Књижевне новине

Nova serija Broj 204 Beograd

23. VIII 1963.

Cena 30 din.

Tanasije

MLADENOPIĆ

LIST

Z A

ora O Re < et.

NJIŽEVN

SUSRET EVROPSKIH

PISACA U LENJINGRADU

eško je u jednom, ma kako dui, gom, napisu obuhvatiti sve im-

presije sa lenjingradskog sastanka evropskih nomanopisaca, kritičara i pesnika, nedavno organizovanom ma inicijativu Zajednice evropskih pisaca i uz svestranu pomoć i podršku Saveza sovjetskih književnika. Još je teže dati o svemu onome što se, u relativno kratkom roku, ispreplelo u. čitavo klupko događaja, razgovora i susrpmfta, definitivan i konačan sud. Alko je ikada bilo potrebno sagledati neke stvari iz neke makar relativne daljine, iz kakve-itakve perspektive, čimi mi se da bi, ovoga puta, takvo jedno sagledavanje, po samoj prirodi stvari, nužno bilo i neka vrsta putovođe u celinu, u simtezu ikoje zasad nema, i koje ne može ni biti.

Kratak vremenski period boravika u SSSR-u od deset, a samo za meke učemike četrmaest dama, bio je ispumjen „do vrha“ utiscima i doživljajima različite vrste i sadržime. Sastanak je bio po prevashodstvu rađam. Tema je bila savremmi roman, njegovo bitisamje u sveku literature i umetnosti, njegov smisao i njegova sudbina. Pa ipak su, u međuprostonima između diskusija, mnogih ličnih susreta i razgovora ili, tačnije, pre svih razgovora i pre svakog rađa, i za one koji su se prvi put tamo našli, i za one koji su već ranije dolazili raznim povodima u SSSR, prvi koraci bili upoznavanje s čuđesnim ambijentom u kome kao da su se obreli posle davno samjanog sna.

Svojim skladmim bojama i limjjama prhitekture i prostora, protegnut oko široke i moćne · Neve, sa elegantnim mostovima i građevinama na njemim mostovima, „Lenjingrad je zaista bio bogomdđano mesto za susret predstavnika kulture Evrope, bez obzira na sve geopolitičke i druge, prirodne ili veštačke, podele koje, na žalost, još uvek, iz raznoraznih razloga, "igraju važnu, a ponekad i presudnu, ulogu u odmnosima u podeljenom svetu u kome živimo.

Pođ raskošnim svetlostima avgusta, topliji no što se fo očekivalo (možda izuzetno samo ove godđine?), Lenjingrad kao da je i svojim izgledom hteo da pripomogne stvaramju atmosfere prijatnosti i ljudskog sporazumevanja i ljudske topline. Stari carski Petersburg otvorio je učesnicima značajnog razgovora o savremmnmom romamu ne samo svoje sree, nego i svoje bogate i pre” bogate riznice umetnosti, književnosti i kulture, otvorio je svoj Ermitaž, svoje muzeje i galerije i koncerbne dvorane, svoju Pefropavlovsku tvrđavu na Vasiljevskom ostrvu, ma omom mestu gde se i rodio Petrov grad. I dogodilo se jedno malo čudo, verovatno prvi put u njegovoj istoriji. Podignut na neprohodnim i ·močvarnim terenima od vidovitog Petra Velikog, kao isturena predstraža nekada moćne imperije, kao „prozor u Evropu“, bivši Petrograd, a sadašnji revolucionarni grad Lenjina, koji je odatle uputio svetu prve reči o miru i istinmskom intermacionalizmu, doživeo je da u svojoj sredini vidi i pozdravi meku vrstu Evrope u malome. Istina, ne tako moćnu kao što je moćna ona Evropa ramih njenih moćnika i vlastodržaca, ali ni tako beznačajnu po snazi, kao što bi moglo na prvi pogled da se zaključi dili pomisli. U prethodnici evropske solidarnosti našli su se, ovog puta, ljudi od duha i pera, i to je dobro! Našli su se u građu koji ne simbolizuje samo političko rađamje novog društvenog stroja (mada je on danas pre svega fo), negoiu gradu u kome su živeli i radili dugo godina, S poneko i do svoje smrti, takvi giganti ruske proze i poezije, kao što su bili Lav Tolstoj i Dostojevski, ili Gogolj i Čehov, ili 'Turgenjev i Gončarov, ili Puškin i Ljemmontov, ili Majakovski, Jesenjin i Blok; i čitava plejada kritičkih umova, kao što su Bjelinmski, Černiševski, Dobroljubov i drugi.

S dirljivim osećanjem pobožnosti i roštovamja m muzeju koji nosi ime Puškinavpolkcozanii-su mam, ružcopisi velikog

pesnika, crteži ma njima, izrađeni njegovom rukom, išarane i isprecrtane stramice i stranice njegove proze i poezije, čitava mjegova intimna spisateljska laboratorija, ali i brižljivo prepisani stihovi u pažljivo spremljenim sveskama Ljermontova, kao i ispreturani, nervozni redovi i čitavi umetnuti pasaži u beležnicama tužnog genija Dostojevskog, ili radme sveske čudesnog starca iz Jasme Poljane. Brižljivo bohranjeni i čuvani u bezbrojnim ladđicama, leže u ovom jedinstvenom muzeju sređeni rukopisi gotovo svih značajnijih ruskih prozaista i poeta. Nad njima bdiju mudre i pasionirane žene-kustosi, koje s ljubavlju sveštenica starodrevnih hramova ispredaju posetiocima njihovu stvarnu istoriju koja se, i nehotice, tokom decenija, pretvara u zanosmu bajlWu, u zanosni mit i sam,

U takvoj almosfeni, ili ambijentu, nije bilo teško razvezafti dijalog ili dijaloge, pa imonologe (što da ne?), između ljudi wnzazličihih jezika, različitih ideološko-političkih orjijemtacija i kulture. Sama tema, preširoka i, istovremeno, preduboka po svom značaju i interesu, dala je mogućnosti da se oko nje iskristališu, uglavnom, dva oprečna stava, dva pogleda koji, ako su nekima možda i izgledali novi, predstavljaju oduvek i večito istu, i samo u izvesnim formulacijama različitu, dilemu: realistički roman ili eksperimenitalmni romam; šta je novo u starome i staro u novome; koliki je značaj forme, a Koliki sadržine i mjihovih odnosa; jesmo li “više za psihološku ili za epskonarakivnu metodu i druge romamsijerske postupke; postoji Ji ili ne talkozvama „kriza romana“; do kog stepena i kako stvaralac majprikladmije potvrđuje svoju umeflmičku individualnost ne potirući svoju društvemost; stvaralac kao jeđimka za pisaćim stolom, u svojoj labora”-

toriji, i stvaralac kao društveno biće, koje, nužno i neminovno, odražava društvo i vreme u kojem živi i radi; itd.

Oko ovih tema, kao oko prirodmih a nevidljivih osovina, vrteli su se gotovo svi učesnici lemjingrađskog susreta, Tolerantino, ali me i bez određene doze polemičkih žaoka. Ozbiljno, ali i bez ikakvih stvarnih konačnih rešenja i konačnih zaključaka, jer takvih rešenja i zaključaka, kada je reč o takvoj materiji, ne može ni da bude. Ako je i bilo u početku preteranog podvlačenja svojih pozicija i stavova, i to je normalno i nešto što je moglo da se očekuje. Istina, isključivo eksponiranje izvesmih estetskih stavova i pogleda dalo je u jednom tremutku mogućnost Ilji PFrenburgu da napravi duhovitbu dosetku da ima utisak da se, kada je slušao neke govomilke, rađi o „dijalogu gluvih“. Ali je, isto tako, istina da se čitav lenjingradski sastanak, pre svega, mamifestovao u znaku ikonstatacija samog Ilje Erenbunga — koji je rekao sledeće:

„Čini mi se da u susretima, mogu da se izaberu dve fome razgovora, ili da se pođe od toga što razlikuje sabesednike, ili od toga što ih ujedinjava. Mnogi koji su istupali ovde uglavnom su govorili o tome što nas razjedinjava. To se odmosi i na mnoge naše goste i na neke maše pisce. Nas stvarno deli mnogo, pre svega to što živimo u različitim društvima, s različitim Hdeologijama i s različitim običajima, ali mas i mnogo ujedinjuje. Ovde nema mneprijatelja socijalističkog veta, oni ovde nisu došli. Kada ovde me bi istupali pisci iz grupe „47“, već ideolozi kamcelara Adenamera, i ne levi Francuzi, nego sledbenici generala De Gola, tada bi polemička prašina i gnev mekih-oratora bili opravdani“.

OST, UMETNMNOST I DRUŠTVENA.

| i DANA Lenjingradski razgovori

o romanu

OD 5. DO 9. AVGUSTA ove godine u Lenjingradu je, na ijnicijativu Zajednice evropskih pisaca, održam razgovor o problemima i sudbini romana. U razgovoru su učestvovali pisci iz mnogih evropskih zemalja. Našu delegaciju sačinjavali su Ciril Kosmač, Dušan Matić, Ivan V. Lalić i Tanasije Mla denović. Sudeći po rezultatima, to jesi na osnovu izlaganja niza istakmutih pisaca, može se zaključiti da je razgovor prevazišao prvobitno fiksirane okvire i da je, tretirajući pnobleme romana i romansijera, tretirao zapravo probleme. srvaralaštva i kulture u-– opšte. Prenosimo, -u najkraćim, ešencijalnim „izvodima, iz „Literaturne gazete“ misli nekolicine pisaca.

ĐUZEPE UNGARMBETI: „Dužan sam da izrazim našu zahvalnost umetnosti romana ove zemlje. Vama je poznat, kao i meni, veliki uticaj ruskog TOmana XIX veka ma zapadni roman. To je uticaj koji će mpreporoditi zapadni roman i koji će mu vraftiri mladost. Ruski romamsijeri, Dostojevski na prvom mestu, pokazli su kako se može stvarati, kako se može, uramjanjem u dubine duše, izgraditi poezija shvatljiva čoveku. Ja govorim o poziji u bukvalnom smislu te reči, i hoću da otkrijem njene izvore. Ja hoću da kažem još mešto: postoji duša, postoji unutrarnji svet svakog čoveka, ali Dpostoji i svet koji nas okružuje. Evo već pedeset, sto godina, kako umetnost vodi borbu s tim spoljnim svetom de bi bila u stanju da ga predstavi, da bi bila u sbanju da otkrije veza sa suštinom čoveka, Smatram. da su neki — čak vrlo značajni — rezultati dostigmuti da bi umetniku pružili sredstva me da, kao maučnik, izgrađuje svet, već da predstavi i provumči društvo i svet“, _

MIHAIL ŠOLOHOV: „Za mene pitanje o tome „da li da romam postoji ili da me postoji“ — mije na mestu, kao što nije na mestu postaviti selja-

PREVODIOCI O PREVOĐENJU

U DUBROVNIKU SE od 31. avgusta do 7. septembra održava IV kongres Međunarodmog saveza prevodilaca (PIT)

i proslavlja 10-godišnica ada ove međunarodme mprevodilačke orgamizacije.

Tim, povodom „Kmjižeome novine“

pozvale su mekoliko maših istakmmtih književnih prevodilaca da odgovore ma sledeća pitanja:

Kakva je, po Vašem, mišljenju, uloga prevodilaca wu stvavamju integralne svetske Multure i jačamju međunarodmih,

kulturnih, veza?

Sta mislite o položaju mašeg prevodioca,njegobom, društvemom-statusu'i problemima, s kojima se u svom Yadu.suočava?,

aSocacc

LAZAR VUJAKLIJA: KOPMOZICIJA

| ;

Mika Đorđević

VREME NAM JE SAVEZNIK

KULTURE | POJEDINIH NARODA bile bi ostrva opasana visokim. zidimama, pnjstupačna samo onim pojedincima koji su se domogli čanobne lozinke, njihovog jezika, da mije skmommih rabotnika, prevodilaca-neimara koji strpljivo, predamo građe mostove, otvaraju prilaze i „prevode“ na drugu stranu.

Pokušamo li da pogledom obuhvaikimo bezgranično prosiramstvo, svetsku kulturu, misao neminovno. sklizne i zadrži se ma jednom od elememata ie svetske kulture, ma lMmjiževnosti {ma koliko se pritom pokazali kratkovidi). Svetska književnost, . koju je zamislio i krstio sam Gete, postaje vidljiva, opipljiva, stvarna. A! karike Koje povezuju nacionalne književnosti u svetsku, fo su meumomi, mneprizati previodioci. Primera je toliko i tako upadljivih da ih je dizlišno mavoditi. Pa ipak, zar moramo stalmo ubeđivati ljude oko nas da smo potrebni, neophodni, ponmeki od mas i zaslužni (u punom smislu ove reči)?

Salkupićemo-se kroz koji dan, iz-svih krajeva naše zemlje, iz svih krajeva sveta, da se pohvalimo jedni drugima, da se izjadamo Jedmi drugima, da poredimo ostvarenja, nade i nevolje, u rabu za priznanje, za pravičnu nagradu, u borbi za kvalitet prevoda, ma m:

Nastavak na 6. strani

PITAMJA

ku pitanje: sejati ili ne sejati žito. Pitanje može biti postavljeno na ovaj način: „Kako sejati i, kako, što bolje, povećati žetva?“ Upravo tako i za mene, kao za romamsijera, može da iskrsne samo pitanje kako što bolje napisati roman, da bi on časno poslužio mom narodu i mojim čitaocima [...]. Mi otpočinjemo svoj razgovor u značajan dan. Damamas će u Moskvi biti potpisan Ugovor o zabrani nuklearnih eksperimenata. I ja mislim: „Istaknuti politički radnici i diplomati su se sporazumeli. Zar da se mi, pisci, ne sporazumemo kako da svojim umefnošću što bolje poslužimo čoveku, stvari mira? Biće nas stid pred našim čitaocima, Treba naći zajednički jezik i on će, svakako, biti nađen!“

KONSTANTIN FEĐIN: „Možemo li se madati da ćemo bar u nekoliko rezultativno rešiti spor o romanu, oslanjajmaći se isključivo na predstavu o romanu samih romansijera? Diskusija, bilo koji pravac da uzme, svodi se na pitanje mesta ili uloge romana u istoriji i savrememosti. Ona može da dovede i do neslaganja sa samom istorijom, Ali u tom slučaju romamsijer će biti jedna strama. Druga će ćutati. Pa ko je ta ćutalica? Očevidno, čitalac romana, ukoliko predstavlja subjekt istorije isto onoliko koliko i romamsijer [...]. Ali čitati ne znači samo saznavati činjenice. Čitati — znači izgrađivati ukris, stremiti lepom. U neubuhvatnom &audititorijumu, češće no u uskom krugu, javljaju se ljudi koji potencijalno u sebi sadrže umetnika. Tako se rađala, pre polxz veka, SsOvVjetska književnost. Ona se formirala iz krugova revolucioname inteligencije i — što dalje tim intezivnije — iz popune koju je davala sama revolucija među radnicima i seljacima. Spoznajno-estetička osnova nove sovjetske književnosti bila je — masleđe, ruska klasika. To nasleđe je neiscrpno u svom unutrašnjem bogatstvu. Ono je o vladalo svojom istorijskom osobenošću. Književni XIX vek utvrdio je onaj tip umetnika-realista za koga se može reći da nije samo umelnik, da je najpre „trudbemik“ — čovek koji zajedno s drugim ljudima gradi život oblikujući ne samo svoj, u sebi uvučeni svet, već opšteljudđski svet“,

BORIS RJURIKOV: „Socijalizam njje iđealno uređenje koje samo od sebe izrasta iz zemlje. To je realno društvo, koje sačinjavaju živi, realmi ljudi, Ti ljudi idu meispitanim mputevima, rešavaju zađatke koje u istoriji nikad niko nije rešavao, ponekad se spotiču, bore se protiv karijerista, egoista, varalica. Ali glavno je to što oni odlučno idu ka svom cilju, menjasjući svet i menjajući sebe u procesu kretanja [...]J. Ponekad govore da je realizam ograničen materijalom stvarnosti i da umelnost, postavši oružje spoznaje, gubi osobinu estetske alttivnosti. Ali šta je, zapravo, “ktivnost umetnika? Altivnost nije u tome da nam autor čita naravoučenija, da nam natura svoj pogled na svet. Aktivnost se, pre svega, sastoji u dubini poims= nja realnog sveta, u snazi konmcentracije prilikom upečatljivog odražavanja života, nm značaju autorove koncepcije i u načinu njenog oblikovanja [...]. Sloboda umetnika jeste sloboda traženja, proveravanja, počinjanja iznova, sloboda izvojevanja. Dostignuća slobode nisu srećni ftremuci kad s neba zvezde same padaju u ruke; to je proces, to je rezultat samopregomih mnapora istraživanja, napregnućx snaga u ime ovaploćemja istine“.

ILJA ERENBURG: „Mislim da smo kao temu mašeg susreta nepravilno uzeli „krizu romana“, Svaki arıtor smatra da on lično piše dobro, bilo da je tradihionalista ili novator, da za njega lično kriza romana ne postoji; krizu romana on pripisuje drugima. A, međutim, „kriza“ je u prirođi stvarslaštva i kad je ne bi bilo došao bi kraj stvaralaštvu. Svaki autor, kad radi na knjizi, misli da će saopštiti ono što do njega niko nije saopštio i da će to saopštiti ma mačin ma koji se to mije činilo, Za pisca, slikara, kompozitora, uvek postoji „kriza“, ta kriza je bremenitost, porađanje, ponekad vrlo teško, Uvek. sam istupao protiv onih koji govore da forma ima značenje bića samog po sebi, kqo i protiv onih koji govore da forma nije važna; ubeđem sam da je u umetnosti forma neodvojiva od sadržine i da je sadržina neodvojiva od forme [...]. Mislim da se me treba plašiti eksperimenata. Citirao sam u svojoj kmjizi reči Žan-Rišara Blohs na Prvom kongresu sovjetskih pisaca, On je rekao da treba da bude pisaca za milione i pisaca za pet hiljada ljudi, kao što postoje piloti „koji lete na već ispitanim mašinama“ i probni piloti, Mogućno je i treba žigosati šarlatanstvo, ali me treba negirati pravo na postojanje eksperimen= ta, u književnosti. S druge strane, neki naši gosti nisu u pravu kad nalaze da pisci s građanskom strašću, ili, kako to u Francuskoj vole da kažu, „zavr“ bovani“ pisci, ne mogu da stvore istinsko „umetničko delo. Zar BHožam= stvema komedija wnije prepuma političs

Nastavak na2. strani 9