Књижевне новине

ESEJ

P ROMAN Dušan PUPAČIĆ

ne u tome što, u ponoćnom času, shvata da je, nekako. neobjašnjivo, izneverio svoju muškost: što je „muški senzibilitet”, kako kaže Džems, izneverio u njemu? Ovaj „muški senzibilitet“ ne odnosi se na erotsku aktivnost nego na odgovornost suočavanja sa stvarnošću i njenog preoblikovanja koje čovek mora da uzme ma sebe.

Strečerov trijumf je u tome što je·'on u stamju da to shvati, iako zna da je prekasno da na tome nešto učini, Džemsovo sagledavanje ove osobene nemogućnosti čini ga, do dana današnjeg, najvećim među našim romansijerima. Jer pitanje koje je on postavio, odbijajući ga- tako reći od leđa svojih junakinja, jeste pitanje koje nas sad toliko muči. Ono glasi: kako da Amerikanac postane čovek. A to je isto što i upitati: kako da Amea Jeo lane a Nasuprot njemu, divovi Rkoji su se

između dva svetska rata, sal kali OBPDOCC »„ Samo su kukali nad

Ove dve osobenosti američke prozne književnosti nostalgija za gubitkom nevinosti, suprotstavljena ironičnom. gledištu šta takva mostalgija znači — opisane su ne baš korisno, kao tradicija crvenokožaca nasuprot bledolikim. Ovo za mene nikad nije imalo nikakvog smisla. Nikad nisam čitao nijednog američkog pisca u kome crvenokošci i bledoliki nisu bili nerazmrsivo isprepleteni, obično, zacelo, u strašnoj bici. Razmislimo, na pri-, mef, o mučnoj karijeri pisca Toma Sojera. Ili, u vezi s tim, O divnoj neodređenosti auflora Vlati trave. A šta je Hart 'Krejn pokušao da proslavi, na svoj neosporno bleGOČ način, u onom divnom promašaju koji je nazvao

Meni se čini da je istina o nama, kao ljudima i ženama pojedincima, i kao naciji, zabeležena. i da se beleži, želeli mi da je čitamo ili ne želeli. Možda je ne možemo čitati sada, ali dolazi dan kad nećemo imati šta drugo da čitamo. Mlađi pisci, koje tako nemilosrdno i meblagomaklono poređe sa starijim od njih, ipak su njihovi potomci i obavezni su da odu dalje nego što su otišli stariji. To je jedini način da im „ostanu vemrnj, Stvama teškoća je u tome što se ista ona pitanja, isti onaj: bol, moraju sad izraziti na način koji bolje odgovara našoj stvarnoj situaciji, [...]

Ja sam sin prpovednika, Molim vas da se prisetite pravog imena onog rajskog drveta smuimije: ono se zove „drvo saznanja dobra i zla”, Pod muškim senzibilitetom podrazumeva. se sposobnost da. se plod s tog drveta pojede i da se živi, „Ljudska sudbina” znači da čovek doista nema izbora: jesti ili umreti. I mi lagano otkrivamo da ima mmogo načina da bi se umrlo.

Mlađi američki pisci, dakle, kojima ćemo, jednog dana, biti veoma obavezni — nikog neću imenovalti, ništa proricati — upravo su oni pisci koji su prisiljeni da na sebe uzmu obavezu da mas opišu nama samima kakvi smo sada. Pustoš onih gradova koji su opisani kod Dos Pasosa veća je sada mego što je bila ikad ramije; ti gradovi su opasniji sada nego što su ranije bili, a njihovi stanovnici još su manje voljeni. Oni opšti · lekovi i formule koji su onako spektakularmo izneverili Dos Pasosa, izneverili su, lakođe, ovu zemlju i svet. Nevolja je dublja nego što mi želimo da zamislimo: nevolja je Mi te gradove nikad nećemo prepraviti, niti

u nama, p ; čćemo- savladati svoju surovu 1 nepodnošljiva ljudsku usamljenost — nikad nećemo osmovati ljudske zajednice

— dok budemo buljili u. lice svom sablasnom promašnju.

Nikad nećemo shvatiti. šta motiviše kineske ili ku dok"se me pitamo ko' smo mi i Šta Ta

bamske seljake 'adimo ma ovom samotnom mestu. Fokmerov' Jug i dedini robovi su iščezli: sunce ih nikad više meće 'ogrejati. Na Geštsbijevu karijeru zauvek je spuštena zavese: neče više biti Getsbija. A zeleni bregovi Afrike došli su iz prošlosti, i iz uobrazilje, ı sadašnjost, u svet smiutnji, s

Društvo nikad nije u stanju da ispita, da pregleda samo sebe: taj napor mora učiniti onaj kvasac koji svako društvo lukavo i neminovno prikriva. To previranje, to uznemiravanje odgovornost je i dužnost pisaca. Istina je, avaj, da biti u damašnje vreme američki pisac znači voditi neprestan mapađd na sve Što sami Ameriksmci smatraju za svetinju. Znači voditi podmnk]li i munjeviti gerilski rat sa onim američkim samozadovoljstvom koje prikriva asameričku paniku. | __Čovek mora biti voljam, doista, mora biti željan da stavi na svoje mesto, na pravo mesto, onaj američki moral. kojim se toliko razmećemo. Mora biti voljam da se upita šta Indijac misli o fom moralu, šta o njemu misle Kubanac ili Kinez, šta o njemu . misli crna”. Mora se pročitati i naše svedočanstvo o njemu. Konačno. vazduh ovog vremena i mesta tako je težak od retorike, tako, gust od laskavih laži, da čovek mora doista činiti veliko nasilje mad jezikom, mora mekalko da smrvi utešni ritam, da bi se mogao čuti. On se, očigledno, mora odreći svake nade koju je možda zajio da će pobediti na takmičenju za popularnost, Mora da uzme za pravo da apsolutno nema pravo — i prima kaznu jer će kazni biti, Čak i ovde. .

„Mi radimo u fmini”, rekao je Henri Džems, ataiOa ono što možemo, „naša summja Je naša „strast, a na: sa strast je naša dužnost. Sve ostalo je ludilo umetnosti“. To ludilo, bogu hvala, još dejstvuje ovde među nama, i ono će, najposle, neumitno izneti na videJo istinu o našoj beznadnoj mladeži, našim zbunjenim ljubavnicima, našim poraženim starkeljama, našim demoralizovanim mladim „ubicama, našim psihijatrima i političarima, palankama, građovima, predgrađima i međurasnim projektima za stanovanje. Postoji jedna nit. koja sjedinjuje sve njih, koja sjedinjuje svakog od nas. Mi smo i tražili i izbegavali granice tog jedinstva za Vreme života mmogih pokoljenja. a Ć

'Mi smo pokoljenje koje sve mora baciti na _nastojanje da se Amerika pretvori u ono Što bismo želeli da ona bude. Bez tog nastojanja ćemo propasti. Kako . god nemoralno ili subverzivno ovo nekom moglo zvučati, pisac je taj koji uvek mora da se priseća da moral, ukoliko želi da ostane ili postane moral, mora stalno da se ispihuje, lomi, menja, ponavlja. On se mora prisećati, bez obzira na to koliko brojni bili oni koji bi to radije zaboravili, da je život jedino merilo i da je život pun opasnosti, da bez radosmog prihvatanja te opasnosti uopšte ne može biti sigurnosti ni za koga, nikad, nigdc, n

Pisac uvek nastoji da iskoristi posebno da bi otkrio nešto mnogo šire i teže nego što posebno može da buđe. Tako je Dostojevski u Zlim, dusima. iskoristio mali provincijski gradić da bi dramatizovao đuhovno stanje u Rusiji. Njegovi pojedinačni slučajevi nisu bili mnogo atraktivni, ali ih on nije izmislio, on sc jednostavno poslužio onim što je postojalo. Ni naši pojedinačni slučajevi nisu mnogo atraktivni, ali mi še njima moramo poslužiti. Njih neće mestati zato što se mi pretvaramo da oni ne postoje. | _ |

Ne može se izmeniti sve čemu čovek pogleda u oči; ali se ništa ne može izmeniti dok mu čovek ne pogleda u oči. Glavna činjenica kojoj sad moramo pogledati u oči, i koju nekolicina pisaca pokušava da dramatizuje, glasi da je došlo vreme da za uvek okrenemo leđa onoj velikoj reci u kojoj kucaju dva srca.

KNJIŽBVNE NOVINE

E zZzzZz+IZz–am{zzzzzz____ aa II aa auuu aaa u sSOSs-zzzz=ZzZZ=ZzZzws+cT=zZ —

| IZABRANA DBLA IVANA (ANKARA

OKUS LJETA

(VLASTITO IZDANJE, SPLITI 10683)

TARO NIČIM značajnije ne bogati spektar savremene jugoslovenske lirike, ova zbirka Srećka Diane ipak ima, na neki način, svoj osoben ton. To, međutim, ne uspeva da prikrije njene prilično viđne nedđostathe. Narativno i deklarativno, suviše napadno orijentisan na nekc teme i probleme za čije mu je rešavanje nedostajalo pesničke snage i, čini se, bitnog volumena erudicije, koji postaje neophodan ako se Ođabere ovakav stvaralački postupak, pesnik ovde peva o letu i moru, o prolaznosti vremena i o poukama koje čovek iz toga može izvući, Iako je OVO prevashodno lirika o moru,

njoj neđostaje MWonkretizacija

primorskog pejzaža i bliža od ređenost vremena. More jc OV-

đe bestelesno i bezvremeno,

nevino kao u nekom prapočetku, pre pojave života na zemlji. U tome je (po pesniku) i njegova najveća vrlina i vređnost i Diana mu se divi, ali mu se i čudi, upravivši svoje napore ka odgonctanju fenomena mora:

w.. memoguće je more nadživjeti, ptica koja se penje stepenicama nadolazi odjednom odsvuda.

Javlja se od najranijeg početka,

kada se nismo ni poznavali.“

More je

Ove morskc Mkrajine nenaseljene su; njima s5e kreće samo pešhik i ispoyeđa. svoj bol i čuđenje, setan' zbog nemoći dna reši tajnu plavih prostranstava i da se sjeđini s njima: .

„I tako bivam pod odrtom kožom

ne gospodar riječi, niti vlađar

ptica. Samo zatočenik ispred mora

u ožujskim osekama."

Na ovakvim iskrenijim mestima. ispovest „Srećka Diane

nepreyedene kn

5. MEMJIAN

RASPRAVE o metodu nbično 5u samo — rasprave, Svejedno đa, li je reč o postupku koji ije već bio u upotrebi ili o takvom koji tek treba da se potvrđi, napisi ove vrste gotovo redovno ne sađrže nego prefpostavljaju „praktičnu primenu prestupa koji je po sredi, Sto“ ga je pokušaj B. Mejlaha, da u svojoj knjizi teoriisko ute meljenje novog metoda spoji 5a konkretnom proverom njegove ispravnosti, i opravdan i koristan.

Polazeći ođ okolnosti da se u cilju objašnjavanja osobenosti nekog pisca njegov stvaralački postupak ne sme „jednostavno podvesti pod opšte zakone pravca kome taj pisac pripada, nepo ie nužno otkriti zakone njegovog „umetničkog mišljenja“, to jest „baš njemu svojstvenog dinamičkog procesa, Sspecifično predstavnog reprođukovanja stvarnosti“, Mejlah zaključuje da je „analiza umetničkog mišljenja zahteva otkrivanje piščeve stvaralačke delatnosti kao procesa, to jest proučavanje... ne samo rezultata njegovog rađa (tj. gotovog dela) nego i samog toka rađa“. Da bi se nauka o KknjiŽevnosti izravnala s drugim naukama treba, prema Mejlahu, „pristupiti proučavanju umetničkog stvaralaštva ne samo kao rezultata nego i kao procesa“. Otuda za proučavanje umeiničkog stvaranja od izuzetnog značaja može đa buđe psihologija, čiji je važan zadatak analiziranje psihičkog kao procesa. Spoj psi-

hologije, nauke o književnosti

"postaje panteistički senzualma i

ustreptala, blistava i sunčana, Tađa ovo more pripada samo njemu, izđvajajući ga iz velike grupe pesnika koji su opevali istu tematiku. Ali pesnik ne iđe tim putem do kraja i zato svoje najviše domete ova Zbirka dostiže u pojeđinim f{ragmentima koji ne daju boju celoj knjizi.

Nije teško uveriti se da Diana ostaje subjektivan i kada govori u množini i u ime množine. Ljudi kraj njegovog mora nema, i ta jednostrana subjektivnost pretvorila se, mestimično, u Ssubjektivnu monotoniju stihova, ostavši izvan kompleksa odnosa čovek-more, koji je mogao đati mnogo više plastičnosti ovim poetskim slikama. I kađa se obraća mitu, ova vbirka ostaje najčešće prozaična i bezbojna; prisustvo Hamleta, Ofelije, Euriđike i Orfeja ne doprinosi raznolikosti i bogatstvu ovc lirike, i prisustvo ovih likova kao da je slučajno, bez đubljeg opravđanja i potrebe. Više pesama nema naslova, koji je zamenjen prvim stihom, što ukazuje na šire jcdinstvo ove zbirke, koja. u Izvesnoj meri pređstavlja poemu. WMNarativan ton ove lirike još više nas „upućuje u tom pravcu. Ali posmatramo li ovu zbirku kao određenu celinu, morali bismo pesniku još višc zameriti monotonost i ponavljanje. -(I. 8.)

(NARODNA. RNJIGA“ —

RNJIŽEVNO delo Ivana, Cankara pozitivno će odgovoriti na zahteve koje đanašnji čitalac postavlja savremenoj umetnosti reči, Umetnost I. raznovrsna, obimna i višestruko vredna i zanimljiva. I zato je krajnje teško izvršiti, i izdati, izbor iz književnog opusa Ivana Cankara za današnje čitaoce srpskohrvatskog jezičkog pođručja.

Sticajem povoljnih okolnosti dobili smo izbor Milorađa Živančevića. I odmah đa kažemo: pred nama je izbor koji zavređuje našu pažnju i priznanje. Živančeviću je uspelo da u jednoj knjizi, čiji obim ne prelazi tri stotine stranica, maksimalno nagovesti sve one odlike i posebnosti Cankara kao rasnog pisca i njegovog dela kao umetnosti prvog ređa. U izbor su ušle pesme, pripovetke, drame, kritički i politički spisi i ona pisma koja se iz ravno odnose na objavljene beletrističke priloge. Živančević

nas je zadužio i izborom ka-

rakterističnih ođiomaka iz zapisa Cankarovih savremenika. Njihova tačnost oplemenja je iskrenošću i divljenjem prema velikom piscu.

Ostaje nam da žalimo što autor ovog izbora mimoilazi Cankarev roman „Na Klancu“. Da je uneo u svoj izbor neke tako karakteristične „fragmentc iz pomenutog romana, Kkarakteristične za Cankarevo poimanje života, sveta i proznog postupka, a nenađoknađive za čitaoca

Cankara je”

koji se prvi put susreće s Cankarem, njegov rezultat bio bi retko celovit, a naš konačni utisak potpun.

Najvredniji prilog: u Živan• čevićevom izboru je, po našoj oceni „Kuča Marije pomoćnice“. Za ovo remek-delo vezan je, još uvek, jedan pseudolitetarni

problem. Naime, pitaju se mnogi: šta je „Ruća Marije pomoćnice“ — roman ili đuža pripovetka? „Kuća Marije pomoćnice" je đelo u našoj i evropskoj književnosti u kome je prvih godina ovog veka naprosto odzvonilo svim našim „navikMma i pređrasuđama vezanim za školmičko poimanje teorije književnih rođova i vrsta. U njemu se dogodilo oslobođenje proznog postupka, oslobođenje od svih stega i konvencija, i ustupaka ukusa na snazi.

„Ruća Marije pomoćnice" ic sugestivna, lirski intonirana,

ROBERT VAALZEMR

(„NAPRIJEDĐ“,

SUSRET sa Robertom Valzerom „wddvostruko je zanimljiv. Kafka ga je smatrao jednim od svojih učitelja i uzora, a književni istoričari pronašli su veliki broj sličnosti između Valzerovih romana i Kafkinih dcla. Suđeći po romanu „dakob fon Gunten“, uticaj ovog švajcarskog pisca nemačke narođnosti nije bio neznatan na autora „Zamka“ i „Procesa“. I Wnjiževni istoričari kao đa, ni»

su bili preterano revnosni kada su ma nekim sličnostima naro-

čito insistirali, Samo ta okolnost bila bi dovoljna đa mas valnteresuje za Roberta Valzera i njegovo delo. A ako se doda da je Valzerov „roman, nezavisno od te okolnosti, izvrsna Knjiga, „koja đočarava jednu posebnu atmosferu i po-

stavlja čitav niz pitanja ma koja po meki put uzaluđno tražimo odgovor, knjiga koja na taj način inspiriše na mnoga

JAKOB FON (UNTEN

ZAGREB, 1963; PREVEO SLAVKO GRBEŠIĆ)

razmišljanja i na brojne razgovwore, onda ima dosta dobrih razloga đa sc kaže da „Jakov fon Gunten" ima, za nas, neodoljivu i uzbudljivu draž otkrića., dakov fon Gunten je samotnik i sanjar koji ulazi u život i koji će u životu, skoro sasvim izvesno, postati brođoiomnik. On je hteo da Ea svef, NH kome živi, prihvati, a ono što u svetu susreće Wu majvećem

broju slučajeva. je nepoverenje.

'Zeleo hi đa naiđe ma razume» vanje i potrebno mu je dosta vremena da razume da čovek retko kađ može shvatiti i da

pravog razumevanja među ljudima ima. vrio malo ili ga, na protiv, nema gotovo nmimalo., Gunten nastoji đa prodre u tajne ođaje instituta đa, bi na taj mačin „prođro i u unutrašnji svet „onih koji ga okružuju, Prodrevši, najzađ, u tajine ođa-

PIŠU: IVAN ŠOP, HUSEIN TAHMIŠĆČIĆ,

je, on ustanovljuje đa su nbične i sive kao i spoljašnje ođaje u kojima sam boravi kao što

su i ljuđi samotnici u istoj meri u kojoj je i on. Guntenu 5e čini da ono što on ne želi da buđe upravo tako mora da iz» gleđa. Iz toga proističe da je njegova situacija neobična za njega, ali đa niic neobična po sebi. Samoća je, za Valzera, ono što je ljuđima zajedničko i čovek postaje čoveku blizak samo onđa kada ostane sam. Usamljen, on oseća potrebu za ljuđima. Kada je s njima, oni ga opominju na to koliko je sam.

Robert, Valzer piše jednostavno i eviđentna ic njegova težmja ka krajnjoi „uprošćenosti izraza. Đajući romanu #đviđ dnevnika, on odustaje ođ toga

PREDRAG

NyAOHIPCIBRHHOP MbIMMAPHMP IyMMWHMHG HOH TBODWPCHMH TpONPCC

i estetike omogućio hi razvitak nove discipline neprocenjivih mogućnosti — p5ihologije ımetničkog stvaranja, čiji bi glavni zađatak bio „proučavanje procesa umetnikove prerađe i uopštavanja pojava iz Žživota u toku stvaranja dela“, pri čemu se otkrivaju „wakonitosti umetničkog mišljenja. karakteristične za izvesnog pisca“.

Naročito korisnim za ispitivanje „umetničkog mišljenja Mejlah smatra, Pavlovljevo učenje koje, materijalističkim objašnjenjem „mehanizma“ mišljenja, omogućuje pobijanje intuitivističkih teorija umetnosti; shvatanjem o mnerazlučivom učešću prvog i drugog signalnog sistema u normalnom ljudskom mišljenju omogućuje pobijanje koncepcija prema. kojima se umetničko stvaralaštvo zasniva samo na likovnopredstavnom

mišlienju; stavovima o uzajamnom ođnosu predstave i reči u toku mišljenja omogućuje objašnjenje odnosa iđeja i predstava, uloge mašte u umetničkom stvaranju itđ; učenjem o ulozi reči u toku mišljenja kao „Signala. signala“ omogućuje otkrivanje složenih veza između reči i predstave, kao i razvitka različnih pređstava, „mehanizma“ njihovog reprodukovanja. Dakako, pošto fiziologija Više nervne delatnosti ne objašnjava društvenu uslovljenost umetničkog mišljenja, ili pojedđdinih predstava, toi prirodnonaučnoj osnovi shvatanja prirode mišljenja valja priđođati metođ društvenih nauka Yadđi tumačenja razvitka i usavršavanja mišljenja kao rezultata društvenog razvitka.

“Glavni izvor koji pruža mogućčnost đa se otkriju zakonitosti stvaralaštva kao procesa jeste umetnikova delat-

nost.“ Kao građa za takvo Ispitivanje služe sva dela jeđnog pisca, čitav proces stvaranja. U tom pogledu najveću važnost imaju rukopisi. „Za psihologiju stvarania vređmost rukopisa sastoji se u tome što je u njima fksiran đinamički proces piščeve prerađe utisaka iz Života, delatnost njegovog pamćenja, uobrazilie, usmerena ka stvaranju određenog dela, čitav proces umetničkog mišljenja.“ To, naravno, nec znači da se psihologija stvaranja može svesti na istoriju teksta, nego treba imati u viđu „wzađatak izrađe metođa koji bi sjedinio tekstologiju sa teorijskim proučavanjem zakonitosti umetničkog mišljenja“. Pošto je u rukopisu stvaralački proces fiksiran u vremenu, nuŽno je ne samo oceniti izmene koje pisac unosi u lekst nego ispitati i raspored varijanata, propuste, razlike u tekstu, crteže uz tekst itđ. Mejlahov metodološki pokušaj višestruko je vređan pažnje, pre svega zbog niza korisnih novina koje Meilah nastoji da unese u sovjetsku nauku o književnosti, načelno prevazilazeći, na taj način, mnoge njene neđostatke. Ali ni njegovo stanovište nije sasvim bez mana. Mađa ukazuje na neophodnost, uđruživnja nauke o književnosti 5a opštom psihologijom, ođnosno na nužnost da proučavanje umetničkog sivaranja stekne psihološku podlogu, Mejlah ne ističe đovoljno osobenost, te veze i još u mnogome nec savlađuje dosadašnje

„objašnjavanje.

BEOGRAD, 1963.) ”

dramski ubedljiva i kristalno čista savremena prozna slika, Kao rezultat, sudđeći po mnogo čemu, ona je sve do danas u, među nama, Živa i neprevaziđena. Snažno, virtuozno, hrabro i istinoljubivo govori Cankar u „Kući Marije pomoćnice“ o ži-

votu i smrti dece „obolele na”

smrt“. Izgubljena za život, dcca su zavolela svoje zatočenje: kuću-bolnicu iz koje se ne iz-

lazi. Središnja ličnost u ovoj. .

prozi je devojčica Malči. Ona je postojala u životu. I značila je dosta u životu samog pisca. Ovaj podatak naglašavamo zato jer nam on dopušta da zamislimo veliku i izđašnu moć transpozicije životnog pođatka u đuhovnu vrednotu, transpozicije koja je bila primerena nenađoknađivom daru Ivana Cankara. Bina Š

I kao pisac i kao mislilac i

kao borac Ivan Cankar je uvek o

dobro došao. Njegova iskušenja slobođe stvaranja za nas je dragoceno. Otvoren prema životu i svetu, upućen u sve bitno što je stajalo na đispoziciji

trenutka, on je, kao malo koji ·

pisac u našoj književnosti, bio na razini svog razđoblja, a ono je obilovalo tegobama i mučninama, i devalvacijom ljudskog dostojanstva. Stigao je, u tom mutnom vremenu, đa živi i da sačinja dela u sklađu ša vlastitim naklonostima i u dosimhu sa povesnim interesima proletarijata. (H. I. T.)

đa različita paihnmloška Rtamja · objašnjava i opisuje, i zađovns” ljava 56 time da ih samo u nekoliko reči Ona se objašnjavaju razvojem romana, kao što ona objašnjavaju Yazvoj romana. ftaj mačin, roman svih izlišnih nanosa, on svoje izlaganje čini zanimljivim i uzbudljivim,

Nacrt na koricama Zlatka Price izvrsno dočarava atmosferu knjige .(P. P-ć)

naznači.

O -_____________ —-

PROTIĆ I JOVAN JANIĆIJEVIĆ

ARADEMIA NAUKA SSSK MOSKVA—LENINGRAD 1962.

nedostatke sovjetske mauke o

književnosti — površnost, u tu-

mačenju biografije, usređsre-

đenost jeđino ma proučavanje piščevog intelektualnog ispolia=

vanja i društvenog ponašanja.

Posmatranjie toka stvaranja. još ne znači psihološko

Jsticanje toga

procesa korisno je utoliko ıfio-

liko treba đa ukaže na OSO-

benosti stvaralaštva nekog umetnika, ali estetičku ecelinu

čini rezultal, gotovo delo, tako da je bilo neophodno na-

glasiti različnost psihičkog i

estetičkog, što Mejlah nije uči-

nio. Tehnologija stvaranja, ko-. ju Mejlah uglavnom izđaje za. psihologiju, ne može biti ni O5«•

nova psihologije stvaranja niti

podloga estetike Književnosti. „Psihotekstološki“ metođ se ne. može uopštavati usleđ toga što

su pisci čiji je čitav tok stva-

ranja izražen grafički vrlo ret»

ki. Ali sve ove mane Meijlaho-

ve metođologije mogle bi 5e

zanemariti dđa se primena me-

tođa o kome je reč pokazala

uspešnom, jer bi se tako usta» novljenje ovog metođa, prem-

da uskog, moralo pokazati po-

desnim da sec pronikne u Ppsi~

hologiju stvaranja bar pojeđi~

nih pisaca, te đa se više sazna

o umetničkom stvaranju uop-

šte. Na žalost, baš stoga što se

Mejlah u praktičnom delu ođ-

već držao utvrđenih mačela

sovjetske nauke o književnosti,

što je svoje metodološke stavo»

ve zastupao previše jednostra-

no i primenio Sšuviše powršno,

konkretan „rezultat „njegove

knjige, i pored niza novih pra-

vilnih „zaključaka.„o Puškinu,

srazmerno je malen. (J. J.)

Oslobođajući, ma .