Књижевне новине

- - | ,

nosti, istorijskom vremenu i jednom mički odnos prema savremenom dru.

| NOVA OBZORJA

LJUBOMORA TU BEKSPIROVIM DELIMA

U ŠESTOM ovogodišnjem broju, 'mariborski „časopis „Nova obzorja“ donosi raspravu Jožeta Javoršeka · „Bekspir i ljubomora“, U svojoj raspravi, kako sam kaže, Javoršek je pokušao da se dotakne samo bitnosti izvesnih strasti (pre Bvega ljubomore) koje dovode do strašne bezdanice Šekspirove duše i približavaju je u Wvoj njenoj strahoti, ljudskoj bedi i veličini.

Naime, aspekti sa kojih pisac prilaxi svojim tumačenjima povezani su paralelom Šekspirovog stvaralačkog duha i njegovog intimnog životnog šskhušenja, Nijedna od ljudskih strasti nije tako detaljnije, šire i autemtičnije opisana u Sekspira, kao ljubomora. Od 37 dramskih dela pet najčešće igranih nose ljubomoru kao osnovni motiv. Zapravo ta «bolest „zelenookog nestvora“ u čiju analizu „ni „današnje medicinsko-psihološke nauke nisu prodrle đublje od Šekspira — javlja se kod velikog dramatičara dizrazitije u periodu od 12 godina kađa je upravo stvarao ta dela.

Dajući amalizu ljubomore u „Vese= lim ženama Vindzorskim“ i zatim u „Mnogo buke ni oko čega“, Javoršek smatra da je veoma važno otkriti neke istine Šekspirovog života baš u ovom periodu u kojem je pesnik osvajajući zakone ljubavne logike ulazio i u duševne zakone ljubomornih. Tako je ljubomora za sada spoljašnja akcija 1 njena mračna i bolesna unutrašnjost nije tako silovito izbila kao kasnije u „Otelu“ — ona se javlja kao slutnja u kojoj je zatajena svirepa intimnost.

Gledajući dakle na ovaj period takozvanog pesimističkog „pesnikovog šivota, sigurno je, da je on nesrećno bio zaljubljen u „svoju đamu“ i isto tako nepristrasno voleo nekog svog rrijatelja. Đogodilo se da &u se ta dva bića zaljubila i Šekspir Je trpeo dvojnu ljubomoru. Zapletenost Šekepirove ljubomore koju je trpeo ujeđno zbog voljenog prijatelja i vo-

ijene žene, odvela ga je u zadnje taine te bolesti. Javoršek donosi i zanimljive izvođe iz raznih savre~-

menih psiholoških teorija o ljubomo ri da bi ih preneo u razmišljanja o Šekspirovim Jljubomornim junacima. Taj raspon slikanja ove bolesti obuhvata skoro sve mogućnosti koje mentalna higijena i medicina poz-

hnaju u svetu ljubomornih. Šekspir je dao primitivnu ljubomoru prevagenog muža (Ford, Klaudio), zatim je stvorio uveličanu i tamnu sliku ljuĐomornog Troila, koji, nije samo simonim za vemost, već je svakako majtananiji pesnikov „portret u početku njegovog pesimističkog vremena, U „Otelu“ se popeo do najznačajni je amalize bolesne ljubomore Mojoj je uz sve to dodao Jagovu ljubomoru. Od Jednog koraka ka drugom pokazuje osobine mračnih osećanja razvijajući ih sve više do fanatičnog ludila. U „Cimbelinu“ je stvorio problematiku 1lju-

bomore iz udaljenosti i problematiku sadističke ljubomore.U tom renufku je već znao za jedini lek te strašne bolesti i samoga sebe i svoje junake Je njime uspeo da ozdravi, Konačno u „Zimskoj bajoi“ je upotrebio lek opraštanja kao jedđini lek za ranjemo srce. o

Otuđa 6naga kojom je Šekspir ulazio u problem ljubomore, koja se ističe među svim „drugim „strastima čovekove duše i njegovih oseča= mja, svakako duguje i pesnikovoj dubokoj intimnoj doživijenmosti ljubomore. (LJ. Đ.)

0rK0)

SAVREMENA SOVJETSKA KRITIKA

JULSKI BROJ ovog časopisa u rubrici „Književna Kritika“ donosi polemički članak G. Brovmana „Živi život i normativnost“ u kome on, polemišući sa V. Lašinom, iznosi neka svoja zapažanja o savremenoj &oVjetskoj kritici, On najpre podseća da je na junskom Plenumu partijskih rukovodilaca ukazano na to da je umetnička Kritika neđovoljno principijelna i da je nedovoljno učestvovala u borbi za pravilne idejne puteve razvitka umetnosti socijalističkog Yealizma. Zatim konstatuje da je i u sovjetskoj štampi bio zapažen dosta nizak. iđejno-teoretski nivo kri» tičkih članaka, On kaže da je prošlo vreme kad je bilo utvrđeno kakav treba đa budđe pozitivni heroj, kako treba da izgleda, đa razmišlja, đa go" vori i kako treba da se ponaša u O” voj ili onoj situaciji. Taj kamon po kome je prikazivan život u literaturi i literatura u kritici pripađa prošlosti. Ali posle XX i XXII komgresa

ČASOPISA

Partije „u borbi protiv dogmatizma i ijlustrativnosti, protiv primitivnog i površnog pogleda na umetnost, Kkritičari su shvatili da treba sasvim da se odreknu socijalne analize, idejnomoralnih zahteva, povezivanja literature sa životom, razmatranja njenih problema u svetlu izgradnje komunizma.“ Povodom tvrđnje V.'L,ašina da se analitički metod kritike sastoji u tome da se delo tretira kao odraz živog života koji se neprestano menja i da se iznese W6ud o samom delu i o životu koji je u njemu izražen, autor članka misli da Mvjitičav mora da buđe principijelan u iđejnim zahtevima i moralnim Krite= rijumima, đa poseduje poznavanje Žživota, marksističko shvatanje njegovih socijalnih zakona, da ovlađa umetničkim osećanjem i ukusom. On ne može da crpe svoja znanja samo iz dela koja proučava. U tom, slučaju kritičar bi bio samo naivni tumač dela, lišen prava i mogućnosti da ukaže umetniku na ođređene idejnoestetičke zahteve, đa ga poveđe za sobom, da promeni pogrešan pravac njegoVog umetničkog puta.

Brovman se ne slaže s Lašinim ni u tome da savremena sovjetska proza trpi od normativnosti, mada priznaje, „ima kod mas knjiga u Kkojima. umesto živih karaktera postoje geometrijske šeme“, Govoreći o Krifici on zaključuje da borbu za nabrojene kvalitete ne treba ograničavati „obimom sopstvenih estetičkih shvatanja“. Jer, „vrednost dela treba tražiti u dubini ostvarivanja životnih konflikata, u sintezi socijalnih procesa, u tipizaciji karaktera, u otkrivanju njihovih moralnih osobina, Izražavanje pozitivnog načela svakog naprednog čoveka literatura socijalističkog realizma, prirodno, stavlja u prvi plan. Tražiti idealno u realnom, neobično u običnom, to je jedna od plodotvornih deviza sovjetske literature. No, izgleda, baš takva dela „nenormativna Kritika ubraja u norma– tivna“, (S. B.)

SoveećaČ

NAUKA, ODGOVORNOST I SLOBODA

NEDELJNE novine za kulturu bo= litiku, umetnost i nauku „Nedelja“ (Sonntag), koje izdaje: Nemački kulturbund u Berlinu (NDR), donose u 24. broju pod gornjim naslovom govor Maksa Stenbeka (Max Steenbeck), održan povođom desetogodišnjice postojanja Jenskog kluba. U tome govoru autor kaže da slobođa bez odgovornosti vodi u anarhiju, a odgovornost bez pravog znanja o odnosima, a time i o posledicama, mašeg delanja jest kontrađikcija sebi samoj, dok se pravo znanje o odnošima stiče samo slobođom da se istina traži i izgovara bez pređubeđenja. Lanac bi time bio zatvoren. No isti tai lanac može biti praćen i u suprotnom pravcu. Nauka viđena kao cilj 8amoj sebi, bez jasne svesti o njenom ođgovornom zađatku u l]judskom društvu, ostala bi meobavezna i sa> mo neka vrsta sporta za razmišljanje. Prava odgovornost pretpostavlja slobođu odlučivanja. A sloboda odlučivanja bez znanja bila bi detinjasta.

Autor veli da ne bi znao drugu temu koja bi danas s većim pravom mogla biti stavljena u centar diskusije. U svakom slučaju, lični stav na ovom polju mota svaki pojodinac da stvori po sopstvenoj savesti. Ali savest bez pravog znanja nije ništa do samoobmana, mađa bismo baš tu rađo hteli sebe same da slažemo. Budući se od nekog dela u lancu mora poći, Stenbek to čini kod pitanja o zadatku i odgovornosti nauke i kaže da život mođernog društva karakteriše to što naučni metodi prodiru svuđa u nova područja, tako da subjektivna ocena, naslučivavanje i intuicija postepeno bivaju potisnuti pravim sagledanjem „kroz objektivno znanje. Da li pojedinac pozdravlja ovaj razvoj, da li ovo ostvarivanje odbija kao žalosnu debersonalizaciju našeg života ili bi ga možđa rađo viđeo kako na pojedinim podđručjima dela bez uspeha, to ništa ne menja sam dalji hod ovog razvoja. On je potreban da bi se koliko gođ je to mogućno isključile pogrešne odluke koje za sobom povlači nedostatak stvamog uvida; jer pogrešna odluka može danas da ima takva dejstva koja dosežu mnogo dalje nego u pređašnjem svetu, i zato mi imamo ne samo pravo nego i obavezu da svugde i svakad u činimo sve što možemo, kako bismo pogreške ove vrste isključili i unutar i izvan našeg područja.

Velika etička zapovest, izvanređan moralni napor za čoveka našeg oracionalisanog vremena, proističe — po autoru — iz naše mogućnosti da upoznamo svet kako bismo sadili o tačnosti ili besmislenosti svoga delovanja, a da pri tom'ne budemo Upučemi na očitovanja iz iracionnlnih izvora,

Najvažnija pretpostavka za uspeh svakog naučnog istraživanja usmerenog na saznanje jest težnja za istinom, volja da se činjenice vide tačno onakve kakve jesu, nezavisno od toga đa li odgovaraju našim željama. Samo iad — zaključuje Stenbek — možemo očekivati da buđući razvoj sagledamo pravilno i blagovremeno, (A. P.,

IL PONTE

NOVA ITALIJANSKA PROZA

-

AUTOR neđavno objavljene knjige o savremenim italijanskim bprozaistima, Olga Lombardi, već od ranije je poznata po svome gotovo isključivom interesovanju za proizvode i probleme najnovije, posleratne italijanske književnosti. Njeni radovi objavljeni po listovima i časopisima veoma su pozitivno ocenjeni, kao 1 njena Knjiga „Pripoveđači mneorealisti“ iz 1557. godine.

Pisac prikaza u „Mostu“ Silvija Folijero smatra da je i sadašnja knji

Ba u mnogome produžetak one ranije, / to jest da su u njoj izloženi i obraz- ~

loženi neki problemi koji su u onoj bili načeti. Tragajući uglavnom u tri pravca za korenima 1 ciljevima 8&avremenih prozaista ona je tako i podelila svoju knjigu: na „Pre mise“, „Svedočanstva“ i „Lingvistička tra= ganja“. Po njenom mišljenju to su najkarakterističniji momenti, nastali iz jučerašnjih stilističkih preterivanja i hermetičarskih acoltonaie a Ssklo ni da se prilagode objektivnoj real-

„racionalističkom ilominizmu“ koji Olga Lombarđi viđi kođ mladih prozaista više kao dimenziju nego kao težnju. Pri tome se ona ne obazire toliko na godine i književno iskustvo pisaca koliko na dela i sklonosti, posmatrajući prvenstveno u tim rela'cijama termine „nova proza“ i „mlađi Dve osnovne tendencije

prozaisti".

te nove književnosti su po No{kgdm mišljenju moralistika i kritika, koje se ujeđinjuju u nastojanju da se ofkrije smisao istorije. Rađi se dakle o prisustvu čoveka, sa

njegovim opštim problemima 1 ošećanjima, uz jeđan ozbiljan moralni protest, jednu optužbu, jeđan pole-

štvu i njegovim strukturama, Posle, dica Kritičkih tenđencija je izvesna kriza fantazije koja je izgubila svoju kreativnu ulogu i dobila prilično pre zaičan zađatak da reprodukuje ill de. formiše stvarnost. ' |

Pisac prikaza ne odobrava sva shva tanja ove knjige, mađa joj priznanje mnoge vrline | Mmaročito naglašava volju i sposobnost njene autorke da svoje teze izloži na takav način da buđu pristupačne i manje obavešienom čitaocu. Ona smatra đa se u knji zi Lombardijeve očituje jedna neplodna i negativna opreznošt koja do vodi do slepila i, nepoverenja pre-'

· ma nekim suštinskim komponentams

i formama koje cvetaju u savremenom italijanskom romanu i koje ga. uzdižu na evropski nivo, Nabrajajući "osnovne tendence zanemarila je psi. hološku liniju, koja ostaje itekako važna i konkretna potreba naše epohe i koja je, uostalom, vrlo alttivno prisutna u najnovijoj književnosti, Držeći se objektivizma, „dokumenta i istorijskog vremena zaboravila )»e da đokumenat dobija punu definifivnu i dramatsku vrednost tek kad je totalno prelomljen u ljudskoj svesti. Najviše simpatija autorka prikaza ima za treći deo knjige gde se iznose ligvistička traganja u novijoj italijanskoj prozi. I ovđe, međutim, zamera Lombardijevoj izvesnu uskost i jednostranost: zadržavajući se najđuže na odnosu jezika i dijalekta ona uspešno pokazuje na primerima kako se pisac obraća dijalektu kad god oseti potrebu za obnavljanjem | ojačavanjem jezika ali zaboravlja da postoji i đrugi put jezičkog bogaće• nja: put studioznog ili nađahnutog lingvističkog „istraživanja i eksperimentisanja, (T. KJ

U PULI:

PRAVO STANJE DOMAĆEG

Nastavak sa 4. strane

smislu. U Sojinom „„Putu oko sveta“ najbolje je kad nema Nušića, a majlošije kad se u celosti pojavi. Jer, nije mu tu mesto. Trebalo je do kraja bobeći od pisca, pogotovu što se pokazalo da su „begovi“ bili uspeš.i.

On: A ostali?

Ja: Ako izuzmemo nagrađene filmove, njih treba bosebno razmotriti dru gom prilikom (možda kad se pojave u bioskopima), i ako izdvojimo „Muški izlet“ Volfganga Štautea, jer to nije naš reditelj i ne raspravlja naš problem, onda unam ostaje, recimo, jedna žargom-komedija „Lito valovito“, korektna, zatim jedna režiserska parada — „Svanuće“ Nikole Tanhofera, film koji još jednom demonstrira autentičnu filmsku ruku svog autora, bravuroznu veštinu, ali, na žalost, i odgsutnost kriterijuma u izboru teksta, makar i vlastitog. Pa, onda, tu je omnibus „Vrtlog“ sa ovde-onde uspelijim krokijima i idejnim upitnikom (priča o čefniku-ocu i partizanu-sinu) i zatim amatersko vež base u fismu „Izdajnik“ (Kino-klub „Beograd“). Profesionalni amater Rakonjac video je mnogo u Kinoteci, ali, očito, treba da sve to svari i dG SVOje, treba da se sredi i usmeri ha sa> jJržaj a. ne samo ma formu kojom se

zanosi. Ima u tom filmu bpasaža Koji ohrabruju! Ali obeshrabruje tretman naših ilegalaca, jer je to u stilu „kako mali Đokica zamišlja...“ Dalje, zapravo na kraju, jeste „Čovek iz hrastove šume“. Slikar Popović kao da se zaneo svakim kadrom i time se vratio na davnašnje, odavno prevaziđene pozicije: ređao je sliku po sliku, svaku Je kitio i udešavao kao da će na ekranu biti sama. O onoj drugoj strani OVOB filma, već je rečeno, između redova, u saopštenju žirija. Spomenimo još veliku kreaciju Mije Aleksića kome se Atena u mpočelku smejala i dovikivala: „Cule, Cule“, ali ga je kasnije primila 48 kao četnika-koljača, što je glumački podvig.

On: Sve u svemu? |

Ja: Pa, očito, rđavi tekstovi su bili presudni. Režisera ima, slumaca takole, snimatelja pogotovo, i svih ostalih poslenika, ima onog pravog i potrebnog profesionalizma, ali zaboravilo se da ne vredi samo' kako kažeš veći šta kažeš. Jedmo bez drugog ne može. Tja, zaboravilo se! Nije se, u stvari, zaboravilo, nego se izgleda ne može. A hoće se! \

On: Pa ti si sad pesimist! o

Ja: Videćemo to dogodine u Puli.

Ljubomir RADI ČEVIĆ

Rene VELEK

ajočigledniji uzrok jeđnog umetfničkog de-

la jeste njegov tvorac, autor; stoga je obe jašnjavanje književnog đela na osnovu ličnosti i života pisca bilo jedno od najstarijih i majviše korišćenih metođa proučavanja književnosti. .

O biografiji možemo suditi u vezi sa, svetlošću koju baca na sami pesnički proizvod; no možemo je, naravno, braniti i opravdavati kao proučavanje genijalnog „čoveka, njegova moralnog, infelektwalnog i emocionalnog razvoja, proučavanje koje je samo po sebi zanimljivo: konačno, možemo smatrati da biografija, pribavlja građu za, sistematsko proučavanje pesnikove bsihologije i pesničkog procesa,

Ova tri stanovišta treba pažljivo razgraničiti, Za naše shvatanje „nauke o književnosti“ pDđd neposrednog je značaja samo prva, teza, teza da biografija objašnjava i rasvelljava sami pesnički proizvod. Drugo gledište, koje zastupa unutrašnju zanimljivost biografije, pomera središte pažnje ma ljudsku ličnost, Po trećem gledištu, biografija je samo građa, za jednu postojeću ili buđuću mauku, za psihologiju umefničkog stvaranja.

Biografija je prastari književni rod. Pre sve84, ona je — hronološki i logički — đeo istoriografije. Biografija ne povlači nikakvu muetodološku razliku između državnika, generala, arhitekta, advokafa i nekog čoveka koji nema nikakvu javnu ujogu. Zato je ođista zdravo Kolridžovo gledište da bi, istinito prikazan, svaki i najbeznačajniji živof mogao da bude zanimljiv. U očima biografa, pesnik je samo čovek čiji se moralni i intelektualni razvoj, društvena karijera i emocionalni život mogu rekonstruisati i vrednovati na osnovu određenih merila, obično izveđenih iz nekog etičkog sistema ili nekog kođeksa ponašanja. Njegovi tekstovi mogu biografu izgledati kao puke obnarodovane činjenice, kao događaji slićni onima iz života svakog delatnog čoveka. Tako sagleđani, problemi biografovi izjednačuju se sa problemima istoričarevim, Biograf mora da protumači svedočanstva kojima raspolaže, pisma, izjave očevidaca, prisećanja, autobiografske iskaze, i mora da reši pitanja izvornmosfi, pouzdanosti svedoka, i fiome slično. U samom pisanju biografije, on se suoOćava 5 problemima, hronološkog: izlaganja, izbora građe, diskrecije ili otvorenosti, Prilično velik truđ koji se laže u biografiju kao žanr bavi se baš takvim pitanjima, pitanjima koja ni po čemu nisu osobito književna.

Za naš kontekst presudna su dva pitanja u vezi s književnom biografijom. Koliko je pravo biografa da u svoje svrhe koristi dokaznu gradu izvedenu iz samih Kknjiževnih dela? Koliko su rezultati književne biografije korisni i značajni za, ragumevanje samjh Književnih dela? Uglavnom se na oba ova pitanja daje potvrđan odgovor. Takav odgovor na prvo pitanje pretpostavljaju praktično svi biografi koje naročito privlače pesnici, jer ovi, izgleda, nude obilmu dokaznu građu upotrebljivu za pisanje biogra'fije, građu koje ne bi, ilj skoro da ne bi bilo u slučaju mnogih daleko uticajnijih istorijskih ličnosti. No, da li je taj optimizam opravdan?

Moramo azlikovati dva doba čovekova, dva moguća rešenja. Za najveći đeo rane književnosti nemamo nikakvih privatnih svedočanstava na koja, bi se biograf mogao osloniti, Nalazimo samo niz javnih dokumenafa, knjige rođenih, venčanice, pravničke spise, i fome slično, a zatim dokaze o samim delima. Šekspirovu delatnost, na primer, možemo pratiti veoma grubo, a nešto znamo io njegovim novčanim poslovima; no ne raspolažemo apsoluino ničim u obliku pisama, dnevnika, sećanja, sem nekojlikim anegdotama, sumnjive alitentičnosti. Ogroman „trud koji je uložem u proučavanje Šekspirova života pružio je jedva nekoliko književno značajnih rezultata. To su obično hronološke činjenice i razjašnjenja Šekspirova društvenog položaja i veza, Stoga sm uvek omašivali oni koji su se irudili da sačine neku. pravn Šekspirovu bio-

fiju, prikaz njegova etičkog i emocionalnog razvoja: ako su svom predmetu pristupili naučno

PREVEDENI

Književnost

— što je gđica Sperdžin pokušala đa učini u svojoj stuđiji o Šekspirovoj slikovnosti — đohijali su samo spisak beznačajnosti: a, ako su se dramama i sonefima služili nemarno, izmišljali su romansirane biografije poput onih od Georga Brandesa ili Frenka Harisa. Sasvim je pogrešna čitava pretpostavka koja leži u osnovi ovih pokušaja (pretpostavka začeta, verovatno, nekolikim nagoveštajima Hazlita i Šlegela, a prvi put razrađena, prilično obazrivo, u Daudđena). Iz izmišljenih iskaza naročito onih u drami, ne može se izvesti nijedan valjan zaključak u vezi s biografijom pisca. Možemo duboko sumnjati u ispravnost čak i onog uobičajenog pledišta da je Šekspir prošao kroz jedno razdoblje depresije, u kojem je napisao svoje trageđije i gorke komedije, da bi u Buri đošao do spokojstva pomirenosti. Nije očigledno da pisac, kako bi napisao iragediju, mora biti u tragičkom raspoloženju, niti je očigledno da komedije piše samo kad je zađovoljan životom. Nema, naprosto, nikakvih dokaza za Šekspirove patnje. Njemu he možemo pripisati odgovornost za Timonove ili Magbetove poglede na svet, kao što ne možema smatrati da on deli gsleđišta MDola Teršita ili Jaga. Neosnovano je verovati đa Prospero govori kao Šekspir: piscima se ne mogu pripisivati ideje, osećanja, mišljenja, vrline i mane njihovih junaka, A to važi me samo za dramske karaktere ili likove u romanu već i za ja u lirskoj pesmi. Odnos između ličnog života piscem i njegova dela nije prosti odnos uzroka i posledice. Pobotrnici biografskog metoda „prigovaraće. međutim, ovim tvrdnjama, Reći će da okolnosti nisu iste kao u Šekspirovo vreme. Za mnoge pesnike sakupljena je obilna, biografska ·'đokazna građa, jer su pesnici populi Miltona, Popa, Getea, Vordsvorta ili Bajrona postali svesni sebe, bočeli o sebi da misle kao o živima u očima potomaka, te ostavili brojne autobiografske iskaze, kao god Što su uveliko privlačili pažnju savremenika. Biografski pristup izgleda sada lak, jer život i delo jednog pesnika možemo uzajamno proveravati. Zaista, tai pristup izaziva i zahteva sami pesnik, naročito pesnik romantičar, koji piše o sebi i svojim najdubljim osećanjima, Da čak — poput Bajrona — širom Evrope nosi „Sjaj svog okrvavljenog srca“. Ti pesnici govore o sebi ne samo u privatnim pismima, dnevnicima. i autobiografijama već i u svojim najformal nijim izjavama. Vordsvortov Prelid je izričita autobiografija. Te izjave pesnika — koje se, ponekad, sadržinom, pa ni tonom ne razlikuju od

- njihove lične prepiske — teško je, izgleda, ne

uzeti takve kakve su, čak i ako poeziju ne {umačimo onako kako fo čini pesnik, koji ju je, sa svoje strane — da se poslužimo čuvenim Geteovim izrazom — sagledao kao „odlomke velike ispovesti“.

Treba, svakako, da povučemo razliku izme“ đu dva fipa pesnika — objektivnog i subjektivnog; prvi tip predstavljaju oni koji, poput Kifsa i T. S, Eliota, naglašavaju pesnikovu „negafivnu sposobnost“, njegovu ofvorenost prema sveiu,

„njegovo poništavanje svoje konkrefne ličnosti;

pesnik suproinog tipa stremi pokazivanju vlastite ličnosti i želi da, nacrta, autoportret, đa 56 ispoveda, da izražava samoga sebe. Tokom veli“ kog dela istorije bio je poznat samo prvi lip pesnika: u delima takvih pesnika lični izraz je neznatan, čak i ako estetska vrednost može biti velika. Kao primeri za ovu vrstu Kumjiževnosti mogu se navesti italijanska n o v e11 e, viteški r0mani, renesansni soneti, elizabetinska đrama. na” luralistički romani i najveći deo narodne poč” zije. : '

No razlika između jednog ličnog iskaza 2Use prenebregne čak ni kod subjektivnog pesnika. u nekom ume*“ničkom delu ne freba i ne može da Wwmetničko delo razlikuje se od knjige mem0o8aT4: dnevnika, ili pisma fime što predstavlja celinu na, sasvim drugoj razini, i sa sasvim druk

KNJIŽEVNE NOVINE