Књижевне новине

Je

| Poređ | Iva Frangeša, Bratka Krefta,

| đ u ı | ! ;

| i

|

; i ~

IZLOG ČASOPISA

| ___KRLEŽIN JUBILEJ

. Najnoviji „broj zagrebačke „Republike“ (7—0d) gotovo ceo posvećen jubilcju Mi\roslava Krleže. Iako je i os-

| tala književna, 1I ne samo književna, štampa u zemlji | seđamdesetogođišnjicu Miros-

| lava Krleže obeležila mnogim vrednim prilozima, ne može se osporiti da je „Hepublika“

dala do sada možda najcelo' vitiji svoj broj i dobar presek kroz literarno stvaralaštvo Krležino. zanimljivih '· tekstova

Darka Suvina, Miroslava Vaupotića i Vlatka Pavletića, „Republika „objavljuje studiju Marina Traničevića „KMajkavski planetarijum Miroslava Kr leže“, koja se može smatrati jednim od do sada najozbiljnijih kritičkih osvetljenja Krležine dijalekatske „poezije. Gotovo svu pažnju iskusnog i pronicljivog intrepretatora Kr ležinog teksta Franičević posvećuje „Balađama Petrice KeYrempuha"“, koje „za razliku od lirike na standardnom kKnjiževnom jeziku, naročito po izrazu zauzimaju posebno mjesto ne samo u Krležinom opusu nego i u našoj poeziji uopće. Po građi koju 'poetski obrađuju „Balade“ su ođ svih Krležinih djiela možda najcjc-

lovitije i najautentičnije, one najsugestivnije otkrivaju odnos Krležin prema svemu onoime što se zove hrvatska prošlost. Naše hiljadugodišnje tra janje između čekića i nakovnja dano je u njima Kroz

svojevrsnu ali, potpuno adek--

vatnu kajkavsku, pučku, kmet sku, puntarsku i ujedno krležijansku ' atmosferu iz sasvim određene predrevolucionarne perspektive, u kojoj se i onda mogla naslutiti četrdeset prva“.

Smatrajući, sasvim umesno, da se „Balade Petrice Kerempuha“ nalaze na vrhu celokupnog Krležinog književnog

Bwweor'4260%đ"

DUHOVNI ŽIVOT GENERACIJE ROLUMBA

SEDMI BROJ časopisa „TWOT czosć“ donosi zanimljiv članak pod naslovom „Duhovni život

Kolumba“ iz pera istaknutog pisca i kritičara Žbignjeva

Bjenjkovskog, posvećen knjizi Leslava Bartelskog „Genealogija preživelih“. Problemu generacije „Kolumba“ u poslednje vreme poklanja se velika pažnja. Knjiga Bartelskog je monografija o umetničkoj sredini pokolenja „Kolumba“, kojoj pripađaju Vaclav Bojarski, Andžej 'Tšebinjski, Kšištof Bačinjski, Tadđeuš Gajci, Zdjislav Strojinjski, Roman Bratni, Zbignjev Stolarek, Vitold Zalevski, Tađeuš Borovski i Tadeuš Ruževič.

„Oproštaj s Marijom“ Borovskog i „Nemir“ Ruževiča su najsnažniji i najizrazitiji dokumenti tog vremena. Borovski „nije imao snage da se uzdigne, a Ruževič,zagledan u jednu crnu tačku košmara, oprav danje za svet koji je prohujao i postoji, za život koji se preporađa, viđi u negaciji. Zato je čudno kad kritičari tvrđe da je njegova poezija statična, paralizovana jednom vizijom.

Roman Bratni je u „Kolumbima“ dao pokušaj mitologiza-

cije ratnih događaja. Predsta| vio je život kao maksimalno srmartan, a ipak nefasciniran, neparalizovan, neporažen smrću. Pokazao je život puniji, jer je svestan njegove neminov-

| nosti.

Bartelski je u svojoj, mono= grafiji pokušao da prikaže duhovne razmere te smrtnosti. Informacija nije majinteresantmija strana Knjige, prikazivanje klime i smera duhovnog

dela, „Praničević je svojom inte»pretacijom' „Balada“ dao jedan od zapaženijih i vrednijih priloga o Krleži, objavljenih povođom njegove seđamdesetogodišnjice, (G. A.)

i ı

RA PIBRA LETTBRABIA

i y

REALIZAM OD VERGE DO MASTRONARDIJA

U BROJU od Il. avgusta G. A. Peritore prikazuje Knjigu Gvaltilere Amičija „Realizam u italijanskoj prozi od Varge do Mastronardija“, koja je dvostruko zanimljiva: i kao studija o realizmu uopšte, i kao prilog istoriji novije italijanske književnosti. Knjiga počinje sa de Sanktisom Koji je u svojim studijama o Manconiju iz 1872, prvi svesno pokrenuo pitanje realizma kao jedne nove moralne strasti i novog odnosa prema životu iz kojeg se jedino mogu roditi ada nauka i nova literatura. Među piscima, Manconi je bio u sređištu te obnove koja je zahvatila i same korene italijanske kulture i književnosti, razvijajući pre svega istinitost jezika („Verenidi“) koja se pokazuje ne samo u pojedinim cpizođama nego i u čitavoj strukturi dela. De Sanktisova formula iđeala uronjenog u realnost i umetnosti koja se rađa iz samih stvari postala je ubrzo gesio većine italijanskih pisaca. U svojoj knjizi Gvaltijere Amiči je pojam realizma objasnio jednom vrlo širokom i elastičnom formulom, izbcgavajući svako uže određenje. Po istom slobodnom Kriteriju izvršio je i izboqr autora koji po njegovom mišljenju predstavljaju realizam u italijanskoj književnosti i O kojima govori u svojoj Knjizi, te mu u vezi s tim pisac prikaza Peritore stavlja nekolike zamerke. On smatra, na primer, da je Amiči pogrešno u-– vrstio među realiste Anđoletija koji je još od prvih pripoveđaka, od „Sudnjeg dana“, pokazivao, pod okriljem milanskog časopisš „Convengno“, isključivu sklonost ka rafiniranoj, memoarskoj literaturi kakva se može uklopiti samo u vrlo široku koncepciju rea-

_lizma. Ali ako se već prihvata

kako pogrešno izbaciti sa spiska realista Fogacara, čija dđela i pored svog misticizma i spiritualizma imaju realističku osnovu, naročito „Mali stari svet“, roman izrazito manconiPogrešno „elemen-

janske inspiracije.

je takođe

života tog vremena mnogo je zanimljivije. Ta klima je tako čista, taj smer tako dostojan. "amo nema ni traga nihilizmu, „kojim je preplavljeno stvaralaštvo „preživelih“. Postoje kolebanja, postoji sumnja, ali sumnja samo u sebe. Ne u smisao života, a još manje u smisao umiranja. Genealogija preživelih to je genealogija nade a ne pesimizma. Ti dvadđesetogodđišnjaci koji iđu u smrt, žive u senci smrti intenzivno, brzo, užurbano, da bi mahksimalno iskoristili datu šansu. Može se reći da su ne-

nazvati

svesni svoje uloge, glupaci, ali oni imaju svešt, ogromnu svest o prolaznosti, „krhkosti

sitničavosti sVoOg TOentuzijazma. Ali obzir, kažc mladost

sudbine, mantičnog treba uzeti u Bjenjikovski, da je pokolenja „Kolumba“ pala u vreme nulte tačke istorije. Znači, iz ničega irebalo_ je stvoriti nadu. Nadu Poljaka i nadu čoveka.

Tako je bilo i u celokupnoj svetskoj literaturi. Svest o izgubljenoj nevinosti, kompleks slučajno spašenog Avelja pre pliće se sa osećanjem HKrivice, sa wompleksom Kaina. Stvaralaštvo Kamija najupečatljivije je odrazilo moralno stanje tog haosa. Karakterističan je razvoj misli i umetnosti Kamija. Kami, koji u „Strancu“ naređuje junaku da živi i umre bez osećanja Krivice, bez žiga judeohrišćanskog greha, sa laičkom odgovornošću, zatvara u „Padu“ krug svojih traženja upravo · time ođ čega je hteo da pobegne. Kami — antikafka dolazi do čistog kafkizma. „Turpizam“ postruževičevski je obraz tog istog kompleksa. Da mas je način života i rada pokolenja „Kolumba“ nesavremen. Nesavremen je njihov antifatalizam, pa ipak potrebno je rehabilitovati njegove vrednosti. (B. R.)

tarnim“ Vergin realizam, koji je pun melanholične i pesimistične transkripcije života „sirotih đavola“ Sicilije i mirisa starog sveta baronskih kuća,

kao što je pogrešno nazvati

takva koncepcija, onda je sva-”

„kolorističkim“ realizam Gracije Delede, kod koje svaki motiv dobija neku arhaičnu čistotu, boju antičke legende. Mo uprkos svim greškama A-

' mičijeva knjiga je delo ozbilj-

nog značaja, naročito u svom nastojanju da objasni razlike između realizma i naturalizma-verizma u italijanskoj knji

ževnosti. Verizam je samo jedan književni metod koji obavezno podrazumeva dokumentarnost, dok je Yealizam jeđan Kvalitet književnog dela, jedno produbljeno gledanje na stvari i jedno stanje dđuha, jedan način da se svet posmatra u najprirodniiem

'mogućnom svetlu, bez detalji-

sanja i izvan svake polemike.

(T. KJ)

:KES LETTRES GP. : —> ROTO |

STA JE PESNIK?

U AVGUSTOVSKOM broju ovog najuglednijeg pariskog časopis Sen-Džon Pers, dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 196. godinu, objavio gje esej o francuskom pesniku Lieonu-Polu Fargu, iz koga prenosimo neke opšte mi sli o pesniku:

Ne postoje u poeziji ni veliki ni mali pesnici, već samo pravi ili manje pravi pesnici. ji Pravi pesnik ne pripađa ni školi ni sekti. Mode, tenđencije mogu se menjati i vračati, jer i reke menjaju svoja korita, ali sve iđu ipak svojim tokovima. Pripadnik romanfizma ili klasicizma, sim bolizma ili naturalizma ili realizma, pravi pesnik je uvek visoko postavljen, slobodan od zanatsiva i obogaćen svim vezama:; on se može uvek pustiti na volju zanosu koji ga nesvesno pokreče.

Ono što se zove „osećanje“ u umetnosti, što je u stvari najbolja osnova u pesnikovoj umetnosti, za njega je samo pokret iz velike dubine; u toj prvoj naklonosti i prisnom bolu, u tom udvostručenom zahtevu bića, u isto vreme on je onaj koji je zahvaćen, ali i onaj koji obuhvata. Između svih neskladđa duha i čula, hitri pokret za nesvesnim zahvatom oživljava tok poeme. I između svega toga, istinit i iskren, neobičan i složen, veran sebi, čovek od mesa i re-

či jasmo se izražava u svojoj međijumskoj funkciji.

Svaki pravi pesnik je uvek snažna životna sila, jer nema tog „vitalnog daha koji ne projicira delo ka buđućnosti, istoriji.

Ako se poetska vrina ima meriti senkom koju baca ži'vot samog pesnika, kao i nje'govim „uzastopnim maskama koje mu nameće život, pesnik treba da buđe poetski svedok svoga vremena; on zadržava pravo da nam često prethodi na našim putevima predosećanja. [

Ima i takvih pesnika koji nemaju ambicija da izmene svet niti da popravljaju život rečima, već samo da iznose tihe strasti čoveka i da ga prate na njegovom svakodnevnom putu nad duhovnim provalijama i životnim strađanjima. Ipak, njihov lični humanizam ne sprečava ih da učestvuju i u istoriji SVOg naroda, i da se stvarno žrtvuju za druge.

Velika poezija često je stvorena baš u povlačenju ođ Života, u udaljenom priželjkivanju života, U tom svesnom povlačenju od života i žaljenju za njim stvorene su naj-

lepše stranice svetske poezije. Ogromna je bolna blagost izražena u tom svesnom ođricanju ođ najvećeg blaga čovekovog — njegovog Života. Isto tako i „tuga zbog sreće“ prati pesnika često kroz čitavo njegovo delo i ona je 'njegov glavni „lajtmotiv“. Naročito u opisima prirode ta beskrajna blagost ljudske osetljive duše dolazi do izražaja. (N. T.)

Primljene knjige

Jurij Bondarjov: Grdan,

leksanđar V. Stefanović, 19635.

Jaimar Bergman; „Šef gospođa Ingeborg“, prevela Mara V. Nešković, „Rad“, Beograd,

1963.

Marsel Prust: „Zatočenica“, preveo Vinko 'Tecilazić, „Zora“, Zagreb, 1968.

Džozef Konrađ: „Pojas

Branko Brusar, „Zora“, Zagreb, 1963. „Izabrani epigrami“,

Gustav Krklec: ra“, Zagreb, 1963.

Ćedo Vuković: vod, Titograd, 1963.

Dragan Lukić: fički zavod, Titograd, 1963.

Iljf i Petrov: Petar Mitropan, 1963.

Savo Brković: „Zapisano u ratu“, Grafički

zavod, Titograd, 1963.

Aleksandar Vojinović: „Jedno drugo mo-

• re“, „Kosmos“, Beograd, 1963. „Disk olimpijski“, „Prosveta“,

Jan Parandovski, veo Petar Vujičić. 1963.

Bogđan Bogdanović: „Nolit“, Beograd, 19638.

Marija Čudina: „Čađ i pozlata“,

Beograd, 1963,

Taša Popov: „Dva oka“, „Nolit“, Beograd,

1963.

Slovansky prtehled

„SLOVANSKV PREHLEDĆ O NAMA

RUKOVODEĆI SE svojom davnašnjom praksom, „Slovan– sky pšehled“ i u četvrtom OVO godišnjem broju posvećuje dosta mesta Jugoslovenima.

Zdenjak Urban beleži nove srpske studije o češkoj Kknjiževnosti, članke iz češko-jugoslovenskih i jugoslovensko-češ kih odnosa. Reč je o prilozima Nade Đorđević: „Jan Neruda kod Srba i Hrvata“. „Karel Jaromir Erben i. srpske

narodne bajke“, Božana Njemcova kao prevodilac srpskih narodnih bajki“ i priloga DraMirkovića gutina „Poetizam

„Tišina“, „Svjetlost“, Sarajevo, 1963.

Irvin Šo: „Mešovito društvo“, preveo A„Rad“, „Halo nebo“, Grafički Zza„Vagon prve klase“, Gra-

„Nova Šeherzada“, Grafički zavod, Titograd,

„Zaludna mistrija“,

prevela Ana

Beograd, T—1I,

Džon Vindam: „Hrizalidi“, prevela Leposava Simić, „Nolit“, Beograd, 1563.

Isidora Sekulić: „Iz stranih Književnosti“ „Matica srpska“, Novi Sad, 1963.

Vlađa Urošević: „Cmi bik leta“, Izbor iz

nika, „Mlad

poezije mlađe generacije makedonskih pes-

borec“, Skopje — „Progres“,

Novi Sad, 1963.

Mladen St. sjene“, preveo

„Zo

Đuričić: „Odžakovići“, „Glas

Podrinja“, Šabac, 1963.

Ivan Baranjek: „Zbližene obale“, Piščevo izdanje, Vukovar, 1963.

Ivo Baričević: „Oči u oči“, Klub mladih

pisaca, Doboj, 1963.

preveo Doboj, 1963.

Ranko Pavlović:

Doboj, 1963.

Pera Čobanović: „Bagdala“, Kruševac, 1963. Milica Popović: dala“, Kruševac, 1963.

preBeograd, Avdo. Mujkić:.. „Momačko

doba'', - Klub

Avdo Mujkić: „Gavraški motivi“, „Paralele“, Doboj. 1962. Ranko Preradović:

„Svitanja“, „Paralele“,

„Nemir sna“, „Palalele“, „Između đobra i zla“,

„Dinko mRanjina“, „Bag-

Kosta Dimitrijević: „Pesnik Mačve“, „Bag

dala“, Kruševac, 1963.

Rastko Petrović: „Sa silama mnemerljivim“,

„Nolit“,

„Ljuđi govore“, „Nolit“, Beograd, 1963.

Italo Zvevo: „Zenova savest“, prevela Le-

i V. Nezval u srpsko-hrvatskoj književnoj kritici“. Uwrban ističe zanimljivost odnosa Božane Njemcove prema Milici Stojadinović — Srpkinii i prilog Mirkovića objavljen na češkom jeziku.

Zabeležena je i anketa „Mnji ževnih novma“ — „Vuk Karadžić i godima 1964.“ sa mapome nom da se i u Čehoslovačkoj vrše pripreme za proslavu Karadžićevog jubileja,

Milena Kiršnerova objavljuje žurnalistički članak — „Ukratko: Novi Sadđ — Petrovacć u kojem informiše o kulturnom životu glavnog građa Voj vodine i centra slovačke manjine kod nas.

Časopis objavljuje „belešku povođom češkog izdanja Kriežinih „Balada Petrice Kerenpuha“, Autor beleške ističe da je Miroslav Krleža kao i isftaknuti češki pesnik Bezruč obuhvatio istoriju i filozofiju naroda. Ovo delo preveo je na češki pesnik Jozef Hiršal uz pomoć Irene Venig i ono pred stavlja visoki domet prevođilačke umetnosti. Knjiga je izišla u izdanju „Državnog izdavačkog pređuzeća za lepu književnost“ u grafičkoj opremi Hlavse, sa predgovorom D. Karpatskog i istoriskim objašnjenjima J. Valente.

Ohridski kongres jugoslovenskih Wlavista pozitivno ocenjuje M. Blaškova, kao prilog Sofijskom kongresu slavista.

Jan Pefr, koji je još 1961. u „Slovenskom pšehledu“ objavio članak „Nepoznati prevođ Prešernovih pesama na češki“, osvrće se ovom prilikom na Dpitanje -Boreckovih. prevođa Pre-

la Matić, „Nolit“, Beograd, 1963.

šernovih pesama na češki jezik. Jaromir Borecki, koji je bio službenik „Univerzitetske biblioteke u Pragu, pripremao je oko 1900. godine prevođ celokupne Prešernove poezije. Za ovaj prevod zainteresovao se Anton Aškerc koji je u tu svrhu stupio u prepisku sa Boreckim. Međutim, ođ ovog izdanja nije bilo ništa jer je Borecki objavio početkom veka samo nekoliko Prešernovih prevoda u „Slovanskom pšehleđu“, dok je nekoliko ostalo neobjavljenih u prevodiočevoj ostavštini. Isto tako nije se ostvarila mi nameravana aniologije slovenačke poezije, koju je Borecki mislio da objavi oko 1912. godine.

Časopis beleži smrt Viktora Cara Emina, dvadesetogodišnjicu smrti Rake Drainca koga pisac beleške poredi sa Apolinerom i Sandrarom kao i IV festival jugoslovenskih malih, scena u-Sarajevu. (B..R.)

/

mlađih pisaca, TLuukavac, 1963., . O ka

JEZIK JE MATERIJAL i, pre „praelement“ lepe književnosti. P istorijskim studi, : pisaca, opšte često vrlo subjekti izražavaju se Književna kritika ni danas u O se osloni na pouz i

'Proučavaje jezika umetničkog da čina njegove stilističke analize — to je u nas posvećeno vrlo mnogo radova, ali još uvek V nog rešenja nego i od ob zadovoljilo. Proučavanje JeZ! sa širim zadacima Dprol h stilova, kao i Je Shvatanje jezičkog sklopa i kompo tničkog dela u mnogome zavisi O i funkcionalnih osobemosti iezika lepe knj koja je u pitanju, od isti gorija i pojmova umefničk od poznavanja istorijskih ] stilova, od stepena proučenosti kome. je reč i sl.

Obično se smatra iest svojevrsnog, istorijski us izraza u njegovom razvitku, strukturalno jedinstvo sislem vna kategorija u oblasti lingv književnosti. U piščevom stilu, u slima, sjedinjena su, opravdana, sva jezička dst ume{fnik. Istovremeno, u stilistic i kog stvaralaštva ponekad se očevi ljavaju elementi budućeg sistema n jezika i jasnije se odražavaju ; : i | U glasu velikog umetnika često se čuje glas čitavog naroda. Usled slož nosa, istorijski zakoni razvi } Pr. tesnoj vezi sa razvitkom književnosti kao široke kulture i u vezi sa razvitkom jezika — još nisu sasvim otkriveni. zi“ i

Još nedavno predstavnici naše nauke o književnosti žalili su se: „Pipajući, nica, spotičući se svakog 1 e još nisu istrunule, vraćajući se ne jednom na puteve koji su već ranije odvodili vaoci književnosti u potrazi za lova“. (A. I. Belecki).

Put konkretnog pojedinačnih umetničkih dela (naravno, uz teorijsku usmerenost) može verodostojnije od svega dovesti do rešenja krupnih problema piščeva stila i jezika lepe književnosti [...J.

Jezik raznih umetničkih dela istog pisca može se u suštini razlikovati. O tome je pisao M. Isakovski (primenjeno na poeziju): „Čak i u okviru poezije koju stvara jedan isti čovek nemogućno je poslužiti se jednom istom „tajnom”, otkrivenom jednom za svagda. Takva „tajna“. ne postoji. Svako pojedino ako se u tom delu zaista ispoljava talent — već sadrži vlastitu „tajnu“.

Cilj i zadatak proučavanja jezika umetničkog dela ieste „da pokaže lingvistička sredstva pomoću kojih se izražava idejna i,' povezana Sa mjom, emocionalna sađr-" žina' književnih dela“ (L. V. Ščerba).

Svako književno delo, bilo da ono čitavim ustrojstvom zavisi od iradicije i svodi se na nju, ili da, suprotstavljeno njoj, teži da se oslobodi njenog pritiska —u svakom slučaju zauzima određeno mesio u sastavu književnosti koja mu je savremena. Ono stupa u sa drugim delima iste vrste i raznih graničnih vrsta. Od njega se protežu niti analogija, podudamosti, kontrasta, rodbinskih veza u svim pravcima. pa književne prošlosti.

Umetničko delo može i treba da se izučava, s jedne strane, kao proces utelovljavanja i stvaralačke zamisli autorove i, sa druge, kao konkretna istorijska činjenica, kao zakonita karika u opštem razknjiževnog umetničkog dela, njegova jezika i. sadržine, zasniva na dubokom shvatanju društvenog života u određenom periođu razvitkhh naroda, na raznovrsnom poznavanju kulture, književnosti i umetnosti te epohe, na jasnoj predstavi o stanju opštenarodnog govornog i književnog jezika i njegovih stilova u to vreme, na dubokom pronicanju u stvaralački postupak autora i u osobenost njegova individualnog majstorstva u oblasti

jama. posvećeni

ževnosti ı njeni

Naročito mnogo nesporazuma shvatanje najjednostavnijih reči dela koje su već dugo bile u upotrebi. Kada naiđe na takvu reč u pisca XVIII i čak XIX. veka, čitalac joj obično pridaje ustaljen, savremen smisao [...]. |

U jeziku književnog umefničkog dela često se na HBiTTRO VT nije načine i - otok o OE ae esivna obeležia govora sredine koja

_ Zavisnost socijano-ekspresivnih značenja i umpot: reči od pogleda na svet. kulture, načina Života Ne sređine, nienos nosnih izraza erotsko zanimanje muškarca za ženu [...].

. Način života i pogled na svet kojom se dovodi u vezu izvestan izraz u književnoj svesti epohe stavlja na nju svoj otisak. Od toga "otiska često i zavisi ekspresivna obojenost reči u književnom jeziku ili u jeziku lepe književnosti, Fi

. Uzajamni odnosi raznih vaju se u eksp: đen krug reči

PF. P. PINOCR4ADOP

Jezik lepe

ma suđu A. M. Gorkog, a ipak, u Kritičkim i im stvaralaštvu pojedinih

ivne ocene jezika i stila najotrcanijim frazama. vom pogledu ne može da dana dostignuća filologšie [...].

ela i određivanje ha su problemi kojima rasprava i istraživačkih eoma dalekih ne Samo od naučjašnjenja koje bi manje-više ika umetničkog dela usko je i oožavinja jezika lepe knjizika ovog ili onog pisca. zicionog ustrojstva ume= d pravilnog sagledanja iževnosti u epohi istinski maučnog tumačenja kateog izraza, „pesničkog jezika“, zakona razvitka književnih pesničkog stila pisca o

da je pojam individualnog stila (io lovljenog, složenog jezičkog ali takvog Moji predstavlja a sredstava i formi) Oosnoističkog proučavanja lepe skladu s njegovim zamiunutrašnje povezana i estetički sredstva kojima se koristio i individualnog umetničdnije i izrazitijc ispoacionalnog književnog funkcionalni ostaci jezičke

enosti svih tih uzajamnih odtka književnih stilova — u

oblasti narodnog i Književnog

u gustoj šumi neispitanih činjemenutka o korene tradicija koje

a ćorsokak, vuku se naši proučateorijom književnih sti-

„jezika“

proučavanja prikladnu

istorijskog

pesnikovo delo — naravno,

svojim

odnos čak i u dubinu

nastajanja idejno-

stvaralaštva naroda. Proučavanje

treba da se

umetnosti

izaziva fumačenje i u sklopu Kknjiževnog

sa najrazličnijim funkcijama

jezika — jasno se ispoljava u istoriji prekojima se u ruskom jeziku označavalo

društvene grupe sa

društvenih grupa odraža-

resivnim nijansama koje obuhvataju odrei izraza [...}. | „Proučavanje ekspresije zvukova, Ian i O: obično se svrstava u oblast tome se ukazuje na nužnost da se strogo razlikuju forme individualne i kolektivne ekspresije. _Neobobiba je da se ZO ČUIVO Tazgraniče ekspresivha svojstva izraza koji po iču iz ličnih osobina i raspoloženja onoga ko govori TH. PRE od onih činjenica „jezičke ekspresije koje se zapu O VĆO1 psihologiji i predstavljaju izraz je na jezik to ruš j ž Opš NOO, j ga društva. To je važno počinju već da objekfivn, ip: j i jezi ldm Ole Odpaaı Vno pripadaju samim jezičzika... OON određena ekspresivna svojstva postaju subaaa Pay BOOT poren10, sa stanovišta njihova psii , dol zais' i ijskoj Ba osoboNo sta, u istorijskoj onih zvukova, bravo da fvrdi a nipošto ne u lingvistu neposr znakova, postoj pripada zvucim

oblika i znakova, stilistike. Pri

slučaju ekspresivna svojstva izraza

prestajući da budu samo nosioci je~

stvarnosti, o potpuno objektivna obeležja ovih ili oblika i znakova. Eto zašto mi imamo mo kako stvarno u samom jeziku,

Ppsilologiji onih ·koji govore i pišu, koja

edno ne zanima, osim zvukova, oblika i i još nešto, prip V a, oblicima i znacima. Tz svega fo; YOističe da je jedno stil jezika,a drugo ati] ohih Koji pišu-ili govore“ (A. P. Čehov).

naime ekspresija, koja

s

KNJIŽEVNE NOVINE

* ~

P KI

M ___WNL_ __