Књижевне новине

LIRIKA aa U IPISIEVOJBIJ VLADIMIR layer —-— SOLOUHIN

Vlađimir „AAleksejevič Solouhin spađa među veoma istaknute pred&tavnike onog pokolenja sovjetskih Kknjiževnika čija afirmacija uglavnom datira iz druge polovine prošle decenije. Rođen je 1924. godine u selu Aliopinu, Viadimirske oblasti. (Jarko je mnaslikao stvarnost i Dprirođu svoga zavičaja u

knjizi ' „Vladimirske sta

ze“ preveđenoj kod pripovedaka „Sastanak nas). Bio je učenik ma u Vjaznicima“ i (krašinskog „tehnikuma u dem 196, u moskovgradu Vladimiru. U- | Skom časopisu „Moločesnik prošlog rata, “aja gvardija“ć) roman Svoj Književni đebi za | »Mati-maćeha“, pozna beležio je 1946, a se- je i po svojim. zbirkadđam «godina „Kasnije ma pesama „iza plavih pojavila se prva zbir- mora“, „Zđenac“, „Buha Solouhinovih pesa- jice na asfaltu“. „Mama „Kiša u stepi“. ko ispiti Sunce“, „Sa Ovaj plodni „pisač, cvećem wu rukama“ i koji je objavio zbirku drugim.

SUNCE

Na: ravne delove Sunce je Yastočemo, 'Pačnije: tako da bude pravde;

Tačnije: prema svačijoj moći

Da od njega uzme.

U travčicuw + šibljiku — mamje,

U veliko drvo — više,

U džinovsko drvo — vrlo mmogo.

Krijući se dok mu, čas me kucne,

Svi Sunce, pogled, ljudski ono izbegava.

Dotakni ga rukom slobodno —

Oslepeti nećeš, mi opeći se...

Sunce ume da Yadi. Sunce ume da spava.

No, u zimskim, noćima tamnim,

Kad u Kosmosuw celom, nema, Kkutka

Ni za zvezdu, kamo li za Sumce,

Kad mraz ljuti mrkli mrak

Hoće da su jači od, seg,

Iskoči iz cepanice Sumce letinje, vedro,

I digne istog trenutka

Svoj lepršavi ognjemi steg!

Na ravne delove Sumce je Yastočemo. Tačnije: tako da bude pravde; Tačnije: prema svačijoj moći

Da od njega uzme.

U jednog čoveka — manje,

U drugog — zZnatno više,

U meke ljude — VYlo mmogo. Krijući se dok mu čas me kucne, Spi Sunce. A takvom čoveku Slobodno ruku, da stismeš.

Ne traži zaštite Yukavice grube: Dlom, opeći mećeš, ja ti dobar stojim. (Staviše, žene ljube te ruke,

I usne skoro mikad, me opeku).

A oni se oproste sa ženama,

Pa odu putem Ssvojivm.

No wu trenucima

Kad u Kosmosu celom, kutka nema Ni.za zvezdu, kamo li za Sumce, Kad se od straha i studemi

U tami stresaju ljudi,

Odjednom svetlost izbije,

I plamen sve jače bukti i rudi.

Prilaze ljudi, gledaju,

· Okupljeni, nasmejani, Ruka je Yuci pružena, I hita pozdrav pozdravu.

U svakom od mas je Sumce! Cim dođe trenutak. — bukmi, Ne boj se da će mestati Kosmickog ognja u STCU.,

Ja videh kako se pali

Od travčice susedna groamd,

Pa onda druga, do nje...

I već je zahuvuaćemo drvo,

I širi se ogamj jarki —

Ko svetlost majsvetlijeg dana.

Kap Sunca ti mosiš u sebi

(Zamisli sebe ko travčicu),

Daj ovu kap, dodirni

Drvo veselim, ogn}em,

Da plane za svetle sme.

(Mada to mećeš videti,

Jer dao si kap što čimi

Ognjemu tvoju česticu). ":

Sve ma svetu wmire. Sve na zemlji izga”G. Sve se pretvara u pepeo. Jedimo oganj ne mre!

1960. Preveo Lov Zaharov

akkaauaRBusknaRsRsRsgWapaRHRsRRNHHHRHARHHENNHRRRHRRHHRHRKNHNNUHENuHHRNNERHREHRRHRupRuNRNRRNHRNRRRMNNYFHNE

0 NEKIM IZDANJIMA „GORSKOG VIJENCA“-POVOVO

izišao u „Književnim novina-

POVODOM napisa „O izdavačkoj nije i ! nekorektnosti“ i „O nekim izdanji- ma“ članak Lj. K. Tada ga je prvi ma Njegoša“, koji su izašli u tri put video i na molbu redakcije

„Narodna knjiga“ odgovorio na najvažnije pitanje, pitanje pravilnosti štampanog fteksta u njegovoj redakciji.

Što se tiče pitanja. mame?nmog izostavljanja reči odlomak, ili o nekoj preva?i kupaca, ne može da bude ni reči, jer to bi prirodno najmanje išlo u račun i izđavaču i priređivaču. O takvom tretiranju ove pogreške je suvišno govoriti.

Milica, Dukić-Grbić urednik

poslednja broja „Književnih novina“, molimo vas da objavite i odgovor Izdavačkog preduzeća „Narodna knjiga“, pošto je knjiga zbog koje se stvorila polemika naše izdanje. Tu se radi o separatu iz knjige „Izabrana dela Petra Petrovića Njegoša“. U naslovu toga separata stoji „Gorski vijenac“ i „Luča mikrokozma“, međutim ispod poslednjeg naslova izostavljena je reč odlomak. To je korektorska greška „Narodne knjige“, a ne profesora Latkovića koji nije čak ni znao da je separat štampan sve dok

10

"aduunzHmNMGHH=uHRHIBHRAREERGMEZKLHMHNNEINAIHMHMEBHHHHINHHIZNHNEHZHZAHSHHRHRNHHMERUMNHESHEBRHMAGRNNHERHHHNEZMIUMMHNNHHBHNMRAHHHMHHHHNHKHNENHHEK?

„NARODNB KNJIGE"

PIŠU: STANO!JLO BOGDANOVIĆ, BISERKA!

RAJČIĆ, ALEKSANDAR, POPOVIĆ,

KO KULENOVIĆ I LADISLAV

VAPROSI LITERATURI

O savremenoj satiri

OSVRT D. Nikolajeva na stanje savremene satire, objavljen u decembarskom broju, nema ni mnogo polemičarske oštrine, ni teoretske i analizatorske iscrpnosti, ni naročitih sadržajnih pretenzija. Ali to ipak nije ni obična žurnalistika, madđa je intoniran podsmešljivo, mada sem Staljinovog masakra satiričnih poduhvata ne imenuje ni jeđan konkretan uzrok sađašnjeg stanja sovjetskoj pušta da citira pismo Demjana Bednog upućeno vjurnovu: „Vaša knjiga je vrlo dobra... Neće proći? Ne tugujte! Pišite dalje. Vi ćete, na posletku, na sramotu današnjih kritičara, pobediti. Čas na reč. Radite i to je sve“ A kako

stvari u

satiri. Pisac ne pro-

činjenice, ma ih on paž-

ljivo iznosio, sadržavaju svoju

osobenu notu.

Tek 1953. počeli su da se štampaju IIjf i Petrov, M. Koljcov, E. Švarc i, delimično, M. Zoš-“ čenko. Tada se pojavio zbornik „Humor i satira“ (četrđesetih godina), „Sovjetski feljton“, „Knjiga satira“ A. Bezimenskoga. „Satirični stihovi“ S. Maršaka. 1960. štampana je „Sovjetska satirična proza 20-tih godina“ T. Jeršova a 1962—63. „Satira u stvaralaštvu M. Gorkog“ TI. EBveltova i „Satiričar i vreme“ (Majakovski kao dramski pisac) B. MiljojeVvskog.

"Trenutno, prema pisanju D. Nikolajeva, satirična umetnost, sastavljanje zbornika, proučavanje i plasiranje, prepušteno je raznim srednjim i visokim školama. Jeđan takav zbornik, koji se pod nmaslovom „O satiričnoj umetnosti“ neđavno pojavio i koji je Dosvećem sovjetskoj satiri dvađesetih i triđesetih godina, bio je povod da se dotaknu meki osnovni problemi ovog žanra i da se, eventualno, podstaknu duhovi na ispravniji pristup i rađikalniji stav prema njemu, Jer on se vrlo retko slaže s autorima priloga za ovaj zbornik, i kad su u pitanju kritičke ocene i kađ je reč o teorijskim postavkama. Uostalom, on otvoreno kaže: „Očigledno, ponavlja se stara navika: mnajsloženije teme zaobilaziti, rešavanje najoštrijih pitanja ostavljati, “o tom-po tom“ — ... Krug autora koji se izučavaju dosta se proširio ali je još uvek veoma uzak... Nedostaje estetička ana liza. Čim počne da se govori O izv. umetničkoj originalnosti basni D,. Bednog, epigrama A. Bezimenskog, feljtona M. Koljcova ili Tljfa i Petrova, satiričnih stihova V. Majakovskog ili satiričnih priča A. Tolstoja, skoro svi istraživači postaju „zaprepašćujuće jednoobrazni, slični jedni drugima čak i stilski. (S. B.)

i o gdanzuizuzuuuua WSPOLCZESNOSĆ ·

Šta je fo mlada

literatura?

DVONEDBELJNIK: „Wspolezesnosćć u svom 175. broju donosi prilog Tomaša Burka na temu „mlađa literatura“. Svoj članak „Burek počinje citatom. poznatog poljskog pisca Mohnackog da je literatura odraz života jedne epohe. To znači da ona pre svega odražava ono Što nestaje, skrivene i Ssuptilne nijanse nevidljive za svačije. oko. Literatura je i ta koja čuva jezik: stoji na straži njegovog kontinuiteta, konzervira jezik a istovremeno ga revolucioniše, prilagođava novim pogledima. Ta dvostruka uloga jezika preko literature govori čoveku ko je, poistovećuje njegovo postojanje sa funđamenfalnim promenama vremena. To su donekie razlozi zbog kojih svako novo pokolenje pobuđuje pažnju.

U rukama mlađih nalazi se tradicija koju če oni obogatiti ili uništiti. O vrednosti književnog debija i uopšte o značaju mlađe literature uzete u celini odlučuje vizija čoveka, koju nam ona predlaže. Vizija izložena preko plastičnog modela junaka ili definitivnog uzora moralnog života. Najvažnije je da li debitant nagoveštava proširenje umetničke porspektive i obogaćenje vizije ljudskog sveta ili obraino. AlL kako danas odnosi u svetu ne dopuštajur potpuno ostvarivanje marksovskog ideala literature. knji ževno delo je mnajvređnije onda kađ akcentuje bogatstvo čo-

TVRTNINKOVIĆ veka, Ne mora to biti delo koje daje optimistička rešenja. Ako ie reč o mladoj literaturi obično se misli da je njen značaj u tome da .na autentičan, spontan način odrazi bunt mladog čoveka pro* tiv starog sveta. a:

Da li se o mladoj literaturi može govoriti kao o nekoj celini pita se pisac članka? Mlađa literatura određene epohe ili izvesne zemlje — to je samo zajednička umetnička: orijentacija zasnovana ma soliđarnosti pokolenja, koja

teži istim estetskim i ideološkim ·

ciljevima.' S druge strane, u okvirima te iste orijentacije nalazi se i konflikt pokolenja, Svako por kolenje javlja se u vidu talasa koji ima svoje zađatke, „svoju kapiju za otvaranje“, kako kaže jedan odđ jumaka Tvaškjeviča. Dakle svesno humanističko mastupanje bilo bi „mlada literatura“. Termin „mlada literatura“ pre

ima značenje vrednosti neBO O”.

pisno. Jer se misli na pojavu u umetničkom smislu potpuno NO vu. „Mlada“ znači nova, posvađana sa starim svetom, koja secbe identifikuje sa vizijom drugačijeg sveta, koji se slobodno razvija. Revolucionarno5st društvena i umetnička, u sferi izražajnih sredstava, u odnosu Pprema stvarnosti, intelektualni bunt — uslovi su za jednu mlađu literaturu. Slično kao što je Helderlin identifikovao duh francuske revolucije sa duhom mladosti. Mladost je važan problem i svakako jedan od najvažnijih pored rada, umetnosti, ljubavi, koji čime suštinu ljudske sudbine. Taj večni, mladđalački verterizam je inkarnacija ljudske Đeskompromisnosti, san čoveka o sebi samom, koji se vraća Kroz svako novo pokolenje. To nije idila niti konvemcionalni simbol već drama, jer izaziva patnje, bol. Osnovna crta mladih i njihove liierature je izraz i svedočanstvo njihove stvame fragedđije, dilema, traženja. Mlađa literatura je generalna proba moralnih i ekspo rimentalnih „ispitivanja modela novog duhovnog Života, (B. R.)

WORT IN DER ZEIT

O Johanesu Urzidilu

„ONAJ KO objavljuie mora da

buđe spreman da rizikuje ne samo poraze nego i uspehe. Rizici"

poraza su očigledni. Rizici uspeha se sastoje iz povećane odgovornosti za sve izrečeno u budđućmosti i iz prođubljene potrebe da se sve izrečeno potvrdi sopstvenim životom i stavom. Najveće literarno „odlikovanje „Austrije, koje mi je danas pređato, shvafam kao nalog koji mi je — kako verujem — dodelilo ne samo Kkriftičko priznanje dđarodavćca nego pre svega ljubav, oha ljubav Kkoja me smatra sinom ove zemlie u širem smislu, ne samo u onom istorijski i biografski garantovanom, mego i u omom šyaijbolje shvaćenom austrijskom duhu...“

Ove reči je izgovorio Johanes Urziđil (Johannes "Urzidil) Kkadđ mu je uručena velika austrijska državna nagrada za literaturu u 1964. gođini. Tim povođom u DOSlednjem prošlogođišnjem „broju austrijskog literarnog „časopisa „Wort in der Zeit“ Oto Brajha (Otto Breicha) kaže đa Urzidil već 23 gođine živi u Njujorku. Rođen je u Pragu 1896. godine. Odrastao je usred velike literalure ove najvažnije enklave nemačkog jezika. Drugovao je 8 Maksom Brođom, Francom KafRom i Francom Verfelom. Već' svojim prvim delom „Pađ prokletih* (Sturz der „Verđammten 1919) stao je u prvi ređ tađašnje avangardne lirike. Bio je saradnik i urednik poznatih časopisa, a kasnije 11 godina ataše za štampu u diplomatskoj službi. Pre no što je 1990. godine, „iz ubedljivih ideoloških i ličnih razloga“, emigrirao najpre u Englesku, a zatim u SAD, bile su već napisane monografije „Gete u Češkoj“ (Goethe in Bohmen, 1932) i „Venceslav MHolar, bakrorezac baroka“ (Wenzeslaus Hollar, der Kup Terstecher đes Barock, 19%, a i stuđija „Savremeni češki Sslikari“ (Zeitgenossische Maler der Tschechen, 109036).

Spominjući još knjige „Znamenitosti Gibahta“ (Denkwirdigkeiten von Gibacht, 1958), „Rraški triptihon“ (Prager đriptychon, 1960) i zbirku pripovedaka „Slonovski list“ (Das Klefantenblatt, 1969), Brajha kaže da je na Urzidilovo delo mnogo uticalo njegovo poreklo. Prag, njegovi ljudi, tipovi, sudbine i sećanja na njih neprimetno progone autora isto

tako kao što su ga izvajali, A tek jezik mjegovih pripoveđaka,. to je onaj primerni, izraziti. praški nemački jezik, onaj zanosno jasan i čudno neposredan Kafkin jezik.

'xurzidilova jednostavna, Kklasično neiskićena „proza, čulna i spiritualnha istovremeno, upućuje

na Štiftera, kome Urzidil nije slučajno posvetio niz lepih rečenica. Slično Btifteru i Urzidil je jronično distanciran i osobito

naklonjen maloj formi i jedno-

stavnosti sredstava, a poseđuje izraziti smisao za zanatski deo pisanja, čemu je i posvetio jedan ođ svojih značajnih eseja. Novelist, romansijer, liričar, ecsejist i znalac umetnosti, umeo je da dađe reč najboljem entuzijazmu, preuzimajući da na sebi svojstven način. doprinese „unapređenju ili oslobođenju čovečan– stva“ — završava Brajha. (A. P.)

LA FIERA LETTERARIA

Ratne i posleratne teme

PRAVI KRAJ posleratnog perioda pada istovremeno kad i redukcija literamih diskusija koje se svođe na definitivnije motive i rigoroznije pretpostavke, Ovim večima počinje Anđelo Romano svoj nepretenciozan ali zanimljiv napis o književnoj i kulturnoj klimi savremene Italije pođ gornjim naslovom i sa podnaslovom „Jed“ na šema peđesetih gođina“. U daljem tekstu konstatuje da je za period koji dolazi pos'e OVOg, Dposleratnog, karakteristično da velika tema literatura-politika gubi jedan đeo svog emotivnog naboja i povlači se sa polja literarnog traganja u užem smislu, da bi se zadržala u. granicama koje joj više ođgovaraju, u oblasti filozofskih razmišljanja. Neorealizam je u umetnosti predstavljao identifikaciju literature i leve politike, implicirajući tvrdnju da književno delo vredi utoliko ukoli ko pretstavlja i izražava život radničke Klase, pa je ta pretpostavka bila i jeđan od temelja neorealističke poetike, Međutim, !

poteza neorealizam je bio prilično kratkog veka: ubrzo tekstovi (romani i pesme) načinjeni po pro pisima „neorealizma počinju da odaju karakter nižih proizvoda jedne operacije prvenstveno ideološke. Nastupa novi periođ u kome se razvijaju nove težnje koje italijansku kulturnu javnost dele u tri osnovne „grupe“. Jedna grupa, po njenom odnosu prema toj predratnoj literaturi, može se označiti termi-

THE NEW YORK TIMES BOOK REVIEW

Seks ı roman

WO PRVOM novembarskom broju Leom Edel, poznati američki Kkritičar i istoričar književnosti, piše na temu „Seks i roman“. Književni istoričari će, kaže on, ve: rovatno zabeležiti. da se tokom nekoliko „desetina gođima ovoga veka engleski i američki roman upinjao ne bi li se oslobodio duboko ukorenjenih prepreka koje su mu onemogućavale da govori o svemu — služi se zabranjenim rečima, opisuje zabranjene scene, đetaljno se bavi karnalnom stranom čoveka. Mađa je bitka sa cemzurom daleko od toga da je završena, starih puritanaca je nestalo. Ali se javilo nešto drugo: još niko ne zna gde se nalazi linija koja deli pornografiju od „realizma“.

Istorija seksualnog „oslobađanja“ romana je kompleksna, ali se, u najkraćim potezima, može predstaviti na sleđeći način: Naturalisti su poveli. Za njima su došli „literalisti“, kao Džems Džojs, koji su zabranjene reči od četiri slova stavili na hartiju. Potom je D. H. Lorens počeo defaljno, i lirski, đa govori o fizičkoj strani ljubavi, otvarajući put „surovim genitalnim „hronikama“ Henrija Milera. Pogrešno je misliti da su ovi pisci „otkrili“ seks; oni su o njemu samo pisali izbegavajući nekadašnju indirektnost i sa manje tananosti i šarma nego njihovi prethodnici. TOkom ovog procesa došlo je do de

+

„najjača struja i kao delujuća hi-,,

mom epigonizam, ako se tom termint oduzmu 5VeE negativne intonacije. Od te literature, nastale u jednom vremenu koje je u po-

litici bilo antidemokratsko a u filozofiji idealističko, oni su pre svega nasledili zahtev za Ppotpunom slobodom i autonomijom književnosti koja živi za sebe samu i u sebi samoj. Traume rata, pokreta otpora i posleratnih zbivanja događaju se drugde. Literatura je autonoman fenomen koji sam sebe stvara i sam sobom upravlja, van istorije ili (kod hermetičara) , manifestacija jedne istine koja više pripada religiožnoj sferi nego istorijskoj. 'To je brojna grupa, iako ne mnogo homogena, a poseduje blagu predominaciju u italijanskoj kultarnoj klimi. Zastupaju „je časopisi: „Letteratura“, „Paragone“, L' MEsperienza poetica“ i drugi.

Druga gruba okuplja intelektualce marksiste koji se bave književnim problemima. Wasuprot prvoj, veoma je homogena, Polkušava da obnovi italijansku literaturu obnavljanjem kulturnog i političkog života, prema Gramšijevom planu. Okrenuta je estetici i istoriografiji, borbeni Kkriticizam je ublažen, a savremena literatura posmatra se sa sumnjom i s nepoverenjem. Predratni period odlučno odbacuje i u njegovoj socijalno-političkoj strukturi i u njegovoj literarnoji produkciji. Iracionalizam i avangardizam te literature smatra za simptom i proizvođ' kulturne neodgovornosti, njen misticizam za običan alibi pred zadacima istorije. Postavlja sebi u zađatak da savremeno teovetski motiviše odnos između ecKkonomsko-političke realnosti i literature i đa faj odnos Kritički, na primerima, pokaže. Obraća se de Sanktisu, Gramšiju, pa i Kročeu. Časopisi koji je predstavljaju („II contemporaneo“, „Nuovi argumenti“ i dr.) daju mnogo pro stora esejistici (filozofskoj, sociološkoj, istoriografskoj), a manje kreativnoj literaturi.

Treću grupu predstavljaju oni mladi čije se ljudsko sazrevanje i literarmo učenje odvijalo u ratnim godđinama. Njihov odnos preina prošlosti je i dramatičniji 1 kompleksniji nego kođ ostalih. Stav prema političkoj i idđeološkoj realnosti je problematičniji. Ideologija se mne odbacuje, ali prihvatanje ideologije i angažova nja u Kknjiževnosli propraćeno je sumnjama i Đbolovima. Iđeologija

i iđeološka obrađa rea'nosti nist

odlučujući za literaturu, ali su

wažni elemehti kulturnog života

bez kojih se prava i vitalna literatura ne može ni zamisliti. Ali do Koje tačke, kakvim delikntnim interrelacijama, kojim bb hičkim mehanizmima utiču oni procese mastajanja formi i lovljavaju (ndirektnim pulevima i komplikovanim sistemima komunikacije) „umetničku Krcaciju? Kakvim imperativima treba da se pokori ume{nost? Koja očekivanja mora da ispuni pesnik?

(Tu KO)

humanizacije seksa u umetničkoj prozi: u Zolinim seksualnim opisi ma ima više istinitog i ljudskog nego u Norensovim,; Zola je pisao o njemu kao o delu života, Lorens kao da su njegove odrasle ličnosti mevaljala đeca koja prkose licemernim roditeljima. Čovek oseća, nastavlja Bdel da mnogi američki i engleski pisci pišu o spavaćoj sobi pošto je to najlakši način da se piše o životu u drugim sobama i o ljuđskoj kompleksnosti.

Kod starih romansijera ključno pitanje je bilo da li će junak i junakinja dospeti do spavaće sobe. Današnji romansijeri počinju tamo gde su stari završavali.

Ukoliko bismo, kao nevidljivi gledaoci, prisustvovali intimnim ljubavnim scenama Ane i Vronskog ili Izabele i Ozmondđa, oni bi postali obična gola stvorenja, učesnici jedne prastare koreografije. Ovakvi kakvi su, oni su veći nego život; i oni su večni. Našu imaginaciju uznemiruje ono Što se ne kaže koliko i ono što se kaže, dok neki noviji romansijeri pišu kao da sve mo“ raju da zabeleže. Pobuna protiv viktorijanskog: morala ođavno je okončana. Ekstremisti su doživeli svoj dan slave i osiromašili roman pre nego što su ga obogatili: u njemu se otkriva mnogo više očekivano mego neočekivano,„ U trivijalnom, bestrasnom, meha= ničkom odnosu prema seksu, može se nazreti ođraz praznine koja u naše doba postoji između muškarca i žene, završava Edel,

(L. NJ)

KNJIŽEVNE NOVINE