Књижевне новине

NASTAVAK SA 1 STRANE

BG,

književnih organizacija, kao i za stvaranje boljih uslova za književni rad;

2. Organizacije pisaca, u 8#vom Vlastitom interesu treba da aktivno i ne= prestano učestvuju u stvaranju luslova i almosfere, koja bi omogućila da književnost u našoj društvenoj situaćiji postane još potbunije moralni faktor svestranog razvitka našeg dYuštva i čovjeka;

3. Savez Kknjiževnika dužan je da fadi na ostvarivanju prava i obaveza predviđenih „Ustavom i Programom SKJ, a naročito da nastoji riješiti one probleme koji su dosađ zanemarivani i još nijesu poštali oblici naše društvene prakse;

4.. Kongres, na osnovu diskusije, smatra da već fiksirana prava Mnji> ževnhog stvataoća Rkođ nus, kao i tnje= gove obaveze prema društvu, brema našem cilju, humaniziranja čovjeka i života, treba da nađu i svoj praktičan oblik u angažirahju društvenih instru= menata povećanja utjecaja Književne riječi i poboljšanja materijalnog boložaja pisca, Smatramo đa bi na taj način iz stanja normativhnih akata u zajamnost iu ođnošu naše književnosti L našeg društva prešla u situacije ne posrednih društvenih rješenja.

VII kohgres Baveza književnika Jugoslavije

Što znači pisati „popularno“

U NOVOM SADU je izhšao prvi broj časopiša (polumjesečnog) %d naslovom „Spektar, Popularna enciklopedijska re= vija. Nauka, umetnost, biografija, Ootkrića, legende“ (cijena 250 đinata po broju), U prvom broju smo pročitali na posljednje tri stranice popularni čla< nak o Petru II Petroviću Njegošu. Po* pularnmost toga članka (sa slikama) ša>

_ stoji, se-u tome: što 8u u njemu iskriV-ljene i metačno. prikazane: neke opšte „poznate. činjenice iz Njegoševa života i . Što je pisan jezikom kakvim sene piše na našem jezičnom području (npr. „penjao.se u katune“ ili: „Kad umrijem“!). No netačnosti su daleko važnije. Da navedemo hekoliko iz toga kratko na· pisa: „+ | 1. „Prebaci vuneni ogrtač preko ramena“! Po svoj prilici rađi se o struci, a ne o nekom „ogrtaču“, a .shtuka nije bila samo ogrtač,

29. Citira se jednh rečenića iž testa= menta (pod navodnicama) Njegoševa strica. Petra: I., Međutim u tom testa> mentu nema hi traga takvoj ili šličnoj ·rečenici. :

3. Tamo piše: „Porođica Guvernadurovića.. koji su uz mletačku pomoć na„stojali na dođu na vlast“ 1830. godine u ·Crnoj Gori. Na kraju dotičre rečenice

· kaže se đa Je to bilo 1831. godine. Prvo, Guvernađurovići nije prezime, pa se ta yviječ ne piše počethim Vvelikini slovom. Drugo, mletačka država je još

: odavno bila iščezla s granica. Ćrne Go=

· rc i ona hije nikako mogla nekoga u Crnoj Gori pomagati đa dođe na Vlast,

pa ni guvernađuroviće. I treće, to. sve nije bilo 1831. godine, jer je Petar I u-

mro na Lučin-=dan 1830. godine. .

:4, Njegoš nije bio „dečak“ kad. je obukao „zlatnu vlađičansku odeždu“, Jer kad je izabran za .nasljednika bilo mu je 17 godina (1819—1830), a kad je obukao zlatnu .vlađičansku odeždu bilo mu je 20 godina (1813—1839),

I,u jednom i u. drugom.slučaju 6n je bio barem momak, a nikako „dečak“. 5. Njegoš nije vodio svoj narod „u mnoge okršaje“. Istina komandovao je dva puta na bojištima (1832. i 1842), ali u okršaje nije stupao niti ikoga vodio.

6. Njegoš nije nikađ publicirao tekstove koji bi se mogli nazvati „filozofskom prozom“. j

17. Nije tačno da su „iste godine“, tj. 1838, „Četiri kule u stilu feudalnih dvoraća opasale.. podužu zgrađu“, tj. Biljardđu na Cetinju. Te godine nije bila Biljarda naseljena niti je imala, oko 86% be ikakve ograde ili kula.

8. Vukovo djelo o Crnoj Gori nije izdato u Beču 1837. ili bilo koje dru« ge godine.

3. Tzakvih vjerodostojnih dokaza nema da je Njegoš bio uvrijeđen sadržajem Vukove knjige o Crnoj Gori.

10. Njegoš nije imao svoje kuće u Boki Kotorškoj 1850, godine, pa nija mogao & Cetinja „šići u 8voju kuću u Boki Kotorskoj“.

11. U članku 86 kaže: „Kralkho vreme nakon što je napisao oporuku seda na bređ i... otblovi prema Italiji“, pa še odmah naštavlja: „Napulj, bošljednji zimovnik..“ To nije tačno. Njegoš je u Ttaiiji boravio dva puta. Pošto je napisao teštament otplovio je prema Italiji

2

(27. maja 1850), ali se pod kraj juna „vratio natrag u Crnu Goru te je na Cetinju proveo ljeto i veći dio jeseni. Iste te gođine oh je prvih dana novembra otplovio prema Trstu, a odatle se odvezao do Beča odakle je tek 15. decembra otputovao prema Italiji da u Napulju provede zimu 1851,

12. Neistinito je đa je u „avgustu 1851. kucnuo štapom bo lovćenskom kamenu i rekao ljudima oko sebe: „Kad umrijem ovđe ćete me zakopati“. Na Lovćenu je on ođavno bio dao da se sagradi kapela sv. Petra, koju je namijenio sebi za grobnicu, a u avgustu 1851. on je po povratku iz Beča ležao teško bolestan na Cetinju, pa se nije mogao šetati po Lovćenu i kucati po kamenju.

- Pored svih tih netačnosti i prema njima stiliziranih formulacija list donosi i jedan neistinit, jer nije dokumentaran ni savremen, crtež o Njegoševu izboru za gospodara Crne Gore!

Dakle, pisati popularno to znači: netačno i neodređeno.

Lj. Ki,

Tomislav Sabljak: · „Kritičari — plašljivi zečevi?“

„NAPISAO BI kritiku o djelu mekog pisca koji je negdje urednik, direktor, ređaktor ili što ja znam već što sve ne, i pošto si napisao negativnu kritiku, taj pisac prestaje da s tobom razgovara, a poštoji i mogućnost da kodđ log pisca nećeš više nikada ništa štampaii niti objaviti, Lanac negativnih re perkusija nađovezuje se i dalje, i kritičar nikad ne može znati kome se sve zamjerio: ako je pisao pozitivno o nekom piscu, žamjerio se nekom drugom pisću koji o prvom misli da je loš bi= sac, itd. itd. Nakon švega ovog, kad je= dan mladi čovjek živi pod presijom đa će se nekom zamjeriti, pitam se može li še uvijek i kađa vjerovati Wkritičaru? Zar izlaganje opasnošti nije jeđan dio kritičareve funkcije? Zar Be izvan sva“ kodnevnih obaveza prema prijatelju, u= redniku, izdavaču, kumu, članu žirija, ne može Bštvarati kritika u koju će povjerovati i običan čitalac? Kađ izjav“ ljujemo da nećemo pisati kritiku jer se time samo ograđujemo od prijatelja, onda je najbolje ako smo uopće kritičari, da pustimo pero iz ruke i počnemo bisati poeziju, prozu, da bočnemo slikati ili .mođelirali skulpture ili se baviti nečim drugim gdje naš lični pre stiž, naša koža i naša lična Sigurnost neće tako češto dolaziti u pitanje kao u poslu Woji se zove kritika, Naprosto je to potrebno zato što se „plašljiv kritičar“ nikada .neće osloboditi fobije da će od mjegove kritike nastati repeku= sije, da će se netko naći uvrijeđen, pogođen tanetom kritičkog pera koje je u nas već godinama tako tupo đa uopće nikog..i ne pogađa. [...] „. i SBK, kritika:ima zadatak;da selek> cionira iz mnoštva stvorenog ono što je najbitnije za naše vrijeme. i u hašoj konkretnoj književnoj situaciji, te da na taj način stvori neke kategorije vrijednosšti i neke konstante i orijentire koji će biti vođiči kroz gustu šumu 8svakodnevne književne produkcije. smo pod presijom, ako smo plašljivi kakve orijentire možemo onda stvoriti, tko će: nam vjerovati, kakav će biti naš autoritet? Sve su to aktuelna, upravo akutna pitanja naše književnosti i ukoliko ne uspijemo u osnovi postaviti stvari na svoje mjesto, ukoliko ne odstranimo sve bolesti koje ražjedđaju našu književnost, i ako hapokon ne bude mo hačistu 8 tim da je kritika pitanje i žrtvovanja a ne Bamo obaveza prema ovome ili onome, sve dotle ti će problemi zjapiti na #vakom koraku kao laten= tna opasnost da nezajažljivo progutaju sve ono dobro što se u nas ma polju književhosšti štvori. Trn u oku smetat će hamjerniku sve dotle đok ne brogle• daju. i oni kojima je dužnost da sve vide i ocijene „ni po babu ni po stričevima“ već po savjesti, i to savjesti u kolikoj je mjeri pojedini kritičar ima i na koji će je načih izraziti. U tome še baš i ogleda zrelost, moć i utjecaj kritičara i kritike.“ : OR, („Telegram“, 25. IX. 1964)

Razmena poseta urednika „Književnih novina“ . i praških „Literarnih

| novina“

'NA OSNOVU konvencije o kulturnoj saradnji između Čehoslovačke i Jugoslavije organizovana je razmena pose= ta urednika čehoslovačkog lista „Lilerarni novini“ ·i „Književnih novina“. Direkto* i odgovorni urednik našeg lista Tanasije Mlađenović otputovao je u Čehoslovačku gde će provesti petnaest dana kao gost redakcije „Literažnih no vina“. Ovim urednik „Književnih novina“ uzvraća pošelu koju je učinio ıedaktor praškog lista Sergej Mahonjin našoj redakciji u julu meseću,

o Vest iz naše redakcije

Dit MILOŠ IT. BANDIĆ, član ređak= cije i nekadašnji urednik „MKınjiževnih novina“, otbutovao je na duži boraval u Čehošlovačku. Usled toga oh je dao ostavku ma Članstvo u ređakćiji, jer neće biti u mogućnošti đa ispunjava svoje redakcijske obaveze, Redaktija se drugu Banđiću iskreno zahvaljuje na dosađašnjoj saradnji.

Ako:

m emu služe legende ispod slika? Odgovor se čini isuviše prost: „Legende služe objašnjenju sa-

držaja slike, ukazivanju na nešto što slika sama ne kazuje, ili identifikovanju ličnosti ma slici“, Ovo poslednje najčešći je slučaj i veoma je pofrebno kad novinska fotografija prikazuje ne= ku nepoznatu ili manje poznatu oso= bu, a i kad se savršeno poznati likovi zahvaljujući standardima naše cinkografije pojave kao razlivene sive fleke.

Onomađd je u „Borbi“ objavljena jedva takva fotografija (na fri stupca

„uvrh prve strane) sa legendom: „Dru-

govi Edvard, Kardelj, Miha Marinko, Boris KYyajger, Sergej Kajger i Boris Ziherli dolaze na proslavu“. Reč je o proslavi 30-godišnjice IV pokrajinske konferencije KPJ za Sloveniju u Goričanima, ali to ovde nije važno. Važno je da se na slici, uprkos kvalitetu

snimika i klišea, raspoznaju (s leva na”

desno): Boris Ziherl, ba dva neiđentifikovanma čoveka s tamnim šeširima, pa Edvard Kardelj, Sergej Krajger, Miha Marinko i Boris Krajger. Tim redom. A moglo bi i s desna na levo, pa bi onda red bio obrnut, U svakom slučaju, redosled u legendi ne odgovara poretku na slici.

Čemu onda služi legenda ispod slike? Onima koji znaju kako izgledaju Kardelj, Marinko i ostali, legenda nije ni potrebna. Onima koji ne znaju, ili nemaju dovoljno oštar vid, ona služi kao objašnjenje da se Boris Ziherl žove Edvard Kardelj, da se Edvard Kar= delj zove Miha Marinko, da se Sergej Krajger zove Boris Krajger itd. Kako, pak, među „Borbinim“ čitaocima teško da ima takvih koji i na najnejasnijoj fotografiji neće prepoznati lik Edvarđa Kardelja, redosled identifikacije (8 le= va na desno) izmeniće Be utoliko što će Boris Ziherl postati Miha Mauinko i tako dalje redom,

Čemu, dakle, služi takva legenda ispod takve slike? Pronicljivi čitalac dosađ se već dosetio: „Legenđa služi u= tvrđivanju lNijerarhijsko = protokola nog heđa“. Razmišljajući dalje, vero= vatno je zaključio da je takva le= genda nepotrebna, jer je taj redosled već dat u tekstu izveštaja uz koji je slika objavljena,

Pronicljivi čitalac nije u pravu. To jest,on je pogodio nameru sastavljača legende, ali nije pažljivo pročitao izveštaj. U izveštaju stoji: „... ma đa« našnjoj proslavi bili su predsedmik Savežzne skupštine Edvard, Karndelj, potpredsednik. Saveznog izvršnog veća Boris Krajgey, sekretar CK SK Slovenije Miha Marinko, predsednik Skupštine Slovenije Ivan Maček, predsednik Izpršnog veća Slovenije Viktor . Avbelj, preživeli učesnici Konferencije i drugi politički + javni radnici." Tu se, dakle, redosled ne slaže ni s onim u legendi ni s onim (s leva na desno, ili s desna

na marginama štampe

Kosta TIMOTIJEVIĆ

Ko je ko

na slici ?

na levo) na slici. Osim toga, pomenuta su dvojica kojih na fotografiji nema, a nisu pomenuta dvojica kojih na fotografiji ima.

Sve u svemu, čemu služi rečena legenda ispod rečene slike? Pogrešno bi bilo reći da ne služi ničemu. Onaj redak ili dva crnog petita ispod skoro svake novinske fotografije vizuelno slu ži kao neka vrsta postamenta na kome slika počiva — eda ne bi bestežinski lebdđela u tekstu. U našoj dnevnoj štampi neuobičajeno je da se ilustracija pojavljuje bez tipografskog postolja, Tehnički urednik iz svojih tehničkih razloga zahteva legendu, pa se tako red-dva drnog petita stavljaju ispod klišea i kad nemaju ništa da šaopšte. To samo po 6ebi ne bi mi bilo neko veliko zlo, kad aljkavo sročene legende ne bi unosile pometnju i dezinformisale bu bliku, željnu da sazna ili proveri ko je ko ha slici i u našoj stvarnosi.

Nemojte požuriti 8 upadicom: „Ce“ mu tolko vike oko jedne &like?“

Kamo Breće da je jedna! Ispod snimaka Ba prijema, prošlava, plenuma, sve Bu češće legende u kojima ređdosled imena nema veze 8 poretkom na slici, Uzrok je tome dvojak: 8 jedne strane hijerarhijsko>protokolarno na strojenje sastavljača legende, ubeđe= nog da je neđopustivo pomehuti pot-

„predsednika pre predsednika i podse-

kretara pre sekretafa — a s druge straeme Wvesho ili podsvesno verovanje da se takve slike (i legende uz njih) objavljuju isključivo kao danak ne čijem tuđem hijerarhijsko-protokolar~> nom nastrojenju, a da nikog živog (osim onih na slici i njihove najbliže rodbine) ne interesuje ni slika ni legenda i da je stoga svejedno hoće li legenda identifikovati lica s fotografije ili neće,

Delimično je to slučaj i sa odgovarajućim žurnalu, kad spiker saopštava da je „referat na plenumu podmeo (recimo) Mika Tripalo (a za to vreme se na ekranu vide delegati u. dvorani) i da su žatim, u diskusiji učestvovali Latinka Perović (na ekranu Mika 'Tripalo), Tomislav Badovinac (na ekranu · Ivo Andrić) + drugi delegati (na ekranu

storijama u televizijBSkom -

flaša kisele vode, a zatim trolejbus kas= ko promiče ispred zgrade u kojoj se održava plenum)...

Televizija, doduše, ima opravdanje u tome što sastavljač teksta po. pravi= lu nema kad da vidi filmsku storiju, da izmeri vreme i sinhronizuje +hekst sa slikom, pošto mu i vešt o plenumu i film sa plenuma stižu u poslednjem trenutku. Međutim, s opravdanjem ili bez opravdanja, efekat takve storije ravan je efektu onakve slike s legendom: publika može samo da zaključi da nije ni važno identifikuje li tekst ljude na slici ili ne, da uopšte nije važno ni ko je na slici, pa prema tome ni ono što ta slika prati kao ilus« tracija — ukratko, da je sve zajedno suva protokolarija, koju će u novinama jednostavno preskočiti i potražiti sadržajnije štivo, a u televizijskom dnevniku odgledati s četvrtinom pažnje, očekujući nešto lepo i zanimljivo, kao ·špaljivanje budističkih „kaluđera u Sajgonu ili sukob crnaca * molicije u Harlemu.

Ako se, pak, na televiziji tome često ne može pomoći — u novinama može. Treba samo raščistiti dve stvari:

(a) đa li je rubrika uopšte potrebna i da l: je uz nju potrebna ilustracija; ako jeste i ako se na njoj vide rukovodioci (delegati, zvanice itđ), treba u legendi objasniti ko je ko;

(b) da li je uvreda za šefa države, predsednika Skupštine ili Izvršnog veća, ako u legendi ispod slike nije po« menut na čelu, nego na sređini ili na kraju spiska; ako nije, u legenđi ih

valja pobrojati onim redom kako stoje (ili sede) na slici; ako jeste, treba od rukovodilaca zahtevati da se za slika« nje postroje (s leva na desno ili s de» sna na levo) po starešinstvu,

Nekog reda mora da bude,

ŽIVOT OKO NAS

7

LUJUBIŠA MANOJLOVIĆ

POP: 1 BOB

SVOJE Teze o pripremama za

skupštinske izbore Izvršni odbor

Socijalističkog saveza radnog na= rođa Jugoslavije uneo je neke stvari koje predstavljaju izvesnu novost. Takva je, na primer, teža da „izbori između više ravnopravhih kandidata za jedan mandat, kada to žele sami radni ljudi, mogu samo da afirmišu samoupravni sistem i autoritet izbora“.

Pretpostavljam da će sami radni ljudi to češće želeti. Uostalom, i eventualna činjenica o zaljubljenosti radnih ljudi u jednu političku ličnost imaće, mislim, veću vrednost ako radni ljudi to izraze birajući između dve. Izuzetna pažnja koju ćemo svi imati kad je u pitanju Tito i još nekoliko imena najkrupnije ispisanih na zastavama Revolućije ne mora da se proteže na neki suviše širok krug.

Isticanje više kandidata za jedan mandat u Tezama se razmatra 8a puno opreznosti. Imaju se u vidu neki nešporazumi koji tu mogu da se jave. Iameđu ostalog: „U ovakvom načinu kandidovanja može se javljati odbijanje ili nerado prihvatanje kandidature od strane pojedinih kandiđafa na listama sa više kandidata. Zato treba stvarati atmosferu da već samo kandiđovanje u ovakvom širokom i đemokratškom postubku predstavlja značajnu društvenu afirmaciju i da se zbog toga činjenica što je izabran heko drugi ša kandiđšt= ske liste ne može smatrati svojim „po razom“ na izborima.“ i

Prirodno je da samo kandidovanje jednog čoveka za poslanika predštavlja nječovu veliku društvenu bpotvrđu. Nećemo kandidovati bubašvabe nego ljude za koje mislimo da nešto vrede, Ali zašto se bojimo što neko neće pristati da bude jeđan od više kandiđata, da 86 njegova ličnost meri na terazijama iz-

bora? Jer, to što jedan takav čovek neće rado u demokratske izbore možda

· već uhapređ nešto govori o njemu. Mo=

žda je to samo znak da se on plaši za meke svoje lovorike na kojima je bo'žanski samouvereno spavao. Pa neka ga, neka spava, a mi da kandiđujemo one koji drže podignute kapke i hoće dalje, u novim uslovima, prema novim životnim potrebama, da biju društvenu bitku.

Zatim, đa li baš treba toliko u drugi plan bacati osećanje poraza za. onoga koji — između više kanđidata — ostane neizabran?

Mi nismo ni prvi narod ni prvo društvo koji priređuju izbore. Šta je poraz na izborima zna se i pre nas, i izvan nas. Ako neko ko od ranije vodi politiku, koji je poznat čovek, i ranije je kroz izbore dobijao društveno priznanje, pa odjednom na novim izborima ne bude izabran, to je obično poraz. Uzima še da ga ljudi nišu birali baš zato što ga poznaju. Opet, ako neko nov, koji se tek pojavljuje i o kome ljudi malo znaju, ne bude izabran ali ipak dobijć

neke glasove, to nije poraz. Naprotiv, ·

to je nekakav uspeh.

Nova, isključivo naša teorija o vređnosti izbornih rezultata nije nam nužna. Tu bez straha možemo da se zadovoljimo starim shvatanjima. Neka izbori buđu opomena društva svakome kome treba đati opomenu. A on neka še, čitavim svojim rađom, životom, dataš kao i juče, bori đa opomenu ne dobije.

SPORIJE KRŠTAVATI

SIČNO ne saziđamo onoliko sta-

O hova koliko nam 86 učini da mo žemo. Građimo 5poro, sporije ne-

go Što predvidimo. Tako, u Subotici još nijednom nije bio ispunjen godišnji plan izgradnje stanova. Uvek sa kasni.

-„«Bubotica, razume se, nije nikakav.-i" zuzetak.:Ona je spomenuta samo onako, na primer. Što je spomenuta tako na primer baš Subotica, a ne neki drugi grad u kome se išto tako kasni, postoji ipak pošeban razlog. Naime, kao glavnog krivca za zakašnjenje izgradnje stanova u Subotici ove godine navode subotičko građevinsko preduzeće po imenu — „Brza izgradnja“.

BEZ MOTIKB

MOM SELU postojalo je uvere=

nje da je rađ jedino ako zagrcebeš

motikom. Ukoliko se imala pređstava o inđustriji, mogao je biti priznat, na primer, i rad strugom. Tojest, poštovao še samo rad na kome čovek moYa da prolije znoj. Rađ glavom nije pri= znavan za rad.

Shvatanja šu 86, prirodno, pomerala napred. IT u mom šelu đanaš su ljudi ukoliko su uopšte još tamo i nisu otišli trbuhom za dđrukčijim kruhom — s8Vesni da se u ljudskom društvu ne može ni bez onog drugog rađa — glavom, pe= rom, rečima. Ne uvek do kraja jašno, ali u najširim &lojevima kao pravi rađnik prihvata se i čovek koji đeluje uglavnom samo rečima — takozvani profešionalni politički radnik.

U našoj buri bio je trenutak kad je jedan veliki broj ljudi samo političkim radom zasluživao svoj hleb. Istinški za» služivao. Da se ne preslišavamo zašio,

Život svojevrsan, i u svojevrshom kretanju, poštaje, međutim, ponovo sumnjičav prema zarađivanju hleba (i preko hleba) isključivo političkim radom. Svest o tome se, recimo, rodila „dole“, iskristalisala „gore“. Broj profesionalnih političara će morati da še kreše na sVe ragumniju i, danas-sutra, mo» žda na doista ražumnu meru. To krešanje bi moralo biti jedan od izraza na pređovanja našeg života i rađa.

Kad se ide napred, očekujemo da mlade ljude vidimo u prvim redovima. Zašad oni su, u ovom pogledu, u poslođnjem redu. O tome govori podatak da se u Savezu craladine broj profesionalnih političara, onih koji jedu hleb zarađen uglavnom samo rečima, u poslednje vFeme povećao za jeđnu trećinu. Bojim se da tu neko nekoga danas prevodi žednog breko vode: neki „svesni“ ji“ omlađinci one široke maše omladine koja plaća članarinu i na konferencijama i kongresima iz šVOR čištoš srca aplaudđir8. Učeći se da učeštvuje u političkom životu, naša komunistička om ladina verovatno će maučiti da takvim pojavama, iz svog čistog srca, kad treba i — zažvižđi.

KNJIŽEVNE NOVINE