Књижевне новине

A

Slobodan MARKOVIĆ

Uvek je ista pesma prva

U VEK je ista pesma D?DG. [2110 je smešno drvo ploda. Ukaza gorka i teška i ulje blagodatno. Ista kao mebesa.

Njena. beskonačnost je njena tajna.

U bojama .koje oko me. upamti blistaju, pokrajine čula.

mad, vekama tamnim.

U njih se bacaju bez milosti begavi listovi odlaska. Uvek je ista pesma prva. Ne ponavlja se, jer še, ne menja.

Njen je produžetak ono što mas buni,

Jer mi smrt, mi Yađanje, ne iznenade je.

Pesma prva. Svet bYvi. DYyugog SDEVO nema: Smrt 9700; 1, radanje: pruo. Sva, usta je kažu, jer život ljudi je ma dlanu ipeapVe:

Sa njenih trepavica, koplje zlato. To nisw, očajne kiše | | | Hi

koje sa Atlantika mutni oblaci dovaljaju'

%ad balkanske provincije, nad, balkone đevičanskih fontazija. To su suze prve + jedine. Prve i poslednje. ·

I ovo što sad odvajam, iz sebe,

u, stvari je besma, bDrva. Druge nema.

I oni što su, bili tu, bili su sami. I juče.

kad je bilo prvo juče. I -danas prvo domas. I sutra. koje je wu stbari pYvo sutra, DYUO ŽrePIRĆO kroz dva GTP

Dva prva dana.

| FT ljubav nova je 'prua. Ta žena koje nema je brva. | Njem dolazak se me vidi iako je tu. Ni mjen odlazak,

'Arkađe. Ploče.

na kraju, naDporG, suludih, iskušenja, padajja i umiranja, ; Ni

Sva su pitanja pYva. Drugih nema, Sam. sam.

Jug. Prvi jug. Uvek isti. Po redu koji tumači obojene znakove dana. Zeleno. Prvo. Belo. Prvo. Sibo prvo.

Druge nema,

Udešem lim.

Šo wreći ljubav,

i Na kyaju jedne godine. Prve-godime, Nema poslednje godine. | Srce + meko veče. Sneg + nebo zavitlano, Prvo veče.

· Neukusna maska smbti, Prva, Poslednje mema. Neka kola prolaze moćnim, nesigurnim, putem po: mesečii. Na njima, se ljulja gola #vezda. Zvezda. Prva.

· Beskućnik Dragi

ako već nisu tu dnevni dokazi.

Mali obrti kao jayci pasu na yamenima. Dunav se muti. . U vrbaku poslednji beskućnik spava na novinama. Za njega sve te slike sa Yatišta me znače mišta.

—

()

a

Prvi sneg.

Drugog nema.

Pa

. e.

ž 7. Šo ~ ~

· Posetiću još jednom

postricu još jedno! kamen ma, DYegu,

mada konjanika neću sresti.

On je davno u ambisu i sad bočiuva.

Griva konja mjegova gorela je u noći

kao kad se. kuća zapaljena vozi. Pravio sam, ga od kartona

na sedmom, spratu jedme kuće

da leti, da se let njegov ne završi.

U ambisu grada, popodme pao je ma glave prolasnika neprotumačenih, ništavnih, takoreći. .

Noćne maske.

Š U boci koja svetluca ma mesečini, u stvari, blista celo

V

"koji nije bio ništa novo. Bio je odlazak, prvi.

a je doviđenja umnožemo, ali pYbo. Osmeh od, pepela,

u isto vreme. Prvo neprobliđeno mleko. Prva gorka usna koja je vekla zbogom. P?VO zbogom. Poslednjeg nema,

NAD PISAČIM

SITILOJMI Slavka

-Kolari

\BSTOG. ebtnibrarı 'adšezno iBe godi-

NB od dona i Wizist aj DOS Majo zine stoljeća i vjerojatno Ra jzBažajaiiBE umoriSte koga je hrvatska književnost imala do danas, dli svakako njenog najautentičnijeg humoriste. I taj datum je prošao sasvim nezapaženo, kao i toliki drugi; koliko mi je poznato, nitko ga se nije sjetio niti s kakvom, malom bilješkom. „Mrtvi brzo jašu“ — i izmiču vidokrugu onih koji su ostali živi. To vrijedi čak ı za one koji su po svom djelu — kao Slavko Kola» — ostali prisutni među nama.

Iz naše kulturne sredine nestalo je čovjeka, koji je sa svojim, količinski ni suviše velikim, ali ni suviše malim opusom, s opusom koji bi sav stao u pet-šest omašnijih Knjiga, veoma

snažno zacrlao svoj prolazak Kroz vrijeme. a. kojem je živio. Ali o tom njegovom književnom djelu razasutom po pedeset i dvije štampane,. preštampavane i prekomponiravane knjige, ·(ko-: Katalog"

liko ih u ovom momeniu bilježi siveučilišne „knjižnice. ovdje zapravo ne mislim govorili. Ono što je nestalo i što će biti sve bljeđe i. bljeđe ukoliko e Vvrijemc izmicati; preko čega će padati sve više prašina historijskog zaborava, to je čovjek koji je štvorio to djelo. Možda će

u Zagrebu),

se vremenom o njemu stvarati i legende, kao što ·

3u še styorile o Matošu, ili već danas o Tinu, a mo

žda će iskrsnutli u prvi plan nekoliko njegovih:

(recimo „nezgodnih“) poteza, koji,će ga prikazar Hi u pogrešnom svjetlu, Baš zbog foga, „dok. su nam još ispomene sasvim svježe, potrebno · je, bar u ovlašnim crtama, skicirati lik Slavka Kolara kao čovjeka i radnika. Ja ga, dakako, mogu ali samo onakvog kakvog sam ga ja zapamtio i kakav mi sc izgradio kroz petnaestak godina poznanstva: i povremenih: susreta. Apstrahbirajući činjenicu da li ću bogoditi baš ono što je

ža „Keolara najbitnije, siguran sam u jedno, a-

lo je, da će taj lik biti dosta objektivan, jer sc među nama nikad nisu razvili neki naročito prijateljski odnosi, a niti smo kada ukrstili

koplj a — ni javno ni, privafno, mi otvoreno .

ni ispod žita. Nigdje nam se nisu sukoblja= vali interesi, niti je među nama bilo kakvih drugih, Tećimo ideoloških kontroveržzi. „Naši odnosi su uvijek. bili kolegijalno korekini — kao između starijeg i mlađeg kolege — i baš zbog loga, ako kažem, da ću ga uvijek zadržati u uspomoni kao dragog čovjeka i Rkoncilijantnog kolegu, to sigurno nije. rečeno „po Mipiji.,w De mortius ni,hil nisi bene! (Ta linija „je meni uopće strano},

Nefko drugi.je Slavka Kolara u sjećanju žadržao sasvim drugačije, nćkoga je zadužio (a 10 položajima na kojima se godinama nalazio, takvih je vcoDla mno#0), a „nekome se i grdno zamjenio, jer je uv ijek bioduboko p-:Pili= cipijelalm., uzme, da je njegova Živolna deviža = izrečena pred . "tridesetak godina u nekoj javnoj polemici — bila: „Ka 0 činovnik ispravam a kao čovjek uspravan · Pored toga jedna od njegovih. glavnih karaktoristika bila je, da

8. svakom rekao u lice šio je imao, i to:mne"

nekim, dipiomatskim jezikom, nego OLVOPeENO.,

narodski, čak i grubo. Zbog svega 1080. čitav.

njegov život je bio zaoravo nebre ekidna horb5, u kojoj je kao činovnik često bio pod istraga mai kažnjavan, {tri puta penzioniran i tri puta

KNJIŽEVNE NOVINE

g Od naših iarjav polo-

To je sve i sasvim jašno, ako še” ·

Zaspati. Sačekati. + mleka,

u krajeve južne.

otpuštan iz dvžavne službe, čak i brzojavnim ministarskim dekretom — a pređ kraj života, jako dugogodišnji predsjednik Društva Književnika Hrvatske, bio je iz njega isključen, zbog nekih sasvim ličnih pitanja. Zadnja želja mu je bila, da Društvo književnika Hrvatske ni na koji način ne uzima učešća na njegovom sprovodu. Tu želju je, svje= sno umirući, ostavio u amanet svom bratu i ona bi zaisla tPebalo da mas sve prisili, da se nađ njom duboko zamislimo; samih sebe radi.

Kolar je, pak, umro uspravan, ne savijajući ši-

je, kao drvo koje umire uspravno. On je spadao među one, koje, je bilo moguće slomiti, ali ne i saviti.

Takav čovjek imati.

mo?a neprijatelja, i

Kolar ih je imao zaista podosta; najvećim dije-

lom baš među kolegama književnicima,

| SJHĆAJUĆI se Slavka Kolara i naših povre=-

. menih susreta, naših kolegijalnih odnosa, pred

očima mi je njegov ležerno, ali uvijek veoma pažljivo obučeni.lik, u odijelu i Tublju od prvorazrednih materijala; njegovo vječno nasmijano lice, uvijek puno. ·i vedrine 1 gorčine (u isto vri-

. jJeme), kao i njegova spremnosti da uvijek, kao

zapela puška, reagira humorom na svaku sjituaciju, na svaku primjedbu. Što mu je „bilo

nu srcu“, to je uvijek bez skrivanja i rekao, a

bumor mu je pri lome služio, u prvom redu, da pr ekrijc životnu gorčinu. Za njega je humor bio onaj ventil kroz "koji se olakšavao od svih napetosti, svih životnih sukoba i problema; za nje ga je humor bio onaj medij, koji „rješava. sve“ — 4. kojom je uvijek pribjegavao, kad su ga živolne sšikuacije silile na {o.

A {u se on osjećao uvijek nadmoćnim. Obra-

čunavši se 85 nejom ličnošću ili s nekim problemom, na svoj, kola? ski, humoristički način, pretvorivši lakav životni konflikt ili problem u homoresku, on 8C redovno osjećao moralnim pobjednikom — “i lo mu je davalo i živoitnog elana.i stalnog podsticaja za rad.

Takav je on bio svojim prvim humoreskama objavljenim U prvoj Knjizi, nim pripovjestima (još 1917), u Kojima se vagračunava S nekim Kkonfliktima sa samim

sobom, sa, svojim lada već pokojnim ocem UN

svojim Čazmancimay, lakav je i u zbirci Ili iesmo — ili nismo, u kojoj sc razračunava s nekim ljudima ncradnicima, s kojima je po-

5

slije prvog sviječlškog vata dijelio mr-

. šav, štipendijski kruh u Parizu, a još više u

vbircL Mi smo za Dravicu, u kojoj je definilivno našao pravoga sebe, i kao književhika, i kao agronoma, i kao političara, VOJ (seljački) metic?.

Svoj sukob s direklorom Državnog S bra u Božjakovini, zbog kojeg ga je ovaj denuncirag u Peosrad i Kolap teieorafskim ministovim rješenjem pe?r-kopf izletio iz državhe službo, on je obrađio u noveli Da li su kravama potrebni „Yepovi = a

"Sve što je mogao, to je da ide napred. Da gazi. Da gazi sve dok me pregazi + sebe sama. Voleo je i on žice. Pipao je po hodnicima hladne žiđoue

.. Posttao,ma stepeništima sebičnim, ba ipak, u Matu, „u, božanskom, Martu, rađao se po ko zna, koji put.

Al sada, eto, dolazi sa Severa beli gost, a mjemu nema. mesta ma svetu. Nema mesta na šlepu. I šlep

Nema mesta na zemlji. Ni u. korenu, vrbe. Ni tu gde golotrbe kupače reka remi. A star je ovaj ljubavnik za put

Nasmija- .

njegovo delo.

usamljenosti.

će negde stati.

A ja sam maumio da još jednom posetim život od pre. Jedam život

koji se još samo vidi

na Josformim prozorima moje stene.

A moja je stena ma mojim ramenima, na svojoj planini.

Mrka stena sa pećinamua

u. kojima tigrovi jedu biljnu, hYanu,

a lavovi drže lepeze.

pasu livade okremute maopako.

I w, kojima divlje mačke sa krotkim jaycima pasu. livade okrenute maopako,

Da. To je ta gora u kojoj nmoćiva

moje biće meuhuatljio.

Posetiću još jednom,

predeo sakYvivem, iza Yeke. Pod jednom amgom, zemaljskom, planinom,

po čijoj ivici šeta vuk ma velosipedu.

I gde mesec me zna, kome da se javi. Da. Tu planinu

mad manastirima i mad grobljima.

Da. Tu blaminu,

Đunu guja i meprolazmih, stravičnih, soba koje su ogradili stanovnici meba. snegom, večnim,

Da. Tu planinu,

Prokletu + omvu. Prokletu i crnu.

u sukobu s nekim učiteljem i šestojanuarskim narodnim poslanikom u Petrinji, on je našac

katarzu napisavši „kinesku novelu“ — „Pljun Lizing“, u kojoj ga je obradio kao. čovjeka koji — prema svojim karijerističkim potrebama 'po nečemu pljuje, pa onda liže i koga zbog toga čitav svijet prezire. Odbačenom od društva, svi govore, da ga „više mi pas neće zapišati“, a kad ga neki pas ugrize, taj Pljun Lizing je srefan, da se ipak pokazalo, da to nije istina i da ima još bar nekog tko hoće da s njim ima posla. Na sličan način se obračunao i sa svojim kolegama iz zagrebačkog književnog i umjetničkog života, u svojoj knjizi Glavno je da je kapa na glavi.

Sjećam se dobro, kako mi je jednom u podnevnoj šetnji Zrinjevcem objašnjavao, kako se svako zlo i svi progoni kojima je bio izložen, redovno preobratilo u dobro: „Eto vidite, da me nisu zbog mog političkog rađa u Slavonskoj Po-

· žegi, poslali u progonstvo u Gornji Hruševac,

ja nikad ne bih napisao knjigu Mi smo. za pravicu, ne bih imao ni Brezu, ni Svoga tela gospodar, ni Ženidbu Imbre Putača, a da me nisu trideset godina kašnije izbacili iz Društva književnika, nikada ne bih napisao ni Glavno Je da je kapa na glavi. ni Migudca — i pri tom se pobjedonosno i superioro nasmijao, kao čovjek koji je doživio da je njegov protivnik, koji je pođ njim kopao jamu — sam ve ji? D:B:0.

S OBZIROM na činjenicu da je Kolarov opus nastao u vremenskom razmaku od punih pet docenija — od 1913, kad sc pojavio u Savremeniku (ako pri tome apstrahiramo tri novele objavljene u nekom đačkom listu) i uvažimo da je on za to vrijeme napisao, recimo. ukupno pet knjiga solidnijeg opsega, io znači da mu je za jednu takvu knjigu trebalo prosječno po deselak godina. Sam jc jednom negdje

„rekao, da jc godišnje pisao redovno bo dviie

novele — a to :zaišta, kvantitativno nije

„mnogo.

„Sječam se ddorb kad sam ono pred desetak godina za jednog našeg pjesnika napisao da su mu pjesme izmučepneć i da se osjeća da ih je pisao mučeći se (ne imajući šta. reći i mučeći se kako da io učini, te tako gnjaveći čitaoca).

· da je Kolar osporavao moje mišljenje, da je to 'minus. i da mi je govorio kako i on sam

veoma Teško piše i kako se pri tome muči. Očito je bilo da je Kolar moju misao krivo razumio i

da je akcent stavio na prvi njen dio, i mi smo

se dosta brzo razumjeli. Nije ovdje važno što sam ga prisilio na reteriranje,. izjavivši da. se To u njegovim radovima ni malo ne osjeća, da nije problem u tome koliko se tko pri svom književnom rađu muči, nego da li mu je tekst izmučen, da li se to osjeća i da li time muči čitaoca; važno je da je io sve bilo povod, đa mi je pričao o svom načinu rada.

Prema onome što mi je lada ispričao, on Je svaku svoju stvar dugo nosio u sebi i o njoj mnogo razmišljao, a kad je sjeo da ju obradi, da ju baci na papir, kao po pravilu se grdno namučio dok mu nije uspjelo napisati prvu stranicu. Prije nego što je u tome uspio, redovno je čitav niz listova iškrabanog papira svršilo u korpi za papir. Kad je jednom u tome uspio, onda je već išlo lakše i on je nabacio na papir prvu skicu. Onda ju je dugo prerađivao i obrađivao — i to kad god je imao za to vremena, u svako doba dana, samo kad su mu drugi poslovi dozvoljavali da se na to koncentrira.

Ipak, osobito u mladim godinama, najviše je volio raditi noću, i to u svojoj službenoj kancelariji, što mu je bilo utoliko lakše, jev je ona ređovno bila pod istim krovom kao i stan, s obzirom da je služio kao agronom, odnosno upravnik pojedinih državnih polojoprivrednih dobara. Tek u zadnjim godinama. bilo mu je teško raditi noću, pa je prešao uglavnoin »a prijepodnevni rad. Popodne je za to imao manje prilike, jer su ga u iome :ometale razne, društveizaći u društvo, u KAVAni, kao i OriDHOli prijatelje u svom stanu; pa i priređivati voečcte s većim brojem uzvanika. Zbog toga je (osobito u mladim godinama) veoma kasno uslajao, a kako ga je rad veoma iscrpljivao, to je i mr:ogo spavao. Sve do dvije-tri godine pred smrti, bio je — što se kaže — „zdrav kao riba“ i mogao je lako izdržati i naiveće napore. Baš za To što nije naučio da bdije nad svojim zdravijeni i da odlazi liječnicima, nije obraćao puno bažnje ni na bolest koja se podmuklo i naglo šivila. Kad su simptomi postali alarmanini i kad je otišao iliječniku, rak je zauzeo već takve dimenzije da je došao u stanje, pri kojem je medicina danas još nemoćna. Zgrabivši ga, rak ga je rušio, naočigled, iz dana u dan; sigurno i nezaustavljivo, a kako je bio snažne tjelesne kondicije, dugo mu se odupirao i teško je umro.

Dok je — što se vidi i na priloženoj slici volio da se za vrijeme rada „guši u papirima*; dok je na svom pisaćem stolu volio ono što se pomalo ironično naziva „genijalni nered“ (u koji nitko živ nije smio ni dirnuti), u svojim književnim radovima i u pojedinim njihovim rečenicama, zahtijevao je od samoga sebe najveći mogući red. Znao je govoriti, citirajući Anatola Francea: „Ako rečenicu dugo milujete, ona će Vam se nasmiješiti.“

Znao je pojedine rečenice dugo i dugo „brusiti* — a po tom je uživao „kako zvone“; — VOlio ie,1i takve rečenice čitati u porodičnom krugu. Kao što nije trpio da mu tko za vrijeme rada sjedi u sobi, tako nije podnosio ni da tko čita, ma i pojedine pasuse u još nmedovršenom rukopisu. To su svi iz njegove okoline znali i poštivali. Jedna iznimka je u iom pogledu bio donekle njegov posinal, kome on fo islo nije dozvolio, ali je njegovu znatiželiu najvećim dijelom prećuino — folerirao. |

Kad je rukopis završio u njegovoj prvoj VOrziji, nakon dugih dorađivanja i „„brušenja“, najvolio je da ga stavi u ladiću i da na njega

zaboravi, a potom da ga nakon nekoliko mjesece ponovo uzmc u ruke, vidi „kako djeluje na njega kao na čitača“, pa da ga ponovno — „brusi“. Na taj način je, kao što već rekoh, za jednu svoju priču irebao prosječno oko pola godine. Time je ujedno objašnjena dorađenost i neceosporno visoki domet njegovih Književnih radova.

Sječam se dobro, da mi je na moje pitanje. da li mu to, takav način rada, nije težak, odgovorio, da mu baš to dorađivanje i prerađi- | vanje, lo „brušenje“, pričinja posebno zadovoljstvo kad osjeti „rečenicu kako zvoni“, nasuprot mukama koje je preživljavao dok. je samo djelo komponirao. Kolar je za svojim pi-_ saćim stolom bio takav kroz svih pet decenija svog književnikovanja.

Ti Kolarovi zahvati za, pisaćim stolom, koje je on praklicirao do' kraja života, dobrim su dijelom onaj {laktor, koji njegovom djelu daje onaj kvalitet, onu čitlljivost, po kojem se ono ne samo danas čita s užitkom, nego po kojima

'će ono tako čilljivo ostati još mnogim genera-

cijama, koje dolaze iza nas. To je ono, šta Kolarovom djelu pored njegove humanaga note, osigurava dug Živof.

Zvonimir Kulundžić