Књижевне новине

O aa AO TK O. ZENE

SIMO RLARIC

Adrm, Bva i hljeb"

(„SVJETLOST“, SARAJEVO 1963) :

SIMO KLARIC se upušta u duel sa savremenom tematikom uočenom kroz tekuća svakodnevna zbivanja, dakle u osnovnom, najevidđentnijem vidu. Njegovi junaci su obični ljuđi, kakvi se „mogu sresti svuđa: u pređuzeću, na ulici, u autobusu i tramvaju, a ponaijičešće u Mađfani, gde uz čašicu raspravljaju i teoretiču, pomalo razmišljaju i poviše sa mjare. Njihova stremljenja variraju između nedosegnute i m“eostvarene sreće i ostvarenog materijainof položaja i sigurnosti, šio im često po-

o. A /% :- |

i 0

staje jeđina preokupacija. Klarić među takvim junacima ne traži izrazite pozitivne i negativne predstav nike, već ih prikazuje kroz široku skalu etičkog vrednovanja, nastojeći da opravda ili bar obrazloži njibove sukobe, zablude i nedđoumicte. Pisac pritom nije neprikosnoven suđija; on se u pričama, pisanim nojčešće u prvom licu, javlja takođe kao junak, priznajući greške svojih

ličnosti kao i svoje. Uostalom teško je — makar u izvesnom broju pri-

mera — i govoriti o greškama; više.

je reč o elemontarnom ljudđskom sna laženju i nesnalaženju, o bujici Života koja neke ponese malicom, 4 neke pre ili kasnije izbaci u prikralak. Neki Miaričevi junaci su buntovni, neki 5c pak rezignirano odmah predaju, puštajući da ih stecaja nosi kako i kuda hoće.

Sudeći prema postupku „prikazanom u najvećem delu ovih priča, Simo Klarić je prvenstveno humoriska. T kađ svoje humoreske gzasniva na širem sociološkom planu, on nikađ ne zapostavlja onu prvobitnm psihološku komponentu, težeći da u svim ličnostima pronađe ne ono šio ih razdvaja, već ono šfo ih izledna čuje, vevmje i spaja. On i nainegativnijim Jikovima. pristupa iz humanog aspekta, tragajući za uzrocima deformacije ljudskog u njima. "Tek u drugom planu javlja se Klarič satiričar, zainteresovan za društvcma zbivanja i karaktere svoje sredine | svoga doba. Ali i kao satiričar on pokazuje istu veštinu u uočavanju bitnih pojeđinosti, skiciranju ka raktera i, naročito, u građenju atmo sfere, kao jednog od osnovnih Kkvaliteta svoje proze.

Knjiga „Ađam, Eva i hljeb“ obuhvata izrazito kratke humorističke priče, humoreske i basne, kakve se retko sreću u Knjizi (ali koje se, na protiv, često nalaze u dnevnim i me deljnim publikacijama). Pisac ostaje, međutim, u granicama literarnog postupka, ođričući se publicističlih i {elitonističkih sredstava Kodja su

mu stajala na raspoloženju, a u po *

jedinim slučajevima, se čak i name-– tala. MKlarić, za razliku od humrmorista koji računaju na blic-poputaruost i Rkorišćenje tržišta, u izvesnoj meri zapušta fabuiu i pogsntu, đaju Ći prednost atmosferi i detalju, si-

tuacijama i karakterima, To će, po

svoj prilici, uticati da ove Mratke priče nadžive mnoga danas poznatija i popularnija đela toga žanra. Priče „Ađam, Eva i hlieb“, „Optuženi Samuel Desni, sin Leonov“, „Kako se rodio Jevdokije“, „Ona za tre ćim stolom, lijevo“, zatim ceo 'ciklus basni, i još neke nalaze se na nivou koji je znatno iznađ našeg humorističkog standarda.

Čini se da je Simo Klarić svoju zbirku osiromašio jnsistiyanjem, na užem krugu tema; on, isto tako, nije iskoristio ni sve mogućnosti koje

JOLAMDA BILIC

mu je pružao sočan stil i jezik, ograđujući svaku jizrazitiju „metaforu navodnicima, kao da sam ne veruje u svoje mogućnosti. Moglo bi se, naravno, pronaći još ovakvih ne dostataka, ali to me bi mnogo umainjilo kvalitete ovoga dela. Jer bisac je želeo đa prikaže svakodnevne zgođe i nezgođe svojih savremenika, da uoči mjihovu prikrivenu Kkomičnost, da kritikuie neke njihove potoke i đa im se ponegde podsmeh ne, ponegđe mnaruga, ali bez poze, preterivanja i lažnogz čistunstva. ·I u tome je uspeo. (I. 5.)

ljudska geomelrija

(„ZORA“, ZAGREB. 1963)

PRVA samostalna Knjiga oezije dolanđe Bilić, zagrebačke pesnikinje, nameće čitaocu jeđan stav Mkoji bi morao biti prihvaćen, odbijen ili saslušan. To je stav-\čoveka ne prema vremenu u kome živi, ne pre ma javnim pokretima mnoštva u mnoštvu čiji je on đeo, već prema čoveku apstrahovanom, izdvojenom

NRSNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNANNNNNAMNNNNNNNNNNAO

BEALNOSTE +

su oni prvi „humani“ a ovi drugi „nehumani“; pri čemu se pod humanom podrazumeva slika čoveka kojoj on wiše ne odgovara. Tu. je zatim zahtev za jedinsuvom i kohereninošću koje, pošto ne mogu više da ih nađu, traže u koherentnosti prošloga. Pišući jedan tradicionalni roman, pisac, ako je za to sposoban, ima ekustatično osečanje da je u stanju da proizvede jedam predmet konačan i solidan i da se uvrsti među velikane školske književnosti. Zatim, tredicionalni roman još uvek odgovara jednom delu nas samih: onom „delu prekritičkom, prefilozofskom koji upotrebljavamo u svakodnevnom životu i u najvećem delu običnih razgovora. „Ipak se primećuje da se broj tradicionalnih romana visokog kvaliteta, onih koji nisu samo pro'zvodi za upotrebu, smamjuje, upricos naklonosti publike, pa i oni koji postižu najveće uspehe čak i u poređenju sa njihovim velikim predhodnicima prihvačeni su uz prećuinu napomemu: faute de mieux.

Naveo sam neke razloge među onima koji navode pisce da se pomovo obrate tradiciomalnom romanu, ali mi ni na pamet ne pada dđa o tome romanu govorim s prezirom, Nedavno je u Italiji „Gepard“ postao slavan primer takvog romaena. Sločiti danas jedan odličan tradicionalni roman veoma je teško jer se teškoćama koje su i ranije postojale pridružuju nove, Romamsijer je utoliko nesposobniji da piše ukoliko je viši nivo na. kome želi uspeh i reskira neuspeh. Čovek duha koji je u njemu, čovek-ogledalo koji ga. posmatra, reći će: nisi iskren, nisi intelektualno poštem. Taj čovek mu zabranjuje da se u

artificijelnim ličnostima suprotstavlja unutrašnjem osećanju vlastite ličnosti. 'radicionmlnmi

romani postaju sve teži i sve nepotrebniji.

MALOČAS SAM REKAO da su pisci prave savremene }radicije, iako su zbog krize patili intenzivno i teško, počeli da crtaju mape nove realnosti, Naša situacija je drukčilja. Govori se o „krizi ličnosti“; ali ta kriza je već prebrođena, mi intelektualno živimo u sledećem vremenu. Još uvek ođbacujemo ostatke ali smo pre svega istraživači jedne nove realnosti činjemica, posmatramo kako se ona formira, pokušavamo da je shvatimo i definišemo. au a

Naša realnost je takva da u njoj sve izgleda ulkršteno u mnogo slojeva i dimenzija, da odbija svako fiktivno jedinstvo: nijedan ključ nije dovoljan da u nju prodre i sve manje se možemo nadati đa „ćemo poseđovati sve ključeve, odjednom. Apstraktnija je od one prošle. Ličnosti koje susrečemo sve su manje ličnosti: čine se razdrobljene na koncepte, na ideje, koje dobijaju jednu skoro fizičku realnost i koje tako reći možemo dohvatiti rukom. Nikako ne na-

meravam time da' kažem da ćemo sada više .

nego ranije pretvarati realnost u apstrakciju; baš naprotiv; određen stepen apstrakcije stalno koincidira sa neposrednim osećanjem koje ·ima– mo o stvarima i upravo je konkretno ono što mu omogućuje predstavljanje. Pojam koji imam

o samom sebi takođe je mnogo širi, manje de- ” : · laze, umetnička ekspresija mora :pokazati svoje

finisan no što je bio kod čoveka ranijih vremena a mak se radi o jednoj evideminoj Dpercepciji, direktnoj, eksperimemtalnoj. Ne mogu

i

KNJIŽEVNE NOVINE

Preveo Tvrtko Kulenović

dakle na drukčiji način, ni druge predstavljati. |

Odnos izmedu mene „i mojih, straski.se. promenioj

postao "je viša Weeetajpnud imanje ličany“bilo | PP Opa NO ri ilo lažno, da pokušam Pred-

staviti realnost kao sukob grčevitih strasti. Osećamo da se centar nalazi drugde. I sam bol postaje manje ličan i vezan za lične olkolnošti, postaje više jedem difuzanm Kvalitet, jedam ovimos sa postojanjem,

MULTIPOLARNI, hipotetični i dubitativni karakter realnosti u kojoj se krećemo čini manje no ikad mogućim zahtev da savremeni romani imaju jednu zajedničku osnovu. Ne vidđim ni najmanju mogućnost za jednu pripovedačku umetnost na homogenoj osnovi; nalazimo se u situaciji u kojoj bi se nalazile razne družine koje su prispele na jedan najvećim delom nepozna teren različitim stazama. Nikada kao danas, čini mi se, nije progres jedme specifične spoznajne forme kakva je umetnička spoznaja bio toliko nepredvidljiv i nepodležam kontroli; nikada koliko danas nije se ofkrivalo na napisanim stramicama, i ne pre no što su napisane, nijedno a prioriviše ne važi. Ipak, za razliku od pisaca „krize“, mi osećamo da se krećemo prema jednom jedinstvenom svetlu, i pisanje je jedan instrment koji služi tome cilju. Svaki roman je pokušmj da se da jedna nova Rkohereminost, ma kako provizorna, delimična, nesavršena, realnosti koja se još uvek pokazuje izdrobljena, pokušaj da je tako izdrobljenu bar intelektualno uronimo u jednu jedinstvenu tečnost, da ovladamo njome u granicama mogućeg, da postavimo nekolike čvrste tačke. To je jedam finalizam koji nastaje iz samih stvami; iako mu je rezultat nepoznat, ne osećati ga znači na određemi način biti gluv.

Zato smatram prošlost periođom prividne avangarde, koja je pružala spektakl stilističkih, lingvističkih i jezičkih inovacija. 'Pradicionalni kanoni već su odbačeni; od nas se traži pre svega intelektualna strogost u predstavljaniu jedne nove realnosti, loše prihvaćene i zato bolne. Nekađašnja avangarda zamenjuje se preciznijim i Se bučnim metodama suštinskog avamgar–

izma.

OGRANIČIO SAM SE na to da iznesem '

neka uverenja koja možda mogu biti prihvačena od mnogih bez kompromitovanja njihovih vlastitih namera. Smatram da savremeni roman, više no iz velikop romaha devetnaestog veka koji je prevashodno, romar: ravnog plana i jednog polja, može izvući koristi iz dela epičkih i

·tragičkih, iz lirskih pesnika, iz velikih mitologi~

ja, iz esejistike i naučnih istraživanja.

Domen umetnosti, a na poseban način propne umetnosti, između ostalog i rađanjem movih Sredstava, smanjuje se u širini: može to nadoknaditi jedino sezanjem u dubinu, vodeći računa o zonama koje su za nje ostale rezervisene, ., i

Definišući umetnost kao sredstvo spoznaje uzdižemo je. ali istovremeno mailazimo na teškoće određivanja njenih granica, karakteristika, koje se samo na nju odnose, a njene

asimilacije sa naukom. Više nego pred ·drugima

ove teškoće wtoje pređ romansijerom. Prvenstveno delima, u godinama koje do-

posebno pravo na život, kao sredstvo spoznaje koje ne može biti dmugim zamenjeno,

# ı i stoga apsurdnom. Didaktika impli citna jednom poetskom đelu nikada nije predđstfavljala, niti je mogla, pređstavlisti njegovu odđliku, pozilivno svojstvo i preimućstvo; naprotiv, ona mu je uvek smetala, sušila ga na izvestan mačin i otkrivaja, pojačavajući je, njegovu dalju nemoć Kkoja je vodila ravno porazu,

ONNNANNNNNNNNANNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNANNNNNNANNNNNNNNNNNNNNNNNNNN OV. de nije Teč o porazu izražajno E

sredstva, već o porazu dela Whao celine. Taj čovek/u četvrtom činu tragedije koja se nije odigrala pred očima čitaoca ostaje za ovoga Samo prazna lutka od slame i on u njemu neće moći da otkrije svoga sabesednika, sagovornika i brata, pa prema tome ni samog Sebe... Kome je pesnikinja mnamenila' svo je pozive na usamljivanje, svoju gorčinu koja đolazi nakon nekih bit nih (no izgledđa samo za nju) iskustava, kome ono uzaludno pretvara nje bola u opšteliudski paroksizam ako ne upravo tom stvoru čiji „obespravljeni život, život psa* traže jed

ma bi bila angažpvanost sredstava BADIVOJE PEŠIC „eid koja aktivni čitalac poezije ne nosi sa sobom u trenucima kada u Su-

sretu sa pesničkim imenom očekuje” stihove Roji će ga ne vraćati, već vođiti jednim postupkom koji je ma nje javan, proziran i prenaglašen od ovog koji nalazimo u Knjizi „Ljuđsku geometrija“ Jolande Bilić. Mrvesna strasnost u suočavanju sa smrću (koju možemo doživeti u izvesnoj neznatnoj meri samo jednom i to pri prvom čitanju i koja, ako se vratimo Knjizi ponovo, čak moĐda i u mekom srećnijem trenutku, deluje kao retorika, jednom već čuta i viđena) u patetičnom govoru upučenom smrti (svakako poetskoi) u rečima koje maviru pomalo bez kontrole, bez onom asketskog prećut kivanja, daje snagu ovim stihovima, prođužava ih, ali ne za dugo. Slaj reči, mjihov Šum, tako drag nek&đ izvežbanom uhu, nije i sjai poezije, koja će ostati iza svega što Sc rekilo, neuhvaćena, luckasta i nikađ đo kraja đefinisana, Upravo zato nje i nema u stihovima Jolande Milić, nema je u onoj meri u kojoi je potrebno da je ima đa bi knjiga živela ne samo između Kartonskin ko rica, već i m onom ko je otvara sa nađom i rađošću., :y

Jedna poetska maracija bez nužnih sažimanja, razvodnjena izrazom ko-

ji dolazi uvek „ravno“ bez iznenadenja, bez potrebnog efekta, čini na čin poetskog delovanja u Knjizi „Ljudska geometrija“. Njen „muitvi grad“ ostaje grad literarnih reči, ko

IVAN BOP, ALEMKSANDAR RIŠTOZORIČ I MILIVOJB N. JO-

PIŠU: VIĆ, PAVLE VANOVIĆ

je će se na kraju poricati i u međusobnim sukobima, · „vojujući za smisao upravo svojom besmislenom opštošću: ? .

„Rađa prestanem putovati, kađa proputujem samu xebe zar ću biti samo, mrtvi građ mrtvih?“ Ova literatna banalizacija naornana tobožnjom samoanalizom, ispitivanjem stamja koja ostaju bez odjeka, čini hnjigu Jolanđe Bilić monotonom, teško čitljivom, nepokretnom, meaktivnom u onom smislu u kojem ova reč asocira krug u Kko-

Povelia ljubavi za zemliu

ANTOLOGIJA SRPSKIH PESNIKA SA SBLA („OBOD“, CETINJE 1963)

U KNJIZI „Povelja ljubavi za ZeCmiju“ našli su se sakupijeni gotovo svi srpski pesnici sa sela koji su se pojavili u književnosti između dva rata i posle drugog svetskog Ta ta. Pesnici starije generacije koji su

počeli intenzivnije da se bave knji-

ževnim radom fek tridesetih godina bili su bliski po shvatanjima fadašŠnjoj socijalnoj književnosti. Oni su govorili jednostavnim, štaviše uprošćenim jezikom o syom teškom živo tu, o društvenoi nepravdi i O nadi da će jednog dana biti sivorem lepši i pravedniji svet, Povođom njih kaže sastavljač antologije Rađivoje Pešić: „Bila je fo ujedno i prva snažna manifestacija kulture i Ssvesti našeg sela. Manifestacija mnjegovih težnji. Manifestacija | „njegovih mapora“. Ali uprkos plemenitim po buđama i mamerama, pesnici sa se la starije generacije retko su kad pisali čisto i mađahnuto; njihovi sftinovi su uglavnom Rkonvemcionalni, vimovana opšta mesta, socijalne deMlaracije, ili rakićevsko-dučićevske nevešte varijacije (Rađomir Todorović, Živadin Stevanović, ma primer). Delimični izuzetak predstavljaju pe sme MTtadoja Mragutinovića, čija stil ska faktura dosta podseća na Momčila Nastasijevića. Đragutinović stva Tra nove reči, a stare đovodi u čuđme i neočekivane veze. Ovaj pesnik ima bez sumnje suptilniji ođnos pre ma reči ođ mnogih drugih pesnika sa sela, On izbegava banainosti, ma da ponekad pađa u hotimičnu Kkonfuziju, Najtalentovaniji predstavnici poevije hranjene sokovima sela su Dobrica Erić i Srboljub Mitić. Oni su prekinuii sa poetskom frazeologijom svojih stariilh drugova, sa njihovim „programskim“, „Ssovijalnim“* i „reGeksivnim“ tendencijama koje su u velikoi meri pokarivale simptome površnosti i formalne anahroničnosti. Eric maročito sveže i upećčatljivo evocira rustikalni svet. Ima kođ nje ga dosta lokalnog Kkolorita. Krićev jezik je pum dijalekatskih izraza koji daju čar njegovim mnepretencioznim i jedmostavnim slikama punim elementarne osećajnosti. Mitić je Svakako od svih pesnika sa sela naj

literarniji. Tehnika njegovog stiha še složenija od ostalih. Mitićevi metaforični stihovi ođaju pesnika koji brižljivo radi na svom zanatskom usavršavanju i khoji'u tome postiže' rezultate. Ova dvojica pesnika, iako su vezani tematski za seoski ambijenat, uklapaju se načinom pisanja u šire tokove naše savremene poezi-

je, Mislim da, je tek ova druga Fe-

neracija pesnika seljaka đonela au-

ay tentični svet tikalnog, u bno opravđanje u drugojačijem izne- jem se kreče čitalac kao zatvorenik, . jj SUSA DO DOE nadnom snu o onom što će biti ka- uđarajući šakama o ziđove, posrčući ijavajući writom u njegovom uoživSnije iza „živodera“ i kazne Dez mi- pređ onim što nema izlaza, preva- liavanju mođerna «poetska sređlosrđa? Đa bismo je shvatili potreb- ren i smešan. (A. R.) stva. (P. Z.)

Š ;. m FVOSeBI a Ivanovna pk. 1, 1 o BR. 11, 19603)

IAKO NEVELIKA po obimu, SsveSa nekih devedesetak stranica uobičajenog formata, nastala posle osmo godišnjeg stvaralačkog ćutanja, ova

povest se svojom „polifoničnošću i monumentalnošću svoje koncepcije nađovezuje na ranije karakteristične leonovske moltive odnosa Rusije i Zapađa. U isti mah, nove odlike Leonovljevog postupka bile bi: impozantnija zgusnutost pripovedanja o jednoj ličnoi drami iz prve deconije postojanja sovjetske „države, pomirlivi slav prema antagonističkim obeležjima psihologije Istoka i Zapada, intelektualnija intonacija di jaloga sveđemog mahom na siciv' no-ironičnu misao i, nadasve, okc%, čavanje jedne đugotrajnije intimne polemike «sa svetom ideja i likova Dostojevskog, Koja u ovoj povesti dobija vavršne forme.

Motivi prošlosti i sadašnjosti vazwda su se preplitali na stranicama vanijih Leonovljevih romana — maro ščito „Puta ka Okeanu“ i „Ruske šu me“, čineći odđređemo, smišljeno kom poriciono jeđinstvo iđeja; u povesti „Evgenia Ivanovna* ovakvo pro-

· čimanje je odsutno, i umesto njega

srećemo se sa idejom srodnosti epoba, po mjihovim večitim oznakama i vrednostima, koje minuciozno i muđro oko umetnika neprestano otkriva. Radnja povesti pripada prvim gođinama posleoktobarske Rusije, ali se stalno oseća prisustvo ondđašnjeg duhovnog primera ruske renesanse u savremenosti. Tako Keonov aOokrugljuje svoju viziju integralne za jednice sveta, tragajući „za onim komponentama prošlosti koje su bi le znak velikog poverenja i pouzđa-– nja ruske nacije, ruske duhovne i običajne Kulture. | \ WUstaljena teza ruske literature 5 temom odnosa Rusija — Zapad, izražena između ostalog i m PFeđino-

vom romanu „Otmica MEvropc“, sastojala se w otkrivačkom predstavljanju mnusije pogledu Evropljanina, vapadnjaka. Iz ovakvog susreta s Ru sijom proizlazili su svi poštojeći sukobi, u MKrajnjoj liniji sveđeni u žiču potpunog nerazumevanja dušev

· nog Sveta ruskog čoveka. Leonov bi

ra drugi put; njegov junak, eugleski naučnik-arheolog mister Pikering, prijatelj je mlađe sovjetske države, koja mu već prvih gođina posle revolucije pruža gostoprimstvo. Mister Pikering nije samo pri jateli SSSR-a; čadnim sticajem okol nosti, on je umešan wu intimnu dramu jedne Ruskinje, Evgenije Ivanov me, koja mu postaje žena i koja s njime dolazi u Rwusiju da bi ragrešila odzvuke svoje lične trageđije, opređeljujući svoj odnos prema mla dosti, varljivosti suđbine, domovini.

od ostalih „zapadnjaka kering dobija mnogo za svoj prijateliski gest prema revolucionarnoj naciji: štaviše, on sprovodi „minijaturnu „otmicu“ Rusije, jer Iiwgenija Tvanovna Konačno ispoljava Žclju đa postane i mjegova istinska že

Za Yrazlik koji su Jenoam Rusiju, mister Pi-.

na, a ne samo žena-saputnik u ar• heološkim ekspedicijama, želi da što pre stigne u „njegovi London“, noseći mu kao uzdarjie prve otkucaje života u mjegovom budućem sinu. Leonov je pribrani stvaralac, on nastoji da objektivnim okom promikne u poslednje akorde obračuna jedne, Ruskinje s ruskom prošlošću, i mudra iromija će se „odraziti samo u njenom imenu, pisanom latinicom, čime se potvrđuje njena otiuđenost. Leonov ne kaže ho se prevario u đi jagnozi kasnije, kađa se na porođaju ugasio još mladi život „otuđene Ruskinje; lekari su predviđeli sve Samo ne snagu „mwostalgije, i mister Pikeringu ostaje mezahvalna mogučnost da rastućim okvirima slave Uublažuje dane poslednje samoće. Podarena sticajem okolnosti, „otmica

·Rusije“ nijc uspela.

Posebno poglavlje ove povesti čini istorija vodiča Inturista u Grmnziji, nekadašnjeg studenta prava i poruč mika carske armije Stratonova, Koji je jednog dalekog dama u osvit revolucije napustio Miusiju sa svojom tadašnjom ženom Evgenijom Ivanov nom, da bi je u Monstantinopolju ostavio na milost i nemilost udđarcima standardne' emigrantske sudbine,

Stratonovu, tom poznom potomiu junaka Dostojevskog, ostaju na kra

ju samo otuđenost ruskib pejzaža i ·

Sopstvena zloba: on u sebi nema čak mi onaj minimum ljuđskog, koji je stvarao pomalo tragični oreol oko sudbine Gracijanskog u „Muskoj šu “ pa se može smatrati đa je du>gogodišnji spor Leonova sa Dostojevskim ovim razrešen u svetu ideja, baš kako je i počeo, prihvatanjem sažaljenja prema malom čo” veku i odbacivanjem patnje oholog, obesnog intelektualca-moralnog Iz»

dajnika, (M, N, 3)