Књижевне новине
trajne vizije
Dragociena korespondencija Augusta (Cesarca
mr 3deći već godinama na bogatoj
književnoj ostavštini Augusta Ce-
sarca (i uređujući njegova „Izabrana djela“), bilježio sam sjećanja nje\povih najbližih znanaca i prijatelja, po znanika i rodbine i ujedno sam 'tragao i za njegovom korespondencijom da bi se mogao što više osvijetliti tako dragi i pošteni lik revolucionara, književnika= -borca. I tako su me tragovi doveli do Moskve i Praga, do gradova u kojima je duže boravio i stekao poznanstva i prijateljstva. DO sada svakako je bilo najveće otkriće pisama što ih posjeduje dugogodišnja Cesarčeva znanica i prevodilac njegovih djela na češki jezik Božena Ditetova Štastna. Kad sam prije godinu dana stupio s njom u bismenu vezu, već prva njezina pisma dala su naslutiti da se rađi zaista o vanredno vrijednom dokumentarnom gradivu naročito zato, jer gotovo svako pismo (od njih preko 200!) govori o književnom radu i stvaranju, o onom što momentano autor pisama radi, čim je okupiran, što namjerava i smjera i što u svojem radu doživljava; također na= šla se i opširna riječ i o političkim prilikama i događajima, a ima i sasvim literarnih prikaza emocionalnih doživljaja s obzirom na prirođu i onog kome su pisma bila namijenjena.
Odgovarajući mi na jedno pismo, B. D. Štastna piše da će vrlo rado pomoći da se dublje osvijetli i upozna August CČesarec kao književnik, publicišta, komunist i kao čovjek. Ona je već dugo nastojala da nekoga kod nas zainteresira za njezin slučaj u pogledu pisama, ali da baš nije naišla na interes (što mi je gotovo nerazumljivo), pa ni nakon objavljivanja (u Književniku, IX mj. 19590) nove vrlo interesantne (optimistične) varijante završetka romana Zlatni mlađić, što joj ga bio Cesarec dao god. 1934. (i što ga je objavio uz komentar Gustav Krklec). Međutim, na sređivanju Rkorespondencije radila je dalje (oko 2 godine) i pisala zapamćenja u obliku uspomena, đokumentiranih citatima iz pisama i političkim doga đajima onih vremena prema novinskim
AUGUST CESAREC
vijestima i pisanju i objavljivanju Cesarčevih radova u revijama.
Ali taj posao ipak nije mogao biti dovršen a da se temeljito ne pogledaju datumi, članci i Cesarčevo pisanje naročto „Zašitititi čovjeka“ i zato je to trebalo učiniti u Zagrebu, jer u Pragu nema ovdašnjih revija ni novina (osim nekih brojeva „Plamena“, „Književne republike„, „Obzora“ i „Riječi“). Prema tome, bilo bi najbolje da dođe u Zagreb, naročito kad se dobro pozna 8
najbližom Cesarčevom svojtom i s mno= gim drugima, zajedničkim OCesarčevim i njezinim znancima i prijateljima. Predložio sam bio JAZU da se Božena D. Štastna pozove u ZagTeb (a to je pismeno u~
činio i prof. Berkopec iz Praga), pa je dotacijom republičkog Savjeta za kulturu bio njoj omogućen poduži boravak u Zagrebu; za to je vrijeme dovršila svoje zapise i uspomene i predala ih na češkom jeziku (oko 250 strana) Institutu za jezik JAZU. (O svojem poznan=stvu s A, Cesarcem B. D. Š. prigodom svoga boravka u Zagrebu. napisala je nekoliko članaka u novinama i govorila na radiju). Osim ovih uspomena B. D. Š. spremna je .da preda JA i veći dio Cesarčevih pisama (što će učiniti u najskorije vrijeme), pa ćemo tako doći u posjed dragocjenih ljudskih dokumena=– ta o velikom našem nrevolucionaru i književniku.
Već iz njezinih članaka doznasmo DOdosta novih stvari o Cesarcu i ustahovljeni su neki đatumi njegova odlaženja u inozemstvo. Tako je sada tačno utvrđeno da je nakon zapljene i obustavlja= nja „Plamena“ koncem 1919. godine otputovao preko Beča u Prag, u kratko= trajna emigraciju — u kojoj je nikla misao o romanu „Bjegunci“ što se kasnije vidi i iz romana „Bjegunci“) u kojem spominje doček čehoslovačkih legionara (19920), koji su se borili u Rusiji na strani reakcije protiv ruskih revolucionara (intervencionisti), nazvavši ih „renegatima taborita Žiške“, Znamo tačno kad je drugi put odlazio u Sovjetski Savez, jer je prolazio kroz Prag (i prespavao kod B. D. Š. sa svojom drugaricom), a što je bilo dva dana nakon atentata na kralja Aleksandra (o kojem je atentatu A. C. doznao u Beču), pa je prema tome 11. X 1934. god. bio u Pragu i sutrađan otputovao u Rusiju.
Do poznanstva je došlo u vezi s prevođenjem GCesarčevih djela na češki 1995. godine, kad je činovnica češkog konzulata — Božena Ditetova — potražila autora oveće pripovijesti „Sudite me!“ s namjerom da se dogovori glede prevođenja. Ona je već u Zagrebu četiri godine, prilično je svladala hrvatski jezik, pa će uz pomoć i suradnju autora svršiti namjeravani posao. (Prijevod je izašao god. 1926. u Pragu). Kasnije je pokušala prevođiti i roman„Careva kra-
ljevna“, no prevela je u cijelosti roman
„Bjegunci“ još prije rata, ali nije bio
objavljen, rukopis se za vrijeme rata iz-
. gubio. ,
Opšima korespondencija između Ditetove i Cesarca započela je zapravo onda
” kađ je ona bila god. 1999. premještena
u Sarajevo. No prvo Cesarčevo pismo datirano je s 22. V 1926, a posljednje 19, XX 1933, pa su to pisma Iz najcrnjih vremena političkih umorstava.i progona kao i krvave šestojanuarske vojno=mo= nathističke diktature, što se odrazuje i nm njima. · 55
Tako u jednom pismu A. C. za svoj roman „Bjegunci“ piše da je gotovo sigurno da je osuđen da ostane (neobja= vljen) i to samo kao .. „pismeni dokument u grobu ladice, U grobu, u kojem je već toliko drugih mrtvaca“. U pismu iz 1980. g. kaže.. „Do su sad uopće tako tmurni, svakakvi, polovično prelazni dani, te čovjek nema volje ni za što“. Ležeći u zatvoru 1999. g., u siječnju mjesec, u ćeliji gdje se nije ložilo, tuži se: ...„Stoji me dosta muke da pišem, jer danas je već sedmi dah kako zdrav bolujem i ležim u krevetu. Kao zimogrozhi, uvijek sam znao, a šada pogotovo znam,
zašto je Dante u najteži, deveti krug
Pakla za najteže grešnike stavio mjesto ognja led. Led je strašniji nego oganj... stijene su ledene da se voda kraj njih smrzava...“ Ili: „U ovim prilikama u kojima sam sada, kad se više ništa ne može pisati, .bar ja ne mogu pisati (čak ni literarno u mnogom pogledu), preda mnom su samo magleni horizonti (a kađ to nisu bili?) — to je napisano nekoliko dana nakon proglašenja diktature, i napominje da bi najradije u emigraciju, u Prag, jer je tamo ipak slobodnije.. „uzet Ća kakav god posao (znam plesti stolice, mogu što god se nađe, a i pisati)... (Stolice je naučio A. Cesarec plesti u Mitrovici, gdje je izdržavao kaznu, osuđen zbog sudjelovanja u Jukićevm atentatu). I pismo završava: da su najveći izgledi da će se morati povući u svoju Diogenovu bačvu. Nedugo nakon toga pisma na= šao se brzo u zatvoru (16. I 1999). Tada je doživljaje iz zatvora (u obliku novele) objavio pod pseudonimom August Morte (August Mrtvi).
Ali August Cesarec nije klonuo. Baš pred samu diktaturu uređivao je i izdavao partijsko glasilo „Zaštita čovjeka“ — 19028-95 — list koji je gotovo sam pisao i ispunjavao i zbog kojeg je bio zatvaran i osuđivan. No unatoč svim progonima i nevoljama, neimaštini i zatvorima Cesarec je borbu izdržao, mada je život bio strašan — „kad čovjek danomice mora sam sebe pobjeđivati, da živi još sutrađan!”“ — „I premđa imade razloga: samo pesimizmu, čovjek je još uvijek optimista“... „i bolje je da istinu gledamo vedrije“. Vjerovao je da će je-
, danput doći njegovo vrijeme („Jedamput će već doći vrijeme, moje vrijeme“), ali to vrijeme ipak nije dočekao, za njega je samo dao svoj mladi napaćeni život. Za to bolje, ljudskije, pravednije vrijeme, za koje se borio perom kao najoštrijim mačem, nagovještava u mnogim i mnogim svojim natpisima i političkim esejima; on od borbe nije odstupao, 0 njoj govori i u svojim pismima i u jednom kaže da nema ništa na svijetu za što bi napustio svoju borbu, a najmanje da se nje odrekne, đa napusti svoje poglede na svijet i život.
Mnogo se pisama odnosi na njegov roman „Bjegunci“, ona govore o činjenicama o kojima nismo mnogo znali, osim što je roman bio zaplijenjen čim je izašao (Minerva 1933, Zagreb), pa je Cesarec morao na preko četrdeset mjesta mijenjati tekst da bi. djelo moglo (po želji nakladnika) ipak izaći (izdanje koje će se moći staviti u prodaju). Mnogo je pođataka o pojedinim novelama i pripovijetkama, kako ih je i kada pisao, što se s njima događalo prije nego su bile objavljene, („Smijeh Jude Iškariota“), zašto je počeo da piše ezopovskim jezikom, u alegorijama i slikama iz egipatskog života („Izrailjev izlazak i druge legende“, Zagreb 10939, ali su legende bile objavljivane god. 1930-32. kad su i nastale, za monarhofašističke diktature). J
Zanimljivi su još mnogi podaci o kojima mi je govorila Božena Štastna pa s velikom znatiželjom očekujemo da izađu njezine usbomene i sjećanja na Augusta Cesarca s opšitnim citatima pisama. Rekla nam je također i ovo, da su se vjerojatno izgubila tri Cesarčeva pisma, Cesarčeva slika s8# posvetom i nepoznata njegova pjesma „Uskrs“, što je sve bila B. D. Š. pređala drugu Marku Periću, novinaru „Borbe“ iz Beograđa. ili nekome drugome god. 1947. iz Beograda, tko je prisustvovao u Pragu kongresu Međunarodne federacije žena. Sva do sadašnja traženja ostala su bezusbpješna, (Možda bi tko u Beogradu dđanas ipak nešto znao o tome?) Svakako se ne bi smjele izgubiti tako rijetke uspome=ne i dokumenti i netko sigurno mora nešto o njima znati?
Cesarčeva korespondencija s Boženom Ditetovom Štastnom do sada je najveće otkriće i vrijednost, najdokumentarnija građa za proučavanje revolucionarnoga, političkog i književnog rada i djelovanja Augusta Cesarća, jer se sva ostala njegova korespondencija — koliko je dosađa poznato — netragom izgubila (osim stanoviti broj pisama svojim najbližim i još nekim znancima i prijateljima), ali koja ne sadržavaju takve podatke kao npr. ova o kojima je ovdje bila riječ.
Ladđislap ŽIMBREK
: "inostrane teme '
e ova ii
Smrt književne avangarde
Krajem maja ove gođine „New vork MHeralđ Tribune“ je objavio esej istaknutog američkog kritičara Leslija Fidlera o smrti književne avangarđe. Prenosimo taj tekst u prevođu Aleksandra Bilića.
eni nas je sada poznato da smo tokom prošlih nekoliko decenija bili svedoci smrfi avangardne književnosti. Ono što još uvek bokušavamo da iznađemo jeste kako da se pomirio sa fom činjemicom,,sem da je oplakujemo ili đa je ođobravamo ili da u stojičkom očajanju jednostavno ne radđimo ni jedno ni drugo. Jedva bi se primetilo ako bismo se suočili sa odbacivanjem mapredne ili eksperimentalne umelnosti od strane nekih vodećih autora te umeltnosti, pošto je ovo uobičajeno u Americi. · Sigurno je da su naši najveći pisci iz dvađesetih godina ovoga veka započinjali svoje karijere Okrenuvši leđa, krajnostima mođernizma da bi se dođvorili masama preko popularnih revija i časopisa. a "Skot Piocdžerald (Soott Fitzgerald) osećao se kao kod svoje kuće u redakciji revije „Saturđay Evening Post“, a ta ista revija primila je u zagrljaj i Foknera (Faulkner) u trenutku kad aa spremao da piše „Avesalome, „Avesalome . Hemingvej (Hemingway) međutim, posle kračoč flerta sa malim i neznatnim revijama i šoć ne olrovne parodije o mjihovom radu u „PtO By: nim bujicama“ pošao je Dreko Časopisa :5q re“ da traži mase, a to mu je pružio wp Takva prilagođavanja nalaze se u OL Popa rikanaca:; čak i Henri Miler (Henry M 0 NR i stao je na kraju starac brbljiv i pun najoDIĆ
jeg pričanja, a pritom još i turistička atrakolja.
Naši veći romansijeri postavili su oo 0 čaju protiv avangardne tradicije koja vola na drugom mestu. u Tivropi ili kod nekih n
; S Džune Bernisa sopstvenih perifernih Pi. Geviruđe Stejn
D Bernes), na primer, ili (OeyaiHo Stein). Oni su Svesno ar ONE. pravac. Sađa, na žalost, tu više nema bora, J Evropski grobari avangarde, PES PRESO li,su to oni đaroviti koji su prežive ; We) ai laza“ kao SemjucI Beket (Samuč OVO a0 “oni vešti mlađi imilatori eNApČO O Ž Otoktyt Rob-Grije (Rob-Grillet), ne sačin e VP e me snagu koja bi bila đovoljna da a \ dock - aa biciozne pisce srednjes dohvata, Na O Oi veja Svođosa (Harvećy Swađos5) aa Slupavi (John Cheever), koji bi ipzgleđali oča, il ionarni. M O ! NOSE ni članstvo u akademiji rade a ii od jučerašnjeg avangardizma, nos ei ptvih w tacije tehnika revolucio arnih i u IOvebycgid vremenu kad je Džems žojs La Lakaı Veja bi na vrhuncu slave, ne stvaraju litera
za nas bila napredna. S
ratRtazume se, najmlađi među nama mogu a
RMJIŽEVNE NOVINE
ko vreme fako da misle pošto su skloni đa sa simaptijama gleđaju na pionire modđernizma a đa ih stvarno ne znaju, Takvi čitaoci su pomogli da se pruslizmu i MDarelovim aleksandrijskim knjigama da pečat avangarde. Ipak ono što je u modi ne može s pravom tražiti nagrađe koje pripađaju onome što nije u modi. Nijedan pisac ne može dobiti istovremeno magrađu i jednog i drugog.
Oz pomoć sredstava za obaveštavanje masa ono što nije u modi pretvara se u nešto šio jeste u modi brzinom koja začuđuje i kritičare i pisce podjednako,
Artur Miler (Arthur Miller) i Tenesi Vilijems
(Tenesse Villiams) ilustruju iu situaciju; njihova tragikomeđija prihvaćenog otuđivanja odigrava, se svakog meseca u časopisima „Vogue“, „Harpe” s 'Bazaar“ i „Esquire“,
U sadašnje vreme ne mogu se ismisliti tehnike za koje jači pisao ne bi bio zaprepašćujuće dobro pripremljen; ili za koje njegova žena (koja, što je stariji, sve više mesto njega i za njega čita) ne bi teška sroa bila dobro raspoložena. Ali veliki pisac,i njegova žena, zajedno sa drugom generaoijom većih pisaoa koji predstavljaju njihovu đecu, sačinjavaju publiku srednjeg dobvafa, čije prisustvo svedoči o tehničkom umoru avangarđe.
Sigurno đa takvi iznalasci kao izlomljena linija, pričanja, tok svesti, stalno insistiranje na simbolizmu, ironična aluzija danas izgledaju banalnije nego dobro napravljena fabula, određeno opjsivanje, teško moralisanje, Ipak, celokupni smjsao napredne umeinosti nikađa mije bio sađržan u samoj tehnici, koja je bila ijedan od više načina da se Šokira filistinski čitalac.
Šokiranje na više strana je, na kraju krajeva, ono što razlikuje avangarđu ođ drugih vrsta pisanja. Umetnost niskog domašaja ili otvoreno neavanturistička traži od svojih čitalaca iđdentifikaciju, pokušavajući đa ih ubeđi da Ona govori njihovim jezikom i jezikom svih ostalih sem jedne grupe snobova i utelovljava njihove vrednosti kao i vrednosti svih ostalih sem jedne grupe ekshibicionista, UWwmetnost srednjeg domašaja ili pretenciozno bezizražajna nuđi nam kao svoje obeležje protest, pokušavajući da ubcdi svoje čitaoce da su oni povezani sa autorom i jednom grupom prosvećenih, grupom koja baš nije tako mala u jednoj velikoj borbi protiv igvesnog sasvim mnesumnjivog zla,
Visoka ili istinski eksperimentalna umetnost
ima za ojlj uvredu; i inkencija njenog lipič- ·
nog jezika je, prema fome, isključivost. Nekada je visoka literatura mogla da uvredi pokazujući prezir za sintaksu i velika slova, kao na primer e.e. kamings (e.e. oumminks), ili pokazujući suviše brige za umešnost u dobrom pi'sanju,- poput Henrija Džejimza (Henry James). Ali takvom lakom strategijom više ne raspolažemo, jer Bu čak i novinari naučili da simuliraju
LESLI FIDLER
brigu za stilom, pa čak i univerzitetski nastavnici retorike drže pređavanja o toleranciji devijacionih mehanika i gramatike.
Ne, ako još uvek treba da bude vređanja, ako poštene građane još uvek treba šokirati, onda to mora da se uradi putem ideja a ne pomoću Yaz= nih tehnika, jednim programom akcije pre nego jednim estetičkim programom. Ali koje su to iđeje koje još uvek šokiraju?
Nekad se preporučivalo da se to čini putem alkohela, seksa, pijanstva i bračne prevare, a to je bilo dovolino da se wgledni svet slfrahovito naljuti; ali duga borba đa se pije i da, se seksuaino uživa, kako se kome dopada, istaknuta w stotinama Knjiga, još od vremena kad je prva iggubljena „generacija objavila svoju izgublje= nost u romanu „Sımee se ponovo Tađa“, protut-
'njala je „preko koktel partija i časova od pede-
set minufd sa psihijatrima, u pristojno društvo. „Sılmece se ponovo rađa“ prestala je da bude opasna knjiga đa bi postala knjiga koja se stalno traži. ;
Nije tačno da smo mi Amerikanci napustili mržnju i sirah ođ seksa, od kojeg uistinu zavisi majbolji smisao nas samih i naših veza, Tačno je, međutim, đa mi sada očekujemo, čak i sahtevamo, đa se o našoj tradicionalnoj averziji govoTi glasno nepristojnim rečima umesto da se o o tome šapuće ftibim glasom i poluslogovima. Po» mislite na uspeh Dž. ĐD, Selinđžera (J. D. Salinger) kod koga je seks stalno prisutan kao neko iskušenje ili pretnja za njegove tinejdžesko svece, : Ye a Šta onda ozbiljan pisac treba da rađi da bi našao priliku da šokira? Kako može da šokira one koji ga, čak kad se i me slaču s njim, to lerišu?
Razume se, on može da pojača svoj anti stav sve više, to jest đa propagira sve više seksa, poligamiju Koja se pretvara u hipergamiju; ili da aktu ljubavi oduzme svaku sentimentalnost, te da na taj način orgazam sam po sebi, umesto
nečeg što se naziva ljubav, buđe sam sebi cilj; ili đa se intimnije, sa sve većom čulnom pažnjom, jezikom koji je sve manje kliničan ili idiličan, opisuje sam ljubavni akt. On može đa po-
„stane, to će reći, Norman Majler (Norman Mai-"
ler) ili Džek Keruak (Jack Kerouac).
Pisac još uvek više zadovoljava nego što šokira. Majler proizvođi ono što je bilo opisano kao savest literature bivših rađikala sa prihodom od 30.000 dolara godišnje; a Keruak piše fantazije za buđuće eks bitnike sa pribodom od 40.000 dolara godišnje.
Da li onda uopšte može nešto đa šokira prosvećenog prosečnog čoveka koji stoji sa martinijem u jednoj ruci, Frojđom na polici i parolama jučerašnje avangarde, koje su se u njegovim ustima prefvorile u najobičnije platituđe? Izgleđalo je da su mu za izvesno kratko vreme homoseksualnost i uživanje opojnih droga pružili, u najmanju ruku, frison koji odgovara avangarđnoj umetnosti.
Sigurno, kao odgovor na ove nove mofućnosti šokiranja, pojavila se nova literatura čiji naj= bolji primer može da se viđi u romanima, Viljema Barouza (William Burroughs) „Nagi ručak“ i „Meka mašina“, kao i u poeziji Alena Ginaber= ga (Allen Ginsberg), naročito u „Urliku“; verovatno Žan Žene (Jean Genet) predstavlja ličnost veće mitske potencije nego ijedan ođ ranije pOmenutih pisaca. On je imao dosta veliku sreću đa đobije Žan-Pola Sartra za svog svetog Pavla.
Ovi laureati homoseksualnosti i uživanja O0pojnih droga postavili su sebi zađatak ne samo da Ššokiraju one najtolerantnije među nama, nego đa još otkhupljuju za njih izvesni smisao stvame groze jednog svetn koji oni iako mimo i samopravedđnički Montempliraju sa programima reformi u ruci.
Groana stvarnost koju su sivorili Žene i BaYouz iz svojih sopstvenih fantazija i opsesija, njihovo flertovanje sa ludilom i prezir premn svemu što je racionalno suzbija u istoj meri tolerantnost kao i reforme, To gotovo dovodi do toga da se njihov rad odbacuje jednostavno kao stravična literatura, igra terora, ali ii radovi evociraju jednu viziju završetka čoveka onak-= vog kakvog smo ga mi zamišljali od vremena Grka pa sve do vremena Frojdn,
Postavlja se, međutim, pitanje kako su brzo imitatori i drugi vulgariszatori sledili taj prodor do novih granioa Šokiranja. U našem vremenu brzih komunikacija prvi pronalazači jedva đa su i poslavili svoje pravo ma nove teritorije pre nego su se pojavili turisti, zatim razni kandidati bez ikakve. veze 8 njima i, na posletku, periferijski intelektualci srednjeg đomašaja — svi želini da organizuju domaćinstvo na mnaijboljim O BOM koja nadgledaju mesta prvih iskrcavanja. Desilo se tako da je usamljeno Barouzovo „ osirvo preivoreno u predgrađe — upoipunjeno književnim klubovima i lečajevima u kreativnom pisanju; ma taj načim njegova vrsta avangarđe postala je Kitsch. Samo za nekoliko
proteklih godina doživeli smo da vidimo jednu
popularnu pod-lilerataru koja je napravljena prema njegovom „Nagom ručku“ i Žencovoj „Ovećarki“, zatim stvaranje jednog novog žanra koji opisuje avanture homoseksualne prostifutke gradskog nožnon Života, jednu wvrsiu avanfura Fredija Hila.
/
--
,