Књижевне новине

Miloš Crni :. | i š Crnjanski: »BOMBARDOVANJE RIMA“ Miloš Crnjanski: „BOMBARDOVANJE RIMA“ Miloš Crnjanski: „BOMBARDOVANJE RIMA“

Nastavak sa 1, strane

nije ni čula, nego da su se us a tala, zub: beleli, usne Voloećieibo ya biKO DN „razumeo nikoga.

vaki je imao taj uti i Doći SVAJM J sak u Rimu te

Pljuštala je samo, glasno, fontana Trevi.

Ja sam tog dana već bio saznao oko podne, za oglas rata. Imao sam o tom informacije, od nekoliko ljuđi, Talijana, i nekoliko žena. Uostalom, i da ih nisam imao, od diplomata, novinara, markiza, imao bih tačnu informaciju od muža one žene, koja je, u kući u kojoj sam stanovao, naše stepenice, prala. On je bio poštar. Kadgod bi Musolini govorio, taj poštar je dobivao naređenje, da bude mrisutanm, ispod balkona Palate Venezia. Ceo Sim je bio pun takvih sitnih opštinskih ćinovnika, koji su bili zvati, da prisustvuju istorijskim trenucima. Kad bi nam njegova žena, poverljivo, saopštila, da joj je muž opomenut, đa tog i tog dana, u toliko i toliko časova, ima da ide tamo, ja sam znao da se mešto krupno sprema. Nije bilo teško doznati, šta, Kađ sam pomenutog dana opet čuo, da je poštar pozvat pred Palatu Veneziju, znao sam da će imati da pljeska, oglasu rata.

Nisam se prevario. Musolini je govorio gomili pod prozorom.

Velike političke partije imale

silno ,

su

· ambiciju, u toj prošloj Evropi, da nji-

hovog govomika sluša što veći broj ljudi. I za oglas rata htele su da imaju što veću gomilu, kao pri nekom plebiscitu. Svi člamovi partije imali su đa prisustvuju.

Posle oglasa rata, međutim, Rim je preživeo prvu noć u ratu, mirno.

- Bombarderi nisu odmah došli.

JEDNOJ PESMI Kavafisa, Ram

je čekao Varvare. A kad nisu

došli, razišao se razočaran, tužno, jer Varvari bi bili, ipak, neko rTešenje. Tako je i Rim, u prvim moćima, posle oglasa rata, živeo u očekivanju. Ja sam se, tih dana, kretao po Rimu, kao neka lutka, u pozorištu lutaka, koje je omiljeno kod Rimljana, i koje deca gledaju na Pinču.

U službi koju vršim u Rimu, za svoju zemlju, ne smem da pokažem, ni žalost, ni radost, ni nmemir. Morao sam da se pretvaram, kad je bila reč o ratu, kao da je to, za moju zemlju, nešto daleko, neshvatljivo, kao da rat može svakom da se desi, ali da to ne može postići i moju zemlju. Imao sam da ponavljam da je moja zemlja ostrvo mira. U uzburkanom moru. Kao što smo, pre toga, ponavljali, da smo svoj mali čun privezali, sigurno, uz veliki brod naših velikih saveznika.

Što. je sve bilo bezmerno glupavo,

"Kao i Talijani, međutim, i mi,,

stranci, u Rimu, ORUOL BOD da 18 neprijatelj tući Rim, već od Pp Borba: obzira na to što bombe mogu pasti i na Papu. Papa je, međutim, pokazao se ono, što se o njemu šapufalo posle u Trasteveru. Da u njemu Rim ima najbolju odbranu od ica) u vazduhu. Ni jedna jedina bomba nije pala na Rim, dok sam bio u Rimu, u ratu. A nije uopšte pala, sve dok rat nije bio pri svršetku.

Samo, to, tih dana, nisam zna0.

Bio sam poslao ženu, u našu Zem” lju, jer nisam hteo da vidi i čuje, kako gomila urla, pred mojim VVOro– rima, i traži Dalmaciju. Nisam e “ da bude u Rimu, bar u početku, ad lešinne žena i dece budu ležale na ro” toaru., Počeo sam bio, međutim, u je slanstvu, krišom da gorim PON M Ž sVog stola, a da u svom stanu DEDGY ljam hranu. Žena mi je ostavila -a : tak, da nađem jednu malu švelju, koja je šila rublje za nju, a koja je negde u Trasteveru,

ma sam imao samo njenu adrot sećao sam se, da je to neka, ne V mlada, uvela, bivša lepotica, skromna i poštena, leoja ima malu ćerku ne: Bde, u Noapolju, u manastiru,

Tad: za nju, | Š

Radila 15 u Rimu, prekodan, š 9: kom manastiru. A noću, da bi št0 | še zaradila, u svom stanu. Pri | više posla nego što je mogla da rvril na vreme. Uzalud sam joj pisao. iS lud sam je i tražio, Poručivao, A E LM zad sam se rešlo, da je potražim U nom stanu. \; La

Čuo sam da Se vraća, dockah, rada u nastiru. i

Rešio s6mi se da je tražim i doe

Bio je drugi, ili treći, đan, BO oglasa Tata, kad sam u njem stan P šao. Večerao sam u restoranu WE je moje društvo brblialo o Tasu i

KNJIŽBMNE NOVINE

dučiju. Rim je te noći bio osvetljen slabo,

Prolazio sam, kao sen, u potpunom mraku, po Trasteveru.

AKO SU TE PRVE NOĆI, posle

oglasa rata, bile mime, Rim je

bio kao naježen, u nekom opštem strahu, od smrti. Kao što je bolesnik, u groznici, topao, pa hladan, ba opet topao, Rim je bio mučen nesanicom i, te noći, kao težak bolesnik u mraiu,

Niko ga nije pitao, da li pristaje đa umre, Jedan čovek je to rešio. Nije bilo lako da nađem kuću, u kojoj je švelja,, Marianna, stanovala, jer je to bila jedna od onih kuća, pod stena-

Miloš CRNJANSKI

ma &Janicula, koje stoje u lavirintu. Srećom, svet je sedeo, i noću, pređ kućom, na trščanim stolicama, koje su jednake u Italiji, i u bogatih i siromašnih. Kad sam za Mariannu pitao, taj svet me je gledao podozrivo. Kad u tim kućama muškarac traži, u to doba, ženu, ne sluti na dobro. Bilo je valjda jeđanaest kađ sam kuću mašao.

Marianna je stanovala visoko, kao što je sirotinja stanovala u Rimu, i u doba Caligulino, a svetiljke, senke, žute, crvene, ljuljale su se sa mnom i kad sam ušao u kapiju. Sve se tu odigravalo u nekoj polutami u kojoj &e, i ljubav, i ubistva, odigravaju, brzo.

Žene su mi se smejale kad sam za stan Marianme pitao.

Do njenog jednosobnog stana, VoOdile su, u vis, teške, kamenite, stepenice, uz koje, ograda, nije 'Šla cela, nego sa prekidima, —i ako su deca trčkarala, i igrala se, po tom stepeništu. Neka su već bila zaspala, bezbrižno.

Kraj sve dreke matera: Goffredo! Amtonio! Maria Grazia! Teresina! Stepenište je bilo slabo osvetljeno.

Stan koji sam, najzad, našao, imao je širom otvorena vrata, a :z njega je zauđarao ugalj, dim, smrad koji pegle imaju, Soba je bila osvetljena jed= nom golom sijalicom, pod RWwojom sam video, uvelu, čupavu, prosedu, glavu Švelje, i njen stas, koji je bio dobar, upadljivo.

Mariama je olizanim prstom birala peglu. MITIONITJOĆ)} + sobe, bio je red pegli, većih i manjih, kao da su neki gvozđeni nakovnji, koji su se poređali da se fociljaju i odvuku i Mariannu. Kad me je primetila, uzviknula je uplašeno, U vratima, u mraku, učinih joj se, kao u panoptikumu. Njeno je lice za ftrenut bilo, sablasno. Moja poseta, kod te udovice, zna=čila je, za nju, veliku nepriliku. Ona se kod mušterija pojavljivala u lepoj haljini, nadodoljena, nafrakana, da bi izgledala lepa, uredna, ugledna, švelja.

Bila je zaprepašćena da je ja, sad, vidim, kao da ima samo košulju. Ja sam se izvinjavao kako sam najbolje znao i umeo, i

Bila je prvo vrisnula, a kad me je poznala, smirila se malo, pa me je molila da sačekam na hodniku, dok se spremi,

Kao svaka žena, koja je počela da vene, ona se sfidela, da više mije ono, što je valjda nekađ bila. Dizala je, očajno, u šakama, nad glavom, svoju

FIT VINA hi Na gvozdenim mnogarima, ma sred

kosu, a previjala se vitko, sa kukovima koji su bili lepi. Meni je sve to bilo smešno i čudno.

Kad se obukla, brzo, izvinjavala se, u sav glas, što porudžbinu nema gotovu, a ponavljala, kako imam tako lepu i dobru ženu, Bojala se da ne izgubi za uvek dobru mušteriju. Zadocnjava, kaže, zna, sa isporukom, i ako radi i danju i noću.

Dok me uvodi u svoju siromašnu sobu, klanja se preda mnom, kao da sam nečastivi, koji joj je došao u posetu, a koga se boji.

Ja se trudim da ne srušim neku peglu.

Ona mi fumači, kako se to desilo, da mi nije odgovarala na pisma, koja sam joj slao. Kako je došlo do toga,

BOMDARDOVANJE RIMA

da nije svršila porudžbinu, i ako je to obećala, mojoj ženi, davno, Obećavala mi je, plačevnim glasom, da će sve, za dan dva, sasvim sigurno, biti gotovo. Ne bi nikako volela, da izgubi tako dobru mušteriju.

Meni sve to nije tako važno, kao mojoj ženi, pa odgovaram švelji, da je nećemo mapustiti, a imam, kažem, pismo, svoje žene, u kom je spisak onoga što je hitno, i onog, što može da

čeka do jeseni. Da sednemo, da joj pročitam to. ARIANNA ONDA, zbunjeno,

kaže da je kao luda ovih dona,

jer joj je dete, u Neapolju, bolesno, a rat je počeo. Strepi pri Dpomisl: da Neapolj ne bombarduju.

Rat je strašan, za onog ko ima decu. I velika nesreća. Che disgrazia, — kaže, — signore, che disgrazia!

U njenoj sobi, ona trčkara uokolo, pa pokušava, da nađe neko mesto, gde bih mogao sesti. Podmeće mi stolicu i namešta mi lampu, a gleda me nekako čudno. Kaže da mi se zaista nije nadala u ovo doba noći. A ima osmeh na licu.

'U njenom stanu je smradno.

Miriše na ugalj, dim, prašinu, znoj.

Prozori su skinuti, ali zatrpani krpama, da se svetlost ne viđi sa ulice, a sve je zastrto, i sto, i stolice, i po= stelja, vešom, koji šije za mušterije. Svuđ leže ženske košulje, kombimei, pižame, gaćice, Neke su presvlake be-

le, skromme, ozbiljme, moralne, koje

se me cepaju lako. Druge košulje se čine providne, svilene, kratke, drske, ne dopiru ni đo kolena, đočigledno. Razapetih po kanapu, ima i gaćica, koje Marianna, preda mnom, salkriva, a među kojima ima nekih, boje ruža, boje pupoljaka, breskvi, bulki, pa i plavih kao cvet u žitu.

Ima ih i ornih od crnih čipaka,

Marianna mi kaže da je kod nje, na žalost, veliki nered.

Da bih švelju umirio, kako tako, ja onda okrećem leđa, celom tom neredu i ona stoji preda mnom, dok ijoj čitam spisak stvari, Kroz zid se čuje, kako neko kašlje, teško, i kako neka deca plaču.

Kao da plaču, zazidana, u zidu.

Švelja mi kaže, zatim, da je za nju strašno, što sam video, kako ona stanuje. Ona krije svoju sirotinju, Mušterije bi je napustile da viđe njenu sobu, ali ona šted:, za ćerčicu, Stranci ne bi imali poverenja, da joj povere svilu, kađ bi videli u kakvom je ćumezu, Ja joj kažem da moja žena, na protiv, nju mnogo hvali, a smatra da

Ću Ia a REG i ui GG a

Florika ŠTEFAN

- Maj 0Dračun 90 begsličmnnjatima

Briga me što Vam ovaj opori glas para uši i tišinu briga me što ste mi madenuli svakojaka imena briga me što putujete po svetlosti sopstvenih soba

a u svet o državnom trošku

briga me što birate društvo za sigurnije perspektive ja ionako amam sve o vama od rođenja do smrti

i možđa ću vam pevati opelo onako kao što opevam ljubav onako kao što opevam zemlju,

i vremenske nepogode

briga me za lišće što svake godine

putuje, istim putem

i briga me još što točite iz šupljeg u bYazmo ovaj život koji se ne meri santimetrom-milimetrom

iP kašikom od tanjira do usta

Doba dan ljigavci sa kičmom, od, gume

jeste li se ikada zapravo Yodili \ i osetili vetay i sunce po licu

okažite dlanove da vidim pruge i autostrađe

snove sanjame uW, barakama ma slamarnici i Dobar dan i koji se ježite kada vam, pomenem MLADOS1 kada ste počeli nositi dugačke pamtalone

da li ste osetili da zemlja raste

i vidik se širi da vam pravi mesto pod suncem? Niste, navavmo, jer su fate i mame kao dobri anđeli čuva bdeli nad vašom pubertetskom, grozmicom, '

sa toplomerom, u Tuci

Uostalom, briga me za sve reči . . kojim me merkate i merite od glave do bete Dok je vas pero dYžim ma gotovs »

poput vojnika pušku u rovu!

ona ne samo radi lepo, vrlo lepo, nego ne ume ni da zaceni. Niko takve rupice, za dugmad, ne ume da radi. Ne valja samo što toliko zadocnjava pri :sporuci.

Možemo li da učinimo nešto za nju, ako Rim bombarduju? ~

Kad je videla da smo zadovoljni sa njom, i da sam veseo, ona se smiruje. naslonjena ma nogare o dasku za Dpcglanje, pa namešta kosu. Njen krupni, tamni, pogled, odmara se sad na meni. Da nije tako uvela, i da joj zubi nisu fako crni, ta sirota žena bila bi još uvek lepa,

Ona me uverava da je moja žena, prema njoj, uvek bila dobra.

Ja joj se ponova izvinjavam što sam joj tako upao u kuću, a ona mi

/

kaže da će i u ratu nastaviti da radi. Osim ako je, u manastiru, časne &sestre, me odrede, na drugi posao,

Ja se onda spremam da pođem i pitam je hoće li da joj se nešto u napred, za veš, isplat:? Hteo sam da vidim kako svet u Rimu živi, — pa neka me izvini, za ovu posetu, u „OVO doba.

Jedna pegla počela je bila da dimi, a Marianna se sagiba, pa se dugo, Oko toga muči. Zatim se, hitro, ispravlja, pa kaže, da ne želi da joj se, ma šta, nesvršeno, plat:. A sve će biti gotovo.

Stojimo zatim u vratima i ja se praštam od nje, a vidim kako su se njene komšike okupile na hodniku, u polumraku, — valjda da viđe, ko je to došao kod švelje, i šta ona radi? Pitam Mariannu, ima li u Rimu nekoga, rođake, koji bi za nju, za slučaj bombardovanja, brinuli?,

,

Ona odmahuje rukom, tužno.

Nema, kaže, nikoga. Imala je dva rođaka, ali su oni već otišli. Već su, negde u Africi. Nikoga nema u Rimu. Čak ni kučeta, ni mačeta. Nepurre uno gatto! Čak ni jednog mačka, kaže.

Njeno je lice tvrdo i tužno, kad se uozbilji,

Takva sam lica, često, sretao, među radnicama, učjteljicama, poštarkama, po Ttaliji. Liči na Matilđu Serrao, ka= čžem u sebi. Na Eleonoru Duse, — kad je počela da stari.

Pošto ne skidam oka sa mje, Mari-

anna se, uz svetlost ručne lampe, mršti. Sirota žena, ko zna šta o meni misli. . Ona želi da me isprati do kapije, da ne padnem, u mraku. Ona me uzima pod ruku, dok me niz stepenice vodi.

U fom frenutku zaurlale su sirene, Odbrane od napada iz vazduha, — koje su lMrlikale po celom Rimu, ali, još strašnije, negde, u našoj blizini: Nastao je pravi pandemonium u kući,

Glas sirena, koje urlaju, odjeluje, jezivo, kroz mrak u Trastevere, Ljudi, žene, deca, počeše da trče po hodniku, da viču, da jure dole sa spratova, Marianna, osvetljena. ručnom lampom, koju je držala u ruci, u tom trenutku liči na Medeju. Kosa joj se bila rasula. Usta su joj otvorena, ali ne može da govori, Stegla me je za ruku i vidim da će da se onesvesti.

Iznenada, kao đa je bila zanemela, pa progovorila, ona počinje đa viče, da treba bežati, dole, u sklonište, u podrumu, a, zatim, počinje zbilja da. trči, niz stepenice, kao luda, Čujem samo kako jauče: Srce Isusovo, gde će pasti, gde će pasti? Cuore di Gesu! Dove scoppiera?

Hoće da kaže, valjda, gde li će prva bomba pasti?

' U gomili ljud:, i žena, i dece, i ja silazim niz stepenice,

Svi silazimo u podrum.

Marianna je bila zastala, iznenađa, pa me sačekuje.

Ona se sva trese od straha.

Pošto sam ja već bio doživeo nešio slično, mirniji sam nego osfal:;, ali me

gomila, kao reka, nosi, i, za čas smo dole, na avliji. Pitam se i sad, kako nismo, strmoglav, sa spratova, pali.

TRENUTKU KAD SMO, ukuća= ni, i ja među ukućanima, do po= druma stigli, sa Monte Mara, velika, amti-aeroplanska, baterija počela je baš, da grmi. A strašno grmi.

Nesrećni ljudi, koji još ne znaju razliku, u zvuku, između topova i bom bi, misle, da to bombe padaju, po ulici, + da će se kuća srušiti, Strašna je gurnjava nastala u vratima gde su silasci u podrum,

Što je najgore, sve se to odigrava u polumralku,

Vidim jednog čoveka, polugolog, u Rkošulii koji pned podrumskim vra tima, izbezumljenc, viče, da se lampa, negde, gasi, Luče! Luče!

On ništa ne vidi, ništa ne čuje, samo ponavlja taj uzvik, vičući, Pošto sam ja već zhao yrazliku između grmljavine topova i bombi koje padaju, ja sam i pri toj gurnjavi pri silasku u podrum, mirniji, nego oslali, Marianna, skoro onesvesla, leži mi ma ruci, a zatim se, iznenada, otima i podiže jednu devojčicu, koja je bila pala na zemlju i bila u opasnosti đa je neko zgazi.

U vratima podruma, jeđan čovek poMušava da gomilu, kao reku, zađrži. To je čovek slabušan, a pri osvetljenju iz podruma, vidi se da nije više ni mlad. Ima crvenu bradđicu, kao neki jarac crveni, a neki, zimski, kaput, na sebi, On se, kao sa morskim talasima, bori, sa gomilom, koja prolazi i koja se gura da što pre siđe. A. viče, držeći se još, jednom rukom, za vrata, i ako se vidi da će pasti: Budimo ljudi! Siamo uomini. Braćo, budimo ljudi! Fratelli! Siamo uomini.

I ako je to sve smešno, u tom trenutku, gomila se malo smiruje, valjđa zato, što joj je preprečio put, i, ona ga, kao reka, odnosi: u podrum, ali je, posle toga, silazak malo lakši. U stvari, gurnjava liči na gurnjave, — ne bez smeha i učtivosti, — kakva se vidi, pri ulasku u busove i tramvaje, u Rimu, na ulici,

Topovska paljba sa Monte Maria, međutim, zaglušuje, reči,

Dotle, bar tako mi se čini, ni jedna bomba još mije pala.

Ostajem zato, sa još dva čoveka, pri ulasku u podrum, na avliji.

Mi smo još videli ogromnu senku francuskih bombardera, koji su nisko proleteli, kao neki gorostasni, slnpi, miševi, pa smo se tek posle toga, i mi, u podrum, sjur:li,

U podrumu je, međutim, malo mirnije, čuju se glasovi, vide lica, jer jedna, gola, lampa, sa ftavanice, svetli. A čuje se i plač, ; O “Az

Protivno mom očekivanju, deca su mnogo mirnija, nego što se misli. Matere ih drže, zagrljene, ma krilu, i pokrivaju 'h svojim felom. Tek tu, na stepenicama, u gužvi, kad su i meni mesta našli, naslutio sam da je podrum mali, a da nas mnogo ima. U grmljavini topova, dole, u podrumu, glasovi nisu jasni, ali pored mene jedna žena, kao izbezumljena, ponavlja, stalno: Gospo moja! Gospo moja! Signora mia! A jeđan debeliko, potpuno obučen, kome znoj sa čela cur:, stoji pored mene, i zadržava one koji &u ušli u podrum, i traže mesto, „bniže, valjda da bi bili sigurniji, On im kao da smo pred nekim opštinskim nužnikom, ponavlia, sa osmehom: Ima vremena gospodo! Ima vremena! Ce tempo, signori! Ce tempo, s;gnori!

Svi smo stešnjeni, Kao sardine u nekoj kutiji, u crvenoj, rimskoj, ciglji. Licem u lice, Dišemo u đah svog suse= da i susedi nam dišu u usta, Artilje= rijska paliba napolju, međutim, grmi.

Vidim samo, širom otvorene, uplašene, ženske oči,

Videvši da je Marianna, sa mnom, da hoće sa mnom da stoji, da govori, jeđan čovek je, uslužno, gura, prema meni, kroz gomila Možda „misli da smo ljubavnici,

Švelja se, međutim, smirila, pa me sad moljaka, da joj oprostim, što sam se, zbog nje, našao u ovom po

drumu, u ovoj „opasnosti, Kao da drugde, po Rimu, ne grmi, Ona i? uzela na ruku jednog mališama, Koji,

pri svakom pucnju topa, gnjura glavu u njene grudi, a zatim jeca. glasno i

Nastavak na 10, strani

~ A