Књижевне новине

, ı pozorište

__ KULT I BEŽANJE 01

Premijere: „Mećava“ Leonida Leonova i „Život je san“ Kalderona de la Barke

PLAŠIM SE DA će nas konvencionalna obazrivost i tradicionalna sklonost ka preuveličavanju osrednjosti u pozorišnoj umetnosti zaustaviti na jednom prilično provincijalnom nivou: wako sebi drugačije objasniti da se ravnodušnost prema „Mećavi“ Leonida Leonova, koja se mogla zapaziti na premijeri u Savremenom, pozorištu, goiovo preko noći pretvorila u koketnu zainteresovanost? }

Ali, da bi se ođagnao svaki nesporazum — ove rezerve nisu upućene upravi Savremenog pozorišta koja se, sasvim prirodno, u osvežavanju svog repertoara s pravom zainteresovala za jedno savremeno sovjetsko delo. Osnovni utisak je da to zapravo i nije drama u klasičnom, a još manje modemom smislu; počinje kao ambiciozni prikaz ugrožene svesti a završava se kao dosadna melodramska konstrukcija. Ako je to zaista glas protiv kulta ličnosti koji je ugrožavao egzistenciju običnog čoveka — zašto je sav gnev njegovih mračnih sila uperen upravo protiv jednog nevešto prikrivenog neprijatelja kakav je Stepan Sirovarov, odnosno kako objasniti plemenitost islednika druga Potašova i opšte zadovoljstvo što se sve ipak dobro završilo? Nema tu suštinskog zalaženja u svest savremenog sovjetskog čoveka pa, sve ono šio Leonovljeve ličnosti govore, nije ništa drugo do opisivanje izvesnih spolinih reakcija i verbalizam koji opsenjuje poluistinama i sentimentalnom muzikom, Ako strah zaista razara čoveka u kojoj meri mu se i čime on suprotstavlja?

Predrag Dinulović u svojoj scenskoj postavci „Mećave“ nastojao je da se ne uđalji ni korak od pisca. Ali, u svojoj revnosti je, po svemu sudeći, preterao: atmosferu „predstave teško prihvatamo kao materiju satkanu od realnosti sovjetskih ljudi. Autentičnost se nadoknađuje improvizacijama i pozajmicama iz klasičnog ruskog teatra, Situacije su takođe podređene šablonima. Reditelj, međutim, iznenađuje švojim izyanrednim sećanjem — tu su gestovi, način interpretacije, koncepcija likova i tumačenje publici sadržaja izvučenih iz arhiva gde se na njih već godinama, na naše zadovoljstvo, taloži prašina. Zato ceo ovaj svet deluje gotovo nestvarno, ispunjen prazninom u kojoj slobođa čak ne podstiče ni oh=rabrenje. Glumci su, sa svoje strane nasto= jali da ublaže ovakav utisak — u njihovoj igri bilo je dosta truda i emocije. To se u prvom redu odnosi na Tatjanu Lukjanovu, koja je u liku Marfe Kas-

janove napravila pravu kreaciju. Njen lik slepe starice nije senčen nikakvim melodramskim tonovima, niti je bio pod uticajem spoljnih faktora već podređen snažnoj koncentraciji, tako da se celo vreme osećalo kao da ova žena svojom unutarnjom snagom pobeđuje ne samo svoja osećanja već i sredinu u kojoj se nalazi. Ova umetnica imala je zadivljujuću mirnoću u gestu i izTazu, sugestivnost u pojavi i životnu ubedljivost u glasu.

Sima Janićijević je svog Stepana Sirovarova u svakom slučaju igrao veoma emocionalno, ali ne u svemu i glumački superiorno. Otud u izvesnim scenama deluje nedorečeno i nesigurno, te se nepotrebno rasplinjuje, posebno u monolozima, tako da nam veže pažnju samo do izvesnog stepena. Janići-

jeviću nedostaje malo više racionalizacije emocija na sceni.

Bosiljka Boci dala je Jelisavetu kao krajnje neposrednu i vedru ženu punu snage i boje, a njen obračun sa Porfirijem bio je umetnički smeo i psihološki precizan. Žika Milenković, dovoljno suzdržan u prostoti, pristojan u komičnosti, delovao je pored realistično jarke Olge Ivanović snishodljivo i neiskvareno. Predrag Laković je bio inspirativan u svom tumačenju Lopuhina naglašavajući posebno bogatstvo svog čudnog unutarnjeg nemira. Vlasta Vlaisavljević kao Porfirije iskazujući se samo mimikom i jednim okom, bio je dikensovski ubedljiv. Mira Dinulović, ustreptala u tempera–mentu, mada dosta ravna i tamna glasovno. Tamara Miletić relativno pristojna, mada još uvek neoslobođena izvesih grčeva u pokretu i govoru.

Reči Pedra Kalderona de la Barke izgovorene na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta imale su za gledalište čar otkrovenja: „Život je san“ je tekst koji prelazi religiosno-misaona ograničenja i do nas dolazi kao prava poezija koja ima snage da oduševi čak i otvorene skeptike. Ovo otkrovenje nije samo izraz prerušenog verovanja

· Već iznad svega nastojanje da se pro-

nikne u čovekov smisao i to putem onog klasičnog filozofskog kontrapunktiranja čovekove realnosti kao nedovoljno istinite situacije i one prave koju za biće stvara njegov duh.

Prema ovom nespokojstvu reditelj Mata „Milošević prišao je oveštalim metodama koje se mogu primeniti i na

svaki drugi tekst. On u tkivu drame nije osetio prisustvo tih duhovnih prob-

MALI EKRAN

TELEVIZIJA — HLEB NAŠ NASUŠNI

. U JEDNOJ izvanrednoj „Politikinoj“ reportaži, pročitao sam istoriju nekad veoma slavne glumice, koja se povukla iz pozorišnog života. U svojoj kući, u kojoj samuje sa družbenicom, ta seda dama nestrpljivo očekuje veče i televizijski program. Ne sećam se više tačno, da li program gleda od početka do kraja, ali ono što me je naročito potreslo, je činjenica da se ona za televizijsku seansu oblači svečano, da zauzima svoje mesto ispred televizora, na isti način na koji je nekada sedala u mezanin ili pozorišnu ložu.

Kada se program završi ta dama verovatno odlazi umorna u svoju spavaću sobu, skida crne rukavice i topli pled, njena eleganina premijerska haljina ponovo nalazi svoje mesto u nekom potamnelom ormaru od orahovine koji miriše na dunje i kamilicu — jednom rečju, njen večernji provod je završen.

Svake večeri, dakle, jedno ljudsko biće premošćuje granice svoje osamljenosti. Ekran — taj peti zid sobe, zid bez kraja i bez početka pravi društvo staroj ženi,

Nikada nisam čuo za plemenitiji i bolji način da se televiziji za usluge koje čini oda priznanje i zahvalnost, od ovog večernjeg rituala, u kome se čak i formalno, ekranu čini čast da bude izjednačen sa svetim tradicijama pozorišnih hodočašća.

Dobro bi bilo đa oni koji prave programe, uvek imaju na umu da na svetu postoje sede dame, koje očekuju susret sa njihovim delom, uz mnogo nestrpljenja i mnogo premijerske uzbuđenosti.

Jer svaki naš čin prate nečije strpljive, dobre oči, koje nam neće zameriti ako ponekad pogrešimo, ali čije ćemo večeri ugroziti dosadom i promašenošću, ako ne budemo mislili na njih i na ono što treba da dobiju.

lema koji zahtevaju i od režije da danas u svetu koji, ma kako negirao piščeve koncepcije, suprotstavi i nešto sasvim novo, ali dovoljno ubedljivo da bi se sa scene čuli odgovori na koje nas tekst i zbivanja navode. Mata Milošević nema alternativa niti intelektualnih rešenja koja bi mogla da nadgrade delo: Zato se sva njegova pažnja „koncentrisala na spoljne oblike predstave, na nastojanju da sve bude što razgovetnije i jasnije ispričano, kao da nam se kojim šlučajem ne bi smutilo od Kalderonovih misli.

Postavljanje aktera na praznu po. zornicu ispred reduciranog dekora na izdužene površine (uz nemoguće i nepotrebne zastore Lalickog između svake slike) možda nagoveštava tu izuzeinu situaciju čoveka — ali šta, kad nam se suprotstavi jedna nemoguća patetika u rešavanju sukoba kojima je potpuno Žžrtvovana i istina i iluzija, pa nam se nijedna ni druga ne čine stvarnom? A to je bitno — jer sve što se kasnije dogodi ne sugeriše ubedljivo da su paradoksi između neprirodnog i prirodnog samo prividni i da ih čovek u sebi samom itekako usklađuje. To nije samo umetnička već intelektualna nemoć Mate Miloševića i zato njegova režija tek ako dospeva do granica jedne zaista savremene interpretacije Kalderonovog teksta. Čak i u pozorišnom jeziku ne zapažaju se novine, invencija je oskudna, a u predstavi se tek na trenutke oseća rediteljska ruka. Potpuno odsustvo duha, temperamenta, i što je najvažnije želje da se ti vidljivi paradoksi čoveka i vremena rasvetle do kraja.

Glumci nemaju šta da zahvale reditelju; bili su dovedeni u inferioran položaj prema tekstu, lišeni stvaralačkih mogućnosti i prepušteni sami sebi. Zato se i igralo različitim načinima. To se posebno odnosi na Stojana De= čermića, koji je igrao istina ubedljivo i snažno u izvesnim scenama, ali to se još uvek ne može da prihvati kao Kalderonov Sigismund, pa čak ni kao njegova moderma varijanta,

Od ostalih — Slavko Simić je svoju galeriju staraca obogatio zaista jednom veoma interesantnom i vrednom studijom koja je poljskog kralja Bazilija

· predstavila kao živ i autentičan lik.

Rosaura Maje Dimitrijević u svojim blagim fransformacijama imala je i ukusa i mere ispoljavajući pri tome jedan fini senzibilitek i postojanost u izražavanju stanja koja razdiru. jednu nesrećnu dušu. Olga Savić kao Stela bila je dopadljive pojave, sigurnih manira, ali šteta što ju je glas ponekad u presudnim trenucima izdavao. Podsećamo još na Dragomira Bojanića, Milorada Samardžića i Petra Slavenskog.

Petar VOLK

Pisali mi Kkmjige, slikali slike ili snimali za televiziju, nikada ne smemo zaboraviti da će naš rad ipak na kraju krajeva doći pred oči nekoga, ko mirno i van dnevnih berzanskih kolona uspeha posmatra ono što smo učinili. Nekada se taj neko, zvao umetnička savest, danas, je to nepoznati gledalac koga nećemo pozdraviti na ulici, ali koji nas poznaje bolje nego što i sanjati možemo.

Zbog njegovog poverenja i poštovanja wwedijuma „kojim se služimo, svaki napor što ga učinimo da napravimo dobru sliku, pesmu ili emisiju isplati se stostruko.

h LEPOTA ĐAVOLA

POSMATRAO sam na mnogim mestima i mnogo puta ljude kako gledaju televiziju. Ta tamno polirana kutija sa staklenom 'poluloptom na kojoj se pojavljuju događaji, još uvek je neka vrsta magičnog, sobnog lunaparka, koji se otvara onda kad su dnevni poslovi obavljeni i kada veče nudi svoja zadovoljstva odmora.

Uz televizijske programe se pijuckaju pića, uz njih se grickaju kolači, ili se večera, ili se primaju gosti; televizor je postao neka vrsta Velikog Majstora Bala, koji preuzima na sebe dužnosti zabavljača gostiju, ili sagovornika dosadne supruge sa kojom su sve priče ispričane, a sva zadovoljstva iscrpljena.

I onda tačno u određeno vreme Dpojavljuje se „Dnevnik“.

Ta emisija dolazi uvek iznenada, mada u određeno vreme, Naime, od svake druge emisije već znamo šta treba da očekujemo; hoće li to biti zabava kojoj ćemo se smejati, ili film na kome ćemo plakati, dobijamo ono što želimo — jeđino se od „Dnevnika“ ništa određeno ne može “očekivati, „Dnevnik“ je kao sam život — u frenutku kada smo potpuno sigurni u svoju fihu sreću, izleti nešto nepred-

MALI EKRAN

; elevizijska drama je stala na pola puta. To je njena druga prelomna tačka i prva velika kriza

na putu ka samoj sebi. Veoma mnogo

lakih rešenja joj se nudi, od kojih ni jedno ne razrešava njen problem. Nju

zavode primamljive čari susednih u-

metnosti, njeno isklušenje nikad niije

bilo veće. Ona je, uistinu, na putu svog uništenja, otuđujući se već Uvoliko od sebe.

U početku su stvorena „osnovna sredstva, televizijska oruđa zahvaliujući kojima je ova nova izražajna mogućnost rođena. To su televizijske kamere, različite od filmskih i sasvim daleke od. onog fenomena koji se u pozorištu zove „oko reditelja“, potom televizijski studio koji nije ni pozorišna scena ni filmski atelje. Ova dva či-

nioca, ove dve polazne tačke, opredelile su, čini se zauvek, fenomen televizije, „Mali ekran“ je treća komponenta iste stvari, koji je tu — reklo bi se — da razgraniči ovo sredstvo od drugih sličnih, ali, istovremeno, baš on je vinovnik izvesne zbrke, I to ne male i naivne, nego one iuštinske. Mali ekran mnogo može da primi pod svoje okrilje, mnogo svega i svačega, i u tome je cela nezgođa.

Ako putem malog ekrana emitujemo jedan dokumentarni film, onda mali ekran sebe svodi samo na iedno sred stvo, međutim, ukoliko izvestan doga đaj prenosimo putem felevizijskih kamera istog časa kada se đogađa, on više nije samo sredstvo, već način televizije da vam d& ne samo. događaj već i sebe. (Ovde se može pokrenuti pitanje nedovoljne pokretiljivosti filmskih kamera, ali to je problem za sebe.)

Televizijska drama je postepeno postala beskrupulozna, ali ta drskost joj se već ubrzano sveti. Ovo možda još nije sasvim očigledno i u tome je teškoća rasprava koje se vode, Za tc vreme, eklektici trijumfuju, u uvere-

~

HLEBA I TELEVIZIJE!

viđeno, nešto neprijatno, nešto na šta nismo ni u snu pomišljali.

I tako u sred srede naše udobne večeri, u kojoj smo upravo rekli: „JOŠ malo pudinga, molim! Da, sa višnjevim sokom..." na ekranu se pojavljuje crnac iz Tenesija koga palicama oba= raju na zemlju, ili očajno lice žene, koja u rukama drži mrtvo dete, ili posiednji pogled na ovom svetu smelog automobilskog asa, koji trenutak kasnije poput žive buktinje sagoreva uz ivicu autodroma. Tada nam naš ukusni puding zastaje u grlu, kao što je zastao jednom mom poznaniku kod koga sam gledao filmski izveštaj o gladnima u Indokini, Nesreća naseljava našu dobro građenu udobnost, osetimo se ranjivi i ugroženi jer ipak izgleda da ne treba pitati za kim zvono zvoni ono zvoni i za nas televizijske gledaoce, jer smo deo sveta.

Ma ko mi bili, mi koji sedimo pred upaljenim televizorom, nećemo ni sa najboljom voljom, ni sa najvećim naporom moći sačuvati ravnodušnost ako iznenada ugledamo kako Džek Rubi puca u' čoveka kome su zavezane ruke, ako ugledamo kako se jedan drugi čovek zaklanja rukama od nemilosrdnih hitaca koji stižu iz šume pored nepoznatog khongoanskog druma, kako se meci zarivaju u raširene dlanove i prave tamne mrlje na tropskoj košulji; ma kako bili zabavni programi posle tih prizora, negde u najskrivenijim uglovima naše svesti, ostaće da pod prašinom smeha leži skriveno o= čajanje, prisustvo smrti, saznanje da svi ljudi na svetu u ovom frenutku nisu podjednako srećni.

Zbog toga osećanja koje nam je poklonila televizija, i pored svih njenih pogrešaka, za gledanje „Dnevnika“ treba svakako obući svečano odelo za premijere. Ili za pogrebe, svejedno!

Momo KAPOR

,

Otuđenje SNOVA televizijske drame

nju da upravo unapređuju ovaj nov izraz. Umesto da se privole strpljivom iznalaženju istinskih televizijskih rešenja na osnovu datih oruđa, čije Je usavršavanje vidljivo za časak zape10, oni skreću na stranu manjeg olpora, mašajući se svega što im smesta pruža izlaz, najčešće filmske trake, čime manje ili više, ili u poipunosti, u– daljuju televiziju od sebe. 1 upravo je taj proces otuđenja ovog mlađog scenskog izraza, najbitniji, alarmanini problem televizijske drame u ovom irenutku njene umetničke krize,

Jedni izlaz ovome je da se odbace tuđe pozajmljene poštlapalice i da se u sebi nađe snaga za onaj korak Koji će doneti nov preobražaj televizijske drame kao posebne umetnosti,

Televizijska drama ima svoju šansu; šansu da postane umetnički fenomen vre dan pažnje. Ta šansa upravo proizilazi iz njenih osnovnih sredstava, iz njene — ne prezam da kažem — ograničenosti, ma koliko to zvučalo para= doksalno. Kažem — ograničenosti, reJativne ograničenosti, ali ta ogranićenost je u stvari koncentriše i usredsređuje, upućuje i postavlja međe, u okviru kojih mora nešto određeno da se odigra i kaže. Ta omeđenost treba da se pretvori u prednost ili tačnije rečeno u pravu mogućnost, koja otvara dalekosežne perspektive. U čemu je stvar?

— enterijer pruža mogućnost analize; — ograničen broj lica nameće produbljivanje psihologije;

— imperativ zanimljivosti obavezu-= ie pisca da pronađe odgovarajuće situacije i obrte;

— a jednosatno trajanje drame, da te situacije buđu bitne i efikasne.

Ukupnost ovih elemenata predstavlja osnovu koja omogućuje prodor u oblast stvarnih istraživanja i poruka.

S druge strane, nastojanje izvesnih televizijskih pregalaca da se oslobode određenih, pa i svakih okvira, ili da za sebe ostvare takve mogućnosti koje će im dozvoliti znatne digresije, degradira televizijsku dramu, oduzima od nje same, ruši je i konstantno izdaje. To je slučaj, na primer, sa pozajmicama filma.

Biksterijer — glavni domen filma — uvek je veoma opasan po sadržaj stvari. Pozorište, enterijerna umetnost, ostaje još uvek, u oblasti dijaloških vodova, najpotpuniji izvestilac čoveka i njegove situacije. Film nije uništio pozorište, nije mu ni naškođio, samo ga je brže pokrenuo napred. To se desilo stoga što je pozorište umelo da mu se ođupre i nastavi putanjom sVvoje iskkonske misije. Pitanje je: đa li će rozorište u Televiziji imati opasnijeg takmaca nego što je to bio film? Uprkos mišljenjima da je televizija daleko od svake umefnosti, ovo pitanje, bar kad je reč o televizijskoj drami, čeka svoj odgovor.

Daleko smo od toga da guramo ieleviziju u pozorište, ona je samo Jedan nov pokušaj da se primat pozorišta u oblasti scenskih umetnosti podeli. ipak se izvesne preipostavke ne mogu previđati, Enterijer, tekst, glumac, o io= me je reč. Na tim datim elemeniima, biće potrebno izgrađivati i produbljivati jednu dramsku mogućnost na po= molu; treba je odbraniti od sopsivoe= nog otuđenja, dovesti do svoje formu= le i statusa.

Ništa lakše nego, u odsustvu jasne misli i koncepcije, pribegavati pozajmicama, koje sa svih strdna „čekaju spremne da posluže, Pod tim uslovima nije uopšte problem „stvarati“, treba imati samo malo kompilatorskog duha. Miklektici, a ponajčešće oni filmski ne= iživljeni ili koji na film bacaju oko, dobijaju lake poene.

Stvari treba da budu čiste. Ako je upotrebljen filmski materijal, onda to treba kvalifikovati kao filmsku einisuu i u tom slučaju „mali ekran“ je samo sredstvo. Ali mali ekran ne treba da bude samo sredstvo, on nije izmišljen samo zato da bude list u živim slikama ili usavršeni ilustrovani neđelj nik. Mali ekran ima svojevrsnu šansu — pre svega putem televizijske drame — da čoveku da odgovore na njegova pitanja, i tu šansu on ne sme da izneveri,

Vasilije POPOVIĆ

KNJIŽEVNB NOVINE