Књижевне новине

muških koraka od jarbola s italijanskom i crnogorskom zastavom dremao je tenkić, Sitam i meuredam vojnik „stajao je uz sam bok čeličme komjače. Beo od prašine i umora, još neugledniji pod šlemom i & bajonetom na predugoj pušci, mladić je spavao. Pored njega su mprolazili ljudi i žene, čak i deca: da su hteli mogli su odneti i njega i njegov temi. Letele su žegom umrtvljene ptice između drveća i prozora, Vojnici su pevali, Stražar je držao ruke na trbuhu i opasaču i osmehivao se u snu. Napadale su ga psovke, vrućina i muve. | Vojnik nije ni slutio da se temku približavao Napolitano, kržljavi vojnik s gitarom. Niti ga je čuo kako pevuši i uzdiše. No je otvorenih usta i zaplamljenih obraza sledio svoj slaiki i tako _ česti san, Napolitano mu na vrhovima prstiju priđe i glasom koji se jedva čuo zapeva kraj samog šlema: , Nel mio cuor Yrinasce um, cogme OPor (1.)

Vojmik se trže, Ščepa pušku. Ugleda modre Napolitanove usne i gotovo plačno oteže:

— Oh, Augusto. To si ti, đavole.

— Stalno spavaš, Salvatore — ftobož prekorno reče Nampolitano. i udari ga šakom po plećima. | — Opet sam je sanjao, Augosto reče tužno Salvatore, — Prekinuo si me ma najlepšem mestu: tamam da joj ga metnem. Ti naiđe i sve propade, 5 ko za kad ću opet zaspati.

— Ne gubi nadu Paolone — reče živo Napolitano i zasuka i drugi rukav.

— Ništa mi ne vređi, Augusto stidljivo dođade Salvatore. — Glavu izgubi za Pietrom, A on, jadnik, samo priča o Mariki.

Čitav trenutak Napolitano je gledao u duge prste kojima je prelazio preko gitare. Vojniku se činilo da je i nešto šaputao. Primasače mu se, loman i sanjiv: Augustova usta bila su puna bola, metalnih zuba i prigušene „pesme:

Bolognesina mia... (2.)

Napolitanove oči sijale su tužnije mo pre. Paolone ga uze ispod đnrujle. Priprti pušku i blago reče:

— Augusto, kako možeš toliko da pevaš... od jutra do mraka. Pevam i ja, gunmđam zapravo, ali ne mogu toliko. Kao da si osuđem.

Augusto Napolitano pogleda ga odavno zapaljenim „očima. Gledao ga je dugo: tako mu i odgovori:

— A voliš li je? — tiho će Paolone i pređe mu s druge strane. Tu iz Bologne. — Ne sanjam je — reče još tiše Napolitano. — Niti želim „da joj 84 metnem.

— Ona je, mači, bolja i vemija od moje Dane — reče kao za sebe odjednom pobledeli vojnik. Bolja i vernija, ponovi glasom u kom je bilo i srdžbe i mulme sluin'e upita:

— Augusto, što mi

ne šalju. smenu:

tet -- NE znan: — reče: Napolitano i

kremu. t KJ VOSrGAŽOMOJMJ „Mota Ne '

— Možda su me sasvim zaboravili? — reče setno Paolome.

— Dx kao da si osuđem Nanpolitano.

· — Lepo kažeš, Augusto — reče Pa“home, — Neka kama.

Salvatore htedđe još nešto da kaže. 'Augusto ga prekide jednom od svojih psoviki, Paolome osta u pola reči, tužam i Kkiseo,

Salvatore nije išao za njim: gledao g#a je iskraj tenka. Kad god je započimjao da peva, Augusto je zabacivao glavu i usukivao vraf. 1 otkud ga znaju Paolone, Pietro i ostali, ma koju pesmu da je počinjao, uvek se vraćao na devojku iz Bologne. | — Augusto — reče Paolone kad vide da Napolitano ide u susret njihovom zajedničkom prijatelju, kaplaru Pietru. — Augusto, čuo sam da su Bolognese majpokvarenije ženske u celoj Italiji, To svi kažu, pa čak i Bottoni. Možda ji ta tvoja, ta o kojoj stalno grcaš, radi što i druge. Ne zameri mi, Augusto, ali vele da svi iz Bologne i bliže okoline, i ljudi a naročito žemske, rade ono što 0 na Bottonijevim fotografijama gle-

ali,

Augusto Napolitano je išao,

— Proveri ti to, Augusto — doviava miu Salvatore. — I ne tuguj uludo.

Gitarista ga je slušao ali nije hteo da se okrene. Ispijeno lice bilo mu je napregmuto i čežnjivo, kao dok je pevao o devojci iz Bologne. U naručju je držao gitaru i, stojeći, čekao ietra.

A Salvatere Paolone pobode se uz tenji. Prekrsti ruke na trbuhu, zažmuzri i zinu; pokušavao je da ni na šta ne

· misli i očekuje da će se stari sam ma-– staviti tamo gde se malopre prekinuo.

— reče

·* * *

AUGUSTO NAPOLITANO i Salvatore Paolone gledali su kako Malić pokušava da se digne. Mlatarao je rukama, uspravljao se na kolena a ondx opet padao. Zverao je oko sebe, ali je OB bilo toliko da nikog nije viMU Da mu pomognemo — reče Paolone, obrisavši rukavom suze, — 'i ceš s jedne a ja s druge strame,

— Sam će — reče Napolitano. . Malić se zamalo ne uspravi: . raši=renih ruku lupi čelom o zemlju i stade da rida i da šmrkće.

— Oh — zacvile Paolone.

— Prestani — reče Augusto. — Alko budeš cmizdrio nikako mneće moći da ustane. i ;

1) Moje srce nastanjuje zlatan san. ") Devojko moja iz Bolonje...

\

(00% NI

(8

\

||

IO

II

NI

Miodrag BULATOVIĆ i;

a gitaru na krilu, Bilo je tiho i on je hteo da se odmori, da spava, Sunce i

prašina misu dali snu na njegove oči,

Gledao je crns brda i plamen koji se

vezivao s nebom. U vazduhu se oše- , ćao zadah paleži. Oči koje su ga pekle

odmarao je na planinskim masivima — u uvalama se beleo lanjski sneg. Onde bi se moglo divno odmoriti, reče Augusto. Gore bih najradije „sklopio oči i, pevajući porcheTie, umro: oprostio bih se od sunca, Šume i trave i, stojeći ili klečeći, otišao tamo gde me odavno čekaju,

I dok je, tako sedeći, čeznuo za plaminom i njenim „svežim „mirom i izbledelim snegom, spazi maotocikliste.

Pojaviše se odjednom iza okuke, tamo.

gde je reka bila najuža a put najstrmiji, Više iz besa no iz potrebe trubili su i, upaljenih farova, pucali na sve strane. Izgladneli čobamčići umirivali su stoku i gledali kako muoltorizovana. desetina mahnita drumom.

Prvi ga i ne primetiše. I pre no što se uzvitalana prašina sleže, on otpi i odahmu. Onda pogled zadrža na zs5=> ostalom muotociklu koji se naglo zaustavi: u niskoj prikolici, raščupanma i polunaga, sedela je neka žena. Augusto opet olpi,

— Mi prolazimo a ti piješ — reče vozač i podiže do šlema naočari.

— Izgleda — reče Augusto ne razmišljajući, — Čak nas i ne. pozdravljaš — reče vozač jelo,

~ \ugusio

ı Salvatore

— Onda hajde da pevamo — reče Salvatore, — Sve ću učiniti samo da se na noge uspravi, Gledam kako se tu muči čitava dva dana.

— Pa i bi se mučiš — reče Augusto.

— Drugo sam ja — reče vojnik umazanih obraza. — Čim zatvorim oči, ja sanjam. A to je već nešto. Retki Bu ljudi koji tako mogu.

— Sanjaš li isto što i pre?

— „Zamasli: ne! Sad sanjam da su mi poslali čistu košulju i da više ne” zaudaram, 1 da i i met: ne ide više, onako raščupama i izgažena, četvoronoške, već se katkad i na noge ispravi i kaže da sumce greje i da bi lepo bilo kad bi pala kiša. I ja joj onda ljubim prljave šake, i kolena, i stopala, pa mi se čini da nikad nije lepša bila.

— Ne pevaš joj?

— Ne, Augusto. Zbog toga često btugujem. Lud sam za pesmom a glasa

- nemam, Imam i svoje pesme, reči koje

sam baš ja jedmu do druge namizao, ali čim zinem svi se razbeže.

— Čini mi se da sam te jedmom čuo — reče Napolitano, — Pomimjao si temi.

— Jeste, to je moja najlepša i najglavnija pesmica: tenk zarasta u travu, a ja u kosu, prljavštinu i bugu, Kažem ja tamo i da me moje selo čeka i da će me dočekati majka i sestre, i da ću do kraja života biti slobodan i bez oružja.

— Zbog takve pesme mogu da te uhapse — reče Augusto gledajući · kako ge Malić koprca po prašini, — Damas se druge pesme traže i pevaju. Znaš i sam.

— Ja sam već i uhapšem i osuđen — reče Salvatore. — Zaboravili su ne gamo mene nego i temk. Vidi kakvi smo obojica: gusenice pume smeća i govana, a o meni i da ne govonim, Kad bi došli samo da me obriju i da mi promeme čarape! I da me pitaju kako mi je i o čemu razmišljam kad padne noć i kad svi odu na spavamje.

Grubam Malić se izvmu. na leđa i reče nešto sam sebi. Grč mu isklcrivi usne,

— Amugusto, što zvona tako često biju? Nije mogućno da po ceo dan umiru. Da opet nije neka pobuna?

— Zvonar je pijanica — reče NapDolitano. — Čim se mnaloče trči gore i cima.

— A sme li on to da radi?

— Dosađam «si, Paolome. Znaš li prestati?

— Imaš pravo, Augusbo, ali mi nije lako. Zamisli: dve nedelje bez smene, bez hleba, tako reći i bez vode. A sunce izgore i sam kamem, Zatim...

w — Ti opet o istom, Paolone.

S GITAROM preko ramenz Napolitano je išao tesnmim putem, Kape za= bačene na poltiljak, pevajući, gegao se u hogu. Most i reka nisu bili daleko i njega je obuzimala tiha radost, Nije se okretao iako mu je Paolone poručivao da se vrati: ridao je i stalno ponavljao da ga beskrajno voli. Augustu ga je bilo žao; jednom je i mjemu, u Grčkoj, šlem nad lobamjom bio vreo.

Dugo je Napolitanho sedeo Kraj puta i pio, Bočicu rakije: držao je u hladu,

„se, Dani „Vgeatila pa-

Augusto Napolitano visoko podiže bocu.

— Ne znaš drukčije da pozdraviš crne košulje? — reče vozač,

— Ja tako pozdravljam ceo svet reče Augusto i široko se nasmeši. Onda dođi ovamo — procedi emokošuljaš i ugasi motor. Hteo bih da ti otpozdravim,

Napolitan je silazio. Drugi vojnik je, držeći se za Vvozačev. opasač, preTurao. po žeminim nedrima, Moda od

yootaca:i ujeda, golih ruku i: ramena, ..

žena se kikotala. Pevala je na dva jezika i pretila suvozaču da će se, nastavi li da je tako štipa i čupa, od mujlte pomokriti u prikolicu. Vojnik je odgovarao da baš to i želi i bez milosti razvlačio: joj vrhove mekih grudi.

— Ti ne umeš ni da staneš kako treba — reče vozač Augusbu i sjaha s mohboćajkla.

Držeći gitaru pored sebe, Napolitano ga je gledao.

— Komunista — reče žena i oseti vojnikove šape među nogama, — Pa to je Romumnista, Roberto! Zagleđaj mu še malo u oči pa ćeš videti. Carlo, ne prštima... hajde, Roberto, raspali po njušci crvemoji .. — Pozdravi cme košuje po propisu — reče Roberto drhćući. | |

Augusto Napolitano ga je gledao, ne znajući šta će sa sobom.

Korbačem od volujske žile plećati Roberto ošimu Augusta preko lica. Napolitano se čak i ne pomeri; samo čudam neki smešaik iskrivi njegove usme. Žena iz prikolice i Carlo videše kako Roberto još jednom zamahnu. Amugustbo Napolitano se zaljulja, ali ne pade. Krv mu obli čelo i obraze. On obliza usne i vide kako Carlo kleče kraj prikolice i kidisa na žemimo telo,

— Možda si zaista crvem kad me= ćeš da me pozdnavljaš — reče Roberto.

Augusto ih je gledao i čudio im se. Zatim su udarci bpljuštali i bol je svirao po njegovim „kostima. Pekle su stare rame i Uboji i on se, kao i ra= nije kad su ga #+ulkli, uzdržavao da krikme i da zatraži milost,

— Po svoj prilici ti samo pevaš reče Roberto i odgurnu ga. +“

— Dx — reče Augusto me okleva= jući mi trenutka i oseti da su mu usta puma polomiljeih „zuba i krvi, — Da — dodđade omamljen bolom. — ''alo nešto.

— Onda pevaj — reče razjaremi Roberto i zabaci šlem na poltiljak.

Augusto Napolitano je ćutao. Krv mu je tekla preko obrva i trepavica. Gledao je kako raskoračemi, crmi Boberto drhti i maše korbačem, Ničega se više nije bojao, čalkk ni bola. :

—Pevaj, huljo! — Kkrikmu Roberto i udari ga nogom u cevamicu.

Napolitano pađe na kolena i jekmu.

— Tako, Roberto — reče žena čo= veku koij je izmahivao korbačem, "Tako, caro: jer je sigurmo komumista čim neće da Deva.

— Pevaj, crveni! — reče Roberto.

Presamićem preko prikolice, Carlo usnama ulovi vrh žemime dojke. Žema zamoli Roberta da nastavi, a Carlu reče da bude nežan, Hitro i ko zna koji put od jutros natakmuta na TOg od mesa,

Presavijena ma pola, stenjala je i mo-

žema je bafrgala nogama.

ila obojicu da prođuže to što su već čimili, |

Razdražem gomilom «na prikolici, i zgađen Augustovom krvlju kojom mu je bio upriljan ne. samo korbač već i rukav bluze i oma košulja, Roberto ciknu i đonom zviznu vojnika. Kao po gođen olovom, Napolitano pade nauz~– nak: znao je još samo to da ga niko dosad tako snažno nije udario.

— Oh, Carlo — šaputala je žena. Oh, ludi moj Carlo. Oh, amo?e mio... (3) niko kao ti nije me dosađ... niko kao moj Carlo, moj Romamo s jajima od olova... oh, moje zlato, niko kao iareıe ;

— A Roberto? .

— Roberto je naše dete — reče žena odozdo. — Naš tužni sinčić. Oh, ti, đavole italijanski... oh, moj torro (4) g rogovima od zlata... tako, Carlo, ubij me a onda me baci u reku, ribama... ı

'xuUdarcem pesnice Roberto opet svali Augusta na zemlju. Zatim stade da ga gazi, Napolitano se nikad nije branio: kad god su ga tukli u sebi je govorio da će i to proći i da će posle dugo i slatko pevati. Ali kad mu Roberto petom razvali vilicu, om prvi put otkad peva pomisli da će mu biti teško da ustane i da potraži gitaru. Roberto je skakao po njemu i režao:

— Zar ne znaš naše pesme, gade komiumistički! Ili nećeš da ih pevaš! Eh, ti... .

Raširenih nogu i ruku, Augusto Napol:tamo je ležao. Nije video Roberta, ali je hteo da mu kaže da zna sve pesme koje su dosad pevali ljudi. Nije mogao da pokrene ni jezik, ni vilice. Čuo je i Carla, i ženu sa prikolice koja je u pomoć prizivala čak i samog boga.

Roberto mu stade nogom za vrat:

— Ubiću te ako ne zapevaš Duce. Duce, nome bemedetto (5)! Zađaviću te, crveni! Jesi li razumeo?! Oh, progovori već jednom! Ili pevaj!

— Ne mogu — . jedva progovori Augustbo, — Ja pevam samo svoje pesme. — Komunista! — hrupi žena. Znamo mi njihove pesme. Streljaj ga, Roberto! Molim te, Roberto, učimi to. Oh, Carlo mio; oh, ludi moj torro. Ako ga dotučeš daću i.tebi, Roberto!

Sav u zmnoju i krvi, cmokošuljaš opet skoči na Augusta. Gnječio mu je trbuh, grudi,

— Kad si pevač bilo šta zapevaj! Da vidimo, dakle, kakve su tvoje pesme! Hajde, ne previjaj se, ne boli te toliko. Čoveče, počni bilo šta! Zini! Zapevaj, makar to bila i njihova pesma... jer ne mogu takvog više da te gledam. Vojm:če!

Augusto iskrivi jući oči, prošamuta:

Se te la Yrompo... | — Rekla sam da je komunista! iorikmu žena. — Samo suvoni tako be-

vrat i, me otvara-–

stidni! Šta, zar si Već ~gotov, Carlo?

Ah, petliću italijanski... ah, rđo s jajima od pamuika, Hodi ti sad, Roberto, moj stari... ali prvo tome pod to-

MILO DIMITRIJEVIĆ: ENTERIJER

ze Er O !) bom prospi mozak po prašini...

Roberto se okrenu. Golih grudi i zadigmute sukmje, ženz je već bila u prikolici; zabacivala je glavu, otpijala iz boce i stresala se, Carlo je sedeo na motociklu i gledao Augusta.

— Je li ti dosta, komesare? — upita Boberto namestivši šlem,

— Mrzim šapnu „„Augusto. Mrzim. Robemtko upali motor, Čobančići i stolica razbežaše se. I pre nego što Napolitano otvori oči ili bilo šta reče, čovek u umrljanoj crmoj košulji dade gas. Robertu se učini da Augusto i treći put reče da nekog ili nešto mrzi i u Sstrahovitom „zaletu projuri preko njega,

Prikolica odskoči sli žena ne ispusti bocu. Roberto uz škripu kočnica okrenu mašinu i ponovi. Augustovo telo se i ne pomeri. Čarlo udari žemu Do vratu i reče da je pešadija najgora vojska. Roberto dođade da više ne veruje ni artiljeriji. Žena primeti da u poslednje vreme vojnici mmogo piju i da često beže siljacima, u planine. Roberto zavoši razgovor rekavši da s komunis= tim treba ovako i u punoj brzini pre~

% Ljubavi moja. 4 Bik. 5) Duče, Duče, ime naše sveto.

Iz romana „HEROJ NA MAGARCU ILI VREME SRAMA“ koji od januara 1964. izlazi u časopisu „Savremenik“

đe točkovima preko Augustove glave i trbuha. Žena ciknu, jer joj se učini da se suviše polomiše njene kosti, Zatim hitro, kao što j došao, motocikl nestade. Augusto Napolitano, najzad, osta sasvim sam.

Augustu se činilo da su još iznad njega. Pokušavao je da otvori oči. Ali su Krvi i prašine bile pune njegove očne duplje. Čudno, prošaputa u sebi. Polomio ti je i noge, i ruke, i rebra, i zube ti sasuo u grlo, a imao je blage bademaste oči: pokušavao je da se namršti i da stisne vilice i da izgleda strašan, a nije mogao. Zatim je neobičan i smešam bio taj Roberco, i siguran sam da je odnedavno zbog nečega gorko patio. Hm, pa onaj Carlo na ženi mekih stegana i opuštenog trbuha šaljivo neko društvo koje se po drumovima zabavlja.

Još te nisu uništili reče sebi. Ta sve će Opet biti lepo. Kosti će da srastu i da se isprave, a ti ćeš opet udđariti prstima i dlanovima po gitari. Ne daj da te san i bol savladaju, no misli na nešto lepo, na bilo šta što ti se juče ili danas dogodilo; ako ništa drugo, a ono bar na žegu koja suši krv na tvojim usnama. Tako, Augusto, ti si dobar i već misliš na sunce koje nikako neće da se skloni s mesta na kome je. Tako, Augusto, moj. vojniče,

I đobro je što nisi pevao ono što su hteli, prošaputa i oseti kako mu krv jumu u slepočnice. Ne, hikad ne smeš zapevati Duce, Duce, dodade tiho i jeknu. Ako jednom budeš morao da izgovor:š njegovo ime, izmeni kraj. pesmi i nagovori i ostale da ponavljaju Duce, Duce, naš crmi cvete.

Vreo sam i teška tama pritiskivali su mu oči i vređali ranjavo čelo. Samo svoje pesme, Augusto, reče u sebi, makar bile i ružne, i grube, i nepristojne. Vojniče, hoćeš li mi obećati da nikad makar te ubili kao psa, da nikad nećeš u pesmi pomenuti ime ne samo našeg nego bilo kog drugog vođe, Daj mi reč da ćeš mrzeti te site, naduveme budale, varalice i lopove što teraju mas jadne i male pevače da ih širom sveta slavimo i veličamo,

Hteo je da opipa gitaru, ali se bol granao po rukama kao bolest: nije znao da je sva čizmom zdrobljena i da su se žice gubile po prašini. Vide u m:slima planinu i sneg kako blješti. Odnekud izroni i vojnik iskraj tenka. Ah, Paolone, prošaputa Augusto, što si došao: da mi opet kažeš kako nema smeme, kako bi rado promenio košulju i svoju sopstvenu kožu. Idi, Salvatore, reče Napol:tano, i pazi da ti ta puška od tri i po metra ne padne sa ramena; idi Calabrese, i nemoj optuživati motocikliste: svima reci da se ovo slučajno dogodilo, da sam pijam ležao nasred purs, i da me patrola nije' primetila: Ot a Se aiK3 „ Salvatore Paolone je odlazio, vulcući ha tankoj žici krvlju i zemljavom vodurinom obliveni temk. Več:tom stražaru pomagalo je puno vojnika i nekih silnih i neuglednih ljudi, pa čak i Gruban Malić. Oltkotrljsajte to čudovište nizbrdo činilo se Augustu da je šaputao, jer ako to ne učinite izgoreće vam ruke. Oh, uradi to odmah, Paolone, i beži iz moje tame i iz mog sna. Zar ne mnaš, vojničino, da odavno želim da sklopim očne kapke i da dugo spavam na onom snegu što se gore beli.

Nije više bilo ni planine, ni plavog mira. Osećao je kako se pod njim ugSiba tle, kako mu se rzavaju prsti nogu i ruku, i kako se mrak s brda i iz Šume sleže na njegovim „grudima. Sve slabije čuo je svoje srce, dušnik mu se stezao, i on je hteo da krikne. Ču kako neko peva njegove pesme i zažele da zaplače. Ko je onaj čovek 8 točkom motocikla oko vrata, upita se. Pietro, baci tu gumu ili u vatru ili u vodu, i pruži mi ruku. Oh, brate. Oh, moj zlatni Pietro, oprosti što ti onda nisam pevao. Ne daj da me odnese voda i da me pojedu ribe. Oh, mili, zapevaj bilo šta — valjda će mi tvoja pesma pomoći da otvorim oči. Ali, fi, čoveče s točkom oko vrata, nisi vojnik Pietro Portulu, zvani Sardo, i neka te nosi vrag.

Majko, mislio je Augusto kroz tamu koja je postajala sve leđenija i sve teža, moja najbolja, mila majčice, moja ljubavi, hoću da te zagrlim, da padnem pred ivoje noge i da ti kažem da sam isuviše pevao. Uvela, uplakama, stara moja majko, ne smem danas više da pomenem tvoje sveto ime, Jer opet sam, siroto moja, bolestan. Pa ne može tvoje ime preko mojih kužnih usana.

O Bolognesina, o sole. Činilo mu se da je izgovarao reči kojima je završavao svaku pesmu.A nije čak ni usnama mrdao. Već je sam sa sobom govorio. Augusto, nemoj je uznemiravati. Neka mimo Živi u svojoj Bologni i ne traži od nje da ti pruži ruke i da te podigne iz prašine i tame, I ako ikog pokraj tebe Ima, reci pravu istinu: nikad u Bologni nisi bio, a devojka postoji samo u vojim pesmama. I zamoli sve Svoje drugove da ti oproste što si ih mučio — bili su tako ljubomomi. Augusto, huljo, što si to činio. Ni njemo Ime više ne izgovaraj kad je nema. Nema ni nje, ni Bologne, niti bilo čega za Što bi se tvoje sleđene misli mogle uhvatiti, Oh, Roberto, pruži khorbač da se uhvatim: jer neću dole.

Stoka se javila putem. Gazili su ga čalc i jarići. A on je ležao raširenih noSu i podvinutih ruku. Lice mu je bilo mirmo kao zemlja, i s jedva primetnom grimasom na isečenim usnama, Dam je bio sasvim vreo. Čobančići su išli pored stoke, travom. Na nebu nije bilo nijednog oblaka, nijedne jedine reči,

KNJIŽEVNE NOVINE