Књижевне новине

i _

O REGIONALNOJ

KNJIŽEVNOSTI \

#

U LETNJEM dvobroju časopisa Odjela za suvremenu književnost JAZU Bruno Popović raspravlja o regionalnoj književnosti i ukazuje ma to koliko se nesporazuma Vezuje za pojam regionalnog. Dela većine značajnih pisaca mogu se uvrstiti u regionalnu literaturu, a đa to regionalno ne dobije nikakav omalovažavajući prizvuk. Da li će jedna literatura biti vezana samo za jedan Kraj i imati „značenje dokumenta o ljudima jednog kraja, ili će uprkos vezanosti za jedno određeno lokalno Dpodručje raspravljati i o problemima od šireg interesa, zavisi više od stepena darovitosti pis ća mo Što zavisi koje je podđručie vezana. U krajnjoi liniji, Andričeva Bo-

sna. Džojsov Dablin, Kafkin Prag mnajbolji su dokazi da vezanost za jedđan „kraj ne

mora da bude nikakvo ofgraničenje. Kađa sc stvari posmatraju iz istorijske perspektive, dodaje Popović, onda to postaje još jasnije. Pripovetka hrvatske pripovedačke škole tri desetih modina može da posluži kao najbolji primer i dokaz za to. Hrvatska književ nost toga vremena davala je, nastavlja Popović, niz pisaca ograničenih ma jedno usko područje, tako da je Ivan Go ran Kovačić primetio da savremena hrvatska Književnost liči na neku staru feudalnu državu u kojoj svaki pi sac suvereno vlada svojim poseđom. Danas pripoveđačka proza toga razdobija iđe među najbolje što imamo u Dprozi XX veka.

„CČitavo perspektivno rješenje pitanja o regionalnom i regionalističkom momentu u

literaturi, o „zavičajnosti 1

FORUM

„od toga za”

stvaralaca, koji jedino prisno svojim, dakle uvijek jedino regionalnim podacima života i mogu, međutim, ispričati, izraziti, obuhvatiti u svome govoru, neku u biti ipak univerzalnu dramu čovjeka. Krležina mitska Panonija, Andrićeva legendarna Bosna, Ma rinkovićev iluzorni svijet, ncosvojivo Tvrđi grad Sloboda=na Novaka ili biblijsko Žrnovo Petra Šegedina, epsko tlo „MKorena“ Dobrice Ćosića i Bo žićeva Kurlanska krajina, tak ve su poetske realnosti koje. stvorene iz regionalno vr] osebujinih materija, govore jezikom svoje metaforičke, SVOje dramatično ljuđske'i i mJetniočke nesvodivosti na puku determinističku sliku jednog trenutka, jednog frag-

menta ili mjesta života, te žive univerzalnošću svog simbo ličnog trajanja, koje se uvijek postizalo, koje se uvijek postiže, jeđino time, da pjesnik vrati zemlji svojoj i njenim ljudima, svim ljuđima 1 životu uopće, bar nešto više,, ili čak i mnogo više, nego što je od njih primio. Gdje je to postignuto, regionalizma zaista više ne može biti. Po svo me podrijetlu neminovno regionalno, književno djelo tada raste u onaj stvaralački duboko imapminativni prostor umjetnosti, koji mu osigurava trajnost značenja i barem Vr-

pjesničkoj umniverzalnosti u lo dugo, ako već i ne vječito, književnosti, stvar je dakle trajanje jednog pjesničkog Mije: 1 s t simbola neprestanog, „nikad DESE poslije svega — POči- završivog života“, završava ske snage samih „književnih Popović, (P. P-ć) e

WS a CU i težno u kKknjiževnoistorijskom AMTIEĐDATAYDHA w aspektu. Pošto je najpre=dao

MAMC'bA • 1963

PRIKAZ SITUACIJE U JUGOSLOVENSKOJ KNJIŽEVNOSTI

TREĆI BROJ dvomesečnog sofijskog časopisa „Literaturna misl“, koji izđaje Institut za književnost pri Bugarskoj aka demiji nauka, donosi nekoliko značajnih priloga o bugarskoj i nekim stranim Kknjiževnostima i piscima. Na uvodnom mestu je reč Todora Živkova prilikom susreta Politbiroa CK KP Bugarske sa kulturnim rađnicima — o komunističkoj idejnosti kao višem principu literature i umetnosti. Časopis zatim donosi napise istaknutih bugarskih književnih istoričara i kKritičara Petra Dinekova i Panteleja Zareva o udelu Ćirila i Metodija u razvoju stare bugarske književnosti, i o Aleku Konstatinovu. kao i zanimljiv esej Bogomila Noneva „Nauka, poezija, savremenost“.

od posebnog je interesa napis književnog kritičara i pub liciste iz mlađe generacije Ganča Savova „Obeležja obnove đanašnje jugoslovenske književnosti“. Savov već duže vremena prati savremenu jugoslovensku literaturu, iz Koje je neka dela preveo na bugarski jezik, pa tako i ovaj

. mjegov tekst pokazuje njego-

wo dobro poznavanie jugoslovenske Književne situacije u sađašnjem razdoblju. Iako se, razumljivo, ne možemo složiti sa svim „konstatacijama u · 'Članku G. Savova, moramo napomenuti da je njegova interpretacija, u razmerama informativno – kritičkog, prikaza, istinita i objektivna. To je utoliko neophodnije istaći s obzirom na — kako naglašava Savov na početku SVOE članka — „Veliku raznOVTSnost književnih metođa, pra

_ aca i škola, svaka od njih sa

svojim „shvatanjima i principima, sa svojim darovitim perdstavnicima i, zapaža se, sa argumentima koji su nosioci novoga“. Ta raznovrsnost knji žševnih metođa i problem no= voga i mođernog u savremenoj jugoslovenskoj literaturi naročito privlači Ganča Savova. No. on ga posmatra pre-

8

kratke karakteristike hrvatske, slovenačke i makedonske književnosti, Savov u poglavlju „Tvorci novih tradicija“ raspravlja o RKnjiževnom delu Iva Andrića, Miroslava Krleže, Dobrice Ćosića, Mihaila NLalića, Ranka Marinkovića, Vjekoslava „Kaleba, a u posebnom poglavlju o piscima koje on smatra mođernim — o Oskaru Daviču, Miogragu Pavloviću, Radomiru Konstantinoviću, Vladanu Desnici, Branku Miljkoviću, Petru Šegedinu, Vasku Popi, Ivanu Slamnigu i dr.

Na pitanje koje sam poštavlja: šta karakteriše proces obnove u današnjoj jugosloven-

skoj književnosti? Gančo Savov u zaključku svoga član ka odgovara: široko tretiranje problema „upoznavanja čoveka, njegovog etičkog, estetičkog, društveno = političkog i prirodnog dostojanstva.

(M. B.)

Koriars

ISPOVEST O KRITICI

U AVGUSTOVSKOM broju ovog časopisa za literaturu ia kritiku, Kojiizlaziu Pečujuu u članku pod gornjim naslovom i podnaslovom „Kritičar kao umetnik“, Đerđ Šomljo navođi znamenitu MBodlerovu izreku da „u svakom piscu živi i kritičar“, pa kaže da se ova izreka može primeniti i u obratnom smislu i đa u svakom pra vom. kKritičaru treba da živi pesnik. Šomljo kaže da je osnov

srpske,.

t

IL PONTE

NOVA KNJIGA O PIRANDELU

ISTAKNUTI publicista A. Leone de Kastris objavio je neđavno jednu Knjigu o, Piranđelu o kojoj se sva Kriti– ka veoma povoljno izražava. Akile Mango, autor prikaza u „Mostu“, smatra da de Kastrisova knjiga predstavlja izuzet no vređan doprinos bibliofrafiji o Pirandelu. De „Kastris iđe vlastitim putem, ne obazirući se na tradiciju, traga za novim i boljim tumačenjima, maročito kađ je u pitanju FPemeza i razvoj Pirandelove umetnosti. U uvođu pokušava da rekonstruiše čitavu unutrašnju moru Pirandđelovu, mo ru koja nije plod uticaja neke filozofije nego jeđan duboko intimni proces. S njom je povezano ono osećanje života koje hrani Pjirandelovu poeziju. Jeđino pomoću nje je mogućno shvatiti da specifič nosti te poezije ne proizlazc iz nekog sterilnog „apriorno avangardističkog stava, nego su posledica jedne unutrašnie drame, jednog revolta protiv buržoaskog sveta i buržoaske savesti, gde mogućnost jedne 1Judske katarze izgleda beznadežno daleka. Tako sagledano, Pirandelovo đelo dobija prevashodno realističku dimenziju, postaje svesno raskrinkavanje suvremenog čoveka i sveta. Otuda i udaljenost Piranđelova ođ naturalističke škole kojoj bi po vremenu trebalo da pripađa: njegovo iskustvo i osećanje života neće konstataciju nego Kritiku, ekspresiju. Iza prividnosti, Pi randelo traži skrivenu istinu.

Đe Kastris nalazi temelje Ovakvog odnosa prema pisanju još u najranijim delima, a zatim ga pažljivo prati kroz stvaralački razvoj Pirandelov. Tako on objašnjava kao sasvim logičan, za neke nerazumljiv, prelaz sa ranijeg pripoveđačkog na kasnije dramsko stvaralaštvo. U svim delima Piranđelovim, od najranijih do, najkasnijih, bpojavljuje se kao karakterističan motiv kriza ljudske ličnosti u

| IZLOG ČASODISA —

kapitalističkom svetu. U romanu „Pokojni Matija Paskal“ ta kriza je već dostigla kulminaciju, prividno jedinstvo ličnosti doživelo je totalnu relativizaciju. Već taj roman jasno pokazuje đa osnov na odlika Pirandelove dramaturgije, razbijanje lika i nastajanje ličnosti, lica kao nove jedinice književno - dramskog uobičavanja života i, 5 tim w vezi, čitave jedne nove poetike, nije nikakav formalistički prohtev nego posledica auftorovog sagleđavanja stvar, nosti. Pirandelo je prvi Pe. nik našeg vremena velikih grotesknih drama, drama sa prognanim ličnostima koje Uuzalud nastoje da se vrate, da

. se ponovo slože u jedinstvenu,

celovitu formu lika. To, naravno, važi pre svega za njegov raniji dramski period, za „Odenite nage“, „Enrika IV“, a naročito za remek-delo „Šest lica traže pisca“. Kasnije, podstaknut uspehom i podrškom kritike, Piranđelo se priklanja konstruisanoj velikođušnosti i kao da zaboravlja pravu dramu čovekovu („Lazar“, „NOva kolonija“, „Divovi sa planina“). Ali, ipak, i ovđe njegova poezija prođužuje da živi u kontemplaciji ljudđSdkog bola. (T. K.) w

u /AWMTEPATVDbI

ZANATSTVO, MAJSTORSTVO, OBDARENOST

U AVGUSTOVSKOM broju ovog poznatog sovjetskog časopisa pesnik Lav Ozerov objavljuje esej „Uvek iznova“. Ozerov razmišlja o složenosti nikad do kraja razjašnjenog problema odnosa zanatstva i obdarenosti, zanatstva i majstorstva, majstorstva i obđarenosti — u poeziji. Po njegovom mišljenju, stalno Kkretanje napred obezbeđuje pravilan odnos između \ovih pojava, pravilno smenjivanje jedne drugom — do stvaralačke zrelosti. „U umetnosti me ići napred — kaže Lav OzeroV Znači Ići nazad. Bez tog oSe-. čanja — uvek iznova! — nećmogućno je živeti u umetnosti. Nedđovolino je — znati. Nedovolino je — umeti. Treba — smeti!” Ako se pretpostavi da je pesnikov rađ neda ga se sve fisve potrebno,

obuhvatan, če 1 da mu je da „žeđi poezije mema kraja“, ni-njenom prostiranju — ondace razumljivo zašto danonoćno isključivo okapanjie nad

na greška mađarskog duha kri tike u tome što sve manje dozvoljava da u delima pisaca dođe do izražaja kritičar koji se u njima krije, kao što u kritičarima čini sve ređim pisca koji u njima. živi. Na ovaj način kritika se sve manje uzdiže ma stepen stvaralaštva, gubi svojstvo umetnosti, tu davno stečenu pleme nitost među literarmnim rodo-

vima. Jedino se ovako shvaćenom službenom funkcijom — koja

se u suštini nalazi između arhivara i suđije — može objasniti vlađavina unapređ sprem ljenih kategorija čiji se nivo kreće između rubrike i zakonika. A reč je o takvim ljudima koji ovu funkciju neguju a. inače dobro znaju da rad na otkrivanju sadržine i forme, misaonog i pesničkog, psihološkog i Kkonstrukcionog značaja, na primer „Hamleta“, još nije završen ni poslc 400 gođina istraživačkog rada. Zar ovi ljudi misu nikad pomislili ma to: kuđa dospeva savremeni kritičar koji u „Hamletu“ traži ostvarenje jedne unapred date i'u svakoj prilici vaščišćene „idejne sadržine“ i dramske forme? Pa zašto onda misle đa-danas-rođena de-

ia u svemu mogu odgovarati onim jednostavnim ili komprikovanijim madeira - UZOTcima unapred odštampanim na platnu? Zašto ne smatraju radije svojim zadatkom to đa odmah otpočnu onaj naučni i osetljiv, opasan i Uuzbudijiv, istraživački rađ koji će njihovi naslednici eventualno stolećima da nastavljaju oko pojeđinih dela? U stvari, kaže Šomljo, ne mogu da razumem ni to zašto tako malo kritičara konkuriše za besmrt nost. i Možda zato što nije „svako književno delo „Hamlet“? Pa nije to ni svako · stohiljađito. Ali svako Književno delo koje je dostoino tog imena, to jest koje se rođi u borbi vođenoj radi izražavanja jedđne. originame vizije „sveta, srodno je u začeću i u funkciji.s, najvećima. Zato mu i iritika mora prilaziti” srodđnim sredstvima, · ako mu BC zaista Želi približiti. Kritika se prema svakom novom delu mora postaviti tako da u mjemu, ako Se to dogodi, može da pronađe Šekspira. Ynače ga, na svoju sramotu, „neće pronaći ni tad ako se ma i slučajno sretne s njim. Veliki

kritičar može da nađe više

rimom, muzikalnošću reči ili versifikacijom — ne može Uurođiti gotovo nikakvim plodom. „Postoje tajne zanatstva. One, na Žalost, nisu svakome dostupne“. Na to je mislio Leonid Leonov kad je rekao da je „osim fakozvanog 'Upornog rađa, potrebna i jedna, specijalna stvar, takozvana ob darenost“. Zrelo muajstorstvo traži sebi hrane ne u udžbeničkim paragrafima, već u „neponovljivosti epohe“. „Mi treba da se koristimo svim najboljim dostignućima poetske kulture, pogodnim da izraze savremenost i da u njoj otkriju karakteristično, pogodnim đa izgrade lik junaka, ne ukazujući, istovremeno, Prstom na pojedine stihove, ne govoreći: ovaj stih je pravoveram, a ovaj nije, jeretičan je, i zato ga treba — odstra– niti“. Poezija, „međutim, ne trpi igru veči, ne trpi demonstracije muelodičnosti, ne trpi svakidašnju duhovitost radi duhovitosti. Zbog toga je i težak put od zamisli do ostvarenja, zbog toga se i dešava da na fom putu i najinteresantnija tema i nnjozbilinija misao često potamni, a pone kad i sasvim ugasne. Ali treba biti obdaren, ali treba po-

sedovati „majstorstvo, treba, jednom rečju, imati mnogo tih „treba“...

Obdarenost se najbolje neguje 1 bogati obraćanjem paž „sopstveno bogatstvo“

nje na (reči Puškinovog savremenika MBaćuškova), To „sopstve-

mo bogatstvo“ briga je kako samih pesnika tako i Kritike. Đužnost kritike je da ozbilimo „razmisli nađ razvitkom novih obdarenosti“, da ukaže na njih i da ih podrži. Samo u tom slučaju, pa ma kako đa je to teško, njena funkcionmalnost biće prirodna i perspektivna., „obdareno dokau ovom

Ali da nije lako otkrivati obdarenost“, sam „Ozerov,

zao je

istom eseju. Kao primer uspele poetske hiperbole, on navodi stihove Anisima KMrongauza o pastiru:

„Kao riđu kravu na strnjištu, On je sunce tukao

Po ognjemoj kičmi“. Ozerovu je mebudno sađržinska lažnost ovih stihova. On se, očigleđno, ođuševio „životnošću“, „snagom“ slike. A kakva je ta životnost, kakva je to snaga? Da se bičem šiba krava — potreban je jeđam ođređen zamah, a đa se šiba sunce sasvim drugi, neupoređivo širi i moćniji. Zbog toga nije ljudski izjednačiti ta dva napora, pa bilo kakav da im

T.,avu promakla

je cilj. Kronmgauzov junoša, tukući na isti mačin, istom snagom, kravu i sunce, ma1

metaforično, neće postići ništa: sunce neće ni dotaći, a Wravu će ubiti. A kravu je, i inače, lIMko ubiti, (D. 5. 1.)

uzbuđenja i lepote u jednom osrednjem delu, negoli biro> krata u najvećima. Bodler je — završava Šomljo — jednu od svojih najvažnijih stuđija napisao o drugorazrednom slikaru, a onom „Konstantinu Gojisu, čije ime možda ne bismo već ni znali bez njega.

(A. P.)

VINJETE NA 8. TI 9. STRANI IZRADIO: ZORAN JORIĆ

PREVEDENI

PF. H. ODN

SUĐENJE

JAVNI TUŽILAC: GOSPODO POROTNICI. Potpuno u sebi razjasni.

mo prirodu ovog slučaja. Mi smo ovde da sudimo e čoveku, nego njegovom delu. O karakteru pokojnikovom, prema tome, njegovim ačenjima u odevanju i Dvnašanju, njegovoj , neumornoj ličnoj taštini, osobinama koje su navele jednog njegovos zemljaka i negdašnjeg prijatelja đa kaže za njega da je najveći književni ćalov u istoriji Ja ne nameravam da se zadržavam, Moram jedino da vas podsetim da obično postoji tesna

raktera i njegovog dela, i da pokojnik nije bio izuzetak.

veza između pesnikovog ličnog ka

Ponovo moram skrenuti vašu pažnju na “ačnu prirodu optužbe. Da je pokojnik imao dara, io za trenutak nije sporno; optužba to dragovoljno priznaje.

Veliki pesnik. Da bi zaslužio takav epitet od pesnika se obično traži da nas uveri u ri stvari: prvo, u dar veoma visokog stepena za meoemorubilan jezik; drugo, u duboko razumevanje. vremena u kome živi; i treće, u primenljivo poznavanje najnaprednije misli svoga vremena i saosećajan .stav prema nJOJ.

Da li je pokojnik sve OVO posedovao? Rekao bih, gospodo, da je odgovor — ne,

O prvoj stvari biću kratak. Moj učeni prijatelj, punomoćnik odbrane, ne sumnjam u fo, učiniće sve što može da bi vas uverio da ja nisam u pravu. I on ima dokaz, gospodo. O da, veoma lep dokaz. Ja ću vas

'samo zamoliti da na pokojnikovo delo primenite jedan veoma jednostavan “test. Koliko ste njegovih stihova upamti}li?

Dalje, nije nerazborito pretpostaviti da će pesnik koji ima dara za jezik poznati faj dar kod drugih. 1-, mam ovde primerak antologije koju Je pokojnik sastavio i koja se zove Oksfordska knjiga modđernme poezije. Pozivam svakog u ovome sudu da porekne da je to najžalosnija knjiga ikad objavljena pod znakom one ·visoko cenjene firme koja je u ovoj zemlji toliko učinila za stvar poezije, „The Clarendon Press“-a

U svakom slučaju, vi i ja smo obrazovani moderni ljudi. Naši očevi su zamišljali da poezija postoji u nekom svom sopstvenom privatnom vrtu, potpuno nepovezana sa svakidašnjim svetom, i da o njoj treba suditi samo prema čisto esletičkim merilima. Mi znamo da je to sad iluzija. Dozvolite mi da pređem, onda, na drugu tačku. Da li je pokojnik razumeo svoje doba?

Čemu se on divio? Šta je osuđivao? Da, on Je uznosio vrline seljaka, Odlično. Ali da li je taj seljak trebalo da nauči da čita i piše, da li je trebalo da uštedi dovoljno novaca da kupi radnju, pokuša poštenom trgovinom da se uzdigne iznad nivoa životinje i, avaj, do kakve tužne promene dolazi: Sad je on neprijatelj, mrski ćifta čija krv, prema nedoličnom hvalisanju optuženog, nikad nije tekla kroz njegove žile. Da je pesnik odlučio da Živi u kolibici od blata u Golveju među svinjama i praznoverjem, mogli bismo misliri da je bio u zabludi, ali bismo se divili njegovom integritetu. Ali da li je on to učinio? O blagi bože, nije. Jer je postojao jedan drugi svet koji mu se činio ne samo jednako divan nego mnogo prijatniji da u njemu živi, , svet obmenih kuća, prostranih salona nastanjenih bo gatim i ukrašenim, poglavito ženskim svevuom. Ne moramo dna razmišljamo naporno ili dugo pre nego što uočimo vezu među ovim činjenicama. Pokojnik je imao feudđalni mentalitet. On je bio spreman da se divi siromašnim sve dok su oni ostajali siromašni i puni poštovanja, primajući bem. roptamja teret izdržavanja male atinske grupe književnih zemljoposednika, koji bez njihove muke ne bi mogli opstari ni pet mimuta.

Za veliku borbu našeg vremena da bi se stvorio pravedniji društveni poredak on nije osećao ništa drugo do mržnju koja se rađa iz straha. Tačno je da je on odigrao izvesnu ulogu u pokretu za nezavisnosti Irske, ali ja jedva da verujem da će moj učeni prijatelj skrenuti ma to vašu pažnju. Od svih oblika izvlačenja koji se pružaju imućnima nacionalizam je najlš:ši i najnečasniji. On nepravednom dozvoljava sav raskoš pra= vednog gneva protiv nepravde. Uz to, on je često in= spirisao ljude i žene na dela junaštva i samožrtvova= nja. Pesnik Pers i grofica Markovič dali su sve za slobodnu Irsku. Ali ako je pokojnik dao sebe ovom Dpokretu, on je to učinio s osobenom „umerenošću. Nakon uskršnje pobune, 1916. godine, on je napisao o njoj jednu pesmu koja je nazvana remek delom. Oma jeste remek delo. Uspeti u takvo jedno vreme nspisati pesmu koja nije mogla da uvredi ni irske republikance ni britansku armiju doista je bilo majstorsko postignuće.

. Tako dolazimo do naše Treće i poslednje fačke. Najpovršniji osvrt na poslednjih deser godina dovoljam je da nam Kkusaže da su socijalnu borbu za veću jedna= kost pratili sve snažnije intelektualno prihvatanje na= učnog metoda i postojano savlađivanje iracionalnog praznoverja. Kakav je stav pokojnik imao prema ovome? Gospodo, ja nemam reči, Šta da kažemo za čoveka koji je svojim najramijim ostvarenjima pokušao da oživi verovanje u vile i čije su najomiljenije teme bile i SVdSi- MaMa herojima čija se imena ne mogu izgovoriti, delo koje je troummo i i sa! CO ieb 1 KUG duhovito opisano

Ali vi možete reći, on je bio mlad: mladost Je uvek romantična; njegova ludost je deo njegovog Šar= ma. Oprostimo tađa mlađiću i osmofrimo zrelog čoveka, od koga imamo pravo da očekujemo mudrost i zdrav Tazum. Gospodo, teško je biti milostiv kad vidimo da je pokojnik, daleko od toga da preraste svoju ludost, zabrazdio još dublje. 1900. godine on je verovao u vile; to je već bilo dovoljno rđavo; ali 1930. godine susrečemo se s kukavnim i jadnim prizorom odraslog čoveka zabavljenog s mambo džambo* magije i imdijskim besmislicama. Da li je on ozbilino verovao da su te koještarije istinite, ili je samo mislio da su one ljup= ke, ili je smatrao da će impresionirafi javnost, nebitno je. Ostaje jasna činjenica da ih je on učinio sredđištem svoga dela. Gospodo, nije potrebno da išta više kažem. OJ poslednjoj pesmi, koju je napisao, pokojnik je odbacio socijalnu pravdu i razum i molio se za raf. Da li grešim. ako smatram da donekle slična osećanja izražava izvestan strani politički pokret koji svaki ljubitelj knjiZOO. i slobode priznaje za „neprijatelja ljudskog

PUNOMOĆNIMK: ODBRANE:

| ___ GOSPODO POROTNICI. Siguran sam da ste slušali s jednakim uživanjem kao ja rečitost optužbe. Kažem u živanjem zato što sve što se dobro uradi, pa bilo to deJo tehnike, pesma ili čak izliv strasnog oratorstva, uvek mora pružiti zadovoljstvo, /

1 Bavili smo se analizom karaktera pokojnikovoBE, koja po onome što ja znam može biti koliko istinita toliko i štetna. Druga stvar je da li ona išta dokazuje

%*) Smešni idol primitivnih marođa., — Prim. prev.

| KONUPMEŽOEV-NIE: NIOMN:ENE