Књижевне новине

O O od

INACAJAN DOPRINOS VUKOVOJ PROSLAVI

Miodrag Popović: „VUK STEFANOVIĆ KARADŽIĆ“; „Nolit“, Beograd 1964. „VUK. KARADŽIĆ O SRPSKOJ NARODNOJ PORFZIJI“; · priredio Borivoje Marinković, „Prosveta“, Beograd 1964.

PROSLAVA stogodišnjice smrti „oca srpske književnosti“ donela ie našoj književnosti jednu po mnogo čemu značajnu i izuzetnu knjigu. Tako se o Vuku kod nas i ranijih godina govorilo i pisalo, kniiga Miodraga Popovića o Vuku Karadžiću predstavlia naiznačainiji rad o reformaforu srmskog iezika i pĐravopisa za Dbosledniih pedesetak godina. "Tačniie, oosle. knjige Liwbomira Stoianovića, koia je, prirođno, u mnogim svojim delovima već zastarela. Popbovićeva kniga predsfavlia nniozbiliniji i naiznačainiii rad o Vuku Karadžiću u čitavoi juposlovenskoi literaturi. Odmah na možefku nmmeće se boređenie između „Sfoianovićeve i Pomovićeve kniipe. Stoinnović ie u sebi ujeđiniavao istoričara i izvrsnog znalca srpskohrvatskog kniiževnog iezika: Popović u sebi uiedininie jisforičara i pisem. Ponovićeva knjiga pisana je mnogo literarnije od Stojanovićeve, ona ne pretpostavlja čitaoca koji je samo pasionirani ispitivač Vukovog književnog dela, nego je u podjednakoi meri namenjena i naučnim radnicima i onima koje, u nedostatku boljeg izraza, nazivamo običnim čitaocima.

Miodrag Popović je aktivnost Vuka Karadžića posmaitrao kao deo naše kulturne nacionalne revolucije. To nije naročito nov aspekt, ali iz tog aspekta Popović je wuočavao, i uočio, mnoge stvari koje raniji ispitivači Vukovog dela nisu, uglavnom iz subjektivnih raz= loga, mogli da uoče. Naime, već stotinak godina o Karadžiću govore više protivnici antivukovaca nego Vukove pristalice. Oni govore pristrasno, pripisujući Karadžiću sve moralne i intelek= tualne i tako dalje vrline, i osporava= jući njegovim protivnicima sve moguć= ne vrednosti. Po neki od njih iđu čak toliko daleko da antivukovcima ospora= vaju i patriotizam. Popović je vukovac u onoj istoj meri u kojoj su i njegovi prethodnici, ali je anti-antivukovac u mnogo manioj meri od njih. Razlog otporu Vukovim reformama Popović vidi u klashim razlikama, u različitim kulfurnim sferama. on vidi u fome sukob između romantičarske i klasicističke ideologiie i o Vukovim protivnicima, Ččije poglede gotovo sve odbacuje, oh nalaži samo ljude koji su imali drukčije poglede od Vuka Karadžića i uglavnom načelne razloge protivu Vukove refor= me. To ie nešto što se podrazumeva, ali Što mi često ne podrazumevamo. Imajući taj načelan stav Popović je, odajući punu pravdu Vukovim protivnicima, Vukovu ličnost, učinio još značajnijom i većom. U mnogim Vukovim protivnicima Popović vidi značajne intelektualce. Vukova intelektualna nadmo= Čnost nad njima je činjenica koja Vukovu ličnost čini još većom. Vuk u Popovićevoj interpretaciji nije samo prirodno inteligentan srpski seljak koji zdravom logikom pobeđuje svoje pro= tivnike. Karadžić je i intelektualac na nivou evropskih intelektualaca svoga vremena. .

Odnos između Vuka i Kopitara isto tako dosadašnja ozbiljnija naša književna istoriografija nije uspevala da tačno oceni. Ljubomir Stojanović bio je sklon da misli da je Vuk bio neka vrsta Kopitarevog operativca i da je ispunjavao program koji je Kopitar zamislio. Stojanoviću nasuprot mnogi su verova– li da je Kopitar bio čovek koji se našao Vuku, ali da onda kada se La? džić osamostalio nije imao nekog ve ce i značajnijeg udela u Karadžićevo] ativnosti, Popović je i jedno i drugo Ga šljenje revidirao. Kada je Vuk dO Beč Kopitar mu je otvorio viđike, u 1 zao mu na vrednosti narodnog jezika narodne književnosti, u priličnoj 7 niu pomogao đa dođe đo saznanja O id vrednostima i do svesti o sebi. Uputi ga je na literaturu, doveo u KOTAO sa mnogim značajnim ljudima austrijš :: i slovenskog sveta. Uticaj koji je Mori izvršio na Kopitara nije bio ništa Pap od uticaja koji je Kopitar izvršio n Vuka. Posle prve faze Kopilarevoj mentorstva Vuk i Kopitar OS i

aja života saradnici koji zajedn d rade neke poslove, koji zavise jedan PI drugog u onoj istoj meri u kojoj SU Dotpuno nezavisni. U pitanju JE Soja lektualno braistvo dva velika čoveka, Prijateljski odnos dva ravnopravna radnika.

· Zbog Kopitarevog a mođerna istoriografija ovom slovenačkom mi ] bez mnogo simpatija. Cenzor OVO EiAd knjiga, blizak Meterniku 1 Su" - UB birokratiji, po nekim pretposš a ta povezan sa bečkom tajnom p Ba, jom. Kopitar se jednom a Oi Skom pokolenju ni u kom 5 a nije mogao svideti. To da je OH

ustrofilstva naša uglavnom Je O učniku govorila

u telektualac velikog formata, OC hjegove zasluge za slovensku l-

logiju neosporne, da Vuk nije i: ni čovek toga vremena kome SyNA Pitar pružao svoju nesebičnu pom

'KNJIŽBVNE NOVINE

bično se ili prećutkivalo ili spominjalo uzgred, kao nešto što se, kao vrlina, jednom rđavom čoveku mora 'priznati. Popović je dao Kopitarevu potpunu ličnost, objasnio prirodu njegovog austrofilstva i prikazao ga u mnogo istinitiioj i simpatičnijoi svetlosti no što su to činili mnogi prikazivači istorijskog perioda u kome su delovali Vuk i Kopitar.

. Kao što je bacio u mnogim slučajevima novu svetlost na Vukov književni i naučni rad, Popović je bacio i novu svetlost na Vukovu intimnu ličnost. Ne-

· pokolebljiv kada su u pitaniu osnovni

naučni principi, Vuk je čovek koji u običnim ljudskim odnosima ume da taktizira, da pravi manje ili veće kompromise, da sujetno osporava svojim preifhodnicima izvesne zasluge, da pamti u-– vređe koje su mu nanete i da se za njih sveti. Neliubazan doček kojii mu je priradio Dositej Obrađović Vuk nikada nije zaboravio. U pismu knezu Milošu ima nesumnjivo tačnih i umnih primedbi, ali i osvete za sve one gorke časove koje su mu Miloševa kamarila i sam Miloš u Srbiji priredili. Njegovo obraćanje za pomoć raznim ljudima jeste po neki put gest jednog očajnika, po neki put svedočanstvo o svesti da njegov život ne pripada samo njemu nego čitavoj naciji, ali u svim tim pismima, molbama i moljakanjima ima i pođata– ka koji Vuka prikazuju ne kao neku stamenu, čvrstu i nepokolebljivu ličnost, nego kao čoveka kome kompro= misi nisu bili strani i koji je u ime nekih viših ciljeva umeo da prenebregava neke konvencionalne obzire. Mnogo šta od toga Popović implicitno ne kaže, ali on iznosi toliko rečitih podataka o tome i ne pokušava, sasvim normalno, da za njih traži nekog opravdanja, da taj utisak čitalac dobija kada pročita Popovićevu knjigu. Prikazan u takvoj svetlosti Vuk postaje na izvestan način ličnost bliža čitaocu, njegovo delo dobija jedno novo rasvefljenje i o njemu se i kao čoveku i kao piscu, govori kao o jednoj živo prisutnoj vrednosti više nego kao o jednom nacionalnom spomeniku. U opštoj poplavi ditirambski in=

ZAMKE AMB

MIODRAG POPOVIĆ

toniranih zdravica koje prate sve naše jubileje, ovaj Popovićev pomalo disharmoničan glas ima posebnu vrednost i poseban značaj. Time što je Vuk prikazan ni crn ni beo, Vuk je samo dobio. Takvom interpretacijom dobila je još više naša literatura.

Monografija o Vuku Karadžiću ima jednu osobinu kojiu su imale i Popovićeve knjige o Đuri Daničiću i Đuri Jakšiću. Pisana je literarno, poneki put poetski nadahnuto, sa iskrenim simpa=tijama i divljenjem za Vukovu značajnu ličnost. Ali nikada ni simpatije ni divljenje, ni poetsko nađahnuće nisu u-– spevali da zamute trezven pogled ovog savesnog ispitivača našeg romantizma.

Knjiga koju je priredio Borivoje Marinković ima jednu zajedničku osobinu sa Popovićevom knjigom — izvr=sna je u svom rodu. To je savesno napravljen izbor svega značajnog što je Vuk Karadžić mislio o srpskoj narođnoi poeziji. Radovi su složeni hronološ-= kim redom tako da se može lepo sagle= dati evolucija Vukovih pogleda na na= rodnu književnost, da se može pratiti njegovo intelektualno sazrevanje i či= tav proces rešavanja izvesnih problema u vezi sa narodnom poezijom. Od malih usputnih zapažanja, koja u sebi kriju dragocene misli, do opširnijih prika= za ove ili one vrste narodne poezije, Marinković je komponovao jednu knji-

„gu, može se reći, trajne vrednosti iz

koje se jasno vidi Vukova misao, njegov naučni program i sagledavaju se putevi realizacije i ostvarenja toga na= učnog programa. Sa savesnošću koja mu je svojstvena, redaktor ove knjige dao je sve potrebne primedbe i objašnjenja i pružio nam jednu od najdra= gocenijih zbirki izvora za proučavanje naše književnosti koje su do nas došle u poslednje vreme.

Vukova godina bliži se kraju i mo= že se reći da ona nije uzalud protekla. Da nije ništa drugo urađeno no da su nastale ove dve knjige, te knjige bi bile dovoljno opravdanje za sve ono što se tokom Vukove godine radilo,

Predrag PROTIC

PRILOZI MODERNOJ”7

_ KNJIŽEVNOISTORIJSKOJ

PERIODIZACIJI

Aleksandar Flaker i Zdenko Škreb: „STILOVI I RAZDOBLJA „Matica hrvatska“, Zagreb 1964. |

SA STRANICA ČASOPISA za'na= uku o književnosti „Umjetnost riječi“, koji, evo, već osmu godinu izdaje vredna Sekcija za·teor:ju književnosti Hrvatskog filološkog društva, nastala je ova značajna knjiga studija dvojice profesora zagrebačkog Filozofskog fakulteta i urednika pomenutog časopisa, germaniste dr Zdenka Škreba i slaviste dr Aleksandra „Flakera, Ona nam je dobrodošla ne samo iz jednog tehničkog razloga što se taj naš jedinstveni po svojoj naučnoj orijentaciji: književni tromesečnik teško dobija ili, tačnije, uopšte ne dobija u našim knjižarama (u Beogradu, nmpr., njega ne drži nijedna knjižara, pa čak ni akadđemijska knjižara „Naučnog dela“, a u Zagrebu se valjda može dobiti samo u knjižari izdavačkog pređuzeća

„Mladost“, koje obavlja štampanje ča-

sopisa) i što je na ovaj način jeđan broj naučnih priloga ovoga časopisa postao „pristupačan i širem kru-

gu čitalaca, nego i iz jednog suštin= skog i značajnog razloga: ta knjiga tretira vrlo važne i vrlo aktuelne probleme periodizacije istorije književnosti u doba kada se kod nas na više mesta pokreće pitanje stvaranja jedne nove istorije jugoslovenskih kKnjiževnosti. Trebalo bi da se ta buduća istorija izgrađuje na savremenim naučno-metodđološkim principima; ova pak knjiga zagrebačkih profesora upravo je prvi stvami teorijski prilog brojn'm i teškim problemima koji se postavljaju na rešavanje pri stvaranju jedne modernije koncepcije istorije književnosti. Knjiga „Stilovi i razđoblja“ pružiće u tom pogledu svakom našem istoričaru književnosti i vrednu pomoć i aktivni podsticaj: u svim njenim prilozima stalno se insistira na konkretnim rešeniima koja pruža naš domaći materijal, a vrlo često su i ilustracije i dokumemtacija za tervrijske postavke đavane i verifikovane na primerima iz naših književnosti. Tako je ova knjiga od velike koristi upravo za jugoslaviste, iako su njeni autori profesor: stranih jezika i književnosti. Mađa sastavljena od studija dvojice autora, Knjiga „Stilovi i razdoblja“ predstavlja celinu jer svi mjemi članci tretiraju teorijska pitanja metodološke prirode, i to književne beriod:zacije na prvom mestu, i jer su re-

„~ ODO BOB TMOVJE WVda0irii II 23 2

ICIJE

Radoslav Paiković: „VI KOJI DOLAZITE“; „Obod“, Cetinje 1964.

SUSRET sa prvom knjigom Radoslava Pajkovića, „Vi koji dolazite“, navodi nas na pomalo protivrečan zaključak: da smo upoznali darovitog pisca koji je ovladao osnovnim elementima književne pismenosti, ali da u njegovoj knjizi nismo pronašli ni jednu u celini dobru priču. Ukoliko bismo pokušali da odgovorimo zbog čega Pajkovićeva knjiga ostavlja takav utisak morali bismo da navedemo dva osnovna razloga: s'jedne strane, Pajković nije umeo da svoju pripovedđačku građu oblikuje u skladno organizovane i vešto objedinjene pripovedačke celine; s druge strane, on je postao žrtva svoje odveć preterane sklonosti da neguje literaturu s tezom. Neveština s jedne strane, a preterana ambicija s druge, uzajamno su vršili poguban uticaj: pošto pisac nije uspeo da organizuje građu kroz koju je trebalo da oživotvori teze, poruke su najčešće delovale nakalemljeno, a reči koje su protagonisti priča izgovarali i njihova razmišljanja primali su se kao neprevrela umovanja pseudolilozofa

koji žele po svaku cenu da svojim ži-,

votnim iskustvima dadnu jednu dublju egzistencijalnu dimenziju, poruke koje je hteo da saopšti (a koje često nisu ni bile vredne saopštavanja) onemogu=> ćavale su pisca da sveže uočene i literarno lepo transponovane podatke o izvesnim ljudskim sudbinama od kojih je polazio preobrazi u uverljive, usredsređene, autentične „životne slike koje bi se mogle urezati u čitaočevu svest i ostati u njoj. Međutim rasplinute, isforsirano predramatične, ponekad sa suviše naglašenim primesama neobičnog i neobjašnjivo neočekivanog, one su se gubile ne uspevajući da se nametnu čitaocu svojom celokupnom strukturom već samo izvesnim detajima. u Sumračni tonovi kojima je Pajkovićeva knjiga osenčena nisu svojstvo koje bi, samo po sebi, trebalo odbacivati ili prihvatati. Ukoliko se njegove priče ovakve kakve su u ovom trenutku ne prihvataju to nije zbog njihove sumornosti niti zbog intonacije u kojoj odjekuju njegove poruke, pripoveda=– čke teze koje je pokušao literarno da osmisli i oživotvori, već jedino zbog toga što pisac nije uspeo ni da ih osmi sli ni da ih oživotvori. Ali ne bi se smelo preći preko nesumnjive darovitosti koju je Paiković pokazao naročito

u nekim detaljima priča „Pogreb“,

„Šuma II“ i „Dimnjaci“; tu se otkriva ruka darovitog pisca-početnika koji se izgubio u prostranim predvprjima literature u kojima mora da pronađe svoj glas.

Sartr, Kafka, Kami — to su pisci koje je Pajković sigurno mnogo čitao. 'Oni su možda i krivi što je njegova prva knjiga samo fragmentarno uspela, Oni, verovatno, nisu bili svesni uzori, ali su nesumnjivo poslužili kao inspirativna izvorišta kojih smo često nesvesni jer su u odveć velikoj meri po stali deo nas. Možda je, otuda, Pajković u svoju literarnu avanturu krenuo sa ambicijama čijih zamki nije ni bio svestan.

Njegovi junaci, koji se, poraženi i izgubljeni, suočavaju sa svojom prošlošću, prolaze kroz bizarna čistilišta, umuju o ljudskoj slobodi i odgovornosti, razmišljaju o čovekovoj otuđenosti i nadi, koji ubijaju i koji se ubijaju, postali su već, takoreći, opšta mesta moderne literature. Ali od toga kako će nam se opšte mesto prezentirati zavisi da li ćemo ga primiti za opšte

mesto. Tu se, u načinu prezentiranja,

u zanemarivanju jednog da bi se doseglo drugo, kriju koreni Pajkovićevog promašaja.

Tamo gde su njegove ambicije bile manje, na primer u prvoj priči iz proze pod naslovom „Dimnjaci“, Pajković je uspevao da ostvori nekolike dirljive akcente jednog tragičnog ljudskog slučaja i da kroz nekoliko uver=ljivo izvučenih detalja dočara surovu uzaludnost jednog ljudskog života. Ali neotporan pred svojim sumnjivim opre deljenjem, pred bizarnim životnim podacima, pred nebuloznom i rasplinuto neodređenom simbolikom, pred izrazito eksperimentalno „postavljenim (i otuda neuverljivim) shemama ljud-

skih odnosa, on je svoje često lepo zamišljene i u detaljima vešto realizovane atmosfere pretvarao „u prasplinute, pseudofilozofske traktate koji su uništavali i ono što je već bilo ostvareno. Možda ovi redovi liče na lekciju koju kritičar, dajući svojim rečima suviše slobode, čita piscu nemoćnom da se brani pošto je svoju prvu knjigu pustio u svet kao topovsko meso za prepotentnu kritičarsku neuviđavnost. Ove reči verovatno zvuče oštrije nego što bi trebalo upravo zbog toga što je kritičar bio svedok kako jedan darovit pisac besmisleno rasipa svoj dar i sam zatvara vrata koja je već bio otvorio. Daroviti pisac koji izneverava samog sebe može da iritira više od neđarovitog pisca koji pokušava da ne izneveri literaturu. ji Razume se, literatura s tezom kao vid književnog, pa čak i isključivog književnog opredeljenja nije zabluda. Međutim njoj se treba približavati postepeno i odgovorno, putem postupnog životnog sazrevanja 'i promišljenog rada na usavršavanju svih . elemenata pripovedačke veštine. Ukoliko se pristupanje njoj svede na odjeke odjeka, put neminovno vodi u ćorsokak, u onu najopasniju vrstu stvaralačke jalovosti koja je skrivena maskom prividne dubine i lažne ozbiljnosti, u nezanimljivo podražavalačko v#variranje onoga što su drugi već mnogo bolje rekli. A kad se teze zbog kojih se literatura piše svedu na igru rečima, na lovljenje bizarnih psiholoških, senki, na ne uvek doseiljive retorske obrte i na nekoliko namemo 8alogičnih fraza 'izgovorenih u konfekstu nemuštih dijaloga, onda se i ona valjana osnova od koje se pošlo mora posmatrati kao uzaludan trud. | Dušan PUVAČIĆ

'pera ,A. Flakera) dok su sve

' 1, autonomno: zav'sno kao

šenja do kojih dolaze obojica eutora, sem manjih terminoloških razlika, bliska i ujednačena. Prve dve šstudije, koje predstavljaju neku vrstu metođološkog uvoda u nauku o književnosti, široko nas upoznaju s novij:m orijen” tacijama u nemačkoj i sovjetskoj na» uci o književnosti i poslednjih itr:desetčetrdeset „godina („Mjesto i značenje Emila Štajgera u njemačkoj nauci 'o književnosti“ iz pera Z. Škreba i „rormalna metoda i njezina sudbina“ iz ostale studije koncentrisane na pitanja. književne periodizacije (istorijskoknjiževni periodi i književni pravci), kojima autor: prilaze sa novijih naučnih pozicija i za koja daju nova i inventivna rešenja. Dve uvodne studije iz te oblasti piše Z. Škreb („Teoretske Osnove l:terarnoh'storijske periodizacije“ i „Stil i stilski kompleksi“), ostale četiri. su rezultat Plakerovih ispitivanja („Motivacija i stil“, „Prilog problemu romant'zma“, „O remsl'zmu“, „Uz problem'modernizma'“). U svojoj uvodnoj stuđiji Škreb ocrtava široku panoramu istorijskih tokova nemačke i evropske nauke o književnosti od. osamdesetih godina prošlog veka do danas, dajući u zaključku ovu kompleksniju formulu za proučavanie književnih dela: „Pjesničko je djelo i zavisno povijesni proizvod, a aufonommo kao umjetničko djelo“ (str. 72). Slično ovome'i Flaker u svojoj studiji o ruskim formalistima, zamerajući ovima zbog zapostavljanja istorijskog tretiramia književnosti i zbog svođenja knj ževne problematike na uslo područie tehnike umetničko-knjiiževnog stvaranja ukazuie na nesumnjive zasluge ovih teoretičara za savremenije tumačenje književnosti.

Centralni i najveći deo ove knjige (II i III deo) posvećen je problem:ma periođizacije. Opet u uvodnoj Škrebovoj studiji o tim pitanjima široko se trasiraju putevi za njihovo rešavanje. Škreb nas naipre upoznaje sa najznačajnijim evropskim teoretskim radovima iz te oblasti (R. Majera, V. Pindera, J. Petersena, Bena fon Vizea, Baldensperžea, Pol van Tigema, A. Pjera), a zatim na nekoliko znalački nađenih i erudiftski prokomentarisanih i inferpretiranih stilskih crta dolazi do zaključka da knj:ževnoistorijski periodi označavaju pojavu. nobog~lika čoveka u književnosti. Nadovezujući na taj zaključak svoju novu studiju o stilskim, kompleksima (ŠSkrebov termin), on nas u njoj obogaćuje novim saznanjima o zavisnosti značenja neke stilske crte od sistema značenja čitavog stilskog kompleksa nekog književnog per:oda ili kmjiževnog pravca. U isto vreme ovakvo posmatranje stilskih cr> ta isključuje dosađašnju široko Yrasprostranjenu praksu da se termini za istorijsko označavanje Književnih perioda (romantizam, realizam, maturalizam itd.) upotrebljavaju i za označavanje neistorijsk'h stilsko-tipoloških osobina (npr. u formulaciji „kako, je na-> turalist Zola sačuvao jak romantičarski temperamenat“ i slično), čime se stvara zbrka u pojmovima. Pozivajući na detaljno „preispitivanje + našeg književnog nasleđa i na minuciozno upoređivanje i opisivanie konkretnih književnih pojava, ovi Škrebovi radovi podsećaju : opominju i jugoslaviste na veliki posao koji stoji pred njima ako žele da dađu nova osvetljenja i move perspektive u istorijskom proučavanju naših književnosti.

Ne manje je značajan i, Flakerov rad iz tog drugog, teorijskog dela o motivaciji i stilu. Oživljuiući i razrađujući ovaj često upotrebliavam, ali malo teoriiski objašnien termin — motipacija, Flaker proširuje njegovo dosadašnje značenje kod ruskih formalista i nekih nemačkih (E. Ermntinger), američkih (O. Voren) i poljskih (St. Skvarčinska) teoretičara, i — slično

ebovom terminu sfilski kompleks — stvara svoi termin sa mnogo širim značenjem: motivacijski sistem. Pod mo

tivacijom Flaker podrazumeva „one dije love teksta što u odnosu ma fabulaYno zžbivanje ili djelovanje lika (kayaktera) kao mosioca zbivanja znače tumačenje, opravdanje toga zbivanja ili djelovanja, ili ga determiniraju, a vežuju:se u. cijele i integralne motivacijske sišteme“ (str. 160). Iako ni ova definicija još ne obuhvata sve sadržaje ovih termina, koje PFlaker inače demonstrira na primerima iz hrvatske književnosti u drugom dčlu ove studije, pojam mo tivacije i motivacijskog sistema kako ih Flaker zamišlja i pokazuje postaje izvanredno sredstvo za savremeno naučno opisno karakterisanje književnih dela i književnih stilova. Služeći se tim metodološkim postupkom i uvodđeć: u domen ispitivanja 'književne perio~

Nastavak : na.4. stran

Dr Dragiša ŽIVKOVIĆ

| i