Књижевне новине

8 VEČERI odlučio sam Doći u lov ha

jj na rijeku do limana, da ža vida nahvaU tam riba bjelica koje će mi poslužiti kab mamac. Mjesto je bilo pogodno. za ribolov, jer je liman bio dubok, s kamenjem ı kladama na dnu, a pružao se kao mala uvalica, obrasla vitkim johama i starim čupavim vrbama.

Sumrak je pao brže nego što sam očekivao. Nebo je bilo prevučeno oblačnim zagasito= plavim plaštem, čvrstim i jednobojnim kao đa.je hetko velikim kistom jednolično prevukao pre= ko njega. Obično u ljetne večeri tamo & kopna, iz klanca koji je rastavljao dva brežuljka, do!azila je struja hladnijeg zraka i mreškala srebr> nasto ogledalo vode što su ga stvarali posljednji ostaci svijetla. :

Ni glaska se nije čulo. Tu i tamo iavio se po koji žabac, zakvaštao i umuknuo. Poslije toga postala je tišina još dublja. O ON

Pošto sam nahvatao sitnih bjelica, postavio sam udice i sjeo na panj. Ugodna uznemirenost, što je osjeća svaki ribolovac na početku lova, miječala se s nečim neugodnim, s nemirnim čuvstvom koje podilazi čovjeka kad osjeti da je mrak prekinuo sve veze s ostalim svijetom, tako da ni svoje vlastito tijelo pravo ne vidiš. K tome te još i tišina zatvara još jače, jer na=stojiš održati vezu s okolicom „spomoću sluha, pa ti se čini da se cijelo tvoje biće škuplia u glavi. Iz muteža bodsvijesti, tamo još iz djetinjstva, brobijaju se drhtave jeze i bođmukli strahovi koie razum hladno.odbija i nađmoćno im se smješka, ali se tamne sile ne daju otjerati. One Bu sapete u kavezu razuma, a tmina ih budi i razdražuje pa tresu šipkama kaveza i kroz njih provlače svoje duge polipske krakove đa te dohvate. 7? i

'— Da je mjesečina — pomislih — ljepše. bi bilo: Ki O ŽI}aH | ti Osjećao sam kao đa su me heka nevidljiva bića omofala cermim kopremnama s namjerom đa mi prekinu disanie pa sam se naglo trgnuo ı ustao duboko uzdahnuvši zraka. i TU taj mah s. lijeve strane limana nešto šušne, zapuckefa, te mi se učini da je netko stao. na suho granje. Iza toga opet muk, samo što mi lice pogladi svjež lahorić što se nizvođno poč sbuštati. ; 553

Nabphem uho u pravcu vjetriča, i sađ sam već rYazgovjetnije čuo tabananje ljudskih nogu po tvrdoj ilovači i mrmor isprekiđanih glasova. Kako je lahor strujao sve jače prema meni, sve sam jasnije razabirao niihove'rjieči. Prosudio sam da se dvojica ribiča. namještaiu s druge strane limana, što je stršila u vodu kao polu» otočić. Buđući đa je liman bio zavojit, uvaljen u obalu, to oni nisu bili udalieni ođ mene više od đeset metara u pravoj crti. : „popije i

— Neka su đošli — uzdđahnem š nekimi olak» šanjem u grudima — bit će mi ugodnije.

No ne htjedoh se odati nikakvom kretnjom, premđa me ie vukla želja da vadim udice i pogledam đa li je što zagrizlo. \ :

S njihove strane čulo se kako je nešto bučnulo u vođu, a zatim je bljesnuo plamičak „od žigice. | 7.82 · Dva su se muška glasa dobro raspoznaVala. Jedan je bio tanak, piskutljiv, a drugi dublji. baršunast, pravi muški bariton. Onoga piskutljivoga zamislio sam kao krupna, visoka čovjeka, u kojega je glasić kao u djeteta, jer je ta-

kav bio moj. prolesor prirodopisa u gimnaziji,

”

Mbayjteno je uskrsnuo u mojoi mašti ı koga radio-spikera, čiji sam. ugodan j slušao, tako da:sam često zaboravljao pratiti smisao riječi podavajući se muzici njegova meka, baršunasta glasa. i |: |

A što, a što — zašapće Piskutljivi uvrijeđeno — što je onda tebi neobično? Za tebe nije ništa, ako čovjek pred tvojim očima pogiba.

Odgovor se nije čuo. Bariton je šutio, a što je dulje otezao odgovorom, ja sam sve to napetije prisluškivao. Opet je nešto tutnulo u vodu, vjerojatno su postavili i drugu udicu.

— Moj Toma, što tu ima neobična kad čovjek ginc. Ti nisi bio u ratu pa ti Se svaka nesreća čini strašnom. Tanki su ti živci, to ti je! šaputao je blagi Baritonov glas i načas je. zastao.

— Drugo nešto smatram ja... čini mi se. da nešto vuče... ne, nije, zapela je grana... ima drupih meobičnijih doživljaja, bar za mene, nego što je gubljenje života — nastavi još tišim glasom. — Istina, život je čovječji sveta i velika stvar, jedanput se samo dobiva i jedanput, gubi. To je igra s jednim jedinim žetonom, aut-aut. gubiš-dobiš, fiks-niks, imaš-nemaš.. i gotovo. igra se više ne ponavlja. ,

— No, cto, đolaziš na moje! — upadne "oma s naglasom samodopadne ujedljivosti. — Ja sam patio od boli kao da vagoni prelaze preko mene, pa. me sijeku i lome... uh!... strašno je bilo to gledati, a ti se prenemažeš: „Što tu ima. neobična?* kao da je čovjek mrav ili muha. Ti izigravaš nekakva stoika, što li? BO Fr | Na suprotnoj obali javi se odnekud harmonika, pa oni umukoše, Veseli zvuci harmonike Gnesoše u ovu gustu pomrčinu neke radosne svjetlosti. Pričinilo se kao da vidim. melodiju kako leprša nad rijekom, a dionice pratnje skakuću za njom i love je, slično igri komaraca u večernjem rumenilu. Melodija se gubila tiho, tihano, sve tiše i nestala, .

Očekivao sam nastavak razgovora, ali sc ncDpoznafi susjedi ne javiše. Opet me spopala želja da vadim udice iz vode i ispitam žive li još mamci, aliy se predomislim. Pobojah se da ću odati Svoju nazočnost i ja se skutrih. Odlučio sam žrtvovati lov za njihov razgovor. Ovakvim razgovorima u itmini, kad se lice sugovoynika jedva nazire, iskazuju · se katkada najskrovitije misli teške kao olovo. One dugo klijaju, rastu i bujaju, pa se neiskazanc i nedorečene povlače u dubine duše. Tamo se lome, bljeskaju i umrt»ijuju, da se u stetnom času nenadano polave u svijesti 1 rastvore kao makov cvijet. Kod nekoga se lo zbiva, kad je udaren nesrećom, ošamučen tugom ili opijen velikom srećom, a najčešće tama, nevidljivost ili kratak sastanakFastanak dotad nmepozhatih osoba djeluju kao

otvarači da se sputane i skrivene misli izliju kao bujica. ja» | Slutio sam da bi se i sada nešto slično moglo dogoditi. Premda nisam po svojoj prirodi jako znatiželjan, ipak me je zaokupila radoznalost. jer su ljudske prilike bile nešto neobične, zavijene tminom, a njihovi glasovi, nošeni lahoriČem isprekidano čas slabeći, čas jačajući, prišiliše me na pažnju. Katkad pomislih da taj razBovor prenosi kakav stroj, kao da bruji DO žici, jer se uza nj uskladilo nešto od stravična,

KNJIŽEVNE NOVINE

somove. Još prije sumraka požurio 8#8m ·

· lika ne glas rađo

EPRBIČZA IK NI.BBŽ EZ NI BE-H

NIO WT BRE ZA“

| Ante KOVAČEVIĆ

žičana prizvuka.

;

— Čovjek, mrav, svejedno! — donese vjetrić

Baritonov glas. — Jedanput mi je došla na um ova misao; kakva bi bila povijest svijeta što bi je mravi napisali sa svojega mravljeg stanovišta? Čudna misao, zar ne? Što misliš, došao sam do zaključka da bi bila gotovo ista kao i kod čovjeka. Sva priroda opstoji samo zato da služi mravu kako bi on mogao ostvariti zađatke što mu ih je povjerio Veliki Mrav. Zamisli — zahihoće Bariton — kakav bi opis u toj mravljoj povijesti dobio čovjek. Nema sumnje da bi mu prilijepili lošu karakteristiku: čudovišno, ne= savršeno, nemoćno, možda i glupo biće, nikomu potrebno, koje samo remeti red u “#bprirodi. Ubrojili bi nas u štetočine...

— Basna. Mravu si pripisao čovječja. svoj= stva, to ti je sve!

— Razumije se, kad ja govorim u ime mrava, ne mogu to izreći drugačijim shvaćanjem i jezikom nego samo svojim, čovječjim. Suština leži u tome, što držim da je priroda „potpuno iednako ravnođušna prema svima svojim stvorovima. To znači da svi reagiraju na svoju okolinu pod istim uvjetima — svaki stvor misli na svoj način. Ono što mi zovemo inteligencijom, nije samo naša svojina, nego svojina svakog bića. Ulaziš li ti, Toma, u moju misao? Ako si kadar.da se načas izvučeš iz kože čovjeka, a io je osnovno da me shvatiš, onda nemaš razloga osporavati mravu da piše povijest prirode u kojoj on ne bi bio u središtu zbivanja i najsavršenije biće. Isto tako i svako drugo. biće: bakterija, hrast, slon, štogod hoćeš, svako će početi od sebe. kao središta i postaviti sebe na vrhunac ljestvice savršenstva. ·

—: Ti opet nešto buncaš! — ubaci Toma uzrujano,. :

— Ne: shvaćaš, nema u tebi: pjesničke mašte, da izađeš iz svoje kože i da se preneseš u tuđu. Jesi li ti ikada u životu napisao bar jednu pjesmu? Nisi! Matematika ti je progutala. dobar komad mašte, pa si ostao suhe inteligencije, su-

„he gotovo, kao bakalar, |

| L— A ti se praviš ludim. Ti se hotimice preda mnom razmećeš parađoksima. Možđa hoćeš i da me plašiš u toj tami.

Bariton se na to nasmije rađosno, široko i zarazno, tako da sam sc i ja jedva suzdržao stiščući zube, samo da se ne odam, Poslije kratke šutnje on teče Tomi:

—- Molim te vatre.

Nagađao sam đa su moji nevidljivi susjedi obrazovani ljudi. Možda su došli čak iz Zagreba ovamo. loviti. Subotom poslije podne može sc vidjeti na zagrebačkom kolodvoru dosta ribiča s naprtnjačarma. i vibarskim alatom kako u manjim skupinama odlaze u pokrajinu, gdje love po cijelu noć i dan. Piskutljivi Toma je vjerojaino profesor, a što je Bariton, nisam mo'gao dokučiti. Da li pjesnik, glumac ili zabavljač koji voli izricati neobične misli, još mi nije bilo jasno. Kakav je da jo, odmah sam ga zavolio, jer sam sklon ljudima . koji raspredaju svoje misli, pa makar bili i. čudakovići.

— Da te još jače zaplašim, nevjemi moj '"oma, uzet ću jednostavniji primjer —a 7xprekine Bariton šuinju. · Wii? ;

— Opet ćeš nešto izvaliti...

— Neću. Uzet ću tebe ža primjer, Mto, ti i tvoj pas Hektor. Priznat ćeš da se ti smatraš njegovim gospodarom i ponašaš se prema mjemu kao gospodax s robom. A ja sam prisluškivao razgovor između tvoga Hektora i moje kujice, pa, što veliš, on je tebe stalno nazivao „moj rob Toma“. o n

-— Idi k vragu! — srdi se piskutljivi Toma.

— Ne ljuti se, nego slušaj s pretpostavkom da ja razumijem pasji SOVor, pa će ii svc biti jasno i shvatljivo. "Tvoj je pas govorio otprilike ovako: — Draga moja Pifice! Zaista je pravo zađovoljstvo živjeli na ovome svijetu, najmudrije uređenom 0d svih svjetova. Mudrost vobovlasničkog načela, koja prožima svu prirodu, morala je poleći od izvjesne inteligencije slične našoj, samo u širim, sveobuhvatnim i neograničenim razmjerima. To je biće lagano kao naš dah, ono je dahovno ili duhovuo, jer prožima sve tvari, 0n0 JČ dakle Veliki Duh ili, kako mi kažemo, Veliki Pas, naš prarodilelj i stivazatelj. On je ža nas stvorio ovaj svijet i podložio nam sva ostala bića. Nama psima služc ljudi, ljudi iskorišćuju živolinje, a ove biljkc. Čime se hrane biljke, to, Fifice, sigurno znaš. Prekrasno, čarobno — Uuzdahnula je moja Fili kako je divan ovaj bajni svijet! — A zatim je upitala Hektora, kako je zadovoljan sa svojim robom Tomom i njegovom obitelji.

— No. žto sada, valjda mi hoćeš štogod staviti pod nos! — mrmljao je Toma. — Zbog toša nisi trebao izmišliati ovu basju priču.

__ Ni najmanje ne izmišljam! — brani 5ć Bariton, a glas mu prati veseo prizvuk. Moraš priznati da tebe Hektor dobro pozna i da O tebi ima izgrađeno svoje mišljenje, doduše pasje, ali ipak mišljenje. On je odgovorio Pifici da jc njegov rob "Toma zaista idealan rob i da jć voč

tako dobro izvježban, pravo čudo. Uvijek, 'kažc Hektor, moj Toma nosi u džepu šećera za, mene, a kad me grizu muhe, on ih prstima lovi i izvlači iz dlaka savršenom vještinom. Dok #a vrijeme šetnje čitam naše miomirisnc romanc

oko stubova i uglova. rob Toma poslušno čeka da stavim svoj Dotpis... ;

— Znao sam da ćeš završiti „neukusnim primjedbama na moj račun. Što se podruguješ ra jednako robuješ... poslušaj,. nešto je lupilo... Razgovor se pretvorio u nerazumljive povike, topot, i lomljenje grana. —· Drž... drž... povuci... zapelo... gore je.. ne famo.. mrežu... makni... drž... daj! 1] ja sam se uzbuđio i naglo ustao hapeto osluškujući. Slutio 'sam da je onaj prvi udarac po vođi udarac štapa što ga je naglo povukla poveća riba, Želio sam da je izvuku, a ujedno se javila i mala zavist. Tuđom srećom često čovjek osjeća kao da je pokraden. Naš razum odgoni ovu pomisao, gladi je i dotjeruje moralnim osjećanjem, ali ona je naša, čovječja, ne da se lako potisnuti. Da i meni štogod povuče!— poželio sam. Već sam htio povući iz vođe svoje udice. da pogledam ima li što, ali sam se ipak suzdržao. —Č Ribu je lakše uloviti —, domislih se — nego li se namjeriti na zanimljiva čovjeka. Ne smijem se ođati. :

— Hahaha, sominaaa! — čuo sc radostan uzvik Baritonov, a. Toma je tankim “glasićem piskutao:— Fino, fino, fino! |

— Vrijedi da se počastimo, vadi konjak predloži Bariton. Naskoro se čulo kigkotanje tekučine kroz grijak boce,

Pošto su opet postavili udice i zapalili ciga ·

rete, javi se Bariton:

— Znaš što, Toma! Baš sam raspoložen da fi prikažem sliku svijeta, našu, naučnu, DO načelu da velike ribe gutaju male. Ha, što misliš? Ne ćeš? Ne boj se! Najviše što ti se može dogoditi jeste to, da te udari kap. A kud ćeš poželjeti ljepše smrti!

— Govori što hoćeš. Ne plašim se tvojih bizarnih maštanja.

— Znaš, Toma, oha pasja slika svijeta nekako je bliža od ove naše po načelu prava jačega. Tu sve jedan drugoga ždere, vau, vau, laju i reže sva'bića pa se proždiru kao gladni vuci. Ljudi su otkrili da u prirodi vlada zakon međusobnoga proždiranja. Neću ti to slikati, ne boj se! Drugo je nešio zanimljivo utvrditi. Čovjek nije mogao pronaći koji drugi zakon u bprirodi, nego baš ovaj, čim je sebe proglasio najsa-

„vršenijim, bićem. Najsavršeniji i najjači io je

isto. Iz toga slijedi: sve je čovjeku podložno. A krajnji je zaključak: sve je čovjeku dopušteno. Zbog: toga se čovjek i katkadđa vlada u prirodi kao pijanac. Remeti prirodni red, što će mu se

na koncu osvetiti.

| {1 NALOBJ |L} ILUSTRACIJA MOM KAPORA

— Sada. se ja tebi smijem. Postao si pešimist! — javi se Toma i od šale uđari pesnicom po Baritonu. Zatim tiše dometne: — Vraže!

-— Ne tucj me, jer ću ti naslikati tako mračnu sliku svijeta, da ćeš rađije pobjeći u pakao nezgoli još i časak živjeti. Jednom zgodom preplašio sam meku svoju znanicu ss takvom strašnom slikom o našem svijetu, da ie baba pala u nesvijest. Ha, ha, ha! . e

Njegovo veselo hahakanje dovodilo me u za bunu. Misli li ovaj čovjek ozbiljno o svemu tomi ili se šegači s idejama, da ljude zbunjuje. Očito je da on ima mašte i logike, prosudio sam, pa iz te sveze nastaju neobične ivorevine misli i slika, u kojih istinitost često posumnja. . Zbog toga ih pripovijeda upola ozbiljno, da vjerojatnu njihovu ispravnost provjeri na slušaocu.

— Šalu na kraj — nastavi on ozbiljnim glasom — dao bih sve filozofije svijeta, da mogu izvući još kojega soma. Ja mogu razmišljati, sanjariti i izmišljati kako hoću, ali ne mogu Zanijekati onaj radostan upravo životinjski OSjCćaj što me prožima kad držim ribu ma udići., Čovjek bi skoro povjerovao da danima živi samo za ovaj irenutak užitka. Sudbina mi je odrcdila mjesto u lancu borbe za opstanak i zasada mi je lijepo — ja jedem druge.

Lepet krila neke noćne plice, koja ie preletijela tik uz nas, prekinuo je razgovor, a odmah zatim, tamo prijeko, na suprotinoi obali. nešto je ritmički bpljuskalo po vodi. Svjež mladenački glas je zapjevao:

Siaj, mjeseče, sjaj!

Mladićev zvučan glas proparao je tišinu i tamu pa zastao. Mjeseca nije bilo.

· — Šta sam ti ono htio reći? — postavi Bariton pitanje i, kao da se dosjetio, odmah na» stavi: — Da, što ja smatram neobičnim, to sam ti htio još na početku objasniti. Ti si vidio čovjeka pod kotačima vlaka i taj te je doživlja, potresao. Shvaćam te, to je ljudski, drugačije i me može biti. Da strojevi gutaju ljude, to je već obično i kao prirođeno našoj civilizaciji. Mi se zgražamo nad nekim propalim civilizacijama koje su božanstvima. žrtvovale ljude. U ·stvari, mi smo njima jednaki, samo je pravdanje žrtava različito. Danas već možemo nasigu?no predvidjeti: sutra će na svijetu od strojeva poginuti toliko i toliko ljudi. Čini se da demoni misli. sapeti u metalne strojeve jedva čekaju Čas kad bi nas mogli bosti, gristi, trgati, ubiiail. Oni plaču, drndaju, mumljaju, laju, vrište, fijuču i zavijaju, stvaraju paklenu buku „oko nas, ali je sve to za nas već prirodno, obično. A neobično bilo je za mene ovo što ću ti sada pričati... f |

Pripovjedač je zastao i samo Sc čulo kako Je netko duboko uzdahnuo. Pričinilo mi se da je zrak postao lakši kad je sa crnoga platna duboke tame nestalo vizije pobješnjelih mašina, što uz strašnu buku, Jomot i štropot sipaju vatrene plamenove i jure, jute kao vazdražene žVijeri loveći preplašenc i izbezumljene ljude.

_— Nehotice sam prisustvovao jednom Zločinu, šaptao je već ponešio umornim glasom. Mjesto zločina nije daleko, pedesetak metara nizvodno od nas, ali na protivnoj obali. Sve sam čuo Šlo se tamo zbivalo. a slušao sam Sa dosadom, s nekim tupim čuvstvoni. Nije mi se dalo ni prstom maknuti da se umiješam u sudbinsko zbivanje između „zločinca i njegove žrtve. Što više. kao da sam odobravao zločincu i ljutio se na njegovu žrtvu...

i —- To nije moguće, ti opet izmišljaš! — bunio se Toma. __ Varaš se, poštenja mi, od prve do po-

sliednje sve je Kkruta istina. Bilo je to pred desetak godina neke ljetne večeri slične ovoj bez mjesečine. Dok je ioš bilo vidno predveče?, ljudi su se kupali, majke i djeca, dječurlija dizala graju, pjevala i vriskala. Neka su i plakala dok: su im majke gurale pod vodu nasapunane glavice. To je bila svakidašnja slika. Sto se VIŠĆ smrkavalo, nestajalo je kupača, i na koncu nastao je mir i tišina. Da li je prošlo pola sata, sat, ne znam pravo, kad tamo, sa druge obale, čujem tihe, prigušene glasove, a zatim pljuskanje vode kao da netko po njoj gaca, Ljudi su okasnili, bOmislih, rađili su preko dana ba sada uhvatili čas da se okupaju. Po glasovima šio su nerazgovijetno dopirali iz tmine, prošudio sam da se 'kupaju žena i dijete, dječačić. Sve sam bolje razabirao njihov govor i drhtavim, dječjini glašićem izgovorene riječi: -— Ne, ne, mama, voda je hladna! Majka je.nešto govorila što nisam pravo razumio. Čulo se bućkanjie vode i cmjzdrenje djeteta koje se nije htjelo kupati, a zatim jc uz dječji vrisak nešto pljusnulo u vodu. Poslijc toga tišina, nečije gacanje Do vodi, i sve se umirilo. To je, cio, SVO...

— Sto se zaista dogodilo? Govorio si o zZločinu! — znatiželjno će Toma.”

— M, u tomu i jeste neobičnosti, šlo se je stvarno događalo? — postavi pitanje Bariton, ali ne dade odgovora. Među njima je nastala opel živahna uznemirenost s uzvicima 1 isprekidaninı riječima. Opet je možda potegnulo na udici.

Toma s prizvukom žalosti izusti: — Pobjegla je! — jedan dana poslije. toga doživljaja nastavi Bariton svoju priča — čitao sam u

novinama da je na tomu mjestu, i u islo doba dok sam ja lovio, ncka majka ulopila svoje vanbračno dijetc, jer je novi ljubavnik nije htio povjenčati zbog djeleta. Šlo misliš kako sam se Pprenerazio i kako sam zadrhtao do uajtanje žilice., Prisustvovati zločinu a ocijeniti ga kao nevini, svakidašnji događaj, to je ono što mc je zaprepastilo i što ja smatram neobič-

nim doživljajem. Naša čula, naša spoznaja, kako nas varaju! — zaneseno povisi glas Barjiton i odmah. bostavi pitanje: — Što je istina? Mi

Smo čvisto uvjeveni da je znamo i da smo je otkrili i Spoznali. Ta naša samouvjerenost je kalkad tako velika da smo kadri u ime novc isline oduzeti čovjeku život... nc samo jednomu, ncgo lisučama, A svaki čovjek nosi svoju istinu kao svjećicu u mraku, i dovoljan je malem dah vjetrića da se ona ugasi. U ovom slučaju gusta. je tama sprijočila da pravilno ocijenim ovaj događaj. Vid je bio iskopčan, pu je već islioa dobila drugi oblik. Da nisam nikad slušao kako djeca plaču na kupanju dok im peru glavice, bio bih bliže istinskom zbivanju. Qvako... što se može... stare spoznaje Česio is> krivljuju nove, i mi svaki sa svojom svjećicom tumaramo po mraku... "BLI

— Smatraš, dakle, da se istina ne može spo» znati? — čulo se Tomino pitanje. d _ _— Daleko sam ja od toga! — prošapće Ba~+ riton. — Ima istina koje svojom očitošću grebu kožu, i ne možeš ih ne vidjeti. Njima se služimo Tr

Nastavak na 12. strani