Књижевне новине

Vladimir “'BUNJAC

ore nad njim svetlilo je osunčano nebo podeljeno u kvadrate

20 TON. KORG Držao se grčevito za njih, poduprt lak; E OOĆa mu noge visile dodirujući kolenima memljiv, vlažan zid: pločice kolena bile su kao hladni pakovi za hokej Svaksko da je drhtao, gubio snagu, a onda se spuštao nekoliko santirnetara do poda sa zgrčenim laktovima i zgrčenim šakama bunim prijavosmeđe rđe. Sunce nije ulazilo u ćeliju: ali neko, ko je LA [5] pre, naslikao je Brižitu. Ona se smešila velikim očima hojima je vlaga pribavila dosta zelene mahovine. Čudio se taj mahovini na visini od. sto trideset i pet stepenica. Uvek se penjao gore u društvu, ali stražari nisu govorili. Bilo mu je kao đa je sam, i zato je brojao. Toliko puta se uverio: tačno sto trideset i pet. Da je učio više Škole od tri osnovne, znao bi nešto iz istorije ovoga kraja, možda i ove zemlje. Zatvor je podigla Ka unđ Ka Austrougarska, godine hiljadu osamstotina sedamdeset i druge, dovoljno solidno da bi mahovina i vlaga debelim „zidom bile zaštićene od sumca.

Imala je lepe zelene oči: u njima je noću goreo meki tajni plamen. — Volim te kao more! — šaputao je dok' je u tim noćima preko krovova sa dalekih polja i severa čekićalo milijarde gleezva cvrčeka, kao da odjekuju sa blještave, cinkane tepsije meseca. Mogao je gledati u taj mesec opet izložem naporu svojih miššca.:.bio je kao opijen i sumanut, pa ipak, nije mogao da se bopnoe na krov i ispruži ruke do prvog petlovog kuku(k)rika, da ispnuži mnulke iznad ambisa čije je dmo bilo prekrite srebrnom prašinom ulice i tamnom, feškom geometrijom · semki. Šetao je ćelijom ikroz mlečno-mesečinasti „poredak mraka. Brižita se sa istoćnog zida smejala krupnim zelenim očima. Male plantaže mahovine u mjima pumile su ih požudom. — Volim te kao “more volim te kao neko more!

Zazivao je svoje devojčice. Cvrčci su besomučno udarali malim maljevima po tepsiji meseca. — Greta! I ona je,imala mahovinu: — iste takve oči ispunjene mahovinom ili sabljicama guste trave. Video je u njima žabu kada je vikmula: bojim se! Ne boj se, ne boj se sekice! — a žaba je bućnula u vodu, Tada je video u njenim očima kolut, dva tri koluta zelene vode. Nasmejala se. — Vidiš, ništa ti ona neće!

Malo dalje bila ie pusta, suva šikara koja se zvala Vodenica, iako u čitavom iiraju nikada nije bilo' potoka dovoljne snage da ze oslobodi svoje sopstveme žabokrečine. Čitavu onu noć trčao je prema Vodenici gonjen kevfarnjem, cikanjem, lavežom i ljudskim glasovima, probijajući se kroz močvaru gde su se u trstici Rrile barske ptice i vođozemme utvare, — tada bi se buka njegovog bega pojačavala lepetom krila i bućbućkanjem žaba. Čitava fauna močvare uzbunila se pojavom jednog wtvora koji nije bio ni nalik na bilo šta što se ovde ikada kretalo i glasalo. Sa svih strana svetlele su unezverene oči čaplji, roda i pataka divljuša, i fosforescirajuće kuglice vodenih pacova u kojima se Mćućurila jedna ogromna avetinska noć ispunjema stravičnim, dalekim lavežom mao”ske potere.

Bio je već čitavu večnost na tom istom mestu visoko i daleko od tla gde je video kako ljudi u košmaru jednog prenaseljenog banatskog mesta bez prestanka tapkaju u prašinu gorke časke svoje neumitne sudbine. Stoga je sve više gubio osećanje za puzavu zemlju i svojim pogledom udaljavao tu sliku, kao što se to čini pomoću dogleda ojkrenutog na onu stranu koja doduše smanjuje sliku ali joj zato pridaje oštrinu. Valjda tako gledaju

ptice u poteri za plenom: supovi i kobci visoko nad suvim oyi-:-_* jaškim stablima u klancima, gde, se u svojoj zlosrečnoj, gudbini,

pod tim neumoljivim objektivom vrpolji sasvim” umanjena kuna ili prepelica ili bilo šta. ı 1

Tako je i on odavde između zgrčenih pesnica na rešetkama mogao videti mali Gretin sanduk na mrtvačkim kolima i četiri riđe trbušine konja u zaustavljenom mrtvačkom četvoropregu, kao četiri kontrabasa ostavljena u prašini ulice u pauzi neke ta zuzdane mnogoljudne ciganske orgije, kada ostavljeni insttumenti biruje svoj umor a za to vreme harlokini seljačkih slava i svadbi ispijaju brljie i čereče krhke jagnjeće kosti, lome im tupave glave, sisaju oči i mozak i slade se moketavim organom Jagnjeće filožogije. Sada je to bilo nešto drugo. Ljudi su stajali iza mrtvačkih kola u čvrstoj kongregaciji tuše i revolta. Pogrebna povorka sve se viče rasipala u male, crne grupe ljudi, u žagor i komešanje,

Bilo j-> to čudno. On je odande na vreme mogao da uoči sve njihove pokrete i po tome olkriva i njihove namere. U jednom trenuiku čimilo mu se čak da su rešeni da navale “na zatvor: teda su se najviše kretali, pretili pesnicama, do njega je dopirala neka nerazumljiva vika. — Eto ti ga na — mislio je —

amrnli se, Pa ipak, ništa se nije dogodilo. Prvoškolke u kratkim belim haljimicama stajale su u disciplinovanom redu kao sleja cveća preko koje — nc da se nije moglo — jednostavno, nije se smelo. prekoračiti. Tada je iskrsla još jedna povoljna okolnost: tupim otkucajima pogrebnog zvona grobari su odozgo sa brežuljka zazlvali Gretino telo. To je bio dovoljan razlog da se uzbuđenje stiša, Al: on i tako ne bi mogao da vidi daljne događaje. Obamrle vuko su popuštale. Kitnjasti mrtvački četvoropreg već je potonuo iz vida, zatim jedan za drugim ti ljudi u oermmim ea lima. —- Mogao bih jih u šaku skupiti — pomisli nemoćno klizeć kolenima nie. zid — šaka jada! Neko vreme video je samo osunčanu, mekinjavu fasadu mlina: i taj mlin je tonuo,i bio je sve do tornja poplavljen suncem, i on i Silos. Najzad, u očima mu ostade samousijano belo nebo * u njemu kovitlac malih ptica. —– Menja se — (mozak mu je neprestano mleo) — biće kiše! — i nemoćno sedne poklopivši šakama ledene pakove kolena.

Samo dva časa pre zločina stajao je na uglu ulice pod rascvetalom krošnjom stogodišnje lipe. Bio je pokriven njome —d grane su mu dosizale do ušiju —d i njen teški miris kao da je držao na plečima. Omamljivao ga taj miris i vrela podnevna jara oko kružno čipkaste senke udarala po platinastoj prašini, zapahnjivala bolesnim dahom: naslonjen ma bicikl i stablo posmatrao je krnjavu vilicu žutih, trbušasfih, naherenih kućeraka pod suncem: — odande ao da se širio bolesni vreli dah sačinjen od zelene jlovače, mulja, trule trave, suve, odvratno suve jektičave prašine, a svuda u tom prostoru poplavljenom suncem kao da se u jednom božanskom loncu kuvao čaj od rascvetalih lipinih cvetova. Iz njihovih krunica rasipao se polen i orgazam tučaka zujao vazduhom predat zadku živih, nepouzdanih ljubavnica, koje 185 bijaju trutovima rogove, a onda im se opet vrate veselo zujeći obigravajući oko njih, i ne sluteći da su im njuškice pune izdaj-

oz OE tava to vreme, najpre četiri pa dvanaest puta, grubi metalni mehanizam iza brojčanika na crkvenom tornju udarao je čekićem po mesinganom zVOnu. Toranj je već bio sklon TREDa a danju: krst se iskrivio i poneki crep pao u dubinu od dvadese metara — dole je bila škola, Iz njegovih rupa i prozorčića razle=

: ovi: mogao ih | VODO aĆ OPSyiNh BN tamno krvavoj ćeramidi crkvenog krova.

. Pod zaštitom hrišćanskog simbola, u tami ispod crepova kljucali su goluždravci zaFobljeni tvrdim ljuskama vrelih napuštenih jaja. Još uvek u placenti, Onda udari Školsko zvono i kao da su do tog trenutka i oni kljucali surovu opnu koja ih je odvajala od igre u slobodi — Čilav jedan razred isirča iz školskog dvorišta u vrelu jaru ulice, noseći-u svojoj 'šarolikoj grupi miris krede i učila: globusa, trouglova, punjenih plica i ostalih aveti detinjstva,

- Zvao se Toldi. Okrenuo se ı pogledao. Bio je to samo pokret glave preko ramena: buljavo Žžablie oko bilo je ukočeno, Svetlucalo je u košlanoj duplji između čekinjavih obrva i tankog nosa. Trebalo bi zamisliti šta je sve stalo unutra. Ko poznaje anatomlju oka zna šta se događa između zenice i žule mrlje, Ali to oko bilo je kao bilijarska kugla: kapci su ga jedva držali u glavi.

KNJIŽBVNB NOVINE

MOČVARA

je gledati kako lepršaju oko krsta, pre”

Gledao je dakle tim jednim okom preko mršavog ramema. Možemo dozvoliti mogućnost da na beonjači kvadrate njegove košulje preko kojih skakuću prvoškolke sa đačkim torbicama, Zatim jednu volovsku zapregu Kako prašnija= vim drumom okdlazi preko ovalne beonjače, a volovi rogovima već probijaju mrežnjaču, mašu repovima braneći se od muva i.nestaju u njoj. a Bilo je to oko vlažno i išarano krvavim. žilicama.

Te žilice ikvarile su sliku — ona se nazirala tu kao u izje=

denom ogledalu, Predeo je bio rošav, pegav. I titrala jara. Toranj je na kugli oka bio blago povijen luk, kuće trbušaste, stabla iskrivljena i razvučena. Preko svega toga granale še žilice kao ivice fleka i ušivaka na platnu nekog provincijskog „Nhimematografa. Bile su rašpoređene kao Kohovi bacili u premazu dobrog ispljuvka pod mikroskopom. Tađa su u taj deformisani prostor utrčala deca. Školsko zvono je svojim mesinganim zvukom čekiČalo po bubnoj opni. Onđa je stalo:, zabrujalo i umuhklo. Čuo je glasove dece; Wkriktali su mu u Kustahijevoj trubi. Činilo se kao da su mu te devojčice u cicanim suknjicama utrčale u glavu: čuo je kako se tamo sada dozivaju i kikoću. Možda. bi se mogle videti na beonjači između krvavih žilica i crkvenog tomja, izdužeme, izrasle, sa tamkim čapljastim nogama, Rkonkavno povijene kao celi taj predeo, ali pokretne, žive, nestašne. Potreban je napor da se shvati: sada to nije kao da on gleda odande iza izbočine ramena, već kao da mi gledamo šta se na površini njegovog oka događa. Kao u bajci: imamo malu čarobnu kuglu i vidimo devoj-

čice kako po vreloj prašini crtaju kvadrakte,zatim skaču po njima,,

saginju se da uzmu žeton i pritom „mpokazuju žućkaste gaćice. One su dizrasle u devojke, šire se ili izdužuju. Iza njih savija se toranj a tamo dalje — kako reče pesnik — cvrči cvrčak na čvoru crne smrče. Muče jedna nevidljiva krava. Učiteljica odlazi niz plotove. Ulkrstila se sa župnikom. Zatim je i ovaj proneo svoje teško telo. Hvaljen Isus. Ostavio pod nogama oblačiće prašine. To isto ponovi jedno usam}ljeno seosko pseto i brbljivi petao gološijan.

Toldijev profil bio je mršavo ipseći, a iz oba ramena visile su dve duge tamke ruke. Jednom je preko zvomceta držao volan bicikla, drugom izvlačio nešto iz dubokog džepa panfalona. Tada se moglo čuti zvonmce. Zvonio je.

— Seko! — dozivao je — Selo! — i opet je dozivao neprestano zvoneći. Onda se izdvojila Greta. Ona je prekrila toranj i kuće i onu ulicu koja, zavija preko oka. Lice joj se smešilo po njegovoj mrežnjači. Pružio joj je papimatu ikesu. Pokazivao je zube. I ona je pokazala nekoliko msekutića dok ju je stravično mršavim rukama dizao na prečiku, zatim je mahala, mahala i odvezla se u korpi njegovih ruku, zagrljena prašinom koja. je šik-

Đ. LEVERIN

TRI PESME U PROZI

ftravično.

To srce je jedini bakao u kome misam, Yazlikovao granice adosti od straha. Ali iščupati se demomu, koji vyado posvećuje u svoj zamat — sreća je. Samo ww tim, čima pepeo"i gar. misu, bili slika smrti. Ta blagođet

progovorili su jasno i smt je ostala bez mastupne uloge svoje. Evo gde se čudo miče na ovu stramu, a ma mjegovo mesto, da u svetu praznine me bude, gomilaju se pokidane oYanmice i otvaya vidik bez puta ili s onoliko puteva koliko je uznemiremnih, pogleda bilo.

II

amo 'ubijanjem welikog život se mastavlja stalno.

Kto, onda, gde samoća, smrt i ime osećanja, koje tako divotno zastiye i menja svet — počinju jedmako: ljubav je početak umiranja, a u, majvećoj — od živofa ostaje mišta. Kako se nije desilo da se u tome, ma žačecima prvih ili ma prvim, koracima, wobičajen vYedmi uzori za, ostala ljudska dela! I tada*bi, da je slučaj hteo, ličnost sa zamosom živela veličinu, sboga Yoda a meizgledna potreba stekla spokoju dušu sumca, koje me biya i me

rašta. i HI

ako je ono što miko me može a čime svi: to je bye

hiunska pravda, tesnac koji se me da zaobići. Ako je fime hazamo da u teškoće žalažze samo Yetki, onda su, dakako, jedva osetni i skoro mepyimetni oni koji u, mjime, nalaze vrednost, svvhu, za iskušavamje mepoznate smage. Žalost je zakonito osećanje kad čovek, na pitanje, u čemu je život, =nd da će zamukmuti smesta, dugo, majduže moguće, ako mije voljan, da snagom daha iz usta gomi noć ispod, kape mebeske. · :

Jer je, vele, jasno samo omo što je izišlo ma svetlost dona, te je time shvaćemom, ili pojmljenom, „wuhkimuto pravo ma postojanje, a me samo jasmoću — ukoliko dotle me stigne spolja, usled izmemadno i mimo ičije htemje nastale praznine, poziv za Yađamje u mukama, kojih, će prestanak maposletku izgledati kao vravi cilj. Eto de se pobačaji opravodavaju kao čitavi dugovečni životi,

Kako bi se naposletku, i moglo desiti da dobro, tako ispošteno, u, izboru suženmo, otkria te zvane širine života! Rad, što se toga tiče, za ljudsku svest je oduvek obavljala mesreća, mavešćujući svojim, vrazbacanim! tragom, mešto malo o granicama, a bolom nešto malo o smislu. I tada se to preokrenulo u sudbinu, da se ma maličju snage lako zapaža i mjemo dvugo ime: samoumištenje — pošto oma, pritešnjena jednako iznutra i spolja u namerama, nikad nije saznala za svoje druge potrebe sem, za — oduške, naprasne, slepački Yazorme. Vole se jedino koji imaju više od potrebnog: neki su izmad smrti, iznad, lepote, iznad, obdayemosti uopšte, ali mi ta, opasna Yabota me može proći bez zavodljive obmamnljivosti privida i meobuzdane ljudske brosečnosti, Ako slava ikako postoji, nju bi trebalo tražiti tomo gde požar u žipome stvoru mišta me gasi.

vidimo crvene i. bele

Tasula' je srce u" prostor kao seme, svi"pokreti sbetar |

ljala ispod točkova i još neko vreme: lebdela ta prašina u dugoj dugoj mrtvoj vreloj poslednjoj njenoj ulici.

TI eto, sada je bio tu prinudno odvojen od sveta i uzidam među četiri zida na trećem spratu sreskog zatvora. Bio je nekako u samoj kupoli iznad grada i kroz rešetke je ovamo bujao topli nočni vetar .donoseći miris bruleži iz močvare i poneki zvižduk mršave šljuke (Numenius tenuirostris) i jake glasove vodeno

' bika (Ardea stellaris). Proći kroz tu naježenu šikaru u noći crnoj

kao smrt bila je za njega prava ludost. Nekada je izdaleka mogao videti čudne mtice kako ukočene stoje u mraku. Mislio je: šta li one misle u opreznim glavicama u kojima se krije mozak ne veći od zrna graška. A njemu je mozak u obliku sluzave ma· terije gotovo pritiskao vid, — posle su ga izmerili: kilo i tri sto pedeset grama i nešto više. Čitava ta pihtijasta smesa otpremljena je u ilegalnu i anonimnu nadležnost mpsihijatara, a ostatak njegove antropološke golotinje probušene sa devet puščanih metaka — pošto je jedan milicioner promašio, — prikazan je stu-

dentima. Tako je život Jakoba Toldija osmišljen medicinskim skalpelom. Za vreme Požarevačkog mira, hiljadu seđamstotina

osamnaeste, pod upravom nadkomandania grofa Klavdija Florimunda Mercije prošao bi drukčije: bio bi jednostavno obešen u varočkom distriktu na prašnjavom trgu, pred gomilom, a onda volovskom ili konjskom zapregom. odvezen iz distrikta i ostavljen u močvari, u žabokrečini među {ipmshom, gmizavcima, „vođenim pacovima i mnoštvom lica štakara (Grallatores), Dobrodošli kontingent organskih i anorganskih materija za faunu Moja živi na močvamom zemljištu od blizu dve hiljade lanaca. Sada bi bar u mozigovima mptica-potomaka, potomaka onih fosiliziranih pticapredaka, bilo i nešto sluzavog Toldijevog saznanja o glupim astronomskim prilikama naše planete. Nepomične mumije ptica — po> tomaka čiji krici i zviždanja sada dopiru do zatvora, obrele bi se odjednom u svesnom saznanju kosmičke vrteške i lude besmislenosti tavorenja vremena na nesigurnoj đugoj i tankoj nozi između naježene šikare i anemičnih zvezda. Pa ipak, između tih pticasapijensa i njega postojala je izvesna razlika.

U čitavoj varošici bio je jedino živo biće na toj visini: kupola sreskog zatvora bila je iznad-silosa i električnog mlina i izgledalo mu je kao da je smešten u kupolu rakete koju će svakog trenutka lansirati u pakao. Sasvim je jednostavno izmereno da se varošica nalazi na devedeset i dva metra nadmorske W#disine, tome treba dodati još sto trideset i pet stepenica, recimo po dvadeset santimetara, znači dvesto sedamdeset, znači dvadeset i sedam melara, znači: devedeset dva i dvadeset sedam, devedeset devet, sto devet, sto devetnaest metara.

Još jednom je do njega dopro avetinjski glas ardea stellaris — vodenbika, a onda ga uhvati panika od brujanja noćnog vazduha i teškog mirisa trulog biljnog korenja koji mu se nezadrživo uvlačio u nozdrve. Sada je tek osetio da je izgubio kontrolu nad časovima koji mu preostaju do izvršenja smrtne kazne, U kooki masivnih zidova okretao se zemljinom orbitom zajedno sa krovovima i mačkama poleglim na srebrne crepove u jednoj noći osvetljenoj balonom malog meseca.

Gledao ga je: zar tamo da ode čovek? Sa njim se lagano okretao &veopštom putanjom svemira u jednom pandemonijumu ovoga sveta, jer dole je na ulici danju bio mravinjak: mala 'za=prežpna kola i sićušni ljudi u poslu oko električnog mlina. Ulazili su unutra i izlazili, kretali se naokolo po ulicama u pazarne dane obilazeći radnje za ono malo svojih kućnih potreba: malo gasa, dugmadi, pantljika, neku alatku za predstojeće „poljske radove, cenjkali se, žvakali obalavljeni opušakisa poslovnim, trgovačkim izrazom lica vraćali se svojim 'džakovima sa izmlevenim brašnom, skidali konjima zobnice i pred podne napuštali varoš: tađa bi čitav taj prostor dole ostajao pust, — i njemu nije preostajalo drugo nego da se odluči za zasluženi odmor. |

Ležao bi nepomičan na lopaticama, trtici i vrhovima peta sa mukama ispod glave i skamenjenim pogledom u vis kao imaginamim kopljima pritisnutim o tavanicu koja je taj pritisak

pretvarala u potisak: zabolele bi ga oči, zatim mozak, glava. Tra=

žio je aspirin. Kroz otvor dobio ie malu tabletu uklještenu izme-> đu dva nepoznata iruntasta prsta, sažvakao je, onda zatražio da mu upale svetlo. Monok1 na vratima se otklopio: video je u njemu stražarevo oko, braonkasto trunjavo oko.

— Šta se dereš!

— Jesu li stigle novine?

— Da, ima novine. Baćuška otišao na mesec,

— Kakav mesec! Vidiš sija sunce.

— Pričekni der, još malo pa ćemo mi febe lansirati.

Oko je bilo trunjavo, ali video je u njemu „gašenje svog poslednijeg dana. U njemu se zaivorski prozor naglo smrkavao & omda se čuo lagani šum limenog poklopca na otvoru i video je kako umesto oka zjapi mračna rupa, Okrenuo se: tamo je zjapjio prozor pretnjom šuplje i gole smrti.

Da je bio na slobodi sada bi stajao pred gradskim biosko» pom u ifoplom i mlečnom «sjaju svetlosti, u žagomui i komešanju gomile. Pamtio je: noćni leptirovi i bube šušketali su svoju jedinu noć pod lampom na ulazu. Glumci su ga posmatrali i smeškali se iz staklenih kutija na zidu. Onda nije mario za mesec i dola> zak noći značio je iščekivanje ljubavnog sna: pseći e nozdrva udisao je miris noćnog vetra dok se vraćao u Banju osluškujući MWreketanje žaba. Sada je čekao da se pojavi mesec,

. Noć se formirala nađolaženjem „dimljivih oblaka, irikom ptice u ševaru iza mlina, otkucavanjem dalekog zvonika. Odande ju je odveo... Ponovo se okrenuo: zjapila je rupa na vratima i čuo je korake stražara kako se udaljuju i glasove u dnu hodhika. Bilo je to iskustvo: znao je da je to smena, Ljudi izgledaju smešlno kada se posmatraju sa visine. MOeformisani kao u vodi. Nekako presovani i sićušni. Mogao bi da mu se nasmeje ako požuri do prozora i odande pogleda u ambis ulice: naišao bi taj stražar odozđo u njegov vidokrug i kosimice kao plovka odgega? preko mesečine dijagonalom ulice p'ema mračnoj varoškoj četvrti. Ima valjda i on neku ženu i sisu koju će da gnječi. Stražnjica mu se spustila do kaldnme. Ha ha, Magyar So štampao veliki na> slov: Manijak i psihopata silovao devojčice. Objavili mu i sliku: ošišan do glave ličio na Čarugu. Stražar odškrinuo vrata i pružio mu te novine kao da ečnapurskom tigru dotura jagnjeći but. Drži, lepotane! Ispod slike legenda: Manijak ili bednik? Taj stra» žar se kretao po hodniku kao dreser cirkuske menaženije.

Toldi je posmatrao svoju sliku u Magyar Sou. Mala, stegnuta pesnica sijalice svetlela je nad njegovom glavom, ona'je ostavljala senku mišje boje na stranici novina koje su podrhta= vale u njegovoj ruci. Plakao je suvih očiju. Bilo je to kao da mu olovne kuglice padaju u praznu utrobu. Nije se khajao, samo je osećao strah od noći koja se uvlačila u ćeliju: hladan noćni ve> lar,glas ptice, otkucaji sata na tornju. Siražar je objavljivao po ćelijama: Švaleru izašla slika u novinama. Bilo je vrlo bučno, neki su pevali, neki psovali, — Šta te briga, some!

» * *

— Hajdemo! ka

Poslednja „reč koja je njemu upućena. Rečeno je nekako blago, sa dubokom naklonošću i prijateljstvom. Pošao je hodnikom. Bili su to široki prozori na zatvorsko dvorište tako da je mo> gao videti dole naoružani odred milicionora u stroju u stavu na» mestuvolino, dole u dubini od neee desetina metara; video je malo, pusto zatvorsko dvorišle wemlavlieno suncem i zid pre» kojim su milicioneri čekali, zid koji ga je neprestano dozivao pomamnim cvrčanjem cvrčaka.

H i E

otvorenih