. To je prepiska, ali ne prepiska radi prepiske nego pre= piska radi uticaja na pisca, radi toga da se sugeriše izvesno mišljenje. Ta prepiska je naročito važna kad se rađi o mlađim piscima. Dužnost je urednika da im pokaže šta treba uraditi da bi ono što oni napišu bilo još bolje. Ja mislim da je u svetu, sem retkih izuzetaka, uopšte pofcenjena uloga, važnost i značaj rada urednika jednog časopisa. .

Mi smo ovde, bojim se, malo preterali sa samokritikom, sa isticanjem kako urednici ne vrše najbolje svoju dužnost, a malo zanemarili jedan drugi odnos: ne odnos urednik—pisac, već urednik--čitalac. I kađ sam malopre govorio da kod nas ne postoji dovoljno šire prop»•gande za časopise. mislio sam na to kako. u stvari. naši čitaoci ne znaju da su časopisi ne samo najaktuelnija nego i naj'eftinija knjiga. Jedino u časopisima možete dobiti jednu štampanu stranicu za manje od jednog dinara dok cema jedđne stranice u knjigama iznosi oko 6 dinara prosečno. I meni je upravo zbog toga neshvatljivo. s obzirom da su časopisi stvarmo tako ispunjeni da ma neki načim prejudiciraju nešu izdavačku delatnost, zašto se naši čitaoci više ne pretplaćuju na časopise i na taj način imaiu na svrme stolu domaću. a delimično i stranu književnu produkciju.

Tomislav Ladan

Sve to može da stoii što se tiče tehničke strane: da naše ređakcije nisu baš u najboljem redu niti imaju dovoljno entuzijazma, ni dovoljno nova– ca, ni dovoljno vremena. Sve to primam

ma sadašnjosti u smislu liberalnog prikrivanja naših slabosti...

Dragan Jeremić

To je sasvim normalna pozicija u svim zemljama i svim vremenima.

Tomislav Ladan

Ali, kako ja ne poznajem sve zemlje i sva vremena, govorim samo o ovoj zemlji koju donekle poznajem i o ovo malo vremena u kojem šivim.

Dragan Jeremić

Ali ja kažem đa je taj stav u odnosu na našu književnost pogrešan.

"Tomislav Ladan

Mislim da nije pogrešan. Mi ovdje neprestano dajemo prednost kvantitetu nad kvalitelom: ja nisam protiv toga da svi ljudi pišu. Ali ako svi pišu, veća je mogućnost da se napiše svašta. TI mi čitamo svašta.

Drazvan Jeremić

TI opet ću reći: tako je u svim zemljama i svim vremenima.

Tomislav Ladan

Ali, ja kažem: pošto ne poznajem sve zemlje i sva vremena, ja opet OStajem na svom... Činjenica je: publika nije nikad mjerilo vrijednosti. Tako se kod nas obično kaže. Naši radovi i časopisi i tu nekako slabo prolaze. Netko je ovdje dobro rekao: tu nema onog aktuelnog. nema onoga Što ne cilja na vječnost. Ja ne bih rekao da u

_ zuIIAALA\AIAIAJAIAAIAA nu uuu u uni ena ruma uuu su a rare auu ramO -

R&arakter i uloga Rmiiževme Štampe

tivrečna, mi moramo potražiti mogućnost boljeg plasmana naših vlastitih književnih — i ne samo književnih ideja i shvatanja Mi, možda, moramo izmeniti donekle i svoja shvatanja ako šelimo da delujemo na, nama često savršeno nepoznatu, čitalačku publiku.

Tomislav Ladan

Mislim da je jedna naročito pozitivna osobina da se pokazuju u časopisima određene ličnosti koje daju ton, Mi smo uniformirali načm pisanja, 1, to je upravo ono što ne valja. Jedino što valja to je da se što više prepoznaju samosvojne i različite ličnosti i da pisanje u časopisima bude što više razgovor između različitih. jer tako se u stvari dolazi do prave sličnosti. Samo na tom principu mi možemo razvijati i unapređivati naše časopise. i ja mislim da onđa ovaj tehnički momenat kao što je distribucija neće biti presudamn. Ali i ovdje. u časopisu. nas udara u glavu nezgodna istina, a to je đa je kniiga — roba. Onda je i časopis roba, onda je i umjetnički tekst roba. I ako mi idemo od definicije da je i on roba, onda podliježe posebnim zakonima tržišta, koji će bit: mnogo jači nego Ooznaka „dobro“ ili „loše“. iskreno ili ne, temperamentno ili ne: onda čovjeka udara u glavu jedan momenat koji za njega ima neku mističnu moć: on mo= že da ima najdivnije ideje, ali šta to vrijedi kad ga udara taj momenat ro= be... Onda će jeftina djela bilo koje vrste imati primat. Zaista mislim da za ovakvu vrstu duhovne djelatnosti i za intelektualno stvaranje inače — to uopće ne bi moglo da stoji.

da je tako. Naši listovi (nedjeljni, petnaestodnevni i mjesečni) otprilike su slični ili su jednako monotoni, itd. Ja i to mogu da primim. Kritika nije blistava itd. Dakle, sve se može gledati i u tom smislu. Ali ima jedan drugi problem: sve to što mi objavljujemo kao pisanu riječ. odđ novina do romana sve se to skupa povdvači pod pojam književnosti. Činjenica je, međutim, da se favorizira takozvano imformaftivno pisanje. Ono je gotovo jedino uvaženo, te ima savršenu tehniku raspodijele, osiguran put do publike itd. Može se, čak, govoriti i o tome da u nas postoji stanovita prevlast dnevne štampe, informativne strane nad takozvanom kreativnom stranom. I tako jedino što je ozbiljno i važno — to su novine kojima je ogroman tiraž i koje se čitaju jer govore o važnim stvarima ili o onima koje se smatraju takvima... A pošto je, uz to, lijepa književnost u posebno lijepom položaju da imamo više oblasti i više jezika i da smo jako široki, pa i svako mjesto treba da ima svoj časopis — mi smo cijelu zemlju, pa čak i poduzeća, okitili nekim biltenima, časopisima, itd. Počeli smo da proizvodimo „em masse“ razne tekstove. S tehničke strane to je pozitivno: što više ljudi piše, veća je šansa da će biti nešto dobro napisano. Ali mi dolazimo do jednog strašnog problema: mi tržiste zatrpavamo papirom. Na neki način naši. kulturni izveštaji su u ređu: naš široki puk stvara. I mi smo mrnosni — ukoliko se ne desi — da se zapitamo šta je na tom papiru. Onda ćemo zadržati možda našu vjeru, ali ne i ponos... Stvorili smo, između ostalog, i klišejizirani esej. A posebno su naši novinski prikazivači kulturnih djelatnosti razvili jedan „mamdarinski način prikazivanja. Ima nekoliko klišeja... Naša prošlost u literaturi, kao i prošlost u svemu, ima slabih mjesta i loših tačaka... ali naša sadašnja djelatnost pokazuje nesumnjiv napredak u odnosu na fu prošlost. Međutim, i naša prošlost i sadašnjost u odnosu na budućnost su vrlo male, jer naša budućnost će biti vrlo velika... Dakle, imamo optimističku projekciju za budućnost, skeptičku prema prošlosti, a takozvanu kritičku i samokritičku pre-

nas ljuđi ciljaju na vječnost u smislu neke vječne transcedđentnosti, ali je ne-

"kako lijepo voditi ljubav s vječnošću:

mnogo ne daje, ali mnogo i ne uzima. Međutim, ova svakodnevna stvarnost — to je već problem. I ja znam, kad mi govorimo u manjim grupicama za stolovima (u takozvanom literarnom traču koji je savršen ventil ljudskih osjećanja), onda izbijaju one stvari za kojima bi vrištali svi urednici listova, ali to se, na žalost, ne pojavljuje u listovima. Problem je jednog mehanizma, izvjesnog filtera, koji se pojavljuje kad se urednik nađe u situaciji da li da objavi neki tekst koji je napisan malo bodljikavijim jezikom ili jedan drugi koji je napisan poznatim mandarinskim jezikom koji nikoga ne vrijeđa, koji ništa ne govori, koji je serijski. On će ipak objaviti onaj serijski, da ga ne boli glava... Ja ovdje ne napadam nikoga, nego samo navodim jednu malu ljudsku slabost. I tu je, valjda, problem tog našeg kritičkog pisanja: već su i pjesme postale po malo kritički traktati, a kako i ne bi kad živimo u kritičnom vremenu...

Stoga mislim đa ovdje problem nije toliko u toj tehničkoj strani: da li rade dobro naše redakcije, je li dobra distribucija itd. Mi smo previše odvojeni od literarne publike koju su sretnije generacije prije nas imale. Mi, danas, takve publike nemamo. Mi se, na žalost, svodimo pomalo na same sebe: na one koji jesu pisci, na one koji misle da su pisci, na one koji bi željeli da budu pisci i na one koji su protiv pisaca. Mi nemamo široku publiku, što nekima ne mora biti važno, ali je ipak neugodno.

Predrag Palavestra

Po mom mišljenju, časopisi i listovi koji kod nas izlaze nisu u dovoljnoj meri ni izraz ni potvrda ni svedočanstvo o duhovnoj moći i idejnim pozicijama naših književnika danas. Nisu ni ono Što bi rekao Stanislav Šimić motori književnosti, nego su, u najboljem slučaju, ogledala književnosti. Ja mislim, međutim, da u okvirima angažovanja književne periodike u društvenoj problematici, koja je dosta pro-

Tanasije Mladenović

Nadovezujem se na ove poslednje reči Ladanove. Jedan od bitnih problema naše književne periodike — bilo da je reč o mesečnim časopisima, polumesečnim, ili novinama i nedeljnim dođacima u listovima — jeste ovaj takozvani vulgarni materijalni problem: pod kojim okolnostima, u kakvim prilikama, materijalno-finansijskim, izlaze ti naši časopisi, te naše publikacije, ti naši listovi.

Ja moram o tome da govorim, jer imam, na žalost, jedno ogromno iskustvo koje sam stekao u borbi za održanje lista čiju petnaestogodišnjicu danas slavimo. Mnogi od vas svakako i ne znaju detalje, ali verovatno, u celini gledano, svi vi znate kako i na koji način su izazile Književne movbime: one su i prekidale svoje izlaženje nekoliko puta, neki put su stajale pred potpunim obustavljanjem, pred potpunim uništenjem.

Neću da govorim o razlozima, o razlozima subjektivnim, ili subjektivističkim, mada bi najinteresantnije bilo baš o tome govoriti. Hoću da govorim o ovome što je malopre rekao T.adan: da li je kod nas shvatanje —d pogubno shvatanje, uostalom — da je Knjiga roba, a samim tim da je roba i časopis i književna periodika, književna publikacija ma koje vrste — da li je to shvatanje u toj meri važno da ono, u izvemom smislu, određuje i karakter i fizilonomiju, ako hoćete, tih naših publikacija, i tempo i ritam izlaženja, i sve ono Što spada u tehnikalije, i sve ono što spada u sadržinu.

Mislim da je u tome jedan od suštinskih problema, ako ne jedini problem; a čak možda i jedini, jer on je taj koji određuje sve. Ako smo marksisti — a nadam se da jesmo — onda sigurno đa materijalne prilike određuju i našu književnu situaciju i našu kulturnu politiku u širem smislu te reči, Smatram na osnovu svog iskustva — a nadam se da ćete se i vi složiti S tim — da doklegod u našoj kulturnoj politici, u ovoj našoj socijalističkoj Jugoslaviji, dominira takvo shvatanje (a ono i doandanas dominira, kao što znamo) da se od kulture, da se od prosve-

te čak, i od propagande (u onom pozitivnom, ne u pežorativnom smislu te reči) zahteva da i ona na neki način zarađuje — doklegod se taj komercijalni momenat uzima kao jedan od najvažnijih elemenata u našoj kulturnoj politici — sve dotle ćemo mi kuburiti sa svim ovim sa čime smo dosad kuburili. Ne može se izgrađivati socijalizam, socijalistički odnosi ı socijalistička kultura, ne može se izgrađivati ni jedinstvena jugoslovenska socijalistička kultura i. konačno. socijalistički čovek. ako se principi takve kulturne politike šematski prenose iz privrede, gde oni mogu i ne biti šema, naprotiv. mogu. biti stvaralački. mogu biti stimulans, itd, — ako se ti principi, ponavljam. koji su dobri u privređi. ili u većini slučnjeva dobri. jer i tamo nisu svudoa dobri. — ako se ta šema u potpunosti protegne — a oma je Dprotegnuta — i na našu kulturu u širem smislu te reči. i na literaturu i umetnost u užem smislu te reči.

Tu je, mislim. osnovni problem naše kulturne politike. Prema tome, sve ono drugo što je pomenuto u ovom raz= govoru. to je — ja bih to tako nazvao — problem gledan iznutra: to jest, kakav treba da bude list: kakvi t:eba da budu redaktori ili redđakcjie: da li su nužne ličnosti ili nisu nužne (ia bih se složio da su nužne i neophodne. ali da ih mi nemamo i da ih ne možemo u dogledno vreme imati); dn li su listovi i časomisi po svoioj eadržini više ili manie aktuelni. da li v'še ili manje idu u korak s vremenom i pot”ebama savremenosti. Sve je to manje-više, problem gledan izmutra Međutim. kao što smo viđeli iz dosadonšniih izlaganja, čitavo naše delovanie je određeno. hteli mi to ili ne, i nekim spoljnim okvirima. spolinom atmosferom u kojoj živimo i u kojoj radimo. Mi kao pisci. i mi kao društveni, politički radnici i kulturni radnici. morali bismo — a verovatno će to biti jieđan od zadataka i naših književnih organizacija i udruženja i Saveza pisaca ·— da nastojimo, da insistiramo, da se nešto. ako ne sve, izmeni u takozvanoi našoj kulturmoj politici — u prilog kulture. u prilog literature. u prilog umetnosti. Tu spada, razume se. čak i profesionalni položaj, društveni status pisaca, kniižev- , nika, · umetnika, prosvetnih radnika, itd. T ako, danas, osuđujemo bibliote- . ke, pominjemo, u vezi s našim tiražima, da biblioteke ne otkupljuju u dovoljnoj meri časopise. listove i knjige, i da je to jedan od uzroka malih tiraža i lošeg plasmana, onda treba poći od činjenice da one zaista ne dobi'aju novac. I ako osuđujemo nastavnike književnosti, i ne uzimajući druge školske i prosvetne radnike u obzir. da i oni čak ne prate dovoljno ne samo savremenu nego i klasičnu literaturu, da ne prate naše časopise i listove i da ne idu u korak s vremenom u svojoj nastavi, ne pomažu se tim našim organima, da tako kažem, u svojoj nastavi onda treba da pođemo od činjenice da su prosvetni radnici ljudi treće kategorije, ako ne i ne znam koje kategorije, u našem društvu: da su totalno degradirani, na taj način što materijalno nisu ni malo stimulisani. Ima takvih problema u školstvu o kojima bi, na primer, trebalo pisci u ovoj zemlji na sav glas da viču. Ne samo da pišu, nego da istupaju javno, svuda i na svakom mestu. Jer, kad diskutujemo o tome da li su nam mali ili veliki tiraži, koliki bi broj trebalo da bude listova i časopisa, itd., mislim da te stvari nikako ne smemo da ispustimo iz vida. One nas tuku na svakom koraku. Mi već gođinama diskutujemo o tom problemu Ne kažem i ne tvrdim da ovđe otkrivam nekakve istine koje vi ne znate, niti da naša javnost te istine ne zna. Godinama već diskutujemo, 8 najviših mesta se govori o tome čak. Ali mi govorimo o problemima, ime= nujemo probleme — međutim problemi stoje, oni se ne rešavaju i sami se po sebi, razume se, nikad neće ni rešiti,

Mi se s tolikim feškoćama borimo izdajući književnu periudiku, a te teškoće ne zavise samo i isključivo od nas; možda zavise samo utoliko ukoliko prelazimo preko njih ćutke, ukoliko nismo dovoljno borbeni, nismo dovoljno društveno angažovani i dovoljno društveno alktivni da bi se problemi koji postoje — i koji su pre svega naši, profesionalno naši — na bilo koji način, brže ili sporije, ipak rešavaju.

3