Књижевне новине

likovna „umetnost

Nepresiana [0000]n[1]09}] Si 100]

Žorž Brak 1882—1963.

Volim pravilo koje ispravlja emociju.

Žorž Brak

ZA BRAKA, jednog od najvećih međ«. stvaraocima modeme ~ umetnosti, pisao je Gijom „Apoliner još 191%. go=dine da mu je „uloga bila herojska“ i da je „naučio ljude i ostale slikare estetičkoj upotrebi oblika toliko nepoznatih da su ih samo poneki pesnici naslućivali“,

Brzo je posle 1904. godine kroz vatromet fovizma, kome je kao pravcu više doprineo svojom varijan= tom uravynoleženosti nego što je pravac „kao lakav „uhlicao ma njegova shvatanja o ulozi boje, Uskoro zatim, za jednu njegovu sliku izloženu u „Jesenjem salonu“ 1908, koju je Kritika okarakterisala „malim kockama“, vezuje se naziv najveće mwevolucije u modernoj umetnosti — kubizam.

Mada duboko različitih temperame– nata, Brak i Pikaso razvijali su se jedno vieme paralelno. Samo, dok je khubizam za Pikasa bio forma provo= cirajućeg asketizma, za Braka je bio traženje stila, jedne više harmonije i statičnog mira koji je suprotan šYrevoltu. Tako su posle 1910. zajedničkim naporom prevazišli onu strukturu koja je interpretirala viđeni objekat, da bi dostigli kreaciju jedne druge strukture koja je, mada sugerirana viđenim predmetom, postojala svojom sopstvenom snagom i svojom sopstvenom monumentalnom kohezijom. Time je zauvek postignuta u umetnosti emancipacija objekta u službi kreativne likovne misli, slobodne od podražavanja prirode ili doslovnog prenošenja realne percepcije.

prošao

Brak se u ovoj slobodi nije svakake odrekao prirode, nego je i nju preobrazio u smislu oduhovljenja. Po tom prestižu, koji pridaje spiritualnom cle= mentu, Brak dodinuje preokupacije klasične francuske umetnosti XVII veka — odnesno po duhu i karakteru vezuje se za Ronsara, Molijera, Rasina... preko kojih se nastavlja na francusku tradiciju koju istoyremeno obnavlja. Traženja jednog dubljeg smisla ı formi, odnosu boja i kompoziciji,. nisu, ga nikada odyela „od najčistijeg likovnog,,izraza..,I njegoyi sm tekstovi tumačenje takvog &hvatanja koje sprovodi u svojoj umetnosti. 1 zato ipak, uprkos analitičkom meto-

dičnom duhu koji intelektualnu dedukciju pretpostavlja instinktu „razum gradi, čula „razgrađuju“ Brak nije nikada bio teoretičar. Bio je slikar pre svega, ne slikar potčinien principima i sistemima — čak ni u vreme kubizma — nego slikar stva-

ralac poezije u kojoi način, tehnika i materija postaju sredstvo a ne cilj. Zafe su mu dela daleko više likovne predstave nego u formu odenute ideje. Otuda njegovom delu večita svežina traženja.

Brak uz Pikasa najbolje ilustruje neprestanu radoznalost stvaraoca zaokupljenog traženjem mogućnih sklopova kojima će preobraziti svet realnosti. Ali ova realnost nije Đovod zbog koga je Brak stvarao svoj osobeni svet. Njegove mnogobrojne mrtve prirode manje su organizovani i raspoređeni objekti u službi određene konstrukcije negn podsticaji na šetnje iza ogledala misli. Brak nas uvodi u svet čistih likovnih predstava — ali njegova eVOkacija prostora nije apstraktna praznina nego almosfera koja je i čovekova. U njoj postoje ptice, bića, predmeti... Zato je Brak i u svojim najmonumoentalnijim ostvarenjima | umeo da sačuva karakter izvesne imtimnosti, Celokupno delo Brakovo obeleženo je ovom izvesnom intimnošću „prema predmetu bilo da objekat razlaže na nlanove kao u Meuubizmu, ili sklapa u harmonične nove celine kao posle 1917, ili njime stvara vaniiacije ma istu temu kao posle 1931, ili od niega gradi dekorativne vizije kao posle 1948. godine.

Bez bučnoskli menta, Brakovo delo je damentalnih novina i beskrajnih

i Pikasovog femhperanosilac fun= slo-

boda čija se superiorna harmonija nije misterije

odrekla umoflnikovog OSO-

,

ZORŽ BRAK: KOLAŽ

benog odnosa prema svetu predmefa i umetničkom aktu stvaranja. Postizao je to svim sredstvima. Unoseći u sliku i uklapajući u platno predmetle i delove materijala sirane tradicionalnom shvatanju o tehnici slikarstva: hartiju, tekstil, drvo, pesak otac kolaža — Brak je pokazao da su sva sredstva podjednako podatna ka= da su u službi velikih sintetičkih celina. A u takvim celinama bio je pre svega zainteresovan hromatskim momentom. Boja, ali ne ona prodorna, brutalna, fovistička, nego boja Moja se sažima 'u neobične sensibilne odnose, glavna je karakteristika njegovog dela. Odnosom neobičnih tonova mrke, crne, maslinaste i oker-boje stvorio je harmonije koje su postale pojam i dobile naziv „Brakovih harmonija”. A pri izboru tematike bili su u pitanju najčešće obični predmeti svakodnevice, „ male. beznačajne stvari koje čuvaju dodire ruku: bokal, tanjir, zdela... s bojenim akcentima «koji pokrivaju oblike plodova. Sa njima ie Brak stvorio seriju „malih uloga“ koje prerastaju u vodeće u sklopu umefnikovog neobičnog mizanscena — dokazujući fime Sezanovu teoriju o tri jabuke, odnosno da je svaki moliv dovoljno značajan da, oplođen duhom stvaraoca, postane velika umetnička kreacija. Ovakve, njegove se kompozicije odlikuju specifičnim mirom čiji se boeskraj sluša kao tišina, a veličina značaja do kojeg je umeo da metamorfozira najbanalniji predmet karakteristični su za svaki Brakov objekat. Sa njima, predmetima i ličnostima, pticom, koniem i ribom, izgradio je umelnik svoju ikonografiju za jednu vrlo osobenu mitologiju koja je samo njegova i koja doprinosi onoj stalnosti koja se ogleda u celokupnom

Brakovom delu. To je stalnost više sensibilnosti nego stila koji dopušta da se uspostavi kontinuitet između

strogosti kubizma u početku i aktova lelujavih arabeski 1920, shematičkih mrtvih priroda iz 1945, gotovo immresionističkih cvetova iz 1950. i dekorativnih belih ptica iz poslednje faze. U Brakovom delu sva se velika iskustva moderne umetnosti simultano prepliću, otuda je značaj njegove umetnosti universalan, Radio „je u svim fehnikama: od slike do grafike, od skulpture de vitraža i emalja; stvavao je na svim područjima: od štafelajskos doe monumentalnog slikarstva, od tekstila do nakita, od pozorišne scenografije do ilustracije Knjige (Krik Sati, Antoan Tudal, Rene Šar, Pjer Revyerdi, Eziod...)J. U sintezi nastaloj kao plod meditacija i istančane sensibilnosti razvila se jedma nova koncepcija likovnog, prerasla u novu umetničku istinu, jednostavnu po izrazu a vrlo kompleksnu po bagafstvu svojih kvaliteta, tipičnu po duhu vremena a neobičnu po svom osobenom

karakteru. Originalna Brakova vizija — istovremeno uklopljena u opšta strujanja i traženja (naravno, u rukovodećoj ulozi), opšta jer je Brak bio integralno umetnik svoga doba a uvek osobena jer.je on pre svega bio svoj i ličan — takva autentična vizija dostojno je obelešila genijalno delo. Plodnu tišinu njegovog stvaranja 17nenada je zamenila praznina, Bio je jedan od najvećih, Katarina, AMBROZIĆ

IMENICA

ži,

[74 | B ne: ostani ma koj mećavom. zavitlanoj planeti, ne-častiv gladuje od krvi do stvafi | kudeljnog meba kao ljuta glad miriše ma sve strame svela,

ma kojoj se post kamenje pljušti iz Ku pa ilovača, cvet bilježde?,

beži

beži,

u tvojoj koži još mnogi spavaju bez e—ezole, beži

blizine meke uzbude, beži

zalud, liči | tvojom, sinijem, 6%D%·

ako se probude, ako ih jer zalud ćeš posle dozivati utvare, što još večeras seđeće i isgoreše #G,

beži, . u tom ritmu, u tom klanju obrisa,

beži,

ne ostami ma toj mećavem zavitlamej planeti · ma kojoj se post mečastiv gladuje od krvi de stvaYi

beži,

SAVEST

O NE SPOMINJI mi, ža tu moć srebra i veska,

granate bilja pucaju u sumce, hoće da ga obore,

ne ostani ma tom otoku što se u moć etače, jeY

uzalud Ššiviš bolesne žeme da obuhvatiš, da shvatiš

{o mebo što se prepumo bolesnika i vremena giba do vrha

prostora i sisa w tom mauzoleju, hodniku lepote i wwtuvih, misa dan, će te zateći, beži, dan, će te po licu, zaseći

beži, na čađavem krovu bakayv mesečin, i otrev lije

JILJL

Umetnički paviljon na Malom Kalemegdanu

VEĆ ODAVNO nismo imali prilike da mwusretemo jednu impozaninu izložbu crteža, Ova umetnička disciplina, rođonačelnik likovne umefnosti uopšte, tavori već duže vremenp kod nas kao umetnosi nižeg ranga, Criež faktičko pravo građanstva gotovo nema, ni jedna izložba ne predviđa za crteže bilo kakvu nagradu, Writika ga se po pravilu oglušuje, uvek je u tamnoj neprozimoj senci slikarsfva i skulpture pa i njemu vrlo srodne grs-

fike, Krajnje je vreme dy? crtež dobije ·

jedan realniji status u odnosu nu ostale likovme umetnosti. Te, uosfalom, pokazuje i ova izložba, čiji je pravi značai baš vrednosni i formalno i genetički., /

Inače izložba, 8 obzirom na veliki broj izlagača, a i po onome Bto nosi, pruža dosta jasnu predstavu o kretanju umetnosti kod nas. Stilski najodređenija i u najvećem broju zastupljena je struja fantastično-ekspresionistička, koja se mahom bavi ljudskom Tigurom, Njeni glavni nosioci su: Ljubodrag Janković, čiju sigurno i bogato modelovanu ž~Zalutal mevestu karakteriše izvesna tiha iragika; Moma Marković pokazuje izrazito osećanje za štimung i tehtilne vrednosti: Teokarević sa lakim crtežima koje odlikuje mažštoviti lirizam; Dragan Lubarda jci bolji viđen, ovog puta je ponešt»y u vlilemi između linije i fakture i Ristić Dušan, čije Oklopljeno lice diše snažnom ekspresšijom,

Kod nefiguratiyno-asocijativnih au tora opažaju se traženja u dva smera. Jedni su preokupirani prostorom, ali ne u klasičnem smislu iluzionističkim, već prostorom nedefinisanim, bez dimen-

zija koji se više naslućuje nego šio se opaža, Miođrag Nagorni i Radomir Damnjan su u tom

beži,

CRIHA

pogledu oližšli najdalje, Nagomi

· veoma jednostavnim linearizmom su

gestivno dočarao gotovo munjevii, kretanje kroz taj neodređeni prostor dok ga Damnjan otkriva lebdećim | hitektonskim formama. Drugi su; pak usmereni ka mikroanalizi organskih materija. U ovom domenu naiviše u. peha mokazuju Mirjana Marea, municioznošću i bogatstvom obrade, i slična njoj, Olga Ivanjićki, m nešto artikulisanijim ertežom,

Među oslalim autorima, koji ne pri, padaju ni jednoj od pomehutih ten. dencija, Ireba istaći Marijana Sa. vinšeka za rafimovano sačinjene a. rabeske, Miodraga Rogića, koji je ispoljio jednomskavnu lakeću impro. vizacije i Ota Loga za finoću golovo minijaturnog izvodenja.

Vladimir ROZIĆ

. *O:537 '* -

IMENICA SAVEST.

niz bydo Yibe se Yuše a vodom udobom,

ai 1) | „9 Bi

ZA OVU PLORU gavranima oplakivahu, nemo, samjahja; geometrijom gaYa i pepela lavež zvezda buluje, ; pa kuda sa ostatkom prstiju u

žiDoj torbi

pre mego kosti postamu Josjor za veštačka dubrišta

plasentama gustim, umesto mapojnice kako sprečiti da me rodi to tkivo, to zlo predipo?

damo pbomem koenju;

Zeleni vetar u, zeleme povoje breze već povija dok kolona ljudi kao islužema aga spušta kosti na ut

zelemi vetar u ocrme poktobe breze već povija mage

IMENICA BEŽI,

a kolemu, mesec diže i da očisti od kostiju put, jeY za ovu floeru nema sanjanja za ovu Jaunu, gavranima oplakivann smovi su ludost koja se samo jednom ponavlja, samo jednom.

je? evde ismedu razljučćemih usawa tuđdiwe u keštamoj syži Bukmulo kleme,

prestala sam da se delim, sabiram, oduzsimam, da, se ekyećem

svemu onom šte mije moje, Šte se me kreće, cuili jey evaj leš šte ga mesim, ma dlamevim.ea

06 zemlja, sgaženma., _šte je čuvam u medyirwa, belu, kremateorijum, bilja šte mi se pali mad, veđema sele me meri više za plačem, me mari više za bojam“/

beži,

fu zgradu venama opasawu, pred kojom, i Hawibal sed,

dok porta drhti, od snage Tida i plače, me spominjite — između pesme i smrti cayuju. pottesme gluhote.

Nad, tom ruševinom, zraka, pirawvidom, Yusa, mraka, zmija je jedna cikom, gusta stakla u, meni prsla ma Kkršnoj vyleti zemlju plamenom, usnild,

zmija je jedma vrismula izbesumljenm, od, mvejih, samja pa se sad kaa Kkrfica kvriiemi od smisla i 8Mumeđ.,

IMENICA i BEŽI,

ovrata, misu. nikad dovol)no odširuta

beži,

ruke wam, kae vreme klizi wiz velike vlati sumcm

jer ja za ljuba» mikad misam, znao,

umesto devojaka sanjde miris leševa + hleba.

E dek su me nawjevi w prikvajku grlili goli spažih. sebe ispod, strehe kako se kao čioda vrtim, bez glave

moža,

oko svog magnetskog olja

beži,

beži od te slike, jer

spuštajući se sve više i više u kru.

možda sam tada Kojim, kvajičkom sebe i Ttlakam

BEŽI! SAVEST

da bi se moglo komotno ući u slobodan btoestov

redenici gvoždenmog cveća, baciti ma atnadı misli

beži,

jer wvek meko s prikrajka huma. zapinje vathene oči

iz fekh vasečene hum,ke dolaze svetlest i sume kiše

i sve što se ukvade od tih wwakažewih. stpaYi

samo je tuga obešema e poprsja mirmih jumaka, tuga što se meša sa vuzmarimom i mrkim, vinom,

beži,

lagano maše se more, naše se mebo osipa i u toj Yaskoši mestajanja čeka mas veligija sipih gužteva, vodena ogrlica bakavnih školjki, o čeka mas sve Yedam

vrele verige krvi i verige snova

beži, posle istie sve manje

o čemu, moramo da cćutimo, morano

da bismo jednog dana pukli po sredini Yeke

beži, na brdu sumce peče zvezdu ulovljem,

prepoznajemo sebe, jeY u tom, odmicanju ed sebe uvek izgubimo NEŠTO

HROMI DEČAK li osgrnut električnim, dodi 214 CAK li a tt elektyrieyim, dodiyoem, flermw, raspet između dva fluidna menelogm UMEO) Pot

i

telal li besywk ML svetlost utepljen we ište

ĐPečak li?

byonzanin grlom, leševe budi no travi

pa. aafonme i drage lepe zasipa opčimjem strahom i pepelem rukoveti, žita i maslina stavlja moru na domak tanjith — ko li me to zove u ove dame rubljenja bluda i juda? ,

Slepa majka li is khamenih sisa

pušta dva potoka srebra i mleka, lede i iedn 2a Dečakom, oračem, oblaka na čelu mjenom

6 om dybemom nogom, prostore pomiuje?

Beži.

0. dam je to moj, blage odmetnuto

što nebo mi žefbom Mrvoružom, obljubijuje, dan je to moj degoreo do mokata | de cervevih uwgayaRa

Bora MLADENOVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE