Књижевне новине

LGUDEVIT JONKE,

KNJIŽEVNI JBZIK U TEORIJI

(pZNANJE“, ZAGREB, 1964)

TAKO POSTOJI briličan broj studija, rasprava, članaka 1 raznih drugih naucnih ı popularnih napisa o problemima našeg književnog Jezikma, ipak po sle „Gramatike i stilistike hrvatskoga i srpskoga Književnog jezika“ mome Maretića nismo dobili đelo u ovome veku koje se tako stuđiozno, naučno 1 praktično bavi problemima jezika kako istorijski tako i njegovim savremnim oblikovanjima. Ta se praznina osećala i višestruko odđražavala na, kvalitet naše i pisane i usmene reči. Pisci i kulturni rađnici uopšte prepuštali su se jezičkoj stihiji i ona je u njima oblikovala izražajne forme, koje su više puta, sasvim logično, bivale đeformisane i u mnogome štetile kulturi izraza uopšte. Stuđije o probemima Jezika i jezičke kulture najčešće su izlazile u akađemskim publikacijama koje su uglavnom zatvorenog tipa i rasturaju se samo u najužim „krugovima !aših „velikih centara, Tome svakako freba đođati 1 činjenicu đa je mnajiveći broj tih stađija uglavnom pisam weoma komplikovanom „naučnom „jsparaturom i đa su, kao takve, korisne samo za one čitaoce koji šire poznaju jezičku problematiku i koji su stručnjaci wa jezik. Tzuzetaka svakako ima, ali ih je malo. i

Knjiga prof. Gđr Jonkea „Književni jezik u teoriji i praksi“ svakako zna» či događaji ođ izuzetnog značaja za istoriju našeg jezika i Kmjiževnosti ip đva razloga: prvo, pristupila dje jeziku kao živoj materiji koja, iz da» na u đan menja i usavršava svoje oh

Mke, i đrago, pristupila, je jeziku kao istorijskom nasleđu u kome su Saču“

Yana sva blaga naših narođa, i etnička 1 etička. Knjiga je pođeljena na dva opsežna poglavlja: „Književni jezik đanas“ i „RBnjiževni jezik u 19. stoljeću“, U prvom poglavlju đr Jonke na veoma popularan mačin .govori O problemima, našeg savremenog knji šževnog jezika i ističe kao jedno od centralnih pitanja potrebu stvaranja jeđne jezičke varijante. S obzirom đa je jezik veoma osetljiva „materija i da u sebi sadrži izvanređio supti]nih finesa, a uz to zađire đuboko u intimu čoveka (najjače sredstvo komunikacije), to je đr Jonke veoma oprezno i s mnogo analitičkog smisla i savesti pristupio ovom pitanju. Pre Svega proanalizirao je „pređnosti i nedostatke takvog jeđnog eventualnog pokušaja, Činjenica je, prema rečima, dr Jonkea, da sađašnje dve varijante isto toliko opravđavaju sebe koliko i poriču.

Tako dr Jonke tu jeđinstvenoj vaYijanti vidi potencijalnu mogućnost za brži razvoj, kompleksnije bogaćenJe 1 umetničko sazrevanje našeg jezika, on ipak majveći broj Dproblema i pitanja prepušta vremenu kao najstrplivijem i najopreznijem Mritičaru; on je veoma ilustrativno postavio pitanja, obrazložio je suštinu svojih feza ! pređao se amalizi sadašnje situacije nažega jezika, tim što je upozorio đa „treba shvatiti đa su se obađvije varijante organlčTo razvile i da Imaju karakter UusvojJenog književnog jezičkog izraza“, Stoga, preporučuje đr Jonke, treba izbegavati „šdablonsko „unificiranje“

koje ne vođi mičemnm đobrom. Osobito je štetno gleđati, kaže dr donke,

1 PRAKSI

samo na svoj način izražavanja kao književno i jezično opravđan, a na onaj drugi kao na kakav žargon, kako se kadđšto đešava.

Poređ ovih pitanja dr Jonke 6e posebno pozabavio pitanjem Kkombplek• snosti književnog jezika. Analiziraju“ ŠČi ovo pitanje on je izvršio izvesna razgraničenja u shvatanju pojma književni jezik pa Je rekao „đa je književni jezik pročišćen i vrši tip narodnog jezika“, ali đa tu tvrđnju ne smemo primiti kao jedinstvenu kategoriju i đa se pođ pojmom Književni Jezik ne pođrazumeva 8amo Jezik književnosti ! beletristike nego Jezik kulture uopšte, Stoga, đr đonke preporučuje đa kađ govorimo o Kknjičževnom Jeziku moramo govoriti iz aspekta funkcije koju on vrši, U tom slučaju moći ćemo đa sagleđamo kompleksnost književnog jezika, nje govo bogatstvo i njegovu izražajnost.

Uopšte u prvom đelu svoje knjige dr Jonke je đao široke analize teorilskih i praktičnih pitanja savremenog književnog Jezika. Ima wu knjizi mnogo konkretnih primera i uputstava kako treba i me treba pisati i govoriti. Prema tome, praktična strana prvog đela ove knjige je vrlo velika, Uz to, knjiga Je pisana uzornim stilom — jasno i Mkomcizmno, i kao takva pristupačna je I najprosečnijem čitaocu,

U đrugom đelu svoje knjige „Knji“ čževni jezik u 19, stoljeću“ dr Jonke đaje široke analize razvoja našega jezika uopšte, preispituje pojeđina shvatanja i afirmiše one vređnosti na Rojima se zasniva maš savremeni književni jezik. (M. M.)

Preveo Dušan PUVAČIĆ

AKLE, ja viđim ozbiljnog romansijera, kao pisca spremnog da ostane na jednom mestu i stvarno ga upozna. On može,

kao

i sadašnjost tator krstare svetom radi sveže egzotike; neka se romansijer zadovoljava sa »ovđe — i — sada«.

VE jeresi su wprivlačne i ono što

bih mogao zvati »jeres širine« mije izuze-

tak. »Jeres širine« uči važnosti proširenja sadržaja, opterećivanju samog sebe očajnički ftrašenim doživljajem, Mkokainom i singapurskim barovima. Širina je takođe sklona da isključi dubinu.

Dubina je važna — fo je očigledno samo po sebi; ali šta mi podrazumevamo pod dubinom? 'Maslim da, podrazumevamo trošenje svih jezičkih sredstava, kađ se ugleđaju pikavci u pepeljari ili

"jasno svojstvo svetlosti koja blista na bakarnom kotliću — pošto ovo, razume se u mnogome pripađa »ovđe — i — Sada«. Dubina takođe znači kopanje đo moliva ljudske akoije dok se mne đođe do stasisa, mitologije. Zajednički zadaci romansijera, dakle, izgledalo bi đa leže u srođnim oblastima, mita i jezika.

Na, um odmah pada veliki prototip — »Ulis«, usko postavljen u »ovđe — i — sađa« Dablina» 16. juna, 1904. Džojs (Joyce) vabranjuje, samim granicama, svojih referenci, bilo kakvu pobočnu ekspoznciju. On mora đa kopa, i on otkriva temelje mita; on mora da iskorišćava, jezik i, otkrivajući prirodu jezika, dospeva do izvora ljudske misli i akcije. čkopi 0 Gle ZIMI

Džo. e u »Ulisu« s 1 ali je i Ššhalo naturajući svojoj knjizi već po-

i mit. Ovo je, parađoksalno, jedan PORTA 5, sada«, uzimanje onog2 što je već ovde, čekanje đa se ono iskoristi, mađa vrlo mnogo proizilazi iz tamo (Grčka) i onda (pre 3.000 godina). Džon Apdajk (John pda u »Kentauru«, u mnogome je učinio isto; u HE ti skoj Ajris Merđok (Iris Murđoch) više sb: stvaranjem novih mitova, Sam izraz »mit« podra\umeva vidove ljudskog iskustva, koji se ne MOKA Tako izraziti običnim analitičkim jezikom; mitov su izvanredno kompleksne metafore. Iskopavanije

i de — i iz »ovde — i — sađa« metafore za »OV KGB. 7R6bld bi da posluži kao probna, definicija,

šedne od funkoija romansijera.

. MIB TNOST' nije nauka, i čovek mora da e čuva da ne gurne jednu ovakvu Dee granice »uritanske apsurdnosti. Mi OJ

šemo odveć Jako da SevrIĆNČ . ON od

o & | | OC a ršačai 8 i "agonijama knji-

svetu«, pevajući o radostim r Pevnog stvaranja bez ikakve sirove građe. Ali ja

osećam da roman može najpotpunije BOJ :: Je kad je, kao muzika, najmanje Ova. aa svoga sadržaja, Mi nismo sasvim i Po rijanskog doba, kađ je roman bio Saba OEO7 ma, moralni esej, laka poezija — nik. GI nosti oblik po svom sopstvenom pravu. OONODO će najbolje napređovafi kađ mne BOTA 50 ramisli u granicama nekog drugog, RR E sličnog, međijuma. Ako može da se Preiv aa film ili televizijsku dramu, roman je ji.

rid ž što se može prese drama specijalizuje za 0no o: 0 tad bi roman

neti rtikulisanog 8BOVOFA, * Ga ati ono. što se TaĆO O ea. reartikulatornim OVO (EBO a, Gola! še iieri MO sto vi francuski anti-romansijeri, lzahO se već zovu — pisci kao Rob-Grije leta: imaju let) i Natali Sarot (Nathalie BROTAM promišljeno na umu nešto slično ovo iviđno „banalno ograničavanje sadržaja na Dr af avirh deloni »ovde — i — sada«. Nevolia 54 nj tič im njega čini mi se, jeste preokupac!JA Ee 66 Dakle, samog rađi; izgteda da se nišia ne buđe Doma prava rađosi romana, frebalo bi Slike pređstav ljanje statične, gotovo heralđične, 58 od vremena, ljanja, akeije — večnosti BOCU — i — sada« ako hoćete. Ako izgleđa, da u POVC — +0 je čista nema, NEAR zanimljivosti, Pra ' duboko je iluzija. Mnogo zavisi od foga ka . \

čovek spreman da kopa,

KNJIŽEVNE NOMINE

što je Džojs učinio, na kraju samog sebe otuđa izgnati, tako đa, „ovđe — | — sađa“, slika zB= glibljena u pamćenju, postane „tamo — i onda“, U tome nema, ničeg pogrešnog: „ovđe i — sada“ izgnanika, suviše je često nečitljiv, nikađ sasvim asimilovan svet, za koji je najbolje đa ga pisac ne dira, kao što Džojs nije dirao u Trst, Cirih i Pariz.

Važno je da čovek poznaje sadržaj svoga vremena, mesto i ljude tako dobro đa on suštinski ne deluje nepoznato. Tad nema nikakve opasnosti đa, će se čar egzotike (vremena, mesta ili ljudi) izbrisati o tehniku i učiniti je da izgleda, zanimljivija mego što je u stvari, Čak iu đfugim ume{nostima — suštinski manje predstavnim nego što je književnost — postoje iste opasnosti i iste okolnosti. Van Gogov genije preobražava stolice i suncokrete; manji slikari više su se proslavili po okrvavljenosti svojih Vaterloa i u njima sagrađenoj pobožnosti Svetlosti sveta. Betovenove simfonijske teme jedva će se držati izvan dela koja su ih preobratila u čuda,

Vrafivši se iz bajnog bekstva u Maleziju, ja nalazim dovoljno građe za svoju prozu u ovom selu, u kući gde sedim i pišem, dok moja žena đole kuva, a pas napolju kevće. Svet nalazi iz-

laz putem radija, TV i novina. Postoje takođe sećanje i imaginaocija. Ja imam dovolino razuma, đa shvatim đa ovo negovanje „ovđe — i sađa“ „kao sredstva istraživanja mita i iskoriščavanja jezika ne predstavlja, nikako, celokupnost romana. Član biblioteke ili kupac džepnih izdanja u kioscima na železničkoj stanici, u svakom slučaju, ne žele tu vrstu romana; oni žele eskapističku fantaziju, slike strasnosti, adrenalin. Njemu se fe stvari, surogati života, moraju pružiti.

Ipak zar se ne možemo nadati da će jednog dana, možđa, doći do buđenja ponovnog interesovanja za roman kao literaturu? Literatura, konačno, nije onanistički mali zatvoreni svet; njen zađatak je da podiže život, objašnjava, ga, iz neshvatljivog kuljanja stvara pojmljive slike. Ona mora đa stvara neobično iz običnog, izmirujući nas sa „ovđe —i — sada“. A „ovđe — i — sađa“, kad đobro promislite, jeste sve što stvarno posedujemo.

Tntoni Berdžis (Anthony Burges8), čiji esej objavijujemo u ovom broju, važi za jednog od najistaknutijih savremenih „engleskih romansijera („Oskudno seme“, Med za medvede“,

| „Ništa poput 6umca“). Ksej „Romansijer i sadašnjost“ objavljen je u „The New Vork 'Times Book Review“ od 19. jula pođ naslovom „A Novelisb s Sources Are Myth Langauge and the Here-and-Now“, 8 y

MILAN TREŠNJIC

IBGENDE OBAVEŠTAJNE

(„Kosmo5“, Beograd 19064)

U OVIM LEGENDAMA nema, u stvari, ničeg legenđarnog ili fantastičnog; u njima se govori o ljuđima čiji je posao bezbeđnost zajednice i borba protiv neprijatelja koji iz različitih pobuđa rađe protiv zemlje ili dolaze u sukob 5a zakonom. Milan 'Trrešnjić, i sam učesnik u ovim zbivanjima, vešto i nenametljivo priča zgođe i nezgođe pripadnika službe bezbednosti. Za razliku od uvozne li-

\erature ovoga Žanra, on me stvara

nikakve iđealne i iđealizirane juna-

ke, već tb svim protagonistima ovih uzbuđiljivih zbivanja gleđa u prvom ređu ljuđe, službenike na đužnosti, a isti takav Stav išpoljava i prema protivnicima, tragajući za uzrokom njihovih postupaka i đeformacija. Autor ume da ođrži temperaturu pričanja, da do samog Kraja drži čita» oća u napetosti, đa Svoje pričanje začini efektnim humorom, đa u nama pobudi interesovanje i razumevanje, kađa je potrebno, ukratko, ume đa spretno izloži fabulu i da uspostavi manje ili više prisan kontakt sa čitaocem. Neki ođ ovih zapisa vezani su za ratne đane i čini se đa su baš ovakvi odlomci najuspelijl. To je đobrim đelom i razumljivo; u vreme kađa se rađilo o ljuđskim životima, kađa 5u borbe sa neprijateljem bile svakodnevne, uloga obaveštajne službe bi-

„neprevedene knjige

Ja Je neocenjiva, Kađa. govori o rasMKrinkavanju i hvatanju meprijateljskih špijuna ubačenih' u partizanske Teđove, Milan 'Trešnjić piše izuzetno zrelo, sveže i poletno. „Zagonetnj tehničar“, „Zlatna amajlija", „Volođa, stariji lajtnant“ i „Crveni džemper“ uveravaju nas u to. Od zapisa Vezanih za pošsleratne događaje ističe se „Moja „điplomatska“ misija“ (sa Drimetnim „humorističkim „prizvukom), „Zatvorenik iz šobe 3“ i naročito „Mogao sam postati špijun“.

Zapisi Milana 'Trešnjića, feljtonistički intonirani, puni autentičnih po»

đataka, ispričani živo i lako, pređstavljaju onu literaturu koja se uvek

čita sa zađovoljstvom. Povremeno oni pružaju. i nešto više — posebno u

opisu lica i đogađaja vezanih za ratne đane, Mao ispunjavanje đuga i pođsečanje na jeđan viđ borbe. (I. 8,

LEŠER KOLAKOVSKI

FILOZOFSKI HSEJI

(PREVEO SVETOZAR NIKOLIC, WOwVODNU STUDIJU NAPISAO SVRTA LURIC; „NOLIT“, BBOGRAD 1964)

U BLOBODNIJOJ atmosferi koja je počeia štrujati posle XX i XXII kongresa KPSS izbilo je na površimu ime jeđnog mlađog poljskog filozofa, pripadnika, one „generacije koja je stekla svoje filozofsko Oobrazovanje i u kulturni život ušla tek posle drugog Svetskog rata. To je Ime Lešeka Kolakovskog, pisca čiji Je izbor eseja na našem jeziku izđala izđavačka Kuća, „Nolit“, Upoznavanje sa nekim ođ rađova OVOE poznatog i veoma plođnog filozofBkog radnika „predstavljaće za mnašeg čitaoca prijatno iznenađenje. On će wu „Filozofskim „esejima“ otkriti, suprotno svim očekivanjima, jeđnog pasioniranog filozofskog «stvaraoca. koji ne samo da misli svojom glavom — Kvalitet koji bi već sam po Sebi bio đovoljan s obzirom da smo se do sađa u zemljama Istočne Evrope sš&retall uglavnom BR filozofima tipa Todora Pavlova — nego se hvata wu koštac sa najtežim problemima savremene filozofije.

U svojim stuđijama Lešek KolaRkovski iđe dalje ođ čiste megacije mođerne filozofije, On u filozofskim iđejama našeg vremena, kao na Dprimer u personalizmu, često pokušava đa nađe ono „racionalno jezgro“, onu istinu Roja leži u osnovi svakog filozofskog učenja, ma kako ono bilo idćalističko ili izgleđalo „iđejno i politički reakoionarno, Ovaj i ova-

PIŠU! MILIVOJE MARKOVIĆ, SANDAR A, MILJKOVIĆ I MIODRAG ŠIJAKOVIĆ

kav njegov stav — Koji je u osnovi pozitiVan — wvršćule Kolakovskog među one filozofe čija razmatranja treba uzimati ozbiljno — iako njegovim shvatanjima izvanređno pristaju reči kojima še poslužio Sveta Lukić đa bi našim čitaocima olakšao razumevanje „Kolakovskog, na ime đa je to „otvorena filozofija“ kola je još u „tu usponu“,

No, posle ovog niza pohvala treba staviti | nekoliko primeđaba.

Tako Je Kolakovski jeđan ođ retkih

među filozofskim rađnicima iz Istoč« ne Evrope koji #u ođlučno antiđogmatično orijentisani, ipak se mestimično oseća đa je svoje filozofsko obrazovanje sticao u eri kađa su staljinističke iđeje suvereno vVlađale u svim oblastima đuhovne BK“ tivnosti i kađa su reči A. A. Zdanova i stavovi izneti u „Malom fillogofskom rečniku“ u ređakciji Juđina 1 Rozentala bili prihvatani bez re zerve, Ima u njegovim esejima mesta gđe se autor uopšte ne upušta u to đa otkrije „racionalno jezgro“ u učenjima pojeđinih filozofa (na primer u Džemsovom pragmatističkom shvatanju istine), već se Ošeća đa ođ samog početka iđe na to đa ih diskvalifikule — verovatno samo zato Što je takav stav prema njima u jednom momentu imao ! neko ođ klasika marksizma-lenjinizma, Srećom, ovakva. mesta su relativno Yetka, i zato ova knjiga zaslužuje punu pažfiju naših čitalaca.

Lep I gotovo esejističkim stilom pi han tekst Kolakovskog pojavljnje se na mašem jeziku u izvrsnom pre vođu Svetozara Nikolića, (A. A, M.)

IVAN ŠOP, ALEK-

noces Gasavpr: 25D"UB Fealisme sans rivageSć* iva, vas,»

FRANCUSKI MARKESIST Rože Garođi vrlo je uficajna ličnost u savremenoj filozofiji. Dosađ je objavio ovo delo: „Francuski „izvori maučnog socijalizma“ (1949) „Gramatika, slobođe“ {1950), „Materijalistička teorija saznanja“ (1953), „Slobođa” (sa pređgovorom Morisa Tore%#a, 1955), „MarMsistički humanizam” (pet polemičkih eseja, 195), jeđam pamflet protiv Merloa Pontija, zatim knjigu „Aktuelni problemi mark sizma“, koja ima polemički karakter. Gođine 1960. izđao je brošuru pođ naslovom „Pitanja ZŽanu Polu Sartru sa jeđnim „otvorenim «pismom“, gđe je, posle Z;ukača, pokušao đa sa đruštveno-istorijskog 2a5pekta analizira Sartrov „egzistencijJalizam, pozivajući Sartra đa se pridruži rađničkom pokretu, Valja mabomenuti i to đa su skoro sVe OVe Garodđijeve Knjige preveđene i na rusMi jezik, što je očiti znak da om u Sovjetskom Savezu uživa đobar glas kao marksistički filozof, koji na Sorboni ex cathedra govoTi u ime marksizma,

Najnovija Garođijeva knjiga „O realizmu bez obala“ (naslov je uzet ođ Žilijena Greka) pojavila se prošle gođine u Parizu i izazvala Vrlo šučne polemike; predgovor je napisao pesnik Luj Aragon, koji odmah u početku kaže đa je ova knjiga događaj, jer đolazi kao revizija Milasičnog shvatanja realizma i kao delo jedne „gelovite ličnosti i marksiste koji zna da se prema problemima postavi kako treba, Ti problemi su, u stvari, vrlo značajni za savremenu umetnost, jer ih Garođi rešava implicitno, preko analize značajnih ličnosti savremene umetnosti — Pikasa, Sen-Džon Persa i Kaf{ke.

Ova tri stvaraoca tema «su oVe knjige i njima Garođi pristupa sa novih pozicija, ne da ih negira ili afirmiše, već da protumači njihova dela, đa u njima otkrije nove i i5tinske vrednosti koje ne bi obuhvatilo Mlasično shvatanje realizma. Aragon i Garođi postavljaju isto pitanje: ako đela ovih pisaca, ovih

kumira savremene umetnosti, nisu realistička, u starom smislu ove re-

či, đa li ih onda treba ođbaciti ili ne? Ili, pak, treba, proširiti granice klasičnog realizma i ma savremenu umetnost, na izrazito velike indiviđualnosti u njoj, u prvom ređu na Pikasa, Ren-Džon Persa i Kafku, čije opuse treba prihvatiti jer su ih stvorili ljuđi naše planete, ljuđi koji su doživeli Ili đoživljavaju ovaj svet na ljuđski način i Žive u našoj sređini.

Prvo poglavlje o Pikasu „Garodi ovako počinje: „Da li sam ja stanovnik Marsa?" — pitao je Pikaso pošto je pročitao jeđno đelo posvećeno njemu. Y đao je piscu ovakav savet: „Trebalo je đođati poglavlje Eđe bi se TYeklo: Pablo Pikaso ima takođe dve ruke, dve moge, jednu glavu, nos, srce i potpuno liči na ljudsko biće“,

Garođi već na početku ističe svoju polaznu tačku: ako Su takvi umetnici ljuđi, onđa svu njihovu Umetnost, svako njihovo đelo, treba posmatrati Kroz Tljudsku prizmu i određiti umetnički značaj, svaka Velika umetnost je na svoj način realistička; ona je ođraz onoga što se zbiva na našoj planeti, katkađ metaforički odraz, teško shvatljiv možda, ali uvek sa određenom dGdru-

· Štveno-istorijskdom | pozadinom. Ne smemo se — smatra Garođi — ni suviše. mnogo povođiti za poreklom jednog umetnika, jer, kao Sto znamo, ni Marks ni Engels nisu bili proleteri, a ipak su stvorili najrevolucionarniju „proletersku iđeologiju. Kao veliki umetnik, Pikaso hoće đa modernizuje naše Shvatanje slikarstva, koje se ođ renesanse naovamo uopšte nije izmenilo, i đa slika predmete Kroz prizmu čoveka u pokretu, đa ih raščlani i fiksira

svu njihovu složenost. A Sen-Džon Pers je stvorio poeziju koja je Dpostala sredstvo saznanja i otkrivanja, dakle — više Jeđna etička Kkategorija nego estetska.

U Knjizi je, svakako, najzanimljivije poglavlje o Kafki; ono je i najduže, U socijalističkoj otadžbini o-. vog velikog pisca Već šu se uveliko

izmenila mišljenja o njegovom đelu, što je naročito potvrđeno na neđavnom simpozijumu koji je ođržan u Pragu i na kojem je stotinu marksista iz čitavog sveta uzelo učešća, Na tom simpozijumu je govorio i Garođi, i ta njegova reč je u Stvari bila skica za ovu stuđiju, Poglavlje o Kafki Garođi ovako počinje: „Kafkin svet je samo naš svet. Svet u kome je živeo i koji je konstruisao — to je jeđan te isti svet. To je za” gužljiv svet, đehumaniziran, svet otuđenja...“ Bilo bi dovoljno mavesti citate. iz ove Garođijeve stuđije pa đa se Uuviđi kako je on pristupio Kafkinom opusu, koji smatra najvećim umetničkim đostignuaćem epohe. On a nalizira svaku stranu Kafkine ličnosti, traži društvene komponente u delu, analizira KRafkin ođnos prema ocu, prema verenici koju je napustio, zatim verske akcente i mističnu stranu, ali nikada ne gubeći

iz viđa činjenicu đa je Kafka ve-

liki umetnik, koji je svojom prodornom vizijom fiksirao ovaj svet, kapitalistički pakao, i otuđenu i đekomponovanu ličnost u njemu, Kkoja traži oju autentičnost i svoj ljudski misao, Citava stuđija ima analizatorski karakter | jasno nam govori o tome da je Garođi đobro prostuđirao svu građu i da do dđetalja poznaje i Kafku i njegovo đelo.

Poslednje poglavlje u knjizi je ta- —

kođe veoma zanimljivo; to je, u stvari,

rezime Garodđijevog shvatanja realiema, shvatanja odista smelog, novog —

koje zacelo, marksistička estetika ne može zaobići. U tom smislu, knjiga

Rožea Garodija je odista jeđan zna-.

čajan đogađaj u marksističkoj naUci, jer nam pomaže da bolje shvatimo izvesne savremene umetničke fenomene, izvesne stvaraoce, čija dela nisu uživala naročitu naklonost marksista, Garodi pledira za to đa njihovim đelima treba prići bez pret

hodnog đogmatizma i boz pređra- ·

suđa o Klasičnom realizmu, što je, dakako, velika smetnja da ih shvatimo, primamo i zavolimo. (M. B. 5.)

+ 35