Књижевне новине

(Nastavak sa 5. strane)

nog „opela”. Vrata su bila otvorena, na sedištima su sedela dva oficira s visokim kapama, jedan je držao na kolenima kožnu tašnu. Obojica su bili mrtvi. Zavirio sam u kola i okrenuo se: nisam imao želju da gledam mrtva– ce kako sede”. U oba slučaja čista i jasna informacija, takoreći novinarski, reporterski detalj. To, taj tonus, uostalom, jako podseća na interpolirane, sadržajno irelevantne tekstove -– mostove između „Hemingvejevih kraćih priča, na primer na onaj o streljanju šestorice ministara, u zoru, na kiši, uz bolnički zid: „... Pokušavali su da ga prislone uza zid, ali on sede na zemlju u baru. Ostala petorica stajala 'su veoma mirno uza zid. Najzad oficir reče vojnicima da ne vredi pokušavati da ga nateraju da stoji. Kada su ispa= lili prvi plotun, sedeo je dole u vodi. glave naslonjene na kolena.” Na tri razna područja ove kulture uselio se, dakle, u ovom veku, u ovoj eri normalizacije užasa i nečoveštva (sa povremenim iznenadnim bljeskovima visoke humanosti kao tragičnog protesta i bunta, otpora i moralne osude) hladni ton pisanja, „nulta tačka” novinarski dokumentativne informacije, koja oštro šiba upravo svojim nemim unutarnjim krikom, kao stilistički kontrast smislu saopštavanog podatka, i ja tri navedena primera iz iri kraja sveta upravo zato i navodim da bih ukazao na neutralni, objektivirani, stišani isleđeni tonus proznog pisanja kao na jednu od bitnih karakteristika savremene proze, svugde u svetu, u ovo doba, opterećeno iskustvima i doživljajima koji su njegovoj „društvenoj istoriji svojstveni. Sa stotinama dobro klasificiranih primera iz savremene proze mogla bi biti napisana solidna doktorska disertacija iz oblasti uporedne književnosti, — sa tri nađohvat ođabrana primera: mali esej.

Međutim, osobena i specifična svoj-

stva savremene književne proze nikako nisu iscrpljena i dovoljno iscrpno obeležena „polarizacijom i antipodnim karakterom unutarnje suštine (idejnog smisla) i spoljašnje slike (hladno stilizovanog tona deskripcije). Budni i misaoni posmatrači raspona savremene proze, brižni gledaoci i osluškivači njezinih tenzija, od smisla do stila i obratno, „zapazili su ovaj plodonosni raskol, ovu dijalektičnost, ovu duboku organsku protivrečnost mirmog i tobož neutralizovanog iskazivaija istipe: koja,zna biti i sva od užasa, groze, jeze i zla u svetu, uočili su taj napon suprotnosti u savremenoj umetnosti pod drugim uglom proučavanja, pa je tako Aldous Haksli, u svom sjajnom eseju Tragedija i potpuna istina, istakao, na području ove problematike, oprečnost između savremenog doživljavanja tragedije, kao „proizvoljno izdvojenog vrtloga na površini goleme reke” i dđoživljavanja „potpune istine“, dominirajuče snage savremene književnosti, kao jednog kompletnijeg vida saznanja koje se prima sa „raspoloženjem rezignacije, prihvatanja“, mirenja sa neumitnim i neizbežnim. „Ka tarza tragedije — kaže tu Haksli jaka je i apokaliptična; ali blaža katarza potpuno istinite književnosti je trajna”, Upravo ova „blaža katarza” preovlađuje, kvantitetom slika i metafora, koliko i kvalitetom svoje ekspresivne moći, u savremenoj književnoj prozi, i ta polarizacija suprotnosti nije ništa đrugo do drugačije sagled&ni, pod drugim „liuglom posmatranja uočeni i konstatovani raspom između vrelog i hladnog prikazivanja pojava, između ranije dominantnog Sstilskog postupka prikazivanja likova, „scema, - situacija i međuljudskih odnosa pomoĆu akumulacije vatrenih epiteta o psihološkoj suštini zbivanja u ljudima i među ljudima, i savremenog načina prikazivanja likova i događaja pomoću akumulacije neutralnih, objektivno verodostojnih i distamcirano saopštavanih informacija o čoveku, O · njegovim zlim udesima, o njegovoj egzistencijalnoj poziciji među protivnostima dobra i zla, snage i slabosti, blistanja i mraka, uspona i padova, uzleta i stropoštavanja.

Najzad, posle izloženog aspekta francuskog esejiste Rolam Barta i njemu priključenog aspekta anglo-američkog pisca Hakslija, zašto ovom razmatranju ne bismo priđodali i jeđan treći, onaj tradicionalni i „Školski“ aspekt na književno - istorijsku pojavu smene burnog i afektivno snažnog prikaziva-– nja ljudskih likova i međuljudskih odnosa neutralnim, „hladnim” i objektiviziranim saopštavanjem tih stanja i relacija. Rekao bih, dakle, da smo danas, ponova i ko zna po koji već put,

o

irika “u “prevodu

Mihalj F4CI

POVRATAK

O” jedno veče kod kuće. Na nebu, gore,

stada oblaka ka vidiku se ruše. Sećanje lebdi kao lasta pod strehom kad joj gmezdo razore.

O, nije istina da postoji voYTeme, prolaznost...

Ouode ništa ne stari. Kaldyma, prag i pod u sobi još uvek su iste sve stvari.

Drvoredi, mahovina ugmulih krovova i rđa na bravi — vremenu Dprkose. Poneka kola iz daljine, s pesmom, tovare davnina donose.

Ćak i bake što metu pred kućom, mrmolje moje staro ime.

Učitelj me samo po klupi pamti u kojoj sam mucao prve Time.

Promemilo se, dakle, samo toliko.

Ako se i razapnem, ovde sam samo dete

kome svi uz osmeh, praštaju njegove velike i teške sete.

Jedma decenija! — Za to što ja o njima pišem ne mare mi koliko za lamjsko lišće na topoli. 1 kad mi blago kažu: „Dečače, vratio si se, opet?"

to me jako, jako zaboli.

Šandor PEREŠ

Pesme u jednom

stihu

Blagoslovema je prva goloća *

Koplja ti štrče u oči: zvezde *

Pesma te čini pticom *

Svemir ti je u oku *

Korito tvojih delđ: život *

Setva mesa — žetva kostiju =

Ljiljan=čudovište •

Samo si okvir samoga sebe *

Svaka je travka sišla s uma \ M i i: #0 s M “|

Grobareva žena u porođajnim, mukama,

Isposničko veče

• Telo praznine — senka *

Pahulja zraka iv *

Prosjak: koji ima nešto *

Sve živo je pjano od vode *

Plodmost je jalova

Vlačati svoje noge *

Senka stvari je besmritna

u fazi homerovskog, epskog opisivanja

događaja i čovekovog doživljavanja tih događaja, ali da, uprkos toj modernoj neutralizaciji opisivanja bilo

čega, nismo, na planu literarnog izražavanja, napustili i zapostavili unutarnji dramatizam istine o ljudskim likovima i njihovim složenim, „zbilja dramatičnim, zbilja kompleksnim međusobnim odnosima. Naprotiv: vulkam ljudske drame proradio je snažnije no ikad. Nismo li možda, pitao bih se zato, na planu književnog izražavanja, sasvim moćno i suvereno uplovili u fazu sintetizovanja, organskog spajanja, unutarnjeg sažimanja i stapanja onog što je jednom bilo romantično i onog što je drugi put, još ranije, bilo klasično. Jer, ako je za Klasicizma prijem umetničkih slika Književnosti bio u znaku racionalnog, razumnog prosuđivanja vrednosti života i svih njegovih manifestacija, bio, dakle, razumski strog i logičan, a u vremenu romantizma egzaltiran, pasioniran i emocionalno odlučujuć, primaran i suveren, zašto najzađ ne bismo shvatili da je damas, u ovom vremenu kriza i dubokih potresa samih osnova oivilizacije sa kojom i ma kojoj plovimo, nastupila era društvene, „kolektivne svesti, era u kojoj obični, prosečni čitalac knjiga već uveliko raspolaže spo-

MIHALJ VACI, rođen 1925. godine. Dugi niz godina rađio je na &elu kao učitelj, zatim prelazi u Buđimpeštu gde objavljuje više zbirki pesama, Jedan od urednika budimpeštanskog književnog časopisa „Uj Iraš“, i

GABOR GARA1T, rođen 19920. godine u Budimpešti. Osam godina radio je kod državnih železnica. Od 1956. gođine do danas objavio je četiri zbirke pesama. Prevodi prozu i poeziju (od Brehta do Li Taj Poa, od Šelija do Jevtušenka). Clan redakcije „Elet e šIirodalom“. Jedan od sekretara Sa-

veza književnika Mađarske,

OTO DEMENJ, rođen 1928. gođine u Buđimpešti. U svojoj dvadeset šestoj godini počinje da piše isključivo pesme, Dosad

objavio dve zbirke, a U aprilu ove godine izlazi i treća zbirka njegovih pesama. Uredđ=nik lista Jednog budimpeštanskog preduzeća. u kome je bio zaposlen kao radnik. Jeđan od prevodilaca „Antologije jugoslovenskih pesnika“, koja uskoro izlazi iz štampe.

SANDOR VEREŠ, rođen 1913. gođine u Saembuthelju. Na Univerzitetu u Pečuju doktorirao je iz estetike. Od 1934. naovamo objavio je veliki broj Zbirki pesama. 1956. godine izdao je obiman izbor iz SVOR pesničkog opusa pod naslovom „Mula ćutanja“, Njegove „Pesme u jednom stihu“ napisane su pre petnaestak godina i uzete su iz zbir~

ke (Predvorje zuba“ (1047).

Tešeš mrtvački kovčeg od samoga sebe *

Gabor GA4RA4I

NASLEDSTVO

JEO je blizu onaj indijanski predak, J)Pdažtvo mi je ostavilo samo toliko: masledio sam, njegovu nezakonitu krv: Ne razumem Euvropejce, hrišćanske idole u kamenu svetu porodicu, svojinu, to moje, štene mog psa, očevinu... ne, me shvatam njihovu namenu. me shvatam zašto još uvek postoje; ničijom zemljom — Zajedmničkom

moji nagoni love,

i žudeći za lepotom, ni za šta na svetu

me postaju sluge — nikom!

O, sa ovakvim divljim masledstoom

možda bih mogao da žipim, srećno,

ali slab sam i rastačem se za Ono

što će tek sutra biti večno

ili, bar, trajno za Vas, ~

dovoljno trajno da tako buđe svaki damn

i da tako učorsti ono što je za mene

bilo nesporazum i ljubav, bilo sam...

Da li sam ramo živeo? ILi možda kasno suviše?

dobrovoljno svaki plem prepolobe

Oto DEMENJ

SAMO TOLIKO

skrivene bore u osmesima oka i saznanje da bez ičeg bejah srećam tako mlad. | Nema senko, lišena poroka, | moj lik te napustio negde i sad | u prašnjavim ritama teturaš dalekim vidikom.

I nikad više meće biti tako. i

Meseci i godine se rađaju izmova

i ja nisam više onog kova

da se mirim, sa pečatima zla

što je oma primala lako,

ta mala semka, bleda,

Milenijumi nas razdvojiše.

O, setite me se kad me ispod meba me bude,

· biću prisutan i videti konačno Slobodne Ljude.

Boga viđimo kao svoje oči

Svetlost u svetiljci, svetiljka u svetlosti *

Sanjamo s tigrom Preveo Stojan D. VUJIČIĆ

sobnošću đa u svakoj verbalnoj umetničkoj slici, u svakoj metafori bar nazre i nasluti, ako ne i da potpuno jasno viđi i otkrije neki simbol opšteljudske vređnosti. Pa ako je damas prosečna čitalačka svest dosegla stupanj razvića na kojem više nema sitnica ni beznačajnih pojedinosti, detalja i „sporednih” epizoda u literaturi, ako je dakle danas ta prosečna čitalačka moć pojimanja Književnih slika i simbola znatno dijalektičnija no što je ikada bila, zašto ne bismo uvideli da i savremeni književni umetnik, pisac, —i đanas kao i uvek ranije uslovljen) i stimuliran tom društvenom svešću čitalačkog Kolektiva, — dospeva u fazu i osvaja moć književnog izraža=vanja, na jednom idejno - emociona]lnom stupnju koji sjedinjuje i simtetizuje klasičnu objektivnost i romantičnu strasmost, nekađašnju mirmoću i pozniju uzbuđenost, vreli i hladni tom izražavanja, pakao patnje u ljudskoj suštini i „široku reku“ epskog spokojstva u pulsu i ritmu iskazivanja, te suštine, dakle, sintezu klasicizma i romantizma (sa svima bithim svojstvima oba izražajna pola), u krajnjoj 'insštanciji razvoja, vidljivu i u čuvenom Kamijevom Strancu i u majstorski .gbtilizovamim ratnim sećanjima Leohida Volinskog. Pavle STEPANOVIĆ

"inostrane

Svoje umormo lice joj okrećem, Da joj budem meveran, o, zar bih mogo? | I, ebo, senku koja se zauvek odvojila od mog lika u prolazu ponekad još srećem.

koja mi je nekad pripadala sva, a sad me iz daljine nekiput gleda.

Tad je prati samo osmeh skrivem iizmemogo, prati je sve dalje, dok mestane sa vidika.

(Preveo Fedor ŠEŠUN)

MADARSKA POFZIJA DANAS

vitira, da se tako izrazimo, oko

„dva.ne sasvim jasno polarizovana stožera, čiji idejni 1 estetski principi, u osnovi, polaze od realističkog shvatanja umetnosti.

Naslednici Šandora Petefija i Jožefa Atile, naslednici u tretmanu, umetničkom postupku i shvatanju umetnosti, za poslednjih petnaest godina — u zavisnosti od opšte kulturne situacije koja vlada u njihovoj zemlji — u mnogome su orijentisali svoja pesnička traganja u ftematskom, formalnom i estetskom smislu, ka principima socijalističkog realizma koji, doduše, u ovoj zemlji ni do dan danas nije učvrstio svoje korene. Stvaralaštvo najpoznatijih mađarskih umetnika, na primer, nalazi se na pola puta između realizma i socijalističkog realizma, s tim što u nizu domena nosi obeležje nečeg tipično mađarskog, virtuoznog, usplahirenmog ili prožetog setom, karakterističnog: samo za temperamentne Panonce — pisao je Letr Pransez, recenzirajući jednu zbirku poznatog mađarskog pesnika Ištvana Šimona.

~ avremena mađarska poezija gra-

Pišući o opšteevropskom značaju stvaralaštva plodnog pesnika Šimona, laureata najviših mađarskih nagrada za literaturu, sovjetski časopis Inostranaja literatura posebno akcenftuje pesnikovu zbirku Jabuke, nedavno prevedenu na ruski jezik, i kaže da pleni dijapazon tematskih preokupacija pesnika u čijem središtu uvek nekako nenametljivo iskrsava svojevrsna „ljubav kroz suze“, ali te suze istovremeno i bole i bodre. One ne upu= čuju ka ambisu bezizlaznog svršetka gamoubistvu — već bude najtananija osećanja vezana za život i punu ljudsku afirmaciju.

Dve osnovne i, kako rekosmo, ne sasvim jasno diferencirane struje u ma-– đarskoj poeziji nisu proizvod problema očeva i dece, karakterističan za neke vidove savremene svetske poezije, već i u jednoj i u drugoj grupi ima i mladih i starih (po godinama) predstavnika poezije.

Prva grupa, đa je tako nazovemo, nastoji da spoj romantičarsko-realističke škole oplemeni svakodnevnom socijalnom tematikom, ne zaobilazeći ni

političke akcente u tretmanu pojedinih

pojava. Ona u principu prihvata i teko-= vine sovjetske poezije ((u prvom redu Majakovskog, Tvardovskog, Asejeva i, u poslednje vreme, Jevtušenka), ali primena ovih tekovina, to jest primena umetničkog postupka ove poezije u mađarskoj literaturi, nikada nije bila potpuna već je postojala određena distan– ca, dovoljna da mađarskoj poeziji sačuva originalnost, nacionalnu specifičnost i „olujnost u izrazu“, kako bi rekao Jirži Hajek. Istaknuto mesto među pesnicama ove orijentacije zauzima Ištvan Šimon, Antal Gidaš, Đula Ilješ, Bela Čepeli Sabo, Lajoš Šimon i Šandor Čori.

Druga orijentacija u mađarskoj poeziji unekoliko pokušava da sintetizuje tradicije romantičarsko-realističke škole za zapadnim nadrealizmom od koga se razlikuje, između ostalog, veoma izraženim korišćenjem nacionalnih folklornih elemenata koji pesničkom delu pridaju ritam, različit od zapadnog, i koji je asocijativan, ali manje metaforičan. Među pesnicima ove orijentacije ističu se Mihalj Vaci, Đerđ Harš, Lajoš Pap i, donekle, Laslo Nađ.

Dakle, značajno je konstatovati da i jedna i druga struja polazi od romantičarsko-realističke škole,

Dijapazon pesničkih problema u mađarskoj poeziji teško je svesti, ipak, na određene formule, ali se pouzdano može konstatovati da savremena tematika postepeno preovlađuje u poeziji ove zemlje. Ovo, možda, najbolje ilustruje ogroman auditorij, veliki tiraži

· raznih časopisa, mnogobrojne nagrade

za poetska ostvarenja i obiman prostor koji ovom problemu posvećuje celokupna štampa, radio i televizija.

Važno mesto igraju, takođe, i problemi proistekli iz poznatih događaja 1956. godine, koji su sudbonosno delovali na neke poznate pojave prošlosti, što je našlo vidnog izraza i u stvaralaštvu celokupne mađarske literature.

Najzad, može se bez kolebanja konstatovati da je poezija naših severnih suseda, i pored određenog uticaja sovjetske i savremene zapadne literature, Jedna od najoriginalnijih poezija Evrope, čija je faktura stiha, način prilaženja problemima i celokupna suma elemenata koji čine pesmu — tipično

mađarska. (FP. Š„,

KNJIŽEVNE NOVINE ~