Књижевне новине

trajne :vizije

Pita CFETKOPIĆ

Povodom 8. marta — Dana žena dj"? ,

NE OSTAVLJAJMO RANJENOG DRUGA

rilikom formiranja Rasinskog od-

reda i određivanja rukovodilaca

odreda i četa, 22. jula 1941. godine, borac Đokić-Kant, bivši pitomac tehničke škole „Obilićevo“, dobio je zadatak d3a se stara za nabavku lekova i lečenje boraca. Svi borci dobili su po jedan zavoj. Pre polaska u akciju politički komesar i komandant proveravali su da li borci čuvaju zavoje.

Đokić je od prvog dana morao pored puške da nosi i torbicu sa zavojima i lekovima. Kada bi neko od boraca bio ramjen, on je pozivan da mu ukaže prvu pomoć, Lakši ranjenici dolazili su sami na previjanje. Đokić je vršio dužnost sanitetskog rukovodioca i bolničara u Rasinskom odredu sve do septembra 1941. godine, kada je u odred došla Savka Javorina-Saša, stručna me= dicinska sestra iz Beograda i član: Partije. Štab odreda je postavio drugaricu Javorinu, kao stručnog zdravstvenog radnika, za sanitetskog referenta u odredu. Komandant odreda bio je Miloje Zakić a politički komesar Desimir Jovanović. Đokić je vršio dužnost bolničara u jednom vodu,

Po dolasku " odred Saša Javorina je otmah otpočela da zavodi higijenske mere. Kao i ostali borci nosila je pušku i učestvovala u borbama. Jedno vreme bila je i pomoćnik puškomitra=ljesca. Za vreme odmora i zastanka upućivala je borce kako da održavaju ličnu higijenu, kako da pare veš i O= delo da bi se sačuvali od vašiju i zaraza. Ali, u prvo vreme, borci su njene savete primali olako. To je trajalo sve dok se nisu uverili u njenu požrtvovanost. Prilikom jednog sukoba s četnicima, u selu Petini, ranjena su dva borca. Kada su borci uvideli koliko se zalagala oko spasavanja ranjenika, promenili su stav prema „doktorki“ Saši.

Bilo je to negde 12. oktobra. Jedno odeljenje Rasinskog određi zatekla je noć na izvršavahnju zadatka. Odeljenje je zanoćilo u Petini. Domaćin kod koga su borci zanoćili bio je neobično predusre{iljiv. Docnije se ispostavilo đa je on krišom obavestio četnike o mjihovom boravku. Posle izvesnog vremena u kuću je upalo neko čobanče i obavestilo partizane da pristižu četnici i opkoljavaju kuću. Borci su zgrabili oružje i istrčali napolje. U toku puškaranja ranjeni su partizani Darko i Jaki, geometaz, Prvi je bio rahjen Darko. Saša ga je previla i sklonila u jeđan žbun, Partizani su morali da se povla= če. Saša je za to vreme zaostala za njima. Morala je dugo da trči ne bi li ih stigla. Trčeći začula je kako je neko doziva: „Drugarice, drugarice, nećeš me valjda ostaviti?* Saša se obazrela i u obližnjem žbunu pronašla ranjenog geometra. Kako je bio u začelju, niko nije ni primetio kada je pao. Zbog četnika nije smeo đa se javlja pa je tako i ostao. Saša ga je previla, Kako mu rana na nozi nije dozvoljavala da se kreće, Saša je i njega sklonila u žbun i pojurila za drugovima. Čim je stigla počela je đa ih kritikuje što su ostavili ranjenike. Nagovarala ih je da se vrate i da ponesu ranmjenike da in četnici ne bi pronašli i pobili. Vođa odeljenja ubeđivao je Sašu da je za ranjenike u ovom trenutku najbolje da ostanu tamo gde su, jer bi moglo lako da se desi da svi padnu neprijatelju u ruke, Najpametnije je u ovakvoj situaciji, govorio je vođa odeljenja, požuriti u Štab odreda i s pojačanim snagama vratiti se u toku noći i razjuriti

četnike. Tek tađa bi valjalo potražiti

ranjenike i preneti ih na sigurno mesto. Pošto su ovakav stav podržali i ostali borci, Saša se nevoljno morala složiti.

Čim su stigli u logor određa i podneli izveštaj o sukobu, Štab je poslao u Petinu jače snage koje su razbile i vazjarile četnike. Pronašli su ranjenog Darka i geometra preneli u selo Slatinu, Smestili su ih u kuće partizanskih prijatelja. O ranjenicima se brinuo omladinac Žika iz Slatine. Sanitetski referent odreda ređovno je obilazio i previjao ranjenike sve dok nisu prezdra=vili, Posle ovog događaja održana je konferencija., Komandant, politički kome~

KNJIŽEVNE NOVINE

sar i referent saniteta govorili su borcima kako treba da postupaju s ranjenim borcima na položajima. Ranjenici se nikako ne smeju ostaviti, već po svaku cenu moraju biti izvučeni i smešteni na sigumo mesto da ne bi pali neprijatelju u ruke, Saša Javorina je objasnila borcima kako da se u 8lučaju ranjavanja sami previju da ne bi, čekajući pomoć druga ili bolničarke, isuviše krvarili ili zagadđili ranu,

Posle ovog slučaja borci su imali više poverenja u „doktorku“ Sašu i poštovali njene zahteve,

* * •

Ali nisu svi ranjenici Rasinskog odreda prošli srećno kao Darko i geometar. Jednom prilikom, opet u okršaju s četnicima iz Petine, bio je ranjen Žika Mihu3jlović, Kako je bio presečen mitraljeskim rafalom, Saša nije mogla ničim da zausštavi· krvarenje. "Trebalo je podvezati krvne sudove, ali ona to nije umela, pa nije ni pokušavala. Do lekara nisu mogli da dođu i Mihajlović je umro usled izliva krvi.

* * *

Saša Javorina nije nikako zapostavljala održavanje higijene. Držala je redovno predavanja i upućivala borce kako da sačuvaju zdravlje u ovim neredovnim prilikama. Čim bi se ukazala prilika, organizovala je kupanje boraca, pranje i parenje veša i odela. Za parenje su upotrebljavali seljačke kazane za pečenje rakije,

Kađa je odred brojno ojačao i bio podeljen na čete, Štab ođreda je na predlog sanitetskog referenta odredio u svakoj desetini, vodu i četi po jednog druga ili drugaricu za bolničara. Saša Javorina održala je sanitetski kurs za bolničarke. Na kursu se učilo previjanje rana, zaustavljanje Kkrvarenja, podvezivanje ruke ili noge u slučaju jačeg krvarenja, pričvršćivanje ruke ili noge prilikom preloma.

Kurs su posećivale Boginja Mihajlović, Mira Seljanka, Rada Dedović, Per= sa Ađamović, Mila Seljanka i Žujče. Po završetku kursa bolničarke su dobile torbice sa zavojima, flašicom alkohola ili ljutom rakijom, pincetom, kutijom aspirina i drugim sanitetskim materijalom. Svaka od ovih bolničarki vratila se u svoju četu,

I pored toga što su za bolničarke određivane otresite i inteligentne devoj=ke, događalo se da se gradivo nije shvatilo u potpunošti. Jednom prilikom jedna bolničarka je pogrešno podvezala ranu borcu Pavlu Čotanu. Rana je neprekidno krvarila. Kađa se posle dva dana požalila sanitetskom referentu, ustanovljena je greška a ranjenik je za to vreme izgubio mnogo krvi.

Teži ranjenici smeštani su kod partizanskih prijatelja, Tada bi ih lečili dr Mihajlo Brkić, zadružni lekar iz Ve= like Plane (Topličke), ili dr Voja Stojanović, hirurg iz Prokuplja. Mnogi ranjenici prenošeni su u Veliku Planu. Brigu o ranjenim i bolesnim borcima Rasinskog odreda 1941. godine vodile su uglavnom priučene bolničarke i lekarska pomoćnica Saša Javorina. Njima je pomagao politički komesar čete, medicinar Miša Godić, Pored brige o lečenju boraca oni su, kad god je bilo moguće, ukazivali sanitetsku pomoć i stanovništvu u mestima u kojima su se zadržavali ili kroz njih prolazili. Najaktivniji i pražanju te pomoći bili su Saša Javorina i Miša Godić. Čim bi stigli u neko selo, odm:3h su se raspitivali za kuće u kojima je bilo bolesnika, naročito dece. Pošto bi pregledali bolesne, dali bi im potrebne lekove i uputstva kako da se dalje leče. Posle toga sa seljacima bi držali sastanke i konferencije, objašnjavajući im vojnu i političku situaciju. Zbog toga su mnogi seljaci znali za „doktorku“ Sašu i „dok“ tora“ Mišu, tražeći ih ako je trebalo da im nekog leče ili što objasne. Seljaci su posšle pregleda davali „doktorima“ razne namirnice za ranjene partizane a ostale borce su bolje hranili, pogotovu ako bi pored pregleda dobili i lekove. Tako su vrlo teško dolazili do lekova, bilo preko partijske organizacije iz Kruševca ili dr Brkića iz Velike Plane, drugovi su ih davali seljacima, pogotovu deci...

(Odlomak),

mesta koja volimo

dnevnika )

SVRHIR

rug je danas zatvoren. Krug je za-

tvoren i ja sam iznova sebe uhva-–

tio za rep. Pogledao sam poslednji datum u dnevniku, ne čini mi se ni da= Jeko, ni blizu. Dva i pol mjeseca vrtnje u krugu.

Veliki rezime: Pariz, Holandija. Ali, svrha putovanja nije u samom putova– nju, svrha je u dolasku, u ponovnom sastanku sa svim onim što je mirovalo dok si Ti putovao. Sudar oprečnosti, vlastitog gibanja i tuđeg ostajanja na mjestu izaziva onaj ugodni šok koji je svrha i koji daje smisao. Napetost raste kad se vraćaš. Danas je službeno i formalno završeno moje putovanje koje se fizički svršilo već 18. ovog mjeseca. Putovao sam zbog ovih desetak dana poslije puta. Hodajući mostom Sen-Mišel, gledajući Pale d' Ži-

stis, Pon-Nef i Teatr Šatle s jedne strane, a kazalište Sara Bernar, Notr=

Dam i vrhove Hotel d Vil zdesna, uvje= ravao sam silom sama sebe kako je divno sve ono što vidim, a ponajviše činjenica što sam tu, za sve one koji nisu, a potrebni su mi da se ogledam u njima.

Da, napetosti se ne možeš osloboditi. Vječito čekaju obaveze koje su neugodne. U času kad sam počeo skupljati dokumente za pasoš činilo mi se

da su pasoš i vize svrha svemu, Onda Pariz, pa holandska viza, avion, Holandija, Hag i — povratak. A napetost nosiš kao i pasoš, Kad se samo sjetim premijere u Baroovom kazalištu. Posuđeno crno odijelo, kojega hlače vezuješ špagom, košulja zaključana u tu= đem „ormaru, bijedan pokušaj da opereš prljavu košulju ili provališ u ormar, imaš svijetložute cipele a nemaš ogrtača, mijenjaš košulju za ružičastu, jedva nešto manje prljavu. U poslednji čas sve je u ređu; znojah, mlad intelektualac ispada iz metroa i hrli u susret toaletima. Kako se onda osloboditi napetosti? Ili, uoči odlaska u Holandiju, uluđo potrošiti 4000 franaka, a onda cijelu noć neizvjesnost: hoće li biti dovoljno novaca za sitne troškove, pogotovu ža autobus od Amsterdama do

Haga. Smiješno hodanje gore-đolje pod porosicom u ulici Mabijon, s nekoliko

bijednih, suvišnih blokova za ručak koje se ne usudiš prodati, odnosno ponuditi stuđentima; još gore, ne znaš da francuski studenti kupuju te blokove za 75 franaka, jer si ih ti „stranac, pla tio 200, pa se spremaš da ih velikodušno ponudiš za „d'mi-tarif“, tj. za 100 franaka. U zadnji čas si izbjegao da ne ispadneš smiješan, jer.te je kupac predusreo, ali se uzrujavaš umazad.

(Is putnog

.·POVRATIA

Vječita, sveprisutna nape-

tost. Napetost koja ne popušta. Danas je, kažem, gotovo s putovanjem. Postoje

druge napetosti koje rastu: članci o Dijamelu, Holandiji, oprema za knjigu, Akademija, Beograd, koješta u daljini, već je ta i Njemačka, vize, London. Čovjek je jedini perpetuum mobile. Strašno je vidjeti jednog dana da si krivo živeo (Rusi bi rekli: čto ne tak žil) za razliku od Dijamela, koji je, čini se, živio kako je htio, zadovoljan i koji mi je nabrojio, kao nešto što se samo po sebi razumije, sve one fran-

cuske književnike na kojima je red da

umru — uključivši i sebe.

VENECIJA

Konačno sam s bilježnicom, na krevetu, progonjen mišlju đa nešto treba zapisati: samo šta? Naravno, i sama pomisao na to da nešto iz Italije moram pribilježiti u dnevnik goni me na pisanje i razmišljanje više od potrebe. A, ipak, ima i potrebe.

Venecija me iznenadila u pozitivnom smislu. Mene, sveznajućeg, koji sve anticipira, dočekala je svojom iznenađujućom ljepotom. A. opet ima časaka kad vjerujem u onog starog sebe hoga ništa ne može i ne smije iznenaditi, Uvijek postoji ta druga strana, Tako i sinoć, dok sam stajao na Pon del Akademiji i motrio Kanal Granđe u noći, srozala se ta velebna Venecija u jednom jedinom trenuiku do potpune beznačajnosti. Motrio sam veliku osvijetljenu gondolu na kojoj je bio cio orkestar (čak i klavir), koju je slijedilo tridesetak običnih gondola. Neukusno,;, vašarski okičena gondola iz koje je izvirala loša muzika ispunila me ođjeđnom neopisivim sažaljenjem prema tim ljuđima u gonđolama koji plješču ovako jednoj zabavi — misleći da se u Veneciji mora voziti gondolom i slušati koncert na Kanal Granđe— a ne vide prave ljepote grada, ispunili me gažaljenjem i prema samom gradu, koji se

ovako ponižava i dđodvorava džepu bogatog turista. Onda sam se sjetio na-

šeg domaćeg vrebanja na punodžepog stranca i učinilo mi se đa nema razlike (naravno u proporciji) između Venecije | bilo kojeg našeg dalmatinskog gradića u kojima konobari vrebaju na strance a nezaposleni Don Žuani na strankinje. I došlo mi tužno što sam u tako sitnoj Veneciji, pored one imaginarnć, velike.

A danas ujutru, umivajući se u umivaonici (čudna li izraza i postoji li uopće?), brijući se, uz žagor tuđih jezika, spopalo me neko ludo veselje, ono pravo koje uspijevaš objasniti, osmisliti i tako još i produbiti. Od dvije sam ga komponente učas sagradio, a sad mi se čini da su te dvije komponente i nedjeljive: 1) misliti na to da si baš u Veneciji, uspjeti poistovjetiti pogled na tu konkretnu Veneciju s onom predodžbom, s onim zanosom, 5 onom zavisti Što se odnose na onu đrugu, daleku, zamišljenu, filmsku, dakle poželjniju Veneciju; ukratko i jednostavno: znati uvjeriti sama sebe da je sreća što si tu — i 9) biti svjestan đa ćeš istom povratkom vratiti ovu stvarnu (dakle prazniju) Veneciju u područje neostvarive mašte i tako unaprijed uživati u povratku, kao krajnjoj, najvažnijoj etapi puta. Preseliti se u Veneciju ne bi značilo ništa; to bi bilo — zamijeniti Zagreb Venecijom. Ali, iz stvarne Vene=cije vratiti se u Zagreb, noseći u sebi sliku nedostupnog grada s banalnim, ali sada dalekim gondolama, s čipkama Ka d'ora, poemom dužđeve palače i raspje=vanim pogledom s Pjacete na San Đor-

Jakob GROBAROV

Suze iz predgrađa sa krovova teku Kuće ruše oblake

U zatvorenom, prostoru vremena se pare U prostoru koji je to oduvek bio Stojim pa je i dam stao mebo stalo Sve je stalo

Klizi wreme niz žverinjak samo vreme Osećam, mornara što truli ma kopnu Udahnem

I sve vrtove u pluća primim

U srecu mema mesta ni za gram

Poslednja i(pjh

ađoh, se u zverinjaku zrelom

zverinjaku Ruke širim + nigde zveri nigde zveri

Ni za gram, baš ljubavi

đo i lagume — to mači nositi u sebi jednu pobjeđu, biti nešto više nego

prije. LC ONU Sve sam ovo proćutio današnjeg Ju-

tra u jednom jedinom trenutku i bio

beskrajno srećan. I sretan sam sišao u

Veneciju, jer sam uspio na neko vrije~

me uvjeriti samoga sebe da je grad što

ga vidim ona ista Venecija (Orsona Vel- · sa, duždev4 i drugih), kojoj se samo iz-

daleka u potpunosti diviš. I brzajući

jutros prema Kanal Grandu i vozeći se

vaporetom, bio sam opijen zanosom jer

sam bio podvojen: jedan „Ja“ vozio se

vaporetom i gledao, prilično nezainte-

resirano, bogate fasade koje promiću,

a drugi iz Zagreba motrio svog dvoj~

nika i zavidio mu. Baš je od te zavisti

i nabujala moja sreća. U posjedovanju

nečega nema sreće i užitka ako nisi za-

vidio onima koji su to posjedovali. Kao” stara priča o ljubavi i ljubomori.

RIM

Sjedeći posljednji put, obnoć, na Pjaci di Spanja i pred fontanom di Trevi, shvatio sam da sam i ja dio mita o tim poznatim mjestima za sva-· kog prolaznika-turistu. Tobožnje moje divljenje, zapravo buljenje — makar i indiferentno — u fontanu, svakom pridošlici znači dopunu one legende koju je donio u sebi. Tako je istinska ljepota takvih mjesta nedjeljiva od kolektivne zaraze koja obuzima svakog stranca pred tako proizvoljno izmišljenim ljepotama. Važan je, međutim, osjećaj divljenja, I važan je onaj glupi Američanin — koji se leđima okreće fontani i baca u nju novčić preko glave đa bih ja mogao istinski doživjeti fontanu di Trevi. Da nisam čuo za nju, da nije obnoć krcata turistima, zar bi me iole privukla? Ali, ovako mi se sviđa istinski, što je najvažnije, istinski mi se sviđa. Nisu važne sve komponen= te takve emocije, važna je samo rezultanta. jj

ZAGREB 1958.

U povratku: baš kao i lani poslije Holandije. Nemam volje ni za šta. Tupost ubrzo nastupa. Žao mi je što dulje nisam ostao u Italiji, za svakim mi je danom žao, a tako sam stremio ovamo. Tako sam ljubomorno čuvao svaki djelić povratka, svaki događajčić povratka, nastojeći, što je mogućno dulje, da se Zagrebom krećem dalek, nevraćen. Umjetno oživljavam doživljaj povratka i pomišljam gdje li sam se nalazio prije sedam dana, kako bih još jednom mogao misleno doputovati, vratiti se. A sve je u jedan dan postalo tako bljutavo, i već misliš na put u Njemačku, Englesku, a u potaji zapra= vo Sjedinjene Države, Rio i Bomba;j, pa čak i u snu sanjaš.

Sve što sam nalagao o Italiji, ostat će kao istina, to prije što će sjećanje blijedjeti i ostat će samo ova bilježnica. Ipak, neću tako naprečac oguditi sve ono što sam pisao o Italiji, jer nisam potpuno siguran imam li sađ potpuno pravo. Osjetio sam da sam strog i zbog toga što se nekih dojmova stidim. Ono divljenje Veneciji i još koječemu — kako se sada čini — nije smjelo da se dogodi meni sveznajućem, hladnom, superiornom. I tako ja nikada neću znati u kolikoj je mjeri ono zapravo bilo iskreno: jesam li imao pravo kađa sam ga zapisao ili imam pravo danas kada sumnjam u njega. To prije što sam sada svjestan da je sve Ono čime sam se oduševljavao u novome sebi, uglavnom reakcija na moje prošlogodišnje bivanje u inozemstivu, kađa je bilo skoro obratno. Kao da sam ove gođine bio otputovao s jednim unaprijed određenim planom i programom koje nisam smio iznevjeriti: normalno je da mi bude ugodnije kad sam sfm, normalno je đa crtam, normalno je da se divim Italiji, normalno je da o Italiji pišem; dakle, ja moram učiniti sve što je normalno, odnosno sve ono što se od mene očekuje. I pomalo dolazim do uvjerenja đa nema u meni ni jednog čistog, automatskog osjećaja koji nisam već unaprijed spremio, teorijski proživio, unaprijed ili uprljao ili izbrusio u kristal. I tako pomalo poimam da zapravo ne znam što u pojeđinim trenucima osjećam, jer sam sebi postavljam tolike zamke i prepreke, I tako pomalo đoznajem da u meni pravih, živih, cjelovitih osječaja više nikada neće biti, ako ih je uopće ikada i bilo.

A sam ovaj dnevnik s puta nije ni približna slika onog što sam doživljavao, jer ja čak i najkonkretnije đogađaje znam nesvjesno ili svjesno falsificirati, i to tako vješto da kasnije ni sam ne mogu falsifikat odvojiti od istine.

Ivan KUSAM