Књижевне новине

Preveo Jovan J.4NIĆIJEVIĆ

književnosti

L...] Ekspresivne crte lako se mešaju i prelaze jedma u drugu. Grube reči, izazvane gnevom, mržnjom, ljutnjom, mogu da dobiju umekšano značenje. Pogrdni izrazi mogu da postanu ljubazni, prijateljski, Ali raznim epohama i raznim društvemim slojevima svostvene su tipične forme govome ekspresije, karakteristični načini ekspresivno=govornog izražavanja. Oni ne mogu da se zanemare u umetničkim delima realističkog karaktera, naročito u istorijskim vrstama. Tako je mnoštvo eksbre= sivnih izraza koji predstavljaju ili fonefske varijacije vulgarnih reči, ili iskvarene „narodno-etimološke“ ivorevine, prešlo iz jezika komedijaša i lakrdijaša u jezik prostog naroda |[...].

_ Š. Bali je isticao da mesvesna, prirodna upotreba reči, izrzaza | komstmuikcija, koji prelaze granice opšteg jezika, ukoliko i ona zavisi od stepena obrazovanja, vaspitanja, profesije i drugih životnih, društvenih uslova odražava samo socijalnu fiziomomiju lica „koje govori, njegov karakter, njegovu pripadnost izvesmoj društvenoj sredini. Sa stilističikog stanovišta sve je to meufralmo i može đa izazove nekakvu reakciju samo u predstavniku druge sređine, u lica druge iulture ili „drugog nivoa obrazovanja. Ali u svemui tome još se ne izražava subjektivno vrednovanje, odnos lica koje govori Trema stvarnosti, iako se odražava mjegova Rkulturno-društvena prirođa [...J.

Tstoričnost je osnova pravilmog, naučnog shvatanja pojava. Istoričan freba da bude i odnos prema jeziku umetničkog dela, pa i savremenog. Do tog zaključka dolazili su najveći predstavnici naše đomaće lingvistike već u XIX veku. Pojam istoričnosti obuhvata obeležie izdiferenciramosti izraza prema društvenim grupama i stilističke izdiferenciranosti [...].

Pisac je nosilac i ftvorac nacionalme kulture govoma, Služeći se opštenarodnim jezikom svoga doba, on ođabira, kombinuje i, u saglasmosti sa svojom stvaralačkom zamišlju, sjedđdinjuje razna sredstva rečnličkog sastava i gramatičke konstrukcije zavičajnog jezika. Zato i čitalac pre svega prima i ocenjuje jezik umetničkog dela, njegov leksički i frazeološki sastav, njegovu gramatičku organizaciju, njegove predstave, načine povezivanja reči, načine građenja govora maznih likova sa stanovišta savremene kulture govora, sa stanovišta stilističkih mormi nacionalnog književnog jezika savremenog jednom mumetničkom delu, njegovih pravila i zakona njegova razvitka. Odstupnjući zbog izvesnih umetničkih zađataka od tih normi i pravila, pisac mora da estetski opravda svoje izražajne novine, svoja ogrešenja o opštu nacionalnojezičku normmu [...}.

U strukturi umetničkog dela vrši se emocionalnopredstavna, estetska iransformacija · sredstava opštemarodnog jezika. Sva jezička sredstva su izražajna, samo ih treba vešto umotrebiti [...].

Kao što je već rečeno, svestrano proučavanje i duboka analiza jezika umetničkog dela memogućni su bez poznavanja jezičke kulture i socijalno istorijskog sastava epohe koja je u pitanju. Jer ta književnojezička norma, iz čijeg se aspekta ocenjuju elementi stila dela lepe književnosti, jeste sastavni deo konteksta.

Širok RkonteWst književnog jezika i nmjegovih stilova, kao i opštenarodnog govornog jezika sa njegovim ogran~

cimay-predstavlja istorijsku pozadinu i istorijaku sredinu za davanje smisla i ocenjivamje mačina građenja stila

dela lepe književnosti |...

Ako proučavanje polazi od jezika dela ka ispitivanju opštenarodnog. ili književnog jezika epohe, utvrđene norme i opšte crte jezika ne treba neposredno izjednačavati sa jezikom pojedinog književnog dela [...].

Društveno shvatanje jezika umetničkog dela u sastavu opštenarodnog jezika koji mu je savremen praćeno je ocenom stilskih „pronalazaka“, srećnih stvaralačkih „otkrića“ pisca, koji odgovaraju zakonima razviika tog jezika, i ukazivanjem na greške, nemotivisano odstupanje od jezičke norme.

Izvanredno je. važno proučavanje izražajnih sredstava narodnog jezika. Zakoni književnog stvaranja naroda, koji se odražavaju i na razvitak njegova jezika, određuju pravac, karakter piščeva inđividualnog stvaranja stila, strukturu predstava i sastav ekspresivnih crta, koji se upotrebljavaju u književnim delima.

U razvijenom književnom jeziku izdvajaju se raznoliki stilovi, to jest više ili manje postojani, celishodno organizovani sistemi jezičkog izražavanja. Njihov sastav i uzajamni odnos istorijski se menjaju.

Shvatanje jezičkog stila zasniva se ne. toliko na „spoljnim“ leksičko-frazeološkim i gramatičkim obeležjima, koliko na svojevrsnim unutrašnjim ekspresivnosemantičkim načelima odabiranja, sjedinjavanja, spajanja i motivisanog primenjivanja izraza i konstrukcija. Sem toga, jezički stilovi su u uzajamnim odnosima, a ti odnosi su podđređeni izvesnim pravilima, koja ograničavaju i regulišu načine mešanja raznih stilova [...]. ;

Neki književni stilovi u izvesnoj epohi mogu da preživljuju svojevrstan proces mešanja sa drugim stilovima. Taj proces često se negativno odražava na opštu

sirukturu stila određene prozne vrste LJ. | U strukturi umetničkog dela — zavisno od njegove idejne sadržine, od oblasti stvarnosti koja se prikazuje

i piščeva stvaralačkog postupka — mogu”– da se spajaju, dodiruju i međusobno odnose najrazličniji stilovi kmji-

ževnog jezika i narodnog govora [..]. u Naročito su složene i raznovrsne forme spajanja, dodirivanja i sjedinjavanja u pripovednim vrstama lepe književnosti. | i l Pravila semantičkog sjedinjavanja Teči „koja VEO primenjuje i ostvaruje u svojim delima, vidovi Wed:

stavnog jzražavanja ili jezičkog prikazivanja, | PRLE | Teči, načini ođabira-

sintaktičkog povezivanja i spajanja reč

hia Orecioet forme i tipovi đodirivanja i mešanja raznih jezičkih stilova — mogu. da obogate i prošire sistem nacicnalnog književnog jezika. Ali zato se Onl moraju potčiniti pravilima njegova fumkcionisanja 1 unutrašnjim zakonima njegova razvitka, moraju da se kreću u sklađu sa osnovnim tendemcijama njegova razvitka. Sa tih stanovišta treba posmatrati i proučavati jezik književnih

dela prošlosti [...J. O ica Oaza

Iz prethodnog izlaganja proi „zaključak da učavanje jezika dela lepe književnosti neizostavno treba da se zasniva na dubokom i slobodnom poznavanju ne samo opšteg sistema književnog jezika određene epohe nego i njegovih stilskih varijamata. ;

|: Ovaj tekst sastavljen je ođ ođiomaka. : nika V. V. Vvinograđova „O jeziku je objavljena u Moskvwi 1959. go' BELEŠKA: knjige sovjetskog nauč Jepe književnosti“, koja đine,. (3. J.)

KNJIŽEVNE NOVIN:E

IZLOG KNJIGA

VILADIMITE, MAJAKOVSKI

Novi oblak u

(„NOT.IT“, BEOGRAD 1963.

RAZNOLIKOST i širina OPusa OVO pesnika nameće pri izboru posebne teškoća svima onima, koji posegnu za njego» vim đelom. Osoben stih i ritam poezije Majakovskog, isto tako, stavljaiu pređ prevođioce niz specifičnih problema i nije preterano reći đa su njegovi stihovi u ruskoj poeziji novijeg periođa među „nmnajtečim za prevođenje, Zato ovaj izbor i prepev Bore Cosića treba posmatrati . kao svojevrstan pristup Majakovskom, koji upravo ovih đana, khađ se slavi seđamđesetogodišnjica pe snikovog rođenja, dolazi đa još jeđnom potvrđi neprekiđno prisustvo svoga zvuka u sazvučju lirike XX veka, sVuđa pa i ovđe.

Ovaj izbor nastao je, u stvari, grupisanjem oko poeme „O-

blak u pantalonama“, koja se u prevođu istog prevođioca pojavila pre deset gođina, 1953, đa bez većih teškoća nađe prijatelje, ljubitelje i poštovaoce kojima je pružila drugog i drukčijeg Majakovskog, ma kakvog još nije bilo navikio ni uho pasioniranih ljubitelja poezije. U ovom izboru pomenutoj poemi priđružuje se, iz prvog đela pesnikovog stvaralaštva, poređ ostalog i zvučna

ZAN PARI

pantalonama

IZBOR I PREPEV BORE ČOSIĆA) i

i zanimljiva poema „Flauta kičma", napisana kao i „Oblak u pahfalonama“ 1015, gođine; i ova dva đela čine težište knji ge. U raznovrsnoj i bogatoj selekciji iz stvaralaštva Majakovskog dvađesetih gođina, ko ja za ovim sleđi, prisutna je svekolika ljubav bivšeg futuriste, maskirana u sva ruha kojima je svoju poeziju oblačio („Volim“, „Prolećno pitanje“ i đr.,); prisutno je i ono pitanje, tako „karakteristično za njegovu poeziju: gđe je mesto pesnika u novom društvenom stroju; tu su i stihovi koji treba đa potvrđe aksiomatičan „naslov „I pesnik de radnik“. Unet je i ođlomak iz poeme „Vlađimir IMHČ N,enjin“, bez koje je teško zamisliti sva hi kompetentniji izbor iz poezije Majakovskog.

Kao prevodilac Bora Ćosić je pokazao fini smisao za meru i težinu reči, izbegavši u najvećem delu prepeva opasnost u koju su mamile nečiste rime i izlomljeni stihovi, elementi Kko,jiu poetici ruskog jezika imaju drukčiju vređnost nego u srpskohrvatskom prevođu. (I. 8)

Džeims Džois

(„SAVREMENA SROLA“,

ZAN PARI nastojao je da prikaže Džojsovu ličnost i đa čitaocu približi i objasni njegovo delo. U tom nastojanju da objasni i približi čitaocu delo Džejmsa Džojsa, Pari je više puštao Džojsa da Kroz svoja đela govori o sebi, svome dobu, njegovim verovanjima ili zabludđama, no što je on sam govorio o Džojsu. Ovakav postupak pretpostavlja izvrsno poznavanje dela jeđnog pisca i izuzetnu skromnosti, njegovog tumača. Kada se to postigne,

zuje nesumnjivo svrsishodnim., Svako mišljenje ili sudđ o Kknji ževnom delu Džeimsa MDžojsa mogli su se potkrepiti nekim izvođom iz ovog ili onog njegovog dela. Kada se ono Što je nejasno i, u prvi mah, mno gima neđostupno imalo objasniti pokazalo se đa se objašnjenje može najbolje pružiti detaljnom analizom i navođenjem onoga što se objašnjava.

Međutim, bilo bi sasvim neispravno zaključiti da je Pari samo inteligentan „interpretator i razborit tumač Džejmsa Džojsa, posrednik između jeđnog u priličnoj meri hermetič-

BEO GRAD, GLIBIĆ)

1963; PREVEO BORA

kog dela i publike koja prema svakoj vrsti hermetizma ima masu pređrasuđa. Analize dela koje je pisac ove knjige pružio, đa bi približio Džojsa čitaocima i „čitaoce Džojsu, ođaju lucidnog i pronicljivog kritičara koji je sebi svesno postavio izvesna ograničenja đa bi u potpunosti mogao đa ođgovori jednom, u svojoj OSnovi prosvetiteljskom, „zadatku. i ono što ovom delu, pisanom uglavnom u eđukativne svrhe, daje znatnu pređnost

* a Tari poseduje obe.ie vrEIne, mad ostalim delima. slične vVr| onda se takav postupak poka-

ste Jeste “okolnost đa je Pari Džojsovo delo objašnjavao i popularisao, ali đo ga nije simplifikovao ni činio složenijim no što ono doista jeste. Izbegavši te opasnosti Pari je pružio portret ovog značajnog modernog romansijera i, svakako, dosta učinio da Džojsovo mnogostruko složeno delo buđe pristupačno i široj čitalačkoj publici.

Tehnička oprema knjige čini čast izđavaču. Ipak, čini se đa se mogao pronaći i malo spret niji i sretniji naslov samoga đela no što je „Džeims Džojs njim samim“. Ako se htelo po-

NA SAMOM POČETKU može se mirne đuše reći đa je ovo knjiga koja je očekivana. Poslednjih gođina u američkoj književnosti bilo je bitnika, tzv. hipstera, raznog pomođarstva mističarske „prirođe, u vezi sa zen-buđizmom, itd. Imali smo prilike da viđimo jednu Ameriku koja se manje umivala, više drogirala i usput revoltirala protiv svog Kklimatiziranog raja, ne nalazeći uzgređ nova ođuševljenja niti svoje nove „bogove“. Nešto se dogodiio u duši Amerike — jedno zbivanjie i prestrojavanje čiji su se neartiRulisani simptomi mogli naslutiti na svim stranama — ali to nije nalazilo svog odjeka u književnosti. Džon Apdajk, pisac S duga kome je tek trideset gođina, uzeo je na sebe đa izrazi uznemirene „duhove

! svoje generacije.

„Trk, Zečiću“ nije nikakvo estetiziranje, jedna od «onih grčevitih poema kojom generacija bitnika megzibira svoj formalistički Kredo, već- jeđnostavno anatomija najbanalnijih „činjenica — roman u kome je Apđajk ispričao pripovest o Jednom «„&HNeodgovornom i uznemirenom „mlađom čoveku, koga u svakodnevnom čivotu obično zovu Zečić. U trenutku Mađ roman počinje, Hariju „Angstromu-Zečiću je dvađeset Best gođina, zaposlen

je u jednoj robnoj kući, oženjen je i ima jedno đete, đok je drugo na putu. Roman je, zapravo, zapisnik o njegovim

bekstvima. Jednog „dana, Sasvim iznenadno, na jedan pođsticaj on seđa u svoja Kkolai kreće nekuđ na jug. Isto tako iznenađa Vraća se natrag. ali ne svojoj ženi. Umesto po vratka đomu, on se saživljuje s jeđnom (povremenom) prostitutkom, koju napušta kađa čuje đa mu je Žena u porodđilištu. Međutim, on i Dženis, njegova Žena, ne ostaju zađugo zajeđno, i kađa je ovog puta napusti ona se opija i pusti dete đa Se uđavi u Kkadici. Po sahrani deteta Hari ponovo beži, traži „skloništa kod Rute, poluprostitutke — i opet trk! Beži!

Apđajk nam prikazuje SVOE junaka sa svim njegovim slabostima, On može da buđe bes krajno sebičan, ne samo prema svojoj ženi već i prema svima koji pokušavaju da mu pomognu. U seksualnim aktivnostima — o kojima je Apdđajk, kada se ima u viđu puritanizam „američke čitalačke publike, vrlo „eksplicitan Zečić pokazuje vrlo malo obzira prema svojoj partnerki. Na posleđice do kojih dovode. iji mogu dovesti, njegovi postupci on i ne pomišlja.

5 druge strane, Zečić ima ođiike koje nisu za preziranje.

dražavati slavenoserbskom je= ziku, recimo pomalo arhaičnim naslovom „njim „samim spisan“, onđa ne viđimo ramloge što se takav naslov nije i dao,

Ima dosta opravđanih razloga đa se kaže đa je prevođ Bore Glišića izvrstan. Glišić je umeo da pronađe pravu reč i da nekim starim, zaboravijenim rečima ponovno obezbeđi mesto u našoj prevođilačkoj literaturi, (P, P-ć)

VITJESLAV HEZVA1TJ

lanac sreće

(„NOLIT“, „BEOGRAD, đ1963, PREVELA JELA RIBNIRKAM)

ISTAKNUTI češki pesnik novelist Vitjeslav Nezval svoja najpoznatija dela stvorio je u vreme kad se nalazio pod nadrealističkom zastavom. Maštovit i inspirativan, večiti sanmjar i buntovnik, pisao je mno ge svoje stranice pune zanosa i eruptivne snage. Roman Kkoji maši čitaoci imaju prvi put pređ sobom — „Lanac sreće“ — objavljen je 1936. gođine i pripađa Nezvalovoj nadrealističkoj fazi,

Evo kako sam pisac objašnjava svoju pobuđu, koja je u stvari i siže ovog romana: „He“ lenin „ulazak u moj život i njen odlazak iz mojih đana omogućio mi je, kao što sam se truđio đa Šlo tačnije opiBem prolazeći veoma bolnim i veoma ushićenim „putem, đa posmatram skladđ i razdvajanje dva večita procesa u Kkretanju, procesa spoljneg postojanja i procesa ljuđske žuđnje, Kađ sam se odlučio da opišem nekoliko neđelja svog života, nimalo nisam #Vvođio računa o pređrasuđama javnog mnjenja, koje želi da pesnik ništa ne smatra važnijim od stručnog posla kojim bi pleo i raspletao niti socijalnog postojanja, a pri tome gajio iluziju da rešava sam život, da aktivno učestvuje u njegovom razvitku, Da, ovđe je reč o milosti da Ji čovek sme da postigne potpuno oslobađanje svih svesnih i nesvesnih moći Koje u njemu buđi ljubav. Zar bi inače, s vremena na Vreme, moglo da ima uspeha bedno sujeverje kao što je lanac sreće...” i 7} »

„Lanac sreće“ je romantična poema ljubavi i o ljubavi I to o onoj najčudnijoj i najopojnijoj u isti mah. O ljubavi rođenoi iz jeđnog susreta, iz jednog pogleda neočekivanosti, iz ljubavi na prvi pogled. I taj pogleđ bio je đovoljan da u čoveku pokrene sve emocije, pritajene i uguše ne, i da sve to zaođene u romantiku. Izlaz iz tog sentimentalnog kruga. vođi tajnovitim stazama, Koje tek treba pronaći. Dok se to ne uspe, a uspeva se retko, čovekova lič nost izložena je uđarima neizvesnosti i napetosti, ustrep-

BIT. RUN

On, na primer, ima izvestan pojam o tome šta je io savršemstvo, koji je u njegovoj svesti vezan za ranije izraženu savršenu sposobnost na sportskom polju. AngstromZečić kaže Ruti: „Nekađ sam u košarci bio odđiičan. "To je činjenica. Hoću đa kažem, sađa više nisam ni za Šta, ali sam u košarci bio zaista. dobar“. Džeku Ikizu, koji pokušava da doveđe u red njegov brak, kaže: „Svojevremeno sam u Kkošarci bio zaista ođličan. Stvar-– no. A kađ je čovek u nečemu bio prvorazređna sila, nije uopšte važno u čemu, nekako mu izgleđa sasvim bespređmet no kađ je u nečemu drugorazređan. Jer, ono Što smo preživljavali, ono Stvorenjce Dženis i ja, gospođe, to je bilo sasvim drugorazređno“., Hari-Zečić ima vrlo intenzi-, van unutrašnji život, Na, izvestan način „on je religiozan; sveštenik IkIz ga naziva mistikom. U svakom slučaju, kod

„njega nema nikakvog raskora-

ka između onog Sto oseća i Onog što veruje da je „isprav“ no“ u đatoj situaciji. „On je đobar čovek“, kaže IkIz njegovoj tašti, koja je vrlo sprem na da prihvati ovu "ocenu o svom zetu. Rađa Hari postavlja pitanje Ruti zašto ga voli,

tala, memirna, razdražijiva...

Nezval gotovo snagom psihoanalitičara ulazi u sva ta, đelikatna stanja ljuđske prirođe, pokušava da ih dešifrujs, đa ih usmeri. Naravno, njemu to nije jeđini cilj. Kritičari mnala#• drugo objašnjenie pobuda ove knjige: „Romantična slx-

LIKOVNE PRILOGE U OVOM BROJU IZRADIO SLAVOLJUB BOGOJEVIĆ

hija ljubavi samo je emococionalni izraz progresivno stremljenosti čoveka, sputanog u građanskom društvu“, Knjiga je snabđevena iserpnira pregovorom dare Ribnikar, pisanim gotovo nezvalovskim manirom, madahnuto i poetično, (M. R. BN,

MAREK. HLASKO

Sledeći

PROGRES, NOVI SAD, 1963,

AVANTURA najmlađe gene racije poljskih pisaca počela je bučno,1956. godine cela jedna generacija uskočila je u život. U poljskoj istoriji valjđa nije bilo pokoljenja na koje se toliko čeRhalo, koje je došlo u tako odgovarajućem momentu i u koje se više verovalo. Marek Hlasko učinio je „prvi korak u oblacima“.

U Poljskoj je knjiga štampana pođ naslovom „Baza mrtvih ljudi“. Postoji i film „Prepušteni smrti“, snimljen prema tom romanu. Svojom Knji gom Hlasko nas vraća u prve posleratne čane, u bazu iz koje. se sa zavejanih Krkonoša transportuje đrvo. Baza je bila stecište svih onih koji su prokockali sve šanse, koji su nešto skrivili i lutali od mesta đo mesta pošto ih svi primaju s nepoverenjem. Svi oni: Waršavjak, Devjontka, Zabava ı Vanđa, Orsaček, Apoštol, Partizan i mnogi drugi, pošto nisu mogli da ostave Volan, morali su u planine. Dolazili su nađajući da će tu ostati i večito voziti, da će zavoleti planine, naći sebe. Prvi susret sa planinom bio je surov: na dnu smrznutog potoka našli su svoje drugove, Koji se nikađ neće vratiti u bazu

za Fajl

PREVEO PETAR VUJICIĆ

nikađ više neće voziti, jesti krompir, varati na Kartama, sabotirati. Naišli su na razlokane puteve, opasne klizave MKrivine, sasvim propale kamione, Među njih je došao Zabava, partijski rukovođilac, đa uspostavi red. On pobeđuje ali ostaje sam, napušten ođ poslednjeg. Varšavjak „ođlazi đa traži sledećeg „jakog“ s pištoljem. I one koji žure u „raj“.

Mnjiga je nastala iz komada stvarnosti koju je sam pisac lično osetio, napisana je iz ljubavi prema zutomoMilu, jeđinoj stvari pomoću koje mo., še da se pobegne ođ Života, ođ Sebe i ođ drugih, kako sam pisac Kaže.

dJedna neobična atmosfera 54 svojim izuzetnim doživljajima, sirovom «autentičnošću, pređstavlja jedno originalno iskustvo pretvoreno u umetnost. Život koji je imao nešto gigantsko, nešto što fascinira, pisac je oživeo kroz likove, ušavši pođ njihovu kožu i u razloge, tako da svaki od njih ponaosob đefiniše jednu mogučnost ijnđske egzistencije. Nije mali uđeo poznatog prevođioca sa poljskog jezika Pet ra Vujičića, koji je Knjigu vrlo precizno preveo, (B. ME.)

ALFRED A. KNOPF, NEW YORR, 1960. ova odgovara: „Zato što se stoji između sveta nužnosti i

nisi predao. Zato što se, na svoj glupi način, još uvek boriš“, „Ja sam drag“, kaže joj on jednom prilikom i, što je najlepše, mnogi nmalaze da je ko tačno.

Fransoa Toero, francuski Kkrj tičar, viđeo je u ovom rom: nu, zapravo u mjegovom junaku, pre svega jednog mladog Amerikanca Kog progoni neobuzdani strah, Hari se jed nostavno plaši, i to ođ svega i svačega. Kako to Toero kaže, i od „društva koje ga okružuje, i od pravila svakođnevnog života, i od komfora i morala“. Sav ovaj strah u njemu inkaniran je u ličnosti njegove žene. Pređ njom hvata ga panika. Ali, njega ne zovu uzalud Zečić, i on beži, beži glavom bez obzira. On trči, napušta sve — svoj đom, 5VOju porođicu, prijatelje, me bi li u grozničavom bekstvu nmaBao smirenja od tog straha koji ga razieđa., Na izvestan način ličnost Marija Angstroma postaje simbol Amerikanca koji je pritisnut punim totalitetom jednog osećanja – strahom,

Moralisti, kako to veli Ričardđ Glimen, ne treba da stra buju đa Apđajk ovom «Mnjigom propoveđa đa svi treba da napustimo svoje žene i đužnosti. On nam vrio jeđnostavno daje viziju onoga što uporno

prilagođavanja tom imperativu. Bartrova formula, prema kojoj sva romaneskna tehna upućuje na jednu metafiziku, ovim romanom je izvanređno potvrđena. Realizam „Apđajkov, i to opsedajući realizam, pre svega je jedna satira na „stvari* koje se nagomilavaju u svesti američkog čoveka kao Joneskove stolice. Njemu je naprosto muka od kađe za kupanje, od televizora, kućne haljine, toustera, te otuđ i od živog oličenja svega toga žene. Ne Žene majke, žene liubavnice, žene kao suprotnog pola, već kao ličnosti koja, zarobljena rekvizitima svakodnevice, postaje antipođ svih prirodnih pređodređenosti.

Od ovog romana nađalje, imajući u viđu tri ranije njegove knjige, đve zbirke pripoveđaka i jeđan roman, na Apdajka treba gledati kao na važnog romansijera „najmlađe književne „generacije Amerike, Prevođenje romana „Trk, Zečiću“ treba, s ovim u vezi, najtoplije preporučiti, ovo tim pre što ođ pisaca najmlađeg pokoljenja nismo imali u ru kama još nijedno đelo, (A, S.)

PIŠU: IVAN ŠOP, PREDRAG PROTIĆ, MILORAD R. BLEČIĆ, BISBERKA RAJČIĆ I ALEKSANDAR V. STBFANOvIĆ