Књижевне новине

OMA Or —. - — —rı S TT S —_ S — TI IU TT SO A — SO A O ya O IR DAAA AA A A AA AAGAAVAV CC O AI O A AAA AAA KA AA AAA GO A

. ju društvo investira određi

Losan | Godina XVI Nova serija

Broj 233 Beograd 2. X 1964. Cena 80 d

erna ie i Ta yaya auu aurea ——erI

KN

LIST

ZA KNJIŽEVNOST,

\

UMETNOST

JIŽEVNE NOVINE

ı ORUŠTVEMA PITANJA

POSLE VIĆI KONGRESA SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE

ULOGA I MESTO KNJIŽEVNIKA u socćijalisličkoj izgradnii

ni referat koji bi bio načinjen

de verovatno na osnovu anal.ze karakterističnih pojava u sferi odnosa o kojima je reč, i iz koga bi se video argumemtiran stav pojedinca ali sigurno i neko moguće opštije mišljenje, otešava nam ali u izvesnom smislu i o= lakšava posao: u svakom slučaju oslobađa nas obaveze da sledimo ma kakvu poštavljenu i dokazivanu misao, i daje nam pravo da se sasvim lično određujemo prema femi koju smo, sa dosta razloga svakako, postavili u sre= dište našeg interesovanja . na ovom kongresu. (...) | U ovoj oblasti večno aktuelnog i večito drukč:jeg odnosa pisca i dru-

CO ŠTO he postoji glav-

_ Btva u celini, određujući se prema. soci~

jalizmu kao prema svome· celokupnom „političkom i ljudskom opredeljenju, duboko zainteresovani za njegov svesfirani razvitak, jer mi smo njegov deo a on je naša sudbina, mi — kao i u svemu drugome — fražimo sopstveni put i sopstveni društveni status, koji ne možemo da preuzmemo i prenesemo niođakle; moramo sami da ga vaspo= stavimo, a to znači da moramo preva=> zići dosadašnju neodređenost i impro= vizaciju, Taj odnos, koji tražimo, u principu je isti kao i status svih rad= nih ljudi u našoj zemlji, normiran odredbama državnog ijstava i Pro= grama SKJ.

„Ne znam da li je to temeljitije u=

· činjeno, ali bi bilo zanimljivo, i koris~

'no, razmotr:ti gde bismo se mi pisci, 1 naše organizacije, i kn Jevnost kao društvenn delafnost, našii u ovim kon= atibucionalnim zakonima koji formu= lišu postojeće stanje i puieve razvitke 'sotijalizma? dJe~vli, recimo, u . slučaju fhjiževnosti i njemih stvaralaca izvršeno oslobađanje rađa? Jesu li šasvim dokinuti najamni odnosi? Da li ostvaTujemo pravo samoupravljanja? Da li kao predstavnici zainteresovane orga= nizacije učestvujemo u upravljanju radnom organizacijom od posebnog društvenog interesa, u ovom slučaju u izdavačkim preduzećima, i ne samo u njima? Da li realizujemo pravo da Uuživamo plodove svoga rađa prema na> čelu: svako prema sposobnosti, svakome prema radu? Da li naš književni rad i rezultati tog rada određuju odgo varajući materijalni položaj i odgovajući društveni: ugled? Da li mi, koji vršimo kulturnu, književnu delatnost imamo isti društveno-ekonomski pološaj i ista prava i obaveze kao i radni ljudi u radnim organizacijama? Da li društvene zajednice obezbeđuju lUuslo-

ve za razvitak književnosti, što je —

36 i sve citirano — ustavna odredba? td

Može izgledati čudno što postavljano ovakva pitanja, Ustavom regulisama, ali mislim da ćemo se složiti da se Ustavom zagarantovane dužnosti imprava ne realizuju potpuno, ili nikako n prakt:čnom rešavanju.

TI možđa baš u tome leži osnovni

„razlog — alo ne i opravdanje — našeg

nedovoljnog učešća — osim putem knjiga. —. u meposrednom društvenom

delovanju. |

ATIM, mi dosađ nismo ni. poku-

šali da bliže određimo međusob>-

ne dužnosti društvene zajednice 1 pisaca, koje proističu iz stvaralačke slobode, 'z administrativno nekanalisane umetničke delatnosti, DOR Će ne ijskim i državnim ustavima, i Ke voosti kao neophodne i korisne društvene delatnosti, veoma specifične forme, naravno. Nismo se dovoljno pofrudđili n: da ukažemo na to šta je knji ževnost, u ovom istorijskom trenufku i' u ovoj političko-društvenoj situa\ : ji, i kakav odnos — kao pravo — NS žemo da uspostavimo na OSsnoVU Tı ih Dozitivnih propisa i soc:jalističkih Te mi. Je li književnost privatna OČUSa nost, koja ne ulazi ni u kakvo DE društveno razmatranie? Je li rad, i i svaki drugi, i proizvod, kao ı Pa drugi, i zato podvrgnut ekonom a zakonima rentabiliteta 1! prođe? Je

i delatnost u koOsobena neproizvodna ena sredstva?

ada je karakSP peđi sobom, sti, sluiz eko-

Pomaio od svega toga, Teristično da se i ovde, n Bovoreći o fenomenu i iema žimo terminima pozajmljen li nomike, ·što znači da pomalo PRO famo uprošćen, neadekvatan na io mišljenja, tuđ Mnjiževnosti. Ali je 2 možda i neizbežno, kad govorimo * Ovog stanovišta, i Pa kad smo već počeli, produžimo tim tuđim rečnikom. Književnost je, Tecimo. neproizvodman ćo1nmfmost knin, kao proizvod, u obliku knjige, postaje

Meša SELIMOVIĆ

predmet privredne delatnosti. U toj protivrečnoj situaciji, „kmjiževnici se odvajaju od svoga dela: oni radom pripadaju neprivrednoj delašjnosti, a njihovo delo privrednoj. To je već moguća klica i jedan od uzročnika malog interesovanja pisca za svoj neposredni društveni uticaj i za dalju sudbinu svoga dela. Delo mu je kupljeno, pod uslovima koje on nije određivao, uvršteno u mehanizam delafnosti radne organizacije, u kojoj on nema prava u upravljanju (čak od desetak članova izdavačkog saveta, samo jedam je obavezno iz društva pisaca), i on se vraća pisanju svoga dela. Praktično, pisac je isključen iz učešća u poslu kojim se bavi čim je njegov rad uobličen u kmji gu, mada je teško naći način da se usklade prava pisca, kao neposrednog

broizvođača, da učestvuje u određivanju uslova svoga rađa, i prava radnog kolektiva da samostalno upravlja svojom radnom organ:zacijom. Možđa se izlaz može tražiti u bližoj saradnji udruženja pisaca i izdavačkih preduzeća, ili u uključivanju pisaca u upravne organe pređuzeća, ali ipak ostaje či” njenica da je književni rad još najam ni, nefinansiran i nepotpomognut ni od sve do završetka, i uvek na vlastiti rizik pisca. Kao što ostaje i problem, kako da pisac, kao proizvo~

đač, ostvari svoje pravo samoupravlja —

nja i da određuje svoje životne i radne uslove, kao svi drugi „radni ljudi,

"a suštinska protivurečja, koja treba postepeno razrešavati, otežana su odmosom s kojim se susrećemo u praksi, TI nije u pitanju samo književni hohorar, koji se rešava beskrajno dugo, tako da postane deplasiran i zastareo čim se približi nekom mogućem rešenju, ni pomicanje ponižavajuće gra nice iznad 7–-10%0 u strukturi „cene knjige, ni malen broj ponovljenih izdanja, niodnos domaćih knjiga među mnogobrojnim stranim, često veoma lošim, u pitanju je odnos prema piscima, koji nije rešen, koji nije određen, koji je neodrživ jer je nepovoljan. Izgleda da pre svega treba da se okrenemo protiv bezvazđušnog prostora i rastresene pažnje koja nas susreće. Pitanja · kulture, pitanja književnosti, za sada su u praksi izvan glavne pažnje.

RPDAVNO, na jednom „autoritaN tivnom skupu poslenika duha,

koje nazivamo kulturnim i javnim radnicima, jeđan učesnik je izneo zanimljivu tezu o tri faze naše revolucije: političkoj, koja je izvršena, industrijskoj koja traje, i kulturnoj koja će doći.

Pomoću te teze mogle bi se objasniti mnoge pojave koje inače teško primamo. i objašnjavamo. Jer, ako je tako, onda je sve u ređu: u jeku trajanja industrijske revolucije sVe QsStalo je izvan osnovnog interesovania. Kultura, prema tome i književnost, živeće na obezbeđenom ratnom ili poluratnom snabdevanju. A kađ dođe željeni, i planirani, period kulturne re-

ei 77 |, 77 eo we 1, ZONA < 7 O

volucije, tađa će se kultura sa periferije pomaknuti u centar, i u tom bla= ženom vremenu svi će naši problemi biti rešeni,

Izvesne, pa i mnoge pojave u našoj društvenoj praksi, mogu navesti na takvu misao. Krute nužde, teškoće koje se javljaju usled „decentralizacije, kao i stinijnost praktičnih rešavanja, u situaciji nevelikih mogućnosti, lako će kod nekih ljudi stvoriti preovladavajuće mišljenje i stvarnu orijentaciju u praksi, đa se kultura žasad ostavi po strani, da postane pričuvna, čekajuća oblast. Ali to nije nikakvo svesno htenje, planirana sukcesija: na Ustav i Program SKJ, u kojima je formulisa> na suština naše revolucije, njeni neposredni zađaci i ciljevi kojima teži, nigde ne govore u tom smislu. Naprotiv, izričito potvrđuju potrebu stvaranja uslova za „slobodan i svestran razvitak“, za stalno razvijanje proizvodnih snaga, nauke, tehnike, kulture, obrazovanja, uporedo. Ni naši najviši ru-> kovodioci nikad nisu drukčije govor:li, Najsvežije nam je u sećanju ono što je drug Tito, između ostalog, rekao

prilikom svoje neđavne posefe Ma đarskoj, đa se o svemu, o svim obla= stima života „mora da vodi računa ako se hoće da „zemlja iđe u pravcu svoje socijalist:čke izgradnje“,

Razumevajjući neophodnost prioritetnih zadataka u složenosti života i njegovih zahteva, moramo smatrati da je revolucija neđeljiva, efikasna samo kad je integralna, stvaralačka samo kađ — uza svu nužnost proferiranja najvažnijih neposrednih zadataka „sve oblast: života vidi i razvija kao neodvojivu celinu. Budućnost me treba da bude izgovor da odgađamo rešavanje naših briga i zađaftaka, ni mrtvi silos živih pitanja. Mi živimo danas, i

Nastavak na 5. strani

aktuelnosi{i

|

NASTAVAK NA 2, STRANI

DANA

e

'Autori nagrađenih i otkupljenih priča na konkursu „Književnih novina“

POŠTO su autori nagrađenih i otkupljenih priča potvrdili svoje autorstvo poslavši nam četvrtu, identičnu kopiju potpisanu punim imenom i prezimenom, objavljujemo konačne rezultate konkursa „Književnih novina“ za kratku priču.

Priču „Sınrt gospođina Goluže“, koja je nagrađena prvom nagradom u iznosu od 100.000 dinara, napisao je Branimir Šćepanović, književnik iz Novog Sada;

priču „Veče“, koja je nagrađena drugom nagrađom wu iznosu od 70.000 dinara, napisao je Živojin Pavlović, knjiševnik. iz Beograđa;

priču „Kiša za utopljenike“, koja je nagrađena frećom nagrađom u iznosu od 40.000 dinara, napisao je Žika Lazić književnik is Beograda.

Otkupljene priče napisali su sledeći autori:

Rađoslav Pajković iz Beograda (priča, „Pas“),

Živojin Pavlović iz Beograda (priča „Rat“),

Miro Glavurtić iz Beograda (priča „Bernardo“),

Aleksanđar Obrenović iz Beograda (priča „Kađenje u našoj đolini“),

Vlađimir Bogđanović iz Beograđa (priča, „Profesor se smešio“),

Ante Kovačević iz Zagreba (priča „Šapat iz tame“),

Tatjana Arambašin iz Pule (priče prOČOnŠI brod“ i „Priče kakve bi žeo“) i i n Gojko Ristić iz Sarajeva (priče „Čovjek čovjeku“ i „Svakodnevna izgnan=

stva“).

'U đanašnjem broju objavljujemo prvonagrađenu priču Branislava Šćepanovića. ı •

Bruka u čast Nušićevog jubileja

SADA JE već definitivno jasno da su svi napori Organizacionog odbora i uprave beogradskog Narodnog pozorišta da se priredi opštejugoslovenska centralna .proslava stogodišnjice rođenja Branislava Nušića bili uzaludni. Višemesečna pregovaranja, đepeširanja i telefonski razgovori nisu mogli da pa» krenu sve republičke pozorišne centre i vodeće kuće da se na dostojan način odđuže ovom velikom komedđiografu koji 'ne predstavlja samo našu skorašnju prošlost nego po mnogo čemu i teatarsku realnost,

POVR :RPO.Z O

Petar

\KO jesenja sezona nije počela

sa velikim premijerama već sta=

rim predstavama, publike ima na pretek, čak i u poslednjim ređovima. U njenim aplauzima punim topline kao đa se iznova rodilo pozorište koje u ovom prijateljskom prihvatanju vidi svoj život i smisao. To nije nikakva površna iluzija već potreba gledaoca i glumca da se ko zna po koji put iznova susretnu i tako potvrđe svoje želje za sjedinjenjem umetnosti i života. Ti divni trenuci izazivaju podjednako poštovanje i onih koji seđe mirno u parteru, i onih što sa uzbuđenjem na sceni igra= ju. Zbog toga se gotovo spontano na= meće pitanje — šta nam sve donose mnogi i mnogi susreti do kojih će doći \ fokom narednih meseci?

Izgleda da se, suđeći bar po reper= toarskim listama, približava kraj shvatanju da je teatar u prvom ređu škola za umetničko opismenjavanje. Veoma malo je, a u nekim kućama uopšte nema, komada čije bi izvođenje trebalo da bude sračunato na najprimitivnije stra=sti gledališta, Isto tako, iščezava opsenarstvo pomođdnih atrakcija pa je veo= ma primetno nastojanje da se glumcima omogući da prvenstveno izražavaju pravu umetnost scene, Otud niz dela zanimljivih i vrednih, neuporedivo više nego u ranijim sezonama, tako da se u izvesnim krugovima već javila sumnja

ATAK

RIŠTU

VOLK

koja prerasta u pretpostavku da se pozorište vraća na neku stvaralačku ravnođušnost, postaje suviše klasično, pa možda i do izvesnog stepena demodirano. EĐUTIM, nema nikakvih ozbiljnih razloga da očekujemo poraz teatra, naročito ne u domenu čiste umetnosti. Pre bi se moglo tvrditi, i to sa dosta sigurnosti, da se pozorište oslobađa svih onih zahteva koji sputavaju njegovu slobodu i odvajaju od pu-

Nastavak na 6, strani

Ali, šta to vređi kad Slovenačko ljudsko gledališče nema itrenuino Nušića na repertoaru, a upravni odbor Mesnog ljubljanskog gledališča nije usvojio predlog direkcije o učestvovanju u ovoj proslavi. Hrvatsko narodno kazalište opet nema na repertoaru kvalitetnu predstavu (!), a Zagrebačko dramsko posle afere sa „Gospođom ministarkom“ nije imalo šta da ponudi. Komedija se prvo obrađovala pozivu a kasnije od njega ođustala opravdavajući se sa sto i jednim razlogom, dok se Srpsko narodno pozorište iz Novog Sa-, da posle svih obećanja na kraju jednostavno povuklo, a teškoća je bilo i sa Skopskim narodnim teatrom itd.

Uglavnom, ispostavilo se đa ne po=stoji raspoloženje, a niti je iko išta određenije učinio da se u ovoj jubilarnoj sezoni pripreme reprezentativne predstave Nušićevih dela. Odjednom kao da su se i oni, koji su do sađa u više navrata potvrdili svoju umešnost da i male jubileje pretvore u spektakularne događaje, uplašili Nušićeve proslave. Možda čudno, ali ne manje istinito i u– pravo ta činjenica svakom ljubitelju teatra veoma teško pada. Pogotovu kada se oživljavaju uspomene na Nušića i s ponosom ističu njegove zasluge za naš teatar i neraskidive veze sa publikom

. kroz više decenija.

Na taj način Nušićeva proslava izmeniće karakter i biće uglavnom beo=gradska, s tim što će sarajevsko Narodno pozorište predstavljati ostale pozorišne centre, a teatar Mossovjeta iz Moskve Nušićeve prijatelje iz inostranstva.

Ovaj đogađaj nema presedana u ištoriji jugoslovenskog teatra i pokazuje krajnju neodgovornost pojedinih pozorišnih uprava. Tokom poslednje decenije slavili smo mnoge manje važne godišnjice i isforsirano im pridavali karakter opštejugoslovenskih proslava, a ovaj jubilej koji je stvarno opštenacionalni po svaku cenu nastojimo da steramo u uske beogradske okvire.

Ova bruka nikom ne služi na čast. Ne znam kako će se teatri opravdati pred javnošću i svojom publikom, razloge bar nije teško izmisliti, ali ostaje nepobitno da se ničim ne mogu odagnati senke sa ovog dragog jubileja. Nušića izneveravamo, mada nam je on u bezbroj prilika pritekao u pomoć i joedini zadržavao publiku u onim kritičnim trenucima kada je oma napuštala teatar, Pr

P.-V;

|

Za književnu ostavštinu Tina Ujevića

NAKLADNIqY ZAVOD „Znanje“ u Zagrebu objavljuje „Sabrana djela“ Tina Ujevića u 17 svezaka, ođ kojih će prvih šest izaći do kraja ove gođine, Bogata Ujevićeva književna 'ostavština (sarajevska, splitska i zagrebačka) najvećim se dijelom nalazi u Institutu za Književnost JAZU, i ta je ostavština dragocjen izvor za kritičko izđanje koje uređuju Dragutin Tadijanović (glavni urednik), Mirosla: Vaupović, Nedđeljko Mihanović i Dubravko Jelčić. Sigurmo je da se kod pojeđinaca ili Ujevićevih prijatelja i znanaca ili drugih, nalazi još poneki rukopis, đokumenat, pismo ili fotografija, koji bi također mogli poslužiti za ovo izđanje. Urednički odbor i Nakladni zavod „Znanje“ stoga apeliraju i mole sve one koji imaju bilo kakvu naprijed spomenutu građu da im je stave na raspolaganje. Budući da je redaktorski rad već poodmakao, molimo da se posjednici Ujevićeve ostavštine jave u najkraćem roku (Zagreb, Ulica socijalističke revolucije 17) da se i ta ostavština uzmogne upotrijebiti u ovom izđanju.

Urednički odbor „Sabranih djela“ Tina Ujevića

Rezolucija. o narednim zadacima Saveza književnika Jugoslavije

NA OSNOVU diskusije i podnijetih prijedloga i mišljenja na Sedmom kongresu, pred nama «stoje sljedeći · zađacj:

1. Naš Savez treba da iskoristi sve mogućnosti za neposredniji društveni utjecaj književnosti, književnika i”·

LIKOVNE PRILOGE IZRADIO BRANKO OMČIKUS