Књижевне новине

ROMAN BRATNI

Kuće | i ulice varšavske

UĆE i ulice jedan građ ne čine

gradom! Koliko puta smo pono-

vili ovo nepisano pravilo uvera=> vajući jedan drugog da bismo mogli, ili u većini slučajeva da ne bismo mogli da živimo ni na jednom drugom mestu do tu gde smo. Uveravajući sami sebe da su ljudi, atmosfera, milje, trađicija il: njen medostatak, ono što daje draž posebmosti jednom „mestu, ono što nije toliko koliko eksterijer, koliko kuće i ulice, podložno promenama. Susret sa Varšavom, ma koliko kratak bio, dovodi u pitanje cvo naše osećanje. Grad „heroj i simbol wvom svojom i muetaforičkom i Đukvalnom širinom, svojom raznovrsnošću i &VOjim kontrastima, svojim spomenicima i zdanjima čije je građenje u toku, predstavlja jednu duboku duhovnu i psihološku projekciju čitave nacije, Dovolj= no je mati da Varšave, ili bar onog većeg njenog dela uz zapadnu obalu Visle, dela koji se i smatrao velegra=dom, po wvršetku mata doslovmo mije više bilo, a da je danas gotovo svaka varšavska građevina, bez obzira ma vreme nastanka i stil arhitekture, rekonstruisana, podignuta onakvonr. kakva je i bila pre razananja, Glavni grad OoVOg velikog kulturnog naroda mneuiporedive nacionalne svesti i samosvesti nije samo potvrda njegovog napretka, ekonomskog progresa ili razvijenog estetskog osećanja, već je pre svesa potvrda njega samog, njegove težnje da bude kakav je uvek bio. Bitna mjegova osobenost otud je angažovanje svih snaga, dđuhovne i materijalne kulture, istorije i sadašnjosti, angažovanje u vaspomtavljanju kontinuiteta koji je sa raznih strana tako često i iako nasilno bio prek:dam... I zato, ma Rhako dugo čovek u živom sećanju zadržavao susrete sm ljudima iste profesije, ili izlive simpatija kojima je zbog pripadnosti ovom našem narodu bio izložen u svakodnevnim uličnim Yrazgovorima, podjednako dugo moraće da se seća varšavskih zdamja i spomenika. Sećaće se dvoraca-muzeja Vilanov i Uvaženki, ı kojima mnogi otet eksponat zamenjuje maketa, pamtiće Sta„re.. Mjasto, stari deo grada kojim se Varšavljani toliko ponose rekonstruisan da izgleda tako kako je vekovima unatrag izgledao, i trudiće se da što duže misli na cveće u ulici Novi Švjat, Maršaukovsikoj, Jeruzalemskkoj, na Placu konstitucije i tolikim drugim mestima na Kkojima su se odigrali događaji: iz bliže tragične prošlosti.

gem speci-

Sećaće se, jer u Varšavu je kolektivnog napora ugrađena

JABUKA

ANŽEJ KIJOVSKI

DRAGOJEVIĆ

BOHDAN ČEŠKO ~

fična svest nacije, njena visoka kultura, njena ljubav i mržnja, jer Kuće i ulice vamšavske — tom se utisku čovek ne može oteti — ofikucavaju bilom Sva ljudi, osećaju dušom svog maroda. *

Ima kontinuiteta — nema kontinuiteta

ONTINUITET, tokovi, “tradicija,

pojmovi su koje sam u mnazgovori~

ma sa poljskim piscima ·majčešće čuo. O bilo kome ili o bilo čemu da se govorilo osećao sam u rečima svojih sagovornika potrebu — 4 oma je, verujem, jedna od bitnih „osobenosti poliskog duha — da se otkriju veze, da se pronađu argumenti Koji bi govori-= li da nešto iz nečega proizlazi ili se u nešto uklapa. Ni malo se, zato, nisam jiznemadio kada mi je Vlodjimjež Maćong, jeđan od majistaknutijih mla= đih kritičara, rekao: „U Krakovu nema anvamgande... 1956, godina Moja je označavala renosansu ma svim pla= novima duha, kada su se štampali manifest: i programj, prošla je. Prošla je generalna revizija. Avamgarda je postala klasična. I oma već kondenzuje izraz i (sintetizuje idceje”, Mlađi i mladi poslenatni pesnici, koji žive i rade pored Pšiboša, Ruže viča, Šimiborske — Ježi Harasimovič, Stanislav Gmohovjak, Zbignjev Her> bert, Miron Bjaloševski i drugi, sve manje se smatraju novatorima i avan= gardistima u bilo kom smislu te reči i otkriva se da je nmjihova bliskost sa nastojanjima pisaca i grupa što pripadaju Manjiževnoj istoriji „očevidna. Miron Bjaloševuki, tako, koji maveliko eksperimentiše jezikom, ipmaži move simtaksičke nmrelacije i često u &tvaralačkom procesu ide od fraze ka komstruisganom poetskom organizmu, u stvami je pripodan nastavak krakovske međuratne pesničke grupe „Avamgarda“, kojoj su pripadali J. Pšiboš, T. Pajper, A. Vat,.. Stanislav Grohovjak, na drugoj strami, „kralj turpista“ kako ga je Ivaškjevič mazvao, pesnik „estetike ružnog“ vezuje se za drugu međuraltnu grupu „Skamander“ (Tuvim, Ivaškjevič, Slonjimski i dr).

Kontinuitet je glavna tema razgovora i onda kada kantinuiteta — mema. A nema ga, misle poljski Mritičari i romansijeni, u prozi. Ne mračunajući generaciju Anžejevskog, „Rudnjickog, Brandisa, generaciju čiji je teoretičar bio veliki Rritičar, profesor Kažimjež Vika (profesor i akađemik Moji je u toku sa strujanjima u najmlađim Književnim generacijama) ı koja ima svoje

Danijel

pp RIHVAČAŠ jabukw koju ti dajem, spremna da je prineseš stima.

Vidim, izuzetnost i meponmovljivost tog dodira,

mekoću wznwjammosti.

Osjećam, kako se događa mešto značajno, ali to izgleda toliko obično, tako svakidašnje: ti držiš jabuku igyaš se njome.

A jabuka dolazi iz čitave prošlosti i upućuje ma omo Što se mora događati neprestano. U ivojim, rukama sada stoje sva gođišnja doba, miješaju

se u radosti boje slične tvome licu.

Koliko čistoće odjednom! Kada vidim kako se igraš jabukom, svu

određeno mesto, prva posleratna generacija prozaista određuje se veoma jasno. To je generacija Roja — iako veruje istakmuti kritičar i romamsijer Anžej Kijovski — za razliku od one koja je došla 1956. ima svoju ideologiju. Njeni predstavnici Bohdam Češko, Roman Bratni i drugi, zauzimaju vrlo jasan sfav prema bliskoj prošlosti, prema ratu čiji su učesnici bili. Jedan od majboljih poljskih stilista, Bohdan, Češko, koga zbog njegovog pomalo bahatog ponašanja popeđuju sa slikanom koji je imao ogrommu ru= ku, a slikao je minijature, pisac nekolikih zbirki pripovedaka i novela, posmatra čoveka petina u jstoriju i suočemog sa dilemama. Čoveka koji mora da bira, ne opredeljujući se samo ideološki, već da bira uopšte, u moralnim pitanjima svalidašnjeg žŽivota, „Politika ima fluktuacije — kaže Češko — a čovek se menja sam po sebi. Ono što se iđeologije tiče desiće se iovako: onako... To što sam komunista i stari partizan mema uticaja ma ono što pišem, jer ne iskazujem ideologiju već omo permanenino u čoveku“, Njegova duža movela „Tren“ (reč ima dvostruko značenje: tužbalica i po-

hod), koja se može uvrstiti u najbolje tekstove o ratu uopšte, a&lika grumu ljudi neljudski izmučenih, grupu Moja učestvuje u posledmjim bitkama rata i gine, Nema mpatetičnog patr:otizma, noe> ma uzvika „slatko je poginuti za otadžbinu”, Rat ie užas i samo kao užas može se opisivati. (Kritika je, uglavnom, 5 iđeološkog gledišta megativno ocenila knjigu, ali je tiraž od 40.000 primenalka u nekoliko izdanja rasprođam.) Najnovija knjiga plodmog prozaika Riomana Bratnog „Kolumibi“ široka je freska is-

JUTARNJE SUNCE

i u letu mahni svojim, drugovbimog jednom, dobroj zemlji, onda svijetom, suncu.

JUTRO

Konlinuitet u ri vid

(Iz putne beležnice)

torijskih zbivanja u bliskoj prošlosti i psiholoških komflikata u ljudima, To je istorija života trojice ljudi u vremenu vapmšavskog ustanka i pmpvog peri oda posle rata. Knjiga ima ri dela; „Smrt prvi put“, „Smrt drugi put“ i „Život“, "Treći deo odnosi se ma vneme staljinizma, ~

Nova generacija prozaista pojavila se 1956, godine (Marek Hlasko, Marek Novakovski i dr.) Njihovu duhovnu klimu Anžej Kijovski upoređuje sa duhovnom Mlimom „bitnika“, To je ge= neracija oslobođena tereta koji su prethodnici mosili i izneli na svojim ·plećima, prva generacija koja može da hoda po oblacima, ali i generacija koja se suočava sa novim opasnostima ogromnih razmera. Otud revolt, otud bežanje u daleko mpotisnute sfere svesti, otud opšti eskapizam. To je gemeracija koja izdaje svoje prve Kmjige, dokazuje talenat, ali pred problemima svog vremena okreće glavu.

*

Poručnik Orson igra tvist

INTERPRETACIJI Slavomira

Mrožeka („Snnrt poručnika“ u

Teateu dnamatičnom) kontinuitet je dobio komičnu dimemziju. Poručnik Orson, očevidno parodija Mick:jevičevog junaka i, uopšte, parodija mistifikovanog shvatanja patriotizma i herojstva, presedeo je u tamnici preko sto godina da bi se našao u društvu sa da našnjim huliganima, Dva pogleda ma svet, dve koncepcije života, dve emocionalne tempoeratune sukobljavaju se bumo i bučno uz prasak saiiričnih var nica, Poručnik Orson, sklerotičnih Jholena, sa dugom brađom, igra tvist, a kada ga posećuju duhovi pesnika i ko> mandamata, koji su ga u svoje vreme izmislili i idealizovali, verbalni duel među njima završava se nadmoćmom pobedom Orsonovom.

Satirični teatar „Sinena”, u kome igna nekoliko generacija izvrsnih poljskih glumaca koji recituju, plešu i pevaju, takođe imponuje svojom dugom tradicijom. Intenzitet satire nije ono što pre svega impresionira, Mnogo više je to umcetnički nivo izvođenja wečeva i humorističkih dijaloga. Petnaest posleratnih godina, ne računajući dugu predratnu bradiciju, članovi tog ieatra, univerzalni estradni umetnici „Adolf Dimša, „Irena „Kvjatikovska, Hanka Bjelicka i drugi, pune svoju kuću u Litevskoj ulici, potvrđujući „ivisolcim umetničkim nivoom svog izvođenja i noviju verziju stare sentencije: u zdravom telu — zdravi zubi!

Bogdan A. POPOVIĆ

DJE su sađa one tvoje ptice? Kamo su otišle? Ni jedma, ne pjeva, mi | jedno ne leti. A juče su jutro madrastale, iznemada izlijetale iz grmova, tako da si često preplašena odskočila od, zemlje. ·

I damas je zora, čista razdaljina, a ptica, tvojih ptica, nema,

skupljenost u mjoj, nehaj kojim prelaziš prstima preko kore do udubljenja sa peteljkom, a omda je odjedmom, uhvatiš meko, kao neku malu životinjicu, osjećam da će to, ovaj čas, ostati zauvijek wu tebi, u tvojim budućim, pokretima, tvojim rukama koje sada plod prinose ustima. ;

SUNCE

J)4NA5 si u sobi gomila jutarnje sumce. Hvatala si ga rukama, nisi ga uhvatila, izmicalo ti je. Ali ruke su ti bile kao od pravoga zlata.

POLJE

i I i polje jedna ste duša. Čezne trava za prijateljstoom, mrava, nebo za proljetnhom, zorom. Ti i polje jedna ste duša. Dok trčiš raduje se zemlja, vlati na koje gaziš radosno podižu glave. Vjetar je upravljem, ma, onu, strawu gdje i najsitniji zvuci poigravaju i lete.

KIŠA 1}! AKO si dobra, proljetna kišo.

Dok se Nataša iz vrta vraća kući, po njenom licu padaš sasvim tiho.

LJULJAČKA

h-4 {LAS si bliže zemlji a čas bliže sumću. rađa si ko ptica. Iiefi, mala srećo, leti, mali cvijete,

6

KAMENČIĆI

NS: BOJ se, Nataša ova kiša dolazi ma mogama mrava: tiho, tiho. Trčimo ispod, bora. Ona će za čas stati, i ti ćeš se preko Yose vratiti svom, kamenju sa kojim, se igraš.

TRAVA

ADA uđeš u travu, ne vidim te, ali po talasanju trave pratim tvoj hod, i znam da ćeš uskoro na drugom, kraju izletjeti kao prepelica.

JESEN N": kupi lišće žuto i crvemo, i ono koje leti. Ne kupi više. Nastaviš li, doći ćeš do kraja večeri i do jutra. Umorit ćeš se. : Tvoje su ruke male, ova je jesem bez kraja, svuda gdje kreneš nastavlja se. Ne kupi više, sve je ovo tvoje, i ono lišće koje još nije niklo i sad je ma

„evidljivbim, granama.

RIBE

ATAŠI su još uvijek najdyaže male ribe, one oko kamenja, što plešu, N kaže ona. One sve nešto čudmo čime: iznemadmo skoče, vraćaju, se, bez ikakva veda. Možda je to ovo jesenje doba, ili smo došli u vrijeme neke mnji-

hove igre. IGRA Mi M ORBE kada ide k tebi, izgleda malo ljutito, Ne boj se. Ono se samo igd. Vidiš, do Rogu ti dođe, onda se vraća i utiša.

čekaš ij i te prestraši, Dok ga čekaš, ono se skije, pa se ponovo zaleti da Ne boj se, nasmij mu se. Zloćko jedan, igra se. Pruži ma ruku.

trajne Vizij

U danima proslave / 150-godišnjice · pesnikovog

· rođenja

A JE ŽIV LJERMONTOV, ne bismo bili potrebni ni ja ni Dostojevsški...“ Ove reči Lava Nikolajeviča Tolstoja ne deluju, naravno, kao realna ocena. Nopravične su u odnosu na dva genijalna opusa. Kao da Tolstoj i Do= stojevski mogu biti suvišni, „preko» brojni“! I pored toga, Tolstojev sud o Ljermonovu (ili određenije: o Ljermon=> ovu-prozaiku) sadrži u sebi dvostruko dragoceno upozorenje, Pre svega, on upozorava na pronicljivost genija koji je odavno — u vremenu kad su povi!= šna, uska tumačenja Ljermontovljeva stvaralaštva još postajala i dejstvovala — duboko osetio trajnu lepotu i OsO» benu pokretačku moć toga sivaralaštva. Drugo, Tolstojeve reči zvuče kao svojevrsna poruka vrhunske književnosti našem vremenu, a napose ovim danima u kojima se obeležava 150-godišnjica rođenja Mihaila Jurijeviča Ljermontova.

Ljermontovljevoj besmrinoj poeziji, tananoj i ponormoj prozi, drami „Maskarada“ (koja je nađahnula velikog Majerholđa za jedno od njegovih naj= interesantnijih ređiteljskih ostvarenja) zacelo nije neophodno posebno produženje prava na boravak u svetu književnosti i u ljudskim svetovima. Velika proslava koja još traje u pesnikovoj domovini, i koja je dobila obeležje

||ERMUNI}Y

M. J. LJERMONTOV

Ljermontovljeve godine, ponajmanje ima karakter prigodnih evokacija čija bi svrha bila baš u takvom produženju, jer delo Ljermontova prolazi kroz dvadeseti vek kao savremeno, prisutno, blisko.

Zanimljivo je da jedan od sovjetskih „ljermontovista“, istaknuti pesnik Pa-> vel Antokoljski, baš ovih dana nagla=šava — u oktobarskoj svesci moskovskog časopisa „Voprosi literaturi“, u obirmnoj anketi povodom 150-godišnjice Ljermontovljeva rođenja — da su njegovi stihovi presudno delovali na čitav potonji razvitak slobodarske, motivima heroizma protkane ruske poezije, I to ne samo na opus Njekrasova nego i na pesništvo Bloka i Majakovskog. Prema rečima Antokoljskog, po» slednja Ljermontovljeva poema „Valerik“ ulicala je uistoj meri ina kasnije zahvate ruskih pesnika iz ratne tematike,ina rusku, odnosno sovjetsku umetničku prozu sa log tematskog područja. Ljermontovljevo viđenje rata ičoveka u ratu (uzdignuto do visina humanisti> čke svesti) odrazilo se u mnoštvu dela, počev od Tolstojevog savastopoljskog ci klusa i proze Vsevoloda Garšina pa do ostvarenja sovjetskih pisaca, od kojih Antokoljski pominje sedmoricu; to su Aleksandar Padejev, Konstantin Simonov, Vasilij Grosman, Emanuil Kazakevič, Viktor Njekrasov, Grigorij Baklanov, Jurij Nagibin. „To može da ostane neprimetno za njih, ali od onog trenutka kad je pisac shvatio da je njegov domen — istina, on postaje autor „reportaže“ srodne Ljermontovljevom „Valeriku“... — kaže Pavel Antokoljski.

Poput ovog pesnika, i drugi učesnici ankete mesečnika „Voprosi literaturi“ potertavaju trajanje Ljermontiovljeva dela — trajanje intenzivno, jarko, preobilno neposrednim i posrednim stimulusima. Kako naglašava | „pesnik Evgenij Vinokurov, delo Ljermontova je u isti mah i „nastavak Puškina“ i antiteza njemu. U slavnoj pesmi „Prorok“ i spevu „Demon“ (koji, zajedno sa spevom „Mciri“ najuverljivije potvrđuje moć Ljermontovljeva genija u oblasti poeme) prisutan je „unutarnji spor s Puškinom“, Jer Mihail Jurijevič, po mišljenju Vinokurova, dijalekiički nastavlja Puškinovo delo, i to putem na kojem počinje da se razvija u ruskoj poeziji linija psihološke produbljenosti, misnaonosti. .

L KNJAaŽMVHNI NOVINI