Књижевне новине

Godina XVI Nova serija Broj 228 Beograd 24. VII 1964. Cena 30 d

L

Iz beležnice šekspirologa

KNJI

US TOL:E A +

SPECIJALNO ZA „KNJIŽEVNE NOVINE“ PIŠE

eć tri veka u stalne rekvizite svake pozorišne trupe koja igra Šekspirove komade obavezno spa da i kavez sa odsečenom ljudskom glavom, Ričarda III gledao sam poslednji put u Stratfordu. Predstavu je režirao Piter Hol (Peter Hall), Ričarda je igrao ijen Hom (lan Holm), a ledi Amu -- Dženet Suzmen (Janet Suzman). kapuljačama mose katafalk, Ana ide za kovčegom svoga muža. Ričard joj preprečuje put. Kaluđeri spuštaju kovčeg na zemlju i beže. Počinje jedna od majvećih scena Šekspirovog pozorišta, Ričard je Ami ubio muža i oca. Razdva-

Kaluđeri u”

jaju ih leševi, bulcvalno, razdvaja ih

ovaj leš. Celu tu scemu MBHičard i Ama igraju odvojer:i katafalkom, Posle prvih bračnih ponuda koje joj Ričard čini, Ama odkriva pokrov i u prostom eanduku vidi se mrtvo telo ogrezlo u ervenoj boji. Ana kleči, na kolena pađa i Ričard da bi je zaprosio, Razmenjuju uzajamma priznanja i upućuju jedno drugom uvrede nad ovim mrtvim, okrvavljenim telom. 'ik iznad glave ubijenog muža Ama pljuje Ričardu u lice. Ričarđ joj daje mač,

Na varšavskoj predstavi, u pozorištu Atemeum, Ama zamahuje mačem, još jedmom ga diže, ruka joj se opušta mač joj ispada iz šaka. Nije u stanju da udari. U Sifratfordu, Ana udara nad muževljevim Jlešom, besno, ali je Ričarđ hvata za ruku, steže je, savija na dole, tako da ispušta mač. Sve se doga– đa nad mrtvim felom. I tu, baš u tom trenuilmi, dolazi do slamanja otpora. Ama nije više u stanju đa se oslobođi tog zagrljaja. Pobedila je čista telesnost. Stisalc fih ruku i fizička snaga muškarca. Ama će sada već poći. u Ričardovu ložnicu, Kaluđeri podižu katafalk i žurmo ga nekuda odmose. Ana

se na to: neće ni osvrnuti. Ide.u lož- ·

nicu, zatim će otići pod sekiru.

KRALJEVSKE TRAGEDIJE Ričard IIL-i Ričard III izgrađene su na principima potpuno suprotne pozorišne op*ike. Ričard TII počinje velikim miomologom, napred je na proscenijumu, kroz btva tri čina dat je u Wtalnim mpribližavanjima. Jeste svesnost i imteligencija, tek odabira, vlast stoji pred njim. istorija freba da se odigra. Za mjega je istorija jasma i providnma, stvorena od uzroka i posledica, istorija je me= hanizam koji on pušta u pokret. Ali. u onom fremutkmu kad je stavio kruni na glavu, postao je samo točkić Velikog Mehanizma. Odlazi u dubinu scene. Tretirao je'ljuđe kao stvari, sada je i sam stvar. :

Ričard II je kroz prva tri čina samo kralj, mehanizam i listorija vlastitog vladanja; gotovo je neprestano u dubini scene. Na proscenijum će izići tek kad mu skidaju krumu sa glave. Tada počinje igru u vlastito ime. Holoubek ga je baš tako igrao. U početku kao da je igrao dve ličnosti: Veličanstvo i nekoga ko za trenutak zaboravlja na, to veličanstvo. U tim prvim činovima imao je nekoliko trenutaka rasejanosti, nekoliko privatnih časaka. Holoubek vrlo često, po mome mišljenju isuviše često, igra na' pfincipu nelkoherentnosti: lika i ogledala, kao da se sam čudi što igra, što mora da igra nečiju tuđu ličnost. Možda je to jedna od polaznih tačaka za igranje Hamleta, ali ie Holoubek odigrao taj princip nekohereninosti mnogo ranijje i čak do kraja u ranijim ulogama, pa kad je trebalo da zaigra Hamleta, ostalo mu je samo da ponavlja samoga er | 05

Holoubek: me je ođuševljavao lozi Custa*) još u jesen 190. OV Jednoj od predstava prisus Vozbd'k iz Krakova, Posle završetka predstave Voznjik je došao u Holoubekovu garderobu i dok su svi čestitali, on je ćutao, Zatim je rekao: 4GOgDoOiČ Cust, šta ćete raditi kad bude trebalo da igrate Hamleta?“

U Ričarđu II princip PSROhetonine sti nije proizvoljnost, već izbor. kruhe, Ričard je zaprepašćen što wa postoji, što uopšte .postoji što .može postojati u ovom telu koje je pre toga bilo samo zemni „prah _ božanskog pomazanika. U temi Ričarda II dat i: nagoveštai Lira. Ričard više nije delil Velikog Mehanizma, više nije točkić, uopšte nije više mehanizam; jeste sveemost i refleksija, svesnost i refleksi)z ma kraju, posle svega, kao što»je RFičard IJI bio svesnost i refleksija na početku, pre svega. · |

Blizabeta nije dozvolila da se Fičard IT izvede. Pozorište je kraljeve i careve prikazivalo kao tirane, Verolomnike, okrutnike i nasilnike, Vladari su

4

se & tim mirili, smatrali sma da ih se to ne tiče. Neki tamo su bil) tirami, on je pak kralj po milosti božjoj i volji narodnoj. Prikazivanje vladara Mao tirama bilo je osveštamo mnogovelkovnyom tradicijom. Sasvim nešto drugo je scer:a detronizacije, Scena fizičkog, očiglednog skidanja krune. Vladar je bio kralj pa ostavio krunu i postao običam smrtnik. Tako nešto se već nije moglo dozvoliti. Pozorište je prikazivalo Tako su kraljevima odsecane glave, ali je odrubljivana glava kralju i trup bez gla: ve ostajao je ipak kraljevski trup. I ta je scena bila osveštana tradicijom. Samo se jedno nije moglo podneti, a to je da kralj prestane da bude kralj. Odrubljivanje kraljevske glave je akt fizičkog ewšemja principa · poslušmosti, dok detronizacija predstavlja rušenje samog principa, rušenje celokupne teologije. Trušenje muetafizike. Posle toga mebo ostaje zauvek prazno i pusto,

Prvi Moji se odvažio da fo učimi bio je Marlo. Njegov Bdvard TI liči ma Šekspira iz hronika, bez krvi i mesa, bez ijedne trunke samilosti, i razume vanja prema svefu. Veliki Mehanizam je tu razgolićen do Miraja. U toi drami

' ne samo što nema tragova milosrđa,

već nema u njoj čak. ni tragova ideologije. Kralj je lakomislema budala, cinik i kukavica, bez karaktera, čak nije ni okvrutam, nego samo ima okrufne kaprise. Kraljica je napola zaljubliema ženka, napola' obična devojčura. Čak ni kruma nema. u sebi ničega od dostojan= stva, samo je Jedam ogromzm zlatni kolut za koji se otimaju veliki feudalci, Svi su utonuli u blatu, počev od kra= ljevih miljenika do Wkraljičinih ljubavnika. Biskupi i kanmcelari, dvorani i visoke, suđije. A pre svega kralj. Marlo ga bukvalno pofspa u blato, U posle= njoj sceni, kada je već lišen kawme, grca u blatu do guše. Moešla je fo biti nesvakidašnja satisfakcija da se kralj gura u 'blato: Ta besa mržnja i dan damas izbija u Marloovim dramama, U poređenju sa Marloom, Šekspir mam izgleđa čist od te mržnje. Ohlađen. Čak i kralju daje trenutke čovečnosti.

Holoubek ne želi da se preda u po-

slednjoj sceni, ne želi da umre.

Bolje

rečeno, ne brani život, jer zna da je

presuda pala, brani ostatke

Nastavak na 4. strani

dostojanstva. Ne daje đa ga poseku blaćeme sluge. Kidđiše na dželate, otima im ma-

TEGOBE OKO

IZDAVAN

JA KNJIGA

POTCENJIVANJE DRAMSKE LITERATURE

OD ONOG SKORAŠNJEG tremutka, kađa je poslednji put pala zavesa na ovogodišnju sezomu, Ssticajem okolnosti kroz našu sredinu prošlo je nekoliko poznatih „pozorišnih Kkritičana raznih zemalja. Svi su se or:i interesovali za jugoslovensku savremenu drđmsku literaturu i u nemogućnosti da vide neke od hvaljenih predstava, tražili bar štampane originalne tekstove ili dramatizacije.

Naravno, kako takvih knjiga. ima veoma malo, to se sva pređusretljivost svela na tragamje za petim ili desetim kopijama kod „samih pisaca, s obzirom da pozorišta ne običavaju da ustupaju svoje već jednom prekucane primerke nekog dela. Na pitanje zbunje nih gostiju, koji su veoma dobronamerno želeli da ponesu sa sobom vrednije tekstove i za njih eventualno zainteresuju teatre svojih zemalja, zašto se tako malo posvećuje pažnje publikovanju dramske literature — odgovor nije mogao da buđe izrečen do kraja, Zašto? '

Ništa lakše do banalizovafi čitav problem i po lokalnim šablonima odgovomliti u wtilu izdavača: pa to niko ne čita! Kome su danas još potrebne drame? SITI

·' Kako nas pamćenje ipak nije izda1o do kraja (što bi neki izdavači verovafrio voleli), lako se prisetiti vremena od pre deset i petnaest godina kada su u svim republičkim centrima i damas

LIKOVNE PRILOGE U OVOM BROJU IZRADIO SLAVOLJUB BOGOJEVIĆ

vrlo autoritativnim i poznatim izdavačkim kućama postojale stalne dramske edicije. I to u vreme ikada nismo ni izdaleka imali tako vrednih i zanimljivih dmnama kao danas. U nekim od tih zaboravljenih godina znalo se štampati i preko stotinu domaćih i imostranih, što savremenih i klasičnih dela.

Ali, paralelno sa afirmacijom scenske reči, posebno one sa prizvucima kvalitetno novih elemenata „modernog i univerzalno savremenog u isti mah, opadao je broj izdanja, tako da danas praktično nijedno izdavačko predđuzeć» u čitavoj zemlji nema neku stalnu

„dramsku ili pak pozorišru biblioteku.

U njihovim planovima literatura ove vrste ne znači mnogo, naravmo, „pod pretpostavkom da nije vezana za ime

određeme ličmosti ili pisca koji kod izda-.

vača uživa ugled po svojoj alttivnosti na nelom drugom literarmom plamu. U takvim slučajevima za mjihove tekstove (mađa je, i takvih malo) nađe se uvek neko moguće rešenje i Wwnutar standardnih biblioteka. . Na taj način dramski pisci su prepušteni sami sebi, pa je mjihovo staleško udružemje frenuno jedini jugoslovenski izdavač pozorišne literature. U kakvom su oni položaju govori i činjemica đa se, iz želje đa im dela ipak buđu objavljena, odriču punih autorskih honorara, tako da makmađa za štampa– nje jedme drame, bez obzira ma broj ftabalka, ne prelazi u brufo izmosu sumu od 50.000 dinara. Tstina, i Sterijino: Pozorje ima biblioteku za objavljivanje nagrađenih đela, ali kako se mnagrade za savremenu dvamu dodeliuju svake druge ili treće fodine zbog čudnih i ne razumljivih wtrasti pojedinih člamova žirija, to mjeno postojanje ne može imati nekog većeg značaja za Yazvitak dramiske književnosti.

Porazno deluje i saznamje da i sami

izdavači, bez obzira na sva obrazlože-

nja, suštinski i sami ne znaju zašto ne štampaju dramske tekstove, Nijedam od jih nema ispitano tržište za ovu vrstu litenature pa ni preciznije kalkulacije o mogućim gubicima na'poznatim i u pozorištu cenjenim domaćim ili inostranim. savremenim komadima. Prosto se u sbtihiji izgubio jedan ne samo lep običaj već i značajna kulturna aktivnost, pa nije iznenađenje što izdavači u tom smislu i ne održavaju kontakte sa piscima ili samim pozorištima. Oglušuju se čak i u slučajevima kada inicijativa za objavljivanje potiče ne od pisaca nego od samih pozorišta koja su stavila delo na svoj repertoar. Koliko se puta predlagalo da savremeni dramski tekstovi budu objavljivani paralelmo sa premijerama i prodavani u pozorišnim dvoranama zajedmo sa programima uz popularne cene.

Sve nas je to dovelo do prilično ponižavajuće situacije — da pojedina dela bivaju pre štampana u inosttar:stvu nego u zemlji gde su stvorena, Samim pozorištima ova situacija je neprijatna, pa se često izvinjavaju što nemaju više sredstava da sami publikuju značajnija dela sa svog Yepertoara. U osmovi to je tačmo, mađa sve rezerve nisu jiskorišćene, o čemu najbolje sveđoče popular ne pozorišne biblioteke Zagrebačkogz dramskog i Mesnog „gleđališča iz Ljubljane. Samo ovo poslednje izdalo je dosad preko 25 knjiga iz istorije teatra, pozorišne esejistike, originalnih tekstova i drugog.

Međutim, posebno zabrinjava što, usled ovakve izđavačke politike, dramska literatura, bez obzira ma voje objektivne kvalitete, sve više posfaie regionalna i malo je pisaca koje publika poznaje u razmim kraievima zemlie. ukoliko njihova dela nisu igrama n

· Nastavak na 10. strani

Petoy VOLK

| DANA

_ <

Filozofi ili političari

POVODOM SKUPA „Marks i ss= vremenmost“ koji je nedavmo održan u Novom Sadu dr Mihailo Marković je u lmtervjuu objavljenom wu sarajev“ skom „Odjekmu“ između ostalog rekao:

„Doklegod filozofi i političari postoje kao posebne profesije, za ovaj odnos će biti karakteristično: s jedne strane, izvesno mepoveremije političara prema filozofima zbog njihovog „nerealizma“, zbog mjihovih devijacija od zvaničnih gledišta, zbog njihove lritičnosti prema postojećoj stvarmosti u ime „apstralkitnih“ ideala budućnosti. S dru ge strane, filozofi će političarima prebackvati pnrakticizam, vlastcyjubivost, pribegavanje -improvizacijama, pa prema tome i mnmeracionalnost woanogih rešenja sa stamovišta vladajuće filozofije društva, Doklegod postoji podela rađa, društveno biće političara i filozofa je unekoliko mazličito. Ori, koji donose odluke, koji su neposredni tvorci postojećeg oblika društva, nužno će osećati mnogo veću odgovomost za njega i težiće da ga, pre svega, afirmiraju takvog kakav je. Oni koji su pozvani da pre svega o opštim problemima misle, prirodno će u svemu postojećem videti samo nesavršen prelami oblik ma putu ka društvu budućnosti.

Postoje, svakako, muslovi u kojima, bar prividno, ove suprotnosti iščezavaju. Za vreme staljinizma filozofija je bila potpuno mpotčinjema politici, Filozofi .koji su preživeli čistke postarali su se da Be u socijalističkim zemljama oformi lverenje da tako i treba da bude, Danas je jasno đa je to bio period velikog pada filozofske misli.

Emancipacija i nov uspon autemtične marksističke misli u socijalizmu ne može se obaviti bez izvesne „škripe“ u odnosima filozofa i političara — kako je to neko duhovito primetio u Novom Sadu. Veoma ohrabruje što te „Šškripe“ zasad kod nas nema više. Mi smo u izuzetno povoljnom broju da nemamo makar kakve političare i filozofe već ljude koji su zajednički učestvovali i učestvuju u revoluciji i koje u mnogim najbitnijim „stvarima vezuju snažne veze &soliđarnosti,

Pa ipak, rešenje protivrečnosti koju sam pomenuo u početku, vidim tek u jednom vremenu u kome će iščezmuti sadašnja „podela rada, pa zajedno s njom i ljudi koji samo filozofiraju ili samo pmpolitiziraju. Tada će se filozofijom baviti svaki kultumi čovek, pa prema tome i svaki čovek koji se privremeno prvenstveno angažuje na ·poslovima organizovanja i usmeravanja društvene prakse (koji će odgovarati onom upravljanju ne samo · stvarima već ji ljudima, što đanas zovemo politikom). I obratno, tada će ljuđi koji se intenzivnije bave filozofskom Dproblematikom smatrati za prirodno da svoje apstraktne misli realizuju u konkretbnoj naučnoj li drugoj neposrednoj praktičkoj delatnosti, rad

Ali, da bi to vreme došlo, breba da već danas imamo što više. političara koji su ozbiljti teoretičari i filozofa koji dobro poznaju praktični život svoje zemlje.“

KNJIŽEVNOST. UMETNOST ft ORUŠTVENA PITA M-J A|

Pulska selekcija filmova sa savremenim temama

MEĐU PET FILMOVA, koji se neće pojaviti na zvaničnom programu u Puli, a u okviru jeđanaestog jugoslovenskog filmskog festivala — tri su savremenih opređeljenja po svojoj tematici, kostimu i interpretativnim ambicijama, Ovaj događaj pobudio, je znatnu pažnju među našim. inače prilično ir:ertnim, filmskim krugovima pa i kulturnoj javnosti :

Ovo tim pre što se situacija sada bitno razlikuje od prošlogodišnjih pulskih susreta kadđa su se među onim malobrojnim u informmativnoj sekciji našla i dela kao što su „Peščani zamak“ i „Dani“, Teda oni nisu primljeni u izabramo društvo zbog navodno svoje sadržajne, filozofske i izražajne · ekstravagantnosti. U. komentaruna

odluku. sadašnjeg žirija ne” navo di se nijedan od ovih razloga. A i Šta bi trebalo još reći kmda je i publika videla filmove „Dobru kob i „OU sukobu“ a Afera“, ako se može suđiti po zatvorenim radnim projekcijama. nije ništa bolje ni vrednije delo,