Књижевне новине

Mriličari o kmnjiževnoi siluaciji 1964.

S: |R i Nestavak sa 1. strane · gusti, nenadđoknađivi tom &«„Antr i eseja” što ime Nikole Miloševića ddooDjelol eda, ona na kojima, pouzdano, ostaje budućnost srpskog eseja. Senzacionalan je Andrej Hing u stegnutoj odrešitoj strukturi svojih „Samoća”, kao što je i drugo, unekoliko izmenjeno izdanje :B agdale” · DOnOVO, dakle opet senzacionalno podsetilo Kako neprekidna svežina sveta pulsira i dalje : na strani pesnika Dušana Matića. Neočekivan, bez- malo za mnoge zapanjujući bio je dolazak kritičara Tina Ujevića u antologijske prostore naše kritike ali je takođe 1 zamašna monografija Stanislava Vina. vera dočekana uzbudljivo, sva brzoreka u svojoj temperamentnoij rep!ici u korist zanosaiprkosa TL aze Kostića. Husein Tahmiščić je svoi profil velikog radoznalca i neutaženog putnika, opet senzacionalno jer opet bogato, upotpunio ' jednom sveskom esoja i kritike, a „Orfej u maloj bašti“ Petra Šegedina je, u domenu naše savremene proze, postavio nekoliko pitanja neotklonjivo, dramatično. „Osam p esnika” je u Miođragu Pavloviću steklo TnOVOg, moćno analitičkog interpretatora. Na način tihih no pouzđanih svečanosti duha svoje knjige saop-

štili su i Dimitar Solev, Fedor Vidas, Vuk Krnjević,

Jara Ribnikar, Jovan Hristić, Đorđe Sp. Radojčić Miloš J. Bandić, Božidar Kovaček, Milorad Zana čević, Miodrag Popović, Miroslav Antić... . Ali, ja ne nameravam da govorim o naslovima. Ne nameravam da ih, na kraju godine koja je još ovđe, pominjem, nepregleđne. Želim da ih oni buđući pronađu i odaberu po vlastitom izboru. Ali, nameravam da se, evo i sad, obrađujem drugom, ponovnom rođenju jednog pesnika koji je, istina, već ambijentiran u antologije i knjige, ali koji se sad _ pojavljuje sa zanosom obnovljenog rađanja „svog stiha i svoje rečenice. Bio je svojevremeno remboovski raspevan, sav meiscelien, snv od prosovora 'koji sa navirali spontano, žustro. Bio je medđiteran= ski okrenut svetu podnevnom i mrmorenju mora noćnog, lovranskim šefnjama, nezaklonjenoji kantileni usamljeničkih srokova, bolnih i upečatljivih. Bio je u traganju za savremenim mpoetičnostima i daro= vito ih je bronalazio na drugoj obali, onđe gde nije bilo lepotanskih vidika, niti pak teatarski aranžiranih pejzaža. Bio je, potom, nadahnuti, marljiivi neza= dovoljni prevodilac Sen-Džon Persa, i sam zapanjen zagonetkom mora, zagonetkom irajanja. Bio _ je onda autor jednog izbora prepeva iz Bodlera, fanušnog jer strogog, bogatog jer pažljivo, mudro odabranog. Sađ je, kao pesnik, ponovo rođen, ponovo ećelovit, obogaćen i inspirisan „iskustvom ćutanja. . Pesnici, o kojima je Borislav Mihajlović govorio da se obično jeđnom rađaju, dobili su, evo i sad, sabrata koji je eksperimentisanje stihom spretno uklopio u mapu poštenog napora za prestizanjem vlastitog iskustva, za nepoznatim. Knjiga koja je oglasila to drugo rođenje, sva nesvakiđašnja da dokaže svoj svet, zove se „Maina”, a on se, sad kao i pre jedne decenije, potpisuje Borislav Radović. Ko hoče da prisloni uho uz romor i govor naše moderne poezije, neka deonicu „Maine“ sasluša bez prethodnog, preuranjenog zaključivanja. A ko hoće da se u šumi mođernih pesničkih glasova obrati jednom imenu ' hesporivo čistom i postojanom, neka ne smetne s umn da je to ime Borislava Radovića. Taj pesnik, očevidno, nije mogao i ne može bez „Poetičnosti“.i „Ostalih poehtičnosti“, ali čitaoci naše mođerne poezije više ne smeju bez pisustva „Miainn-e“di>da žive svoje čitačke časove.

Knjiga je senzacionalna jer hrabra i u pobedi i u.

i

pĐorezu ali će u Svetu”ljžerature, njen autor, ubeđen: -

. to biti sve više i više. L3ej . gee Draško REĐEP

“Tomislav Ladan Todinslven kullarni poihvai

Pojavi li se i obična zbirčica pjesmičaka, gotovo. se svi naši lnjiževni mjesečnici, petnaestodnevnici i tjednici pobrinu da je prikažu.. A završi se takvo nešto kao prva potpuna „suvremena Enciklo-

· pedija u nas — i maltene svi naši (inače budni) prafioci, prikazivači, nadzornici i objašnjivači, književnosti i književnika: mrtvim „mukom muče. Da li zbog toga što je teško znati i pisati nešto o djemožda zato što ljudi misle da

kve veze s književnošću?

lu koje je o svemu, ili os enciklopedije nemaju Ni ? Prvo ozkak0 otpada već zbog OVOBA: kad bi eo zenti pisali samo o onome O čemu nešto Tot e -_ se recenziie ne bi nikada ni poiavile. pp Ban _ po srijeđi druga mogućnost. Međutim, njiž o nije samo ono što je Vrlo ili- vapi lijepo nego i još toliko toga što se odnosi na m!5 ) SOVoi znanost a enciklopedija je rad koji po svojo.

i i u drugo, pa i u treće. POO u jBo odina donijela i posljednji svezak

ikonedije (ncvcIllo-

naše prve Opće cncl jie djelo u . dy ac . Pred nama Je paeđdiac Sena iianice, 772436 ređaka i.

sedam knjiga, aa ajetu ;

51.254 pojmova. Na T

nika svih struka i OE Za i k godina. Miroslz | |

M aiyatoć i Eoorainaior toga zamašnog Oi ORO su lavovski dio obavili i redaktori kao 7:

: ić, D. Grlić i M. dr M. Šeper, đr O. Opitz, A. Jurevti ” igi" nO-

i i ielo obuhvaća ne samo hu ı BO OI etnogiimaa, jezikoslovljem, Royppkiag o i historijskim znanostima) nego i ro ij niku i varia (od sporta do Vole. Tako mi nismo bez it TOVA ie TIE

0: O: Sa ćar i Hrvatske enciklopedije Taoralh | sve raditi iz početka i neno a tha 10a pomoći enciklopediiske tradicije ka Vonoyd OEEUBik imaju Nijemci ili POBOVi e: td O GORUSbE ee ROSA n koja protieče različitim kul\tPU IS O eat davnina

e 540 vanjskih surad~

Trrleža je inicijator,

S nj ; njeg. S teškom mukom |! ednom naraštaju gOobavještajne obrasce, koji Seo ili ništa. Nepre-

- već . voriti dosta, a drugom već anje i rjatu prizemizmj i nadodavanje. KašO - | i ie

O Kai woblasti duhovnih činjenica, čini od sva

KNJIŽBVNE NOVINE

odskih ređaktora ra- ,

i od ranije.

SP do dana današturama i, civilizacija ie u uhvatimo U određene ·

enciklopedije koliko apsurdan toliko i herojski pot= hvat.

Pa ipak, uza sva ograničenja — pa i propuste i

promašaje — dobili smo svojevrsnu rizuicu vrijednih, upotrebljivih leksikonskih i enciklopedijskih odrednica. A svekolika se povorka leksičkih jedinica svodi na gotovo alkemijska pitanja etimona, defini' cije, ilustracije, informacije ili najprostije registracije pojava — što je ujedno i gramatičko i stilsko i filozofsko zagonetanje i odgonetanje. Pored golemog mnoštva raznolikih obavještenja, najvažniji je doprinos ove Enciklopedije našem enciklopedičkom jeziku, izrazu, stilu. Uostalom: bez preciznog i razvijenog · enciklopedičkog izraza ne može ni jedno današnje društvo sudjelovati u suvremenim zma* nostima i umijećima.

A sve je to — ako se ne varam — i za književnike i za književnost, te prema tome: i unutar na» ših suvremenih književnosti, pa makar i u najširem smislu.

Bogdan A. Popović Približavanie novom iumačeniu poezile

Ako je ikađa u rastu jedne literature postojao nesklad u nivou njenih rodova, ako je ikada jedna grana tek prvim prolećnim cvećem propupala dok su se druge povijale pod zrelim plodovima — poslednjih dvađeset „godina naše književnosti, vaistinu, odslikavaju takvu disharmoničnost razvoja. Ne ma=

li broj romansijera i pri-

poveđača, i što je veoma ohrabrujuće, mnogi od i njih pripađnici mlađe ma i najmlađe generacije, obogatio je našu proznu književnost prodorima u nova idejna prostranstva primienjujući nova formalna prosedea. Pažljivom selekcijom naimasovnije štampanog rođa Književnosti, poezije, dobili bismo, verujem, izbor, pa, donekle, i kontinuitet zbog kojih ne bismo imali posebnog razloga da crvenimo pred „belim svetom“. S kritikom, međutim, stvari ni izdaleka ne stoje tako dobro, a naimanje s Kritikom poezije. Dovolino je reći da sc u toku dve decenije u srpskoj književnosti ni deset knjiga posvećenih poeziji nije pojavilo, pa da veći sam Kkvantitativni odnos, u izveshom smislu, pokaže kakva je situacija. Monografije o velikim našim be= snicima, eseji o problemima poezije pa i informafivni tekstovi koji bi pokazali zainteresovanima ko piše, šta se piše i kako se piše — zahvaljujući delom mudrosti i kalkulacijama izdavača — uglavnom spadaju u sferu mislenih imenica. A ono što postoji, najdobronamernijem, umnogome pretežno patriotskom kriterijumu podvrgnuto, pokazalo bi da dye trećine, treba odbaciti: nešto zbog opšteg literarnog nivoa, a nešto zbog problema kojima se bavi, karakterističnih i aktuelnih u vremenu najmanje podeset godina unatrag.

Zbog toga, pokušavajući da se distanciram od .

osnovanih i od neosnovanih primednba koje su pos javu ovih dela pratile, pokušavajući da gledam po-

malo i sa isforiiskog stanovišta, mislim ,đa..je đoga- ·

đaj gođine „Antologija srpskog pesništva“ Miodraga Pavlovića ji, u vezi s njom, „Osam pesnika“ od istog pisca i „Poezija i filozofila“ ođ Jovana Hristića, Nastavliajući se na sporađične pokušaje revalorizacije nekih pesnika naše prošlosti ova dva pisca sa izrazitom ambicijom da revidiraju našu pesničku tradđiciju približila su nas ođavno potrebnim korenitim promenama u tumačenju poeziie. Koliko svojim shvatanjima Nonftinuiteta našeg pesništva i koncep= cijama poetskih vrednosti, toliko i problemima kojima se bave, nivoom i načinom raspravljanja. Ne pađa mi na pamet da tvrđim kako su njihova stanovišta i njihove ocene jedino mogućan i jedino vredan pristup našem pesništvu, ali su u frenutnoj siiuaciii, veruiem, jeđino relevantan,

Među pesničkim delima — o kojima sam cele godine pisao — opređeliuiem se za knjigu poetske proze Danijela Dragojevića „U tvom stvarnom tijelu“. Shvataiući je kao produženje njegove prve knjige „MKorniača i drugi predjeli“, njom sam primio nešto od permanentnosti života, ođ Vuvečnog kretanja i metamorfoze bića i materije, njenim po sređstvom osetio sam silinu sukoba duhovnog i maferiialnog sveta u pesniku i doživeo retku i pravu svečanost duha i emocija. A u njenom autoru našao sam — da se ponovim — jedinstvenu i kompletnu umetničku ličnost.

Nastavak sa 1. strane

Godina nove kritike

hovih pjesama, nego još više zbog izrazitih osebujnosti njihove poetske fizionomiie i temperamenta kojim se odvajaju i od prethodnika i od svojih (tko da već sada zna, možda i podjednako nadarenih) vršnjaka. M · U prozi predstavnici ove Feneracije također hva-– ftaju priključak s vrijednostima nešto „starijih prozaika: O zrelosti tih nastojanja svjedoči i literarna sigurnost rijetka u tim gođinama, kao npr. u romanu · „Bolest“ Zvonimira Majdđaka i prozama Tomislava Slavice. OJ Ipak, čini mi se da je kritika ona prava đomena u kojoj je najnovija generacija dosegla najviši stupanj originalnosti, u usporedđbi s prethodnicima. Predvođeni međuweneracijskom {irojkom (Dalibor Cvitan, Branimir Donat i Tomislav Sabljak) brojni Wrifičari i eseiisti daju sve zapaženije priloge bilo u okviru filozofske, ili tačmije rečeno ontološke kritike književnosti, bilo na liniji mođernog eklekticizma zasnovanog na poznavanju pojedinih kritičarskih principa (Eliotovih, Richarđšovih) i na iskustvu niza | „vtarijanata stilističke Writike i unutrašnjeg pristupa . književnim dielima. Zato bih gođinu 1964, u kojoj je izašlo i zanimljivih proza (Špoljar, Ivan · Raos), pak zabiliežio kao godinu nove generacije kritičara, koji su sigurno i samouvjereno, znalački preuzeli na sebe nezahvalnu i tešku dužnošt arbitra suvremene Književnosti. Od | izdavača jeđino očekujemo, štoviše tražimo, da najboliima od njih u idućoi gođini obiave u knjigama

· izbore iz njihova „već znainog kritičarskog ophHsa.,

Vlatko PAVLETIČ

~

\

_MJURIEL RUKAJZER

MJURIEL RUKAJZER rođena je 1913. gođine u Njujorku. Dominanina crta njene poezije je udaljavanje nove generacije "od svojih prethodnika i ova pesnikinja ne samo da u svojim · pesmama upotrebljava

materijal savremenog života, nego ga često i nesvesno odražava. Za nju će buđenje jutarnjeg života uvek pre predstavljati početak saobraćaja tramvaja nego Ppe-

i često borbene, odražavaju duševno stanje čoveka rođenog i ođraslog u ekonomskoj nestabimnosti “tridesetih godina i u vremenu pakla II svetskog rata. Tananost njenih dialoga otkriva duševni mapor i užas koji je toliko karakterističan za veliki deo današnjeg sveta. Neposređnost i iskrena inspiracija njenog stiha, kao j fina i vešta simbolika, daju joj privlačnost Kkakvu nalazimo kod retko kojeg savremec-

| sma ševe na nebu. Njene slike, dramatične nog pesnika.

Pokušaj govora između dve osobe

G OVORI mi. Uzmi moju ruku. Šta li si sada? Kazaću ti sve. Ništa neću da krijem. Kad mi je bilo tri godine, malo dete čitalo je priču o žecu koji je umro, u priči, i ja sam se skrila pod, sto: ružičasti zec: bio mi je rođendan i sveća me opekla po prstu i kazali su mi da budem srećna.

Oh, upoznaj me. Nisam, srećna. Biću otvoremca:

Sada mislim, o belim, jedrima kao muzika na nebu, kao vesele trube, pršemnju ptica a oko mene jedma ruka. Nekoga sam volcla, koji je želeo da živi, da jedrYi.

Govori mi. Uzmi moju ruku. Šta li si sada?

Kada mi je bilo devet godina, Lila sam plodno semtimentalna, fuuidna: i moja letka udovica svirala, je Šopena,

c ja sam, sagiijala glavu nad bojenim drvetom i plakala. Zelim, da sam, sada sasvim, uz tebe. Htela bih

da .spojim minute svojih dana, mekako, sa tvojim danima.

Nisam srećna. Biću otvorema.

Volela sam laripe u večernjim, uglovima i tihe pesme. U mom životu bilo je straha. Ponekad, razmišljam · kakuc je tragedija bio njegov život, zbilja.

Uzmi moju ruku. Stišći moj um, wu tvojoj ruci. Šta li si sada? Kada mi je bilo četrmaoest, mislila sam, ma samoubistvo

i stajala pored, prozora, pri zalazu sunca, madajući se smrti: da svetlost nije Yrastopila oblake i doline u lepotu,

da svetlost mije preobrazila taj dan, skočila bih,

nesrećna sam. Usamljena sam. Govori mi.

Biću otvorena. Mislim da me nikada mije voleo: voleo je svetle plaže, male kružiće pene

što jašu malim wvalovima, voleo je let galebova: kazao je veselim, ustima: volim, te. Upoznaj me.

Što li si sada? Kada bismo mogli da se dimemo, kada bi ova maša odvojena bića mogla da se stegnu, da se stistvu kao kineska zagometka... juče

stajala sam wu prepumoj ulici koja je vrvila ljudima i niko mije progovorio mi reči i jutro je sjalo.

Svi nemi, u pokretu... Uzmi moju ruku. Govori mi.

Iz 4džante

|| Pećina

P ROSTOR umu, oslikama, pećina, snova. Nije to utyoba, samo dobro izbija: ovo jc bina, mi sivavna mi mestvarna, gde zidovi sw, svet, kamenje i palate "stoje ha ivici yascvetalog tla. Kod ispružiš vuku diraš kosinu sveta, i ; n

.. diraš isprepletene. bogowe, zveri, ljude.

Nema pozadine. Likovi ovi miruju,

u, splet, pokyceta. Nema ometanja,

svaki kret je uzet, sve ođaje veze.

Teška čulna ramena, butine, meso od, krvi i zemlju postaju boja, kamen svoj Kristal, voda zvuk, vatrc oblik; žiot treperi nebrojan, u vitkom zagrljaju ljubavi. Prostor tih zidova živ je prostor tela; Tazderi si rebra i vremena udiši boju

gde ništa te ne odvodi, svet prilazi

u plamenom sledu. Stubovi i prizme. Jahači š konji i predstave svesti,

crvema krava postaje duga, trči svetom. Bačenmo, w pokret u čulnoj čistoti,

ova tela imaja svoj žig — tvrela usna i kristalna vuka +; džumgoli sveta. Obložema bojom, zavodljiva stutnjiva trepavica spuštena mad đugim, okom, nestala i Yamjiva. Prostori tela

odjednom, su bezgranični i jašuće meso stvara sczvežđe mad. zlatnim grudima,

zbrka mirisa i zapaljena baklja —

dodir čudovišta, vrat oslikanm, jarko,

široko dat pokret gde ta tela jašu.

Zvona i duh koji seva. Pobožna zvoma, bronza ma suncu kao zveri zvomi,

bronza u sabitom zralcu, sećanje zida,

veliko čulno rame u spletu vremena.

IV Crna krv

N AVIKA koja vodi ubistvu, dimmi smeh,

isprva muwžnja, al potrebna posle.

Izmona moliva. Hodati u strahu .

napuštenom, lukom, miz breg

dok žena upletena u harfu

viče, viče, a veliki udara sat,

klateći velike figure ispred, lica.

Ploveći čovek jaše ma zalazu sumca

i pita i pita. Ne kaži: Ko je voleo?

Ko je voljen bio? Već: Ko uživa više?

Oklopljeni duh, besa, vrištav i bez moći.

Samo me nmađi i dodimi mi krv opet.

Nađi me. Devojka wlicom Jui

peva Uzmi me, viče Uzmi me Uzmi

Obesi me za tučak zvona

a ti ko zvonoar zvoni ga moćas milo

· jer mišta čisto u meni nije više od oblaka

sem, ako ty zoveš, — Dok sam trčala čula sam, crni glas gde udara u svoj toj ki: „Pokušaj da živiš kao da si Bog“.

Napomena: Adžanta je mesto u Indiji gde su u pećinama. uklesani mnogi budistički hramovi i spomenici. Pećine su oslikane velikim freskama koje daju budističku analogiju između prostora svemira i prostora tela. Ova posebna umetnost trajala je od II veka pre n. e. do VII veka n. e., dok se posle toga

zauvek izgubila. Preveo Vladimir ŽUNJEVIĆ !

š