Књижевне новине

a

MIROSLAV ANTIE

A.

Poslednja bajka

(ODNEVNIH", NOVI SAD 1964) 6»

Prvo, i ujedno najmanje što bi se moglo reći o ovim pesmama za decu jeste da su veoma različite, raznovrsne, gOtovO raznorodne. Miroslav Antić je tragao za viđovima poetičnosti karakterističnim za sva-

ki pojedini uzrast; dijapazom tema'

kreće se pri tome od naizgled bezazlenih stihova o mački i mišu (retki su đečji pesnici, od Zmaja do danas, koji su ovu temu izbegli!), pa do pesama o preobražaju dečjeg sveta u svet odras ih, o onom ražđoblju što pređ mlađe koji stupaju, ili tek treba da stupe novim putem, đomnosi mnoge akutne probleme. II upravo ovim posleđnjim stihovima pesnik postiže najvisi domet u ovoj knjizi; blago humori·stički intonirane, vedre i sefne istovremeno, iskrene i „jednostavne, Antićeve pesme iz ciklusa „Prvi tango“ nesumnjivo su svojevrstan

jednom rečju nalazimo zreo umetnički rezultat. Među ovim pesmama mogu se izdvojiti „Pouka“, „Prvi tango“, uvodna pesma zbirke „Prevara“ i naročito „Ljubav“, sa VOjom poukom i porukom:

„Samo ja znam;

nikada više,

nikada više

nećemo se uhvatiti za ruke

ni hodati od ugla do ugia

i pokušavati uzalud da se setimo

dok ćutimo

neče&a vrlo važnog,

nečega tako ogromno važnog,

čega se razdvojeni nikada više nećemo moći setiti.“

Od pesama u ostala dva „gildlusa („Za one kojima čitaju tate 1 mame“ i „Poslednja bajka") mogle bi se tahođe izdvojiti neke koje antologi-

" svojom · prodornom

RENE SAR

Avhipe

KADA JE REČ o mene Šaru, jednom od najzanimljivijih i najvećih savremenih francuskih pesnika, 8BOtovo i neprimetno nameću nam 5eG jednostavnošću stihovi samog autora: „Imamo samo jedno preimućstvo iznad smrti: da se bavimo umetnošću pre nego ona dođe“, kojima bi mogao da počne jJeđan razgovor o egzistenciji stvaranja ne đanas i ne juče, već o jednoj intimnoj uslovljenosti kreacije u svim epohama. Qva iskrenost bivšeg nadreal:ste, no i pesnika koji je iz kruga nadrea!ne čaroliie izašao

zvuk u našoj lirici. Dok u stihovima namenjenim · najmlađim čitaocima, i pored autentičnog i prečišćenog svuka, jasnog stila i budne mašte, pesnik dolazi do sličnib rezultata kao još meki savremenici, u stihovima ove — ne više dečje, već pre omladinske — poezije, iz poslednjeg ciklusa zbirke, nalazimo we samo poetičnost jednog perioda miladosti, već | smeo (i uspeo) pokušaj da se zađe u oblast između dečje i čiste lirike, a da se istovremeno prevaziđu uži tematski okviri, da se prevaziđe marafivnost i deklarativnost,

đa zaobiđu, na devojčica“,

he, dečje poezije, diciona!nim

ovom području,

biblioteci", u

nih izdanja

i biografija

odnosom prema stvarnmosli. Jedino izopačavanjie

biografskog metoda može dovesti do toga da najličnija i često sasvim neizvesna svedočanstva o životu nekog pisca postanu glavni pređmet proučavanja, a đa se sama književna dela tumače u sveilosti tih svedočanstava i svrstavaju prema, lestvici sasvim odvojenoj, pa čak i suprofnoj od one koju pribavlja svako icle kritičko proeenjivanje fih dela. Tako Branđes pofsenju,ie Magbefa kao nezanimljivog, jer je avo delo najmanje povezano s njegovom pre{fstavom o Šekspirovoj ličnosti: na isti mačin MKingsmil osufđu,je Arnolđovo delo Sohrab and Rustum (5 uhrab i Rustem).

Kađ jedno umelničko delo čak i sadrži clemente za koje se pouzdano može utvyrditi da su bjografski, ti će elementi u njemu biti tako prerazvrstani i preuobličeni da gube Bve svoje DOsebno lično značenje i postaju isključivo konkretna ljudska građa, celinski elementi dela. Ramon Fernandez je ovo veoma ubedljivo obrazložio u vezi sa Slendalom. Dž, V. Mejer, pak, pokazao je koliko se Vordsvortov neosporno autobiografski Preliđ razlikuje od njegova stvarnog žiyota tokom procesa koji ta pesma navodno opisuje,

Jasno se može dokazali pogrešnost čitavog gledišta da umefnost predstavlja čist i prost samoizraz, prepis ličnih osećanja i iskustava. Čak i kad postoji, prisna veza između umetničkog đela i autorova života nikad se ne sme tumačiti u smislu đa je umefničko delo puka kopija živofa. Biografskim pristupom zanemaruje se činjenica da umetničko delo nije prosto otelovljenje iskustva, već da je uvek zadnje umet!ničko đelo u njzu takvih dela; ono je drama, roman, pesma, i određeno je — ukoliko je uopšte određeno — književnom frađicijom i khonvemcijom. Biografski pristup zbilja otežava pravilno shvatanje Rhhnjiževnog proceša, Jer razbija po. -HSVJA TAOBO[fU '“DA1SMNDS! Bo)ieESA vAOoB9fu vefio

již tradicije, szamenjujući ovu Ži-

redak književne ) iednog pojedinca. Biografski priPRVO pad Lai M Sv noslavne psiholo-

stup zanemarvje i sasvim djed

ške činjenice, Umetničko delo pre može da 08: lovi autoroy „san“ megoli njegov LBtVar ni 0 Pob ono može da predstavlja „masku ? SHHUČODEI iza koje se krije stvarna osoba, ili može đa 1 e slika života iz kojeg autor želi da pobegne. ta. više, ne smenio zaboraviti da u vezi sa PSI. umetnošću umefnik možc drugčije đa POTae | šiyot: da, stvarna iskustva može da vidi Si Šor višta njihove primene M književnosti i žd oki, fe doživeti delimice već uobličena umeln

trađicijama i predrasudanta.

Nužno je zaključiti da biografsko tumačenje i

hteva bri-

korišćenie svakog umetničkog dela za, i

šljivo irivanle i proveravanje svakog slučaja / delo nije biografsko

napose, budući da umetničko anja moramo svedočanstvo, Pod ozbiljan RAK i 3 a f Tra-

st ivot Trejernoyv d O O Odi Dž. G. Vejd, gde je svaki iskaz

u njegovim pesma uzet kao dojieyi3 roaiska istina, kao i mnoge knjige o a o TaBronte, u kojima su naprosto BriDiajU IV susi iz Džejn E jr ili vilete, Eo iii knjigu Život i željena smr ERI Bronte od Virdžinije Mur, 5018 S UO Emili morala iskusiti strasti TOSE pi O ao i druge knjige u kojima 5e tvr 0 : Sa: ske visove nije mogla napisa Pai Otto. pravi autor mora, biti Patrik, brat sesta COSMIA te . Upravo ovaj tip obrazloženja navodio .

: : rao posetiti Italie : ie a BeksPpkat, vojnik, učitelj, , da,

biti advokat, ed zemljoradnik, Blen Teri dala je Bate tead0a, razan odgovor obrazloživši đa je * , ı no istim merilima, morao

biti žena. No, reći će neko, takvi primeri pretenciozne gluposti ne oslobađaj

nosti u u nas problema i| književnosti. Čitamo Dantea, Getea ili. Tolstoja i znamo đa se iza del

a malazi odredena ličnost,

KNJIŽEVNE NOVINE

čari dečje poezije neće moći olako Takve su pesme „Jed„Poslednja „DMluzička bajka“, „Jesen“ i još neorijentisane prema onom koji načinom

Polava Antićeve ediciji dih“, vredna je pažnje Rhao pokušaj da se ova visila popularnih broširaiskoristi, mlađim čitaocima pružila odgovarajuća Jektira. (L. Š.)

bajka“, njena u nama u ženog života,

Barova metamorfoza bravuroznih nadrealističk'h operacija u manje interesantne alističke i realne principe.

nizu raskiđa sa trapevanja na zbirke u „Roto „Rađost mla-

dotvorne škole zarad

hako bi 5e bila manje bolna,

Preveo Aleksandar |I. SPASIĆ

Među tekstovima jednog pisca posloji nesumnjiva fizionomička, sličnost, Mogli bismo se, medulim, upitati đa li ne bi bilo bolje povući oštru granicu između empirijske ličnosti i đela, koje je „lično“ samo u metaforičkom smislu. U- delu Miltona ili KMilsa postoji neko svojstvo koje bismo mogli nazvati „milfonovskim“ ili „kitsovskim", No to se svojstvo može određiti na osnovu samih dela, dok ne mora biti mogućno dokučiti ga na osnovu čisto biografske građe, Šta je „vergilijevsko“ ili „šekspirovsko“ znamo iako ne posedujemo nikakvo odista određeno biopgrafsko znanje o toj dvojici velikih pesnika, Ipak, postoje spojni beočuzi, sličnosti, prikrivene naličnosti, preokrenuti odrazi. Pesnikovo delo može biti maska, dramatizovana konvencionalizacija; no ono je često konvencionalizacija njegova vlastitog iskustva, njegova vlastitog života. Ako se pomenute razlike osećaju, biografsko proučavanje može biti korisno. Ono, pre svega, ima nesumn/jivg egzegetičku vrednost: njime. se može objasniti velika većina aluzija, pa, čak i običnih reči u delu jednog pisca. Biografski okvir pomoći će nam, fakođe, pri prouavanju majočiglednijih strogo razvojnih problema, istorije književnosti — ilžspona, sazrevanja i mogtćnog opadanja ume{nosti jednog autora. Biografija, isto tako, nagomilava građu za druga pitanja književne istorije — ma primer, načitanost određenog pesnika, njegove veze sa ljuđima od pera, njegova putovanja, pejzaže i građove koje je video i nm kojima je živeo; a sva ta pitanja mogu donekle rasvetliti književnu istoriju — ·<ćwĆo jest, trađiciju usred koje se faj pesnik mašao, uticaje pod kojima se uobličio, građu koju je koristio. i Međutim, ma koliko đa jie u ovim pogledima značajna, biografiji je, izgleda, opasno” pripisivati ikakav poseban kritički značaj, Nikakva biografska dokazna građa ne može da izmeni kritičko vrednovanje, niti može da utiče ma nju. Često navođeno merilo „iskrenosti“ iz osnova je pogrešno ako se njime književnost pro cenjuje s obzirom na biografsku istinitost, na saglasnost sa spoliašnjim osveđočenjima autorovih iskustava ili osećanja. Između „iskrenosti“ i umetničke vređnosti nema nikakve veze, Tačnost ovog iskaza dovolino dokazuju sveske ljubavne poezije koje su, samrinmo osećajući, grešno ispisali maloletnici, kao i sumorni (mađa vatreno preživljeni) religijski stihovi ko,u ispunjavaju biblioteke, Bajronova pesma „Pare Thee Well..“ („Zbogom, draga...“) nije ni bolja ni gora zalio što pesnik njome ·dramatizuje svoj stvarni odnos prema, supruzi, niti je, kako misli Pol Kimer Mor, „odista žalosno“ što izvesni rukopisi ne pokazuju iragove suza koje su, prema spisu Memoranđa (Beleške) Tomasa Mura, pale na njih, Hnjiževno delo posloji; prolivene ili neprolivene suze i lične emopvije ne- stale su i ne mogu, nili treba, da se obnove.

BELBŠKA O PISCU

Profešor Rene Velek (Renć Wellek) rođen je u Beču, u češkoj porodici, 1903. godine. Studirao je na praškom univerzitetu, gdđe je i doktorirao 1926, a već sledeće godine našao se u Sjedinjenim Državama. Predavao je na uni-

• verzitetima u Prinstonu, Pragu, Londonu i Ajovi, a od 1046, nalazi se na Univerzitetu Jejl, gde je glavni profesor za uporednu Kknjiževnost. Autor je sledećih dela: Immanuel Kant in Knglanđ (Imanuel Kant u Engleskoj, 1931), The Rise of English Literary History (Rađađanje englesMe književne istorije, 1941), Theory of Literature (Teorija književnosti, nom Vorenom, 1949) i A History of Modern Criticism (Istorija moderne kritike, u četiri knjige, od kojih su do sada izišle dve), Godime 1951. i 1956. primio je Gugenhajmovu na-

gradu. — OVaj tekst je sedma glava njegove Teorije Mnjiževnosti, ili prva glava odeljka koji se bavi odnošima književnosti prema graničnim i srodnim disciplinama, Pomenuto de> lo pojaviće se iđuće zime u izdanju beogradskog preduzeća „Nolit“. .

radi čarolije same, sadrži onu spretnu Žžaoku čije smrtonosno dejstvo oplođava, i čija je moć, nakon pristanka nas kao čitalaca, ponovo sahra-> ime punjijeg tra-

nije promena jezičkih reOna ne znači mapuštanje već osvojenih i gotovo prihvatljivih pozicija jedne ploistine koja bi čije izricanje bi bilo manje naporno i čije prisustvo će biti tokom godina sve manje u-

a e e e a e a e e SSR VV NO NNV a—

sa Osti- ,

lag reči

(OBAGDALA“, RRUŠEVAC, 1964)

očljivo. Šar se menjao jednom abpsolutnom dijalektikom; io je nužna promena stanja, u svakom slučaju snova ožitvorena egzistencija, Težnja ka čistoti, rešenost da se odstrani u najvišoj meri ono što ne pripada poeziji, odustajanje uvek u pravim (no moramo priznati i pogodnim) trenucima od daljeg zalaganja za dovršenom situacijom, no koja Diva dovršena svakog onog časa kada nedorečenost dejstvuje:

„Polja mi rekoše potok A potoci pomenuše polja“.

Radost slike, toliko maglašena u pojeđinim pesmama, kod Rene Šara je često samo đeo one velike radosti koja sledi svojom okrutnošću u beskonačnosti za sumnjom koja je porađa i iz koje ona nastaje:

„Obale koje se ugibate pod ukrasima da bi ispunile čitavo ogledalo, pesku na kome mrmori barka što struja tera uvis i gura, ftravo, travo uvek istegnuta,

travo, travo, nikada na miru šta će biti od vaše štićenice u prozirnim burama

kamo je njeno srce strmoglavi“,

(„Pastrmka“)

Poetska sinteza ima svoju relaciju u najnovijoj knjizi Rene Šarove poezije koja je put ka savršenosti u kojoj su znanci jedne mudrosti u isto vreme i obeležja lepote. kojoj weya

služi i biva joj podređena. Mije bes-

misleno reći da je ovaj pesnik u tome odredio punu meru za Sebe, vatvarajući jioš jednom «krug simbola i metaforičnosti koji će nam biti

JIBB O3EPOB:;

NIZOM ČLANARA o pesnicima i poeziji, kao i sađržajnim, lepo napiB5anim pređgovorima, Lav Ozjerov je izbio među veoma zapažene tumače stvaralaštva mnogih ruskih poeta, počev od Konstantina Batjuškova, prethodnika Puškinovog, pa do onih koji 5u i danas aktivni. A to su, pored drugih, Ilja Seljvinski, Ana Ahmatova, Pavel Antokoljski, Vera Zvjagin» ceva, Boris Slucki, Napoređo s ese jem Ozjerov neguje jeđan hibridni ali svakako dobrodošli žanr koji oscilira između Kritike, khmjiževne publicistike i živog razgovora sa čitaocem na temu pesnici i pesniŠtvo. Uostalom, govora i razgovorna intonacija provlači se | kroz Ozjerovljevu esejistiku — kroz njegove obimnije tekstove o znamenitim ruskim pesnicima prošlog veka Batjuškovu, Baratinskom i Tjutčevu, inventivnu „Balađu o Seljvinskom“ td.

Osnovna težnja Lava Ozjerova, koji je i sam pesnik (a poznat je i kao prevodilac poezije), mogla bi se formulisati ovako: ne svođeći rusku poeziju ni na kakav uprošćeni i preko» merno uopšteni zajeđnički imenitelj, izbegavajući pseudopopularizaciju jer ona, u suštini, samo zamagljuje i obezvređuje fenomen Pesništvo, pokazati mnoštvo svetlih i jakih niti Što se provlače od jedne generacije poeti do druge. I tako — osvetliti za čitaoca koji voli stihoye „zemlju ruske poezije“ i prokrstariti, u čitaočevom društvu, njenim raznolikim prostorima. _

Veoma široka skala osećanja i Uunufarnjih doživljaja, produhovljeno interesovanje za Svet i za čoveka u svetu, tanana nijansiranost, snaga emocija koje se ne ograđuju ođ misli, intelektualizam nepomirljiv prema suhom „umovanju“ — to su, poređ niza đrugih, bitna obeležja ruske poezije, kaže Ozjerov. Ukoliko je reč

o humanističkim Sstremljenjima ruske / |

— —— . “...IIiILKccKoc%Z

PIŠU: IVAN ŠOP, ALBKSANDAR

RISTOVIĆ, STANOJLO BOGDANOVIĆ I LAV ZAHAROV

| MO SASA 4 |}:5

KNJIGA

;

ponuđen Mhada to zaželimo. NMjegove reči opčinjavaju svojom jednostavnom i uvek jedinstvenom delotvornošću; one su oni arhipelazi za koje se zalaže pesnik, iz kojih nastaje njegovo Delo, lišeno slabosti obmane, no u isto vreme i njenih preimučstava. To je igra pronicljivih ličnosii, opsenara Kkoji stavljaju na kocku sopstvemi život i čiji nam je trud potreban da bismo i sami, hao saučesnici i oni koji se opredđeljuju, bili napadnuti:

„Pa pošto se treba odreći onog što se ne može zadržati i koje postaje nešto drugo za srce ili protivu njega zaboraviti ga je najbolje“.

* OR #

Mnjige prevoda kod nas skoro da prolaze bez osvrta na rad onoga koji je posređovao između autora | či-

taoca, rdd koji nije mali, nekreat!van i koji nije sveden ma obična transkripciju. Možda bi prikazi pre= veđenih Knjiga morali nužno da sa» drže i deo koji se odnosi na rad prevođilaca. Nikola Trajković je, čini nam se, već stekao renome kao prevodilac novijih francuskih pesnika da bismo o njegovom rađu bili obavezni đa govorimo kao o mnečemg što je novo i samo kao takvo vredno pažnje. Nakon Elijara, Apolinera, Pelsa, Prevera, Aragona, Sandrara i Mišoa, Trajković nam pruža i jeđnog Rene Sara u prevodu gde se adekvatnost izraza, u potpunoj shoro čuđdesnoj} harmoniji, vezuje i izjednačava sa poctskim „govorom. Ono što je Pešić učinio sa dJesenjinom, stvarajući jedan kongenija:an jezik čija je aufentičnost proverena ! potvrđena na ulficajima u našoj počziji, to je MNMikola Trajković učinio ' sa modernim francuskim pesnicima još jednom, (A. M.) |

Latinska poezija

(„ZORA“, ZAGREB, 1064;

PREVODENJE umetničkog teksta s jednog jezika na drugi, a pogotovu prevođenje poezije, zna se, nezahvalan je posao, Teškoće su utoliko veće i broinije ukoliko su razlike jezićke prirode veće, a kod Nikole Milićevića bile su uvećane ioš i time što je on Sebi stavio u zađatak da rimsku poeziju (Ciceronovog i AVplustovog doba) učini pristupačnom i prihvatijivom današnjem ukusu i duhovnoj klimi, „Zato sam nastojao, kaže on, da ovi stari tekslovi buđu preneseni u posve naravan, jasan i suvremen jezik i poetski govor“, To, u stvari, znači da je on u građenju metričkih oblika imao u viđu ne mutar originala nego samo njegov smiB5ao i Sadržinu, imajući pri tom „5amo književnih, a nikako naučnih pretenzija". Miličćevićev uspeh ima sasvim određeni smisao. Iz njegove se Knjige, koja nije velika po obimu, lako miože naslutiti a često i doživeti jedan Ključali život, pun neizvesnosti | nosređenosti, život živih ljuđi koji traže svoj mir i sreću, koji nastoje da so prema njemu ođređe, da nauče da žive. Život u čitavom rasponu od Lukrecija, koji sa filosofske visine pita

„.zašto, ko podmiren gost,

ne pođeš iz ovog Života? Zašto,

budđa!o, ne kreneš, smirem, na spokoijni ASR Mai odmor? do Horacija koji, ne bez melanholije, priznaje da nije lako kad treba ostaviti i zemlju i kuću i milu ženu,.,,

Paoora no>»ra

muze, neophodno je da se govori ne samo o pesmama MNijekrasova i drugih klasika nego, na primer, i o nekim stihovima Viktora-Velemira Hlebnjikova. U „zemlji poezije“ ima mesta za mnoštvo Yazličitih poetskih zahvata, rešenja, proseđea, i Ozjerov to naglašava ne manje određeno nego neophodnost najobuhvatnijeg, naj kreativnijeg tumačenja pojma savremenost u pesništvu. Ranijih gođina „pojeđini kritičari su kratkovido preporučivali poeziji, kako kaže ovaj pesnik i esejist, „uske tematske sektore“, odbacujući „ogromne svetove tema, likova, intelekta“. Ali čovekova potreba za tim svetovima nije mogla da iščezne, utoliko pre što su „Mesec ı zvezde postali aktuelni u pravom značenju reči“ na očigled celog sveta, tako đa se Savremenost više ne može zamisliti bez njih...

Čitavim svojim smišlom knjiga Lava Ozjerova „Pesnikov rađ” usmerava se širolcom, stvaralačkom, prođubljenom sagleđavanju poetskih vređnosti, težeći onim duhovnim Klimamu u kojima čovek otkriva i doživ-

ljuje pesničku reč kao veliku snagu

Slobode, razumevanja, dobrote. Ova knjiga, koja obuhvata najzapaženije Ozjerovljeve tekstove o pesništvu i pesnicima, sva je u znaku preokupa-

PRIREDIO I PREVEO NIROLA MILIČEVIĆ)

Rečju, ono veliko emotivno i mjsaono blago, pokriveno patinom suvremene rimske civilizacije, snažnije }zbija posle delikaine intervencije Milićevićevog prevoda. Čak ! oni iđeali, stremljenia i uzbuđenje koji su za današnjeg čitaoca izgubili od aktuelnosti i zanimljivosti, imaju draži u nekoj svojoi eBzotičnosti i naivnosti, Pogotovu se to može odnositi na „večne probleme“ ljudSkog roda, na ljubav koja sobom nosi ljubomoru i Smrt koju sobom dđonosi prolaznost, opšta i nezadrživa. Bogatstvo, slava i moć u poređenju sa ovim problemima, postaju prazne i mrtve, slike. Tako su ovi pesnici i mislili i o»ećali. Ali oni su imali svoj svet, svoju svakodnevicu, svoj način izražavanja. Karakteristike ove poezije sm, pre svega, u njenoj „moralno-peđaBoškoj težini“ (Dijemon), u izvesnoj zabavnosti, u njenoj „retoričnošti i realističkoj đeskriptivnoSsti. Bvi ti pcsnici su, po Wojislavu Đuriću, „više kazivali nego sugerirali*. Drugim rečima, ta poezija nije situacija ili emocija sama po sebi nego opis i slika. Lišavati tu sliku nekih njenih specifičnosti (retorike, recimo) koje su, po svoj prilici, odraz rimske psi hologiie i rimskog duha, teško 5e može pravđati ako se ne postigne njihova potpunost i shvatljivost u punom smislu reči. Jer, nije posve igurnmo da se „suština pjes Če epa poruka, može očitoyati iu. gim oblicima a ne samo u ovom prvobitnom, orjginalnom“ kako veruje Nikola Milićević. (5. B.)

(COBETCKIMHIM TIHCATEJIL, MOCHEHBA 1963.)

cije ubeđenjem da je poezija čovekov saputnik. 1 da je ona neophodna, čak sve najneophodnija baš danas, u veku blistavog razvitka nauke i tehnike. Istina, svaki avijatičar viđi prilikom leta iznad Kavkaza znatno veće područje od onoga koje je viđeo Ljermontovljev Demon, ali to ne znači da je on „ponižen, odstranjen, prebačen u rezervu“. Prema Ozjerovljievim rečima, Demon iz poeme velikog pesnika ostaje i za novo čovečanstvo jedno od trajno voljenih poetskih ostvarenja. Isto tako, rađio | televizija nisu učinili Hamleta arhaičnim likom.

Iako knjiga „Pesnikov rad“ đuguje svoj postanak nizu tokstova naplsanih u dužem periođu, ona je unutarnje celovita, zasnovana na jeđinstvenom sistemu pristupanja stvaraocima, stvaralaštvu, pejzažima i bojama „zemlje poezije“, Ipak, nišu syl tekstovi Ozjerova na istom nivom, Na primer, dok esej o Dmitriju Keđrinu (1907—1945) pruža vrlo tananu, majstorsku analjzu niza lirskih i epskih ovaploćenja tema stvaralačkog podviga i lepote u opusu OVOg pesnika, dok ogledi o Nikolaju Asejevu, ILlji Seljvinskom, Ani Ahmatovoj itd, du• blje zahvataju iz složene materije njihovih poema i pesama, đok je književni portret Pavela Antokoljskog veoma upečatljiv, stranice posvećene pesništvu znamenitog Vladimira LuBovSkoja (1901—1957) nisu naročito uspele. Mnogo sugestivnije govori o njegovoj poeziji, jarkoj i smeloj, pesnik Antokoljski u svojoj knjizi e seja „Pesnici i epoha“ (Moskva 1957). Ali celinom knjige „Pesnikov rad“, njenim smislom i opređeljenjem, njenim stilskim odlikama, Lav Oxjerov je svakako mnogo doprineo bogati, joj, emocionalnijoi razmeni mišljenja o fenomenu koji se zove Poezija. Pod perom Lava Ozjerova (pseudonim Lava Adolfovića Goldberga rođenog 1914, godine u Kijevu) „zemlja ruske” poezije“ vidi se kao region koji obeČava putnicima mnoštvo lepih slut» nji, susreta i olkrića, (L, Z.) :