Књижевне новине
Godina XVI
Nova serija Broj 221 Beograd
17. IV 1964.
Cena 30 d
LIS
Velibor GLIGORIĆ
NJIŽ
KMNJIŽEVNOST|UMETNOST II!
OČANSTVA 0 MATOŠI
premno sam za „Mnjiževne novi-
ne“ član koji bi nosio naslov
„Matoš i Skerlić“. Želeo sam u nmjemu da iznesem nešto više nego što sam dao u studiji, objavljenoj u knjizi „U vihoru“, no'naišao sam na prepreke. Nedostaje našim beogradsim bibliotekama, . između ostalog, Skerlićev „Dnevni list“. Još ima živih savremenika ovog lista; možda on postoji i u kompletu u nekim privatnim zalihama koje se pijetetno čuvaju.
To me je odvelo u sećanje, u vreme Rada sam pišao 1929. godine ecej O Matošu za knjigu '„Matoš-Dis-Ujević“., Ćutanje u književnosti o Matošu u Beogradu od pre prvog svetskog rata produžilo se i posle' tog rata, Malo se govorilo o Matošu tađa i u Zagrebu. Ja sam to Književno ime nosio iz de'tinjstva. Zapamitiio sam ga iz porodične korespondemcije, a slušao sam da je Matoš desetak dama bio i gost u našoj kući. Bacio sam se revnosno u istraživanja svega što je bilo u vezi s njego'vim boravkom mu? Beograđu. Sate sam provodio u Narodnoj bibljoteci, listajuči časopise i nekadašnju dnevnu štampu. Negde vezom iz polemika ili 'Književnim tragovima, negde i instiniktom, ofkrivao sam Matoševu saradnju. Sećam se da sam je čak našao i u beogradskom listiću namenjenom domaćicama. Anfun Barac, prikazujući knjigu „Matoš-Dis-Ujević“, prigovorio ·mi je što nisam navodio izvore da bih olakšao rad jstoričarima. Tada sam bio samo posvećen kritici i esejistici. A sve moje beleške o istraživanjima Matoševog književnog rada u Beogradu izgubljene su u ratu. Požar koji je uništio Narodnu biblioteku verujem da je nepovrafmo uništio i neke u Beogradu objavljene Matoševe književne radove.
Knjiga „Makjfoš-Dis-Ujević“ pojavila se u neuglednom izdanju, jer je njeno štampanje bilo privatno, iz mojih Tredovnih domaćih froškova. No ovo neugledno izdanje imalo' je svoju omsobe-
nost što je naslovnu stranu knjige, cr- |
tež Skadarlije, izradio slikar Jovam Bijelić, što je Pjer Križanić dao crteže portreta Matoša (ponovljenog) i Disa (izrađenog za knjigu), a Mih. S. Petrov crtež portreta Tina Ujevića. I jer je, sam Ujević, rasturio u Beogradu stofinu primeraka ove knjige, pretpostavljam iz sentimentalnih razloga sećajući se Matoša.
Ujević je svoj unutrašnji emocionalni život zagrađivao zagonetnim sentencijama, prkosima i agresivnim dosetkama. Kad je voleo nekog iz književnog kruga bio je zakopčan sarkazmom i cinizmom. Svoje intime skrivao je u snove, u biblijske simbole, u nepokor= nost strasti, samobičujući asketizam. Iz mjegovih unutrašnjih pećina, međutim, sjajilo je paslonirano oko za čin umetnosti u životu i stvaranju. Bio je, u to vreme, pesnik albatros koji je u svom intimnom svefu ćutanjem krva-
zum: ı m— VERONIKIN
angažiramost mladog pisca? —
koje je široko i mekomnkretno, i
"gdje mi se pridjev „mlad“ čimi mepofreban, ne bih znao, odgovoriti.
Angažiranost pisca je smisao i su-
ština mjegova djela. Govoreći o djelu,
govorimo i o amgažiramosti pisca, o VT-
sti te angažiranosti. Dakle treba gobo-
N a vaše bpitanje*: U čemu vidim,
riti sasvim, konkretno a mikako ap
straktno.
Da vas ipak potpuno me Trazočaram i da vaš list me ostavim bez ikakva odgovora, bokušat ću vam kazati jednu, priču u kojoj vidim što je to amgažiramost. Naravno, moram, vas moliti za izvjesmu elastičnost jer priče imaju sboja tkiva koja nisu pogodma za direktna i jedmoznačna tumačenja. Uz to ovo vama kazujem, jer vi nemate efemernih predilekcija, i ovu ćete priču primiti kako je valjda jedino moguće: mepolemički i kao mešto što se me prestaje nikada događati. - |
Evo te priče.
U pasiji Krista, megdje pri kraju, kada je KYist već mekoliko puta pao pod križem, kada je već potpumo iscrpljen i uwmoram, jedna žena iz skupa žena sa strane, po imenu, Veronika, odvaja se od mjih, prilazi mu i daje Yubac, da obriše znoj s lica. On uzima Yubac, briše svoje lice i vraća joj ga. Ali rubac mije samo mokar od: moja: ma
*) Neposlat odgovor na jednu anketu,
rio na peščari proze života. Mahao je
krilima noći u pustinji usemljenosti i.
senke njegovih skrhanih, bespomoćnih krila uzbuđivale su savremenike. Njegovo saosećanje sa sudbinom Maftoševom bilo je patničko, bilo je pesničko,” Ćutao je o Matošu bolom ranjene duše.
Pjer Križamić mi je pripovedao o Matošu s ljubavlju; umetničkom pasijom dočaravao je boemski ambijent u Zagrebu, kružcikk Mafoševih discipulusa kome je i on pripadao. Bio je začaran Matoševom dmuhovifošću i magijom njegove umetničke ličnosti. Matoševa je slučajnost susret sa pariskim karikaturistom Ruverom u parku, puka slučajnost kao iz neke bajke. Veoma je impresivan i famtastičan taj iznemamdni susret senmzibilnih afiniteta, srodnosti umefničkih priroda. Sasvim su spontane bile Matoševe simpatije u Beogradu: Žarko Ilić, Stevan Sremac, Branislav Nušić, čiča Ilija Stanojević. Kada je madolazila plima emocija u njegovu umetničku prirodu, Matoš se sećao sa uzdasima duše viteza tužnog likai Ham leta, no takođe bljeskom duha i Jorika i Petrice Kerempuha. Njegova ličnosit ostala je da zrači u Ujieviću i Pjeru Križamiću, na svoj način „poetsii rodbin:ko, elegičmo, nostalgično: odbojno u Ujeviću, vitalno gozbom duba u Pjeru, koji je privlačio u krug svojih pasioniranih interesovamja originale i retkosti u umetnosti i životu.
Osoben je bio susret Matoša i Janka Veselinovića. Ostavljaju utisak različitih i suprotnih prinoda. Pa, ipak, lepota je za sebe njihovo prijateljstvo. Ono što je bilo najlepše, najpoetičnije u srpskoj patrijarhalnosti izražemo je u ličnosti Janka, Vesćlinovića. NJegovo srce nije voskom zapečaćeno, a spontano je pesničko, jer kako drugojačije objasniti to da on na prvi pogled otkrije i talenat Petra Kočića i falenat Matošev, Pružio je muku Mafošu brat-
ski, od srca srcu, izdašno, s punim po~
varenjem. prema, nepoznatom, namerniku kog bije nevreme života i kome treba dali. toplo ·konačište. Iza Janka Veselinovića nije ostala ružna reč, Ostao je samo glas o pesmi, o čari njegovog gra i đuše i, u pumoj ikikrenosti, odjekujiu oproštajne reči Matoša koji je zaista imao sreće ı nevolji da na prvim koracima u emigraciji sretne iskrenog, pravog prijatelja, čestitog: Ččoveka i duševnog pesnika. Negde, ko zna gde u svetu snova, pošli su jedan drugome u susret romantici srcem, Drostodušniji kođ Jamka Veselinovića, komplikovaniji u senzibilitetu kod Matoša. Lepota za sebe je i susret Matoša sa Jovanom Ilićem i njegovim domom, sa najoriginalnijom i najživopisnijom umefničkom kućom u Srbiji. Jovam Ilić je bio oličenje patrijarhata, omog uzdignutijeg; produhovljenijeg. „Sremčev Ibišcaga je u njemu. Vrata „mjegovog doma širom se otvaraju beskućniku-
umetniku. I to na prvi orlovski pogled
starog pesnika romamfičara, koji nije zatvarao oči pred novim dobom umetnosti. Njegova kuća duboko je u po-
njemu je ostalo lice KYista, portret!
To je čitava priča koju sam vam htio kazati. Kako vidite, kratka ali fascinira svojoj čistoćom, i ljepotom. I što je još zanimljivo, oma je abokrYrifma, nijedan, epanđelist me spominje Veroniku. Ne zna se mi kada je mastala. Tko je Veronika, odakle dolazi, tko joj je obitelj? — naša radoznalost me mo-
njegov
že biti zadovoljena. Međutim, u sklopu ·
čitavog događanja pasije osjećamo kako ova žema mije mikako izmišljena, kako nije tek puki dodatak. Pogled žene, mla de žene (svi je slikari kasnije tako slikaju) upravljen ma to izmučeno lice nije mogao ostati ravnodušan.
Zašto spominjem, ovo u vozi sa onmgažiranošću w umjetnosti? Zato što na Veronikinom, rupcu imamo sliku, bortret Krista. Nikako ne bi bilo dobro vjerovati kako je ovaj portret mastao kao omaška ili tek tako. Pogledajmo situaciju u kojoj je taj portret mastao i zbog čega je mastao, stvari će mam, se wkazati kao neslučajne.
S jedne strane je KHyYist koji svoj križ mosi za čitav taj marod koji ga gleda i koji traži mjegovu smrt. Njegova misija je velika: da veže mebo i zemlju tim križem, na kojem, ima biti vraspet. ani taka 4
S druge strame, u grupi žema stoji Veronika. Tko bi znao kazati što ona proživljava gledajući toga čovjeka koji svaki čas pada i ponovo se diže, Ona
\ vesti i legendi Srbije, no zrači i budućnosti. Na. doksatu je on pod fesom, kao spomenik vojvodske i demokratske Srbije, a iz kuće mu izlazi najmlađi sin pod boemiskim kalabrijskim šeširom. Morala je gamuti Matoša starinska domaćinska ruka koja pozdravija dolazak beskućnika u konak. preko koga su progrmele bure istorije, a taj konak podsećao je Matoša na snove detinjstva.
Otišli su iz Matoševog života prijatelji; retko je ostao ko ga je bliže poznavao. Mi nismo dovoljno vični u sabiranju sećamja na ljude koji su zaslužili da se pominju — ni u prošlosti nismo bili, niti smo to danas. Živa svedočanstva, međutim, najbolje i najdirektnije čuvaju i boje epohe. Damas smo upućeni na autobiografske zapise, korespondenciju, a najviše na. Mattoševo pisamje i na omo što je pisano o Matošu, No ni to nije·u svemu dostupno. 'Naročito kada je· u pitanju umetnik kioga su nepogode života. ganjale na bespuću od nemila do nedraga.
IO i DOSAO a ONDA NIM IDORNAOO/ONIN
a kifi:u eub:into"s
NASTAVLJA SE NA 2.. STRANI
DANA
· Smrt Lazara Ličenoskog
ROĐEN 1901. u Galičniku. sin stolama, isprava i sam stolar, Ličenoski tek 1921. dolazi u Beograd i izdržavajući se kao razvodnik u Narodnom mpozorištu pohađa do 1927. Umetničku školu. Odlazi zatim u Pariz, sa skromnom stipendijom, na usavaršavanje fresko slikarstva. ·
Kao što je rad u pozorištu umeo da pretvori u dopunu obrazovanja, u Parizu je preko ozbiljnih studija dela Modiljanija, Lota i naročito Pikasa, sagledđao htemja modeme umetnosti i pokušao da jednom vrstom konstruktivizma disciplinuje dinamičnost i čulnost svoje naravi. Posle ovako dobre
škole, u dodiru sa bojama i trađicijom”
rodnog tla, rodila se i razvijala umetnost Ličenoskog. Otvarajući mjegovu prvu izložbu u Beogradu, 1929, Bijelić
00 | 7
\ /\
LIKOVNE PRILOGE IZRADIO ALEKSANDAR ŠIVERT
RUBAC
je svakako zahvaćena njegovim, bolom, čistotom, toga bola, ljepotom tog lica koje više i mije zemaljsko.
Ovaj TrTubac, ova slika ma mjemu, treba da ostane Veronici kao znak uzajamnosti, znak sjećanja i zahvalnosti, znak vjere od ovog mladića koji odlazi sa ovog svijeta i već se malazi u krugu smnrti. Usudio bih se kazati da je ova veza Veronike i Krista, ma jedam čist način, veza između mladog muškarca i mlade žeme, Pa je ovaj portret rezultat i te ljubavi, Ne idiličme ljubavi, već ljubavi mastale u patnji: patnji koju KYrist podmosi za ovaj svijet i patnji kojom, Veronika. učestvuje u muci Krista. Tako je portret mastao u, središtu ljubavi i muke. A mne znači li riječ pasija i ljubav i muku istovrememo? · Tko je autor ovog portreta, Krist ili Veronika, me bih zao kazati. Valjda oboje. Jedan mikako. Prava riječ, pravi portret mastaje od istinskog i pravog osjećanja vezanosti za \mašeg bližnjeg.
To je mislim, prava oaongažiramost. Prizor Krista i Veronike vječam je prizor i mikada se me prestaje događati. To je mjesto za umjetnika i njegovu istinsku ulogu. ;
Možda je stoga smisao za, patnju omo što nazipamo talenat. Veliki umjetnik, veliki duh osjeća vjerovatno „sve patnje svijeta“.
'
Danijel DRAGOJEVIĆ
· izgubila svog autentičnog slikara,
ga je pozdravio rečima: „U pariskim radovima na izložbi nalazimo uwuticaja najodličnijih francuskih majstora. Ličenoski je umeo da nađe merilo i granicu do koje taj uticaj može da ide. Radovi iz Ohrida jesu najčistija pesma temperamentnog i bogatog talenta slikar skog i štedre slikarske palete.“
U dodiru sa rodnim pejzažom oduševljenje slikarevo steklo je sigurnost i osoben izraz. Onome što ie Rastko Petrović konstatovao povodom njegove izložbe 1933. — „Lazar Ličenoski ima jedno osobeno, strasno osećanje predela i prirode, nečeg tipičnog i rasnog. Njegova crvema boja u dubini zelenih i plavih ftonova dejstvuje krvavo i senzualno, prigušeno i patetično kao izvesni motivi u narodnim napevima“ — možemo jedino dođati kao potvrdu kasnije nastale. nizove slika inspirisanih Makeđonijom, njene likove i plodove, ribe i cveće i među njima kao najupečatljivije beskrajna „zelena pwpolja zatalasana belim rilmom zrelih afioma.
Smrću Ličenoskog Makedonija je
KR. A.
Informacije i samoupravljanje
U sarajevskom „Odjelku“ od 1. aprila objavljen je kao uvodnik članak Vilka Vinterhaltera „Informacije—-0bblik i dijo samoupravljanja“. Pisac članka pristupa ovoj temi na temelju diskusije. o dvuštvenoj funkciji informacija i slobodi informacija kao ličmom pravu građana koje su se vodile tokom poslednjih
DRUŠTVENA P
IıiT AN J 4
nekoliko meseci i posebno se zadržava na specifičnostima informisanja u našoj zemlji: a
„Informisanje građana mije stihijma stvar prepuštema slučajnom interesovanju ili materijalnom stimulusu pojedimaca odnosno političkom interesu države, već ipivolklasna društvena funkcija koja podržava i razvija. svijest ljudi, kcija je opet i sama posebna i pozitivna Snaga napretka, Zato je u našem Ustavu snažno istaknut princip o b a v eze društvene zajednice da informiše građane kao i da su građominu dostupna sredstva za informaoije. Ovdje je naš Ustav ne samo došao do krajnje granice stvarme globode informacija koju građansko društvo ni fommalno nije dostiglo, već je i prešao, Ustav, naime, daje građaninu pravo da se aktivno služi sredstvima informacija, da saopštava sve ono što može da bude društvemo korisno. Naš građanin, prema tome, nije samo wlbijekat imformacija, već subjekat — on informiše društvo o svojoj djelatnosti. Informacije su, dakle, stvar i društva i pojedinca. Naš građanin je istovremeno i proizvođač i upravljač, to jest organizator proizvodnje i praspodjele, ali je on poređ toga i informator društvena obaveza i uslov za sti. U tom smislu društvena fumkcija informisanja u našim uslovima dobija novu sadržinu: informisoemje postaje oblikom i Ssastavnim “dijelom samoupravljanja. Gledana u ovom svjetlu, sloboda informisanija, prestaje da bude samo lično pravo građama kojm se on može ali i ne treba da služi, već njegova aruštvena obaveza i uslov za dalji društveni razvitak. U tom svjetlu treba gledati i drugu stranu isilužbe informacija, to jest izvore informacija. Izvori informacija-u najširem smislu je cjelokupna mnaša društvena praksa. Njihov specifični vid, ono što nas ovdie posebno interesuje, fe rad organa vlasti, radmih organizacija. kao i djelatnost društveno-političkih i drugih orgahizacija i ustsnova. Javnost rada organa olasti i sloboda imformacija, kako je mi shvatamo, su dvije strane iste medalje.
Tzmeđu naše društvene prakse i pojedinca postoje šnedutva za imformocije i tu se permanentno-vrši razmjena društvenih saopštavanja. Pojedinac obavještava društvo, društvo pojedinca. U našim društvenim odmosima koji nišu imumi od birokratskih deformacija, koji su, obrnufo, stalno pod pritiskom tendencije birokratske stihijnosti, javnost rađa. organa uprave nije samo oblik zaštite građana protiv birokvratske samovolje već uslov stvarne demokratizacije uprave“, zacije uprave.“
Novinarstvo i kriminalistika
„KRONIČARI DOMAĆEM KRIMINALISTIKE počeli su prije desetak godina u dnevmoj štampi bojažljivo donositi bilieške o sudskim „procesima. Nekako u vrijeme totalne objave šunda i prenošenja vanjskih »eportaža o zločincima i fantomima, ubicama i sadistima, kako bismo i u tom pogledu dosegli „evropski mivo“ obavještavanja — naši revnosni reporteri tome su pridodali i „domaću rubriku“ naših kriminalističkih specijaliteta. Malo pomalo, u ovo meslavno doba svakojakih konjuktura u doba žurnalističkog poentilizma (shvatite: kao smjer u kojem
· Se novinarski redak pretvara u „poen“,
a poen u dinar), naša štampa, gotovo sva, otkrila je jednu čudesnu fomulu za uspješno povećanje naklada. Vrlo jednostavno: kroniku o sudskim procesima, ubicam«e i sadistima freba pretvoriti u „feljton-romančić“ u nastavcima, gdje se sve tačno opisuje, i struOno, i „psihološki“ objašnjava kako se.
. zapravo izvodi jedno masilje, kako se
bitne dožive
sprema ubistvo, koje su „teze“ da se zločin, i ubica, i žrtva,
'\kao pravi „likovi“, maltene heroji [....
Covjek maprosto me vjeruje da se takvim rukopisima mogu dobivati „poeni“, da se uopće mogu objaviti takve
'stravične, takve kvazik~zoničarske isti-
ne o jednom ubistvu, o jednom ubici, o jednoj žrtvi, o jednom masilju. Kroničar, recimo, navodi kako je student ubica upravo doznao sve o svom preihodniku zločincu, zvanom „trešnjevački fantom“, i kako je proučavao metodu napadanja svog velikog uzora. A proučavati takve metode mogao je samo iz naših kriminalističkih feljtona, i novo zločinstvo učinjeno je prema opisanim recepima što se svakodnevno. donose. Čudno je da smo došli do takvih „velikih“ napetih rubrika, do tavog „slobodnog stvaranja“, do takvih unakaženih oblika opasnog pisanja, do. takvih kronika za koje i sami ubice kažu da im pomažu i da iz njih „uče“ i dobivaju „ideju“ kako da izvrše zloia [ćajs i
Kome služi kronika o tome kako se vaši jedan zločin? Ubica pred sudom otkriva da njima izrazito služi! Zar se takve stvari i takvi neukusni oblici opisivanja ovakvih procesa mogu mir-