Књижевне новине

Slovenačka ? o ZORI ŠUT UBI kulturnu hronika |

(Oko

. književnih časopisa

GODINU 1964. mogli bismo s punim pravom na zvati najvetrometnijom posle drugog „svetskog rata u životu i razvitku slovenačkih književnih časopisa. Izvinjavam se zbog naziva „književni časopis” koji niti je adekvatan niti u celosti tačan u datom slučaju. On se, u nas, pa i u jugoslovenskim relacijama, odomaćio i sveopšte je prihvaćen, mada se, uglavnom, koristi uopšteno, za sve časopise koji, između ostalog, objavljuju i književne priloge, u većem ili Dpretežnom obimu. Ipak, pridržavajući se logičnog značenja tog naziva, treba ustanoviti da Slovenija ni danas niti već dugi niz gođina, ne raspolaže nijednim književnim časopisom.

U prošlosti, slovenački književni časopisi bili su najčešće popunjavani prilozima književnih, kulturnih i naučnih radnika brojnih grana i rodova, naročito onih sa svih područja umetnosti. Izvesna korisna diferencijacija, u stvari mogućnost punijeg izražavanja, javila se tek između dva rata.

Ako je tako moralo biti u prilično davnoj prošlosti, kad ni materijalna baza ni malobrojnost stručnog kadra nisu dopuštale grananja i diferencijacije, zaista to ne bi morao biti slučaj danas, kad su se mogućnosti u oba pravca radikalno izmenile. Ipak su, i danas, svi slovenački književni časopjsi odreda infiltrirani raznoraznim drugim sastojcima, svi su prošarani. čak i sve jače prošarani, materijalima sa drugih, neliterarnih područja, čak i ne samo onima van literature, već i onima van umetnosti i njenih problema, pa su se časopisi, zbog toga, oretvorili u klasične omnibuse.

Zašto je ovo najbolje rešenje, nije još niko objasnio. Kao da nije to.niko ni pitao, mađa je to stvar vrlo ozbilinog razgovora, predmet debate koja bi irebalo tek da se nametne, a u neku ruku i pitanje ukusa. Moram otvoreno reći da se ne bih mogao složiti s mišljenjem da u Ljubljani danas, 1965. godine, ne bi mogao. izlaziti jedan zaista književni časopis. Naprotiv, uzimajući u obzir sve realne svtaralačke komponente, smatram, da bi književni časopis, koji bi tsi naziv u celosti zaslužio i potvrđivao, čak i morao izlaziti, kao nasušna potreba dana.

Bio, ukratko, položaja, kakav je bio na početku prošle godine u Sloveniji. Izlazila su, u svemu, četiri izv. književna časopisa, i to: u Ljubljani „Sodđobnost“, „Perspektive“ i „Problemi“, u Mariboru „Nova obzorja“. Zbog neđostatka posebnih časopisa, posvećenih likovnom stvaralaštvu, pozorišnoj problematici i muzici, u kojima oskuđevamo, uglavnom, i u jugoslovenskim razmerama, svi su književni časonisi gotovo silom prilika bili usmereni svaštarski, donoseći priloge sa svih spomenutih područja. "im materijalima pridružuju se sve obilnije i drugi, rasprave iz područja filozofije, privrede, psihologije itd., što nužno stvara još veću šarolikost i u celosti zamućuje lik izrazitog književnog glasila, kakvo bi, logično, ipak trebalo i moralo postojati u granicama konkretne i srazmerno razvijene nacionalne književnosti.

i etitey ft

skrenula je na optuživanje kritičara i

Već je spomenuto da prošla godina nije sklona sveobuhvatnom „pulsiranju BORLOLOE života u časopisima. Primečivani su zamor i posustalost. Dogodilo se, kao nijedne bDosleratne godine, toliko toga što je u najraznijim vidovi. ma, direktno i indirektno, umrtvljavalo elan

i volju saradnika, dovodeći do zastoja u Dpubji- ·

ciranju napisanog. Od događaja što su se zbili na tom području spominjem: ukinuće časopisa „Perspektive” na početku proleća, smenjivanje redakcionog odbora vođećeg slovenačkog časopisa „Sođobnost“ potkraj godine, gotovo istovremenu demisiju uredničkog odbora časopisa

„Problemi“, zatim promenu u Mariboru gde je, ·

zaključivši godište, prestao izlaziti časopis' „Nova obzorja“.

U dva navrata, u foku proletnjih meseci i potkraj godine, razvila se naročito žustra debata o položaju i funkciji književnih časopisa, prvenstveno u dnevnoj štampi, a delom i u časopisima. Tom prilikom raspravljalo se i o pravima osnivača časopisa, kao i o pravima izdavača. U pitanju su svakako i prava saradnika, svih onih koji su de facto jedini proizvođači časopisa, iz poznatih razloga subvencioniranog od društva. Redakciji „Sođobnosti“ prebacivano je da se zatvorila u uski krug, zbog čega je bio broj „saradnika osetno smanjen. Društvo slovenačkih književnika stavljalo je na dnevni red pitanje vlastitog Književnog časopisa. Na plenumu slovenačkih književnika, održanom ujesen u Črnomliu, istaknut je zahtev da Socijalistički

·savez radnog naroda Slovenije, kao fundator

„Sodobnosti“, prihvati inicijativu za sređivanje problema književnih časopisa.

U Mariboru položaj je bio drukčiji. „Nova obzorja“ našla su se u težoj krizi već pre sedam godina. Rešenje je tađa nađeno u tome što je izdavačka kuća „Obzorja“ u Mariboru (koja je i dotle izdavala časopis) „Nova obzorja“ proglasila kućnim časopisom koji je slat (osim izuzetaka, samo pretklatnicima konkretnih knjižnih zbirki spomenutog izdavača. U toku leta pala je reč o prepuštanju časopisa. nekolicini naj=

uticajnijih književnika u Ljubljani, što međutim,

nije i ostvareno, zbog protivljenja: takvom rešenju mariborskog pbododbora Društva slovenačkih književnika, koji će umesto „Novih obzorja“ od nove. godine izdavati novi časopis pod naslovom „Dialogi“.

Smenjeni urednički odbor „Sođobnosti“ bio je sastavlien od dvadeset članova, među kojima su bili: Drago Šega kao urednik beletristike, Dušan Pirjevec kao' urednik opšte publicistike i od poznatijih književnika Smiljan Rozman; Niko Grafenauer, Vladimir Krali i Pavle Ziđar. Na samu novu godinu izdavački savet Državne založbe Slovenije naimenovao je u smislu svog. statuta, a u sporazumu sa Glav= nim odborom SSRN Slovenije, novi urednički odbor „Sodobnosti“ koji se sastoji od sledećih sedam članova Matej Bor, Lojze Kvakar, Mit-

ja Mejak, dr Dušan Savnik, Bojan Štih,. Vlado

sukobima svojih ličnosti,

Vodopivec i Cirjil Zlobec. Glavnim urednikom DOLE je Mitja Mejak, poznat kao kriLičar. j'

Kakav je, prema tome, boložaj na početku 1965. gođine? I to u drugoj polovini januara? Moglo bi se reći da se nalazimo u stanju punog i neizvesnog očekivanja. „Nova redakcija „Sodobnosti“ zatekla je prazne pretince, jer je stara redakcija vratila autorima sve rukopise, Hod izlaženja časopisa je nužno poremećen. Mada dosad najredovitiji u izlaženju (pored beo= gradskog „Dela“), časopis „Sodobnost“ pojaviće se, i to kao dvobroj, tek negde sredinom februara. Informativno „spominjem da „Sodobnost“ priprema poseban broj s prilozima srpskih književnika (kao što.je prošle godine načinjena izmena s hrvatskim putem časopisa „Rebpublika*), dok će slovenački broj objaviti „Savremenik“., Mariborski „Dialogi“ jsto tako će se pojaviti kao dvobroj, u toku januara. Formatom, a i sa= mim prelomom biće fo sasvim nov časopis u nas. Posebnu pažnju posvećivaće informativnom praćenju srpske i hrvatske književnosti. Nakon prvog broja opširnije ću govoriti o časopisu.

Tone Potokar

capi

jer se su- se ne mogu naručili,

U PRAGU: DISKUSI?E O SAVREMENOJ ČEŠMKOT PROZI

može se samo

inostrane feme

DISKUSIJA O SAVREMENO! ČEŠKOJ PROZI

VRLO ŠIROKU diskusiju na temu O savremenoj češkoj prozi otpočele su na svojim „stranicama Literarne movine (Literarni noviny), list Saveza čehos., » „kih pisaca. Istovremeno javili su se glasovi i u ostalim književnim listovima i časopisima (Plamen, Kulturni živo{f). Diskusiju je izazvao plan velikog izdavačkog pre=duzeća Čehoslovački književnik (Československy &pisovatel), a da su i prilike za nju bile sazrele dokaz je što su je prihvatili i kmjiževnici, i kritičari, i Čitaoci. Iako se išlo, kako kaže uredništvo Literarnih novina, Više za traženjem problema nego za njihovim rešavanjem, diskusija: je na mahove dobijala oštar karakter, dok je na drugoj strani bila puna, iskrenosti i iščekivanja širih mogućnosti za stvaralački rad u nastalim povoljnijim uslovima posle kidanja s metodama iz vremena kulta ličnosti.

Diskusija je trebalo, da pretrese pitanja prozei da na neki način iskristališe mišijenja pre konferencije čehoslovačkih književnika koja je imala da se održi najpre u proleće, zatim u jesen prošle godine.

Grupa književnika (Jirži Hajek, Bohuslav Bžezovski, Ivan Kšiž, Ivan Skala, Jaroslav Putnik i dr.) koja stoji na pozicijama društveno angažovane književnosti, nalazi da se suviše favorizuju oni mladi pisci koji od društvenih problema i angažovanosti beže u uhutrašnji svet i intimna osećanja savremenog čoveka. Ovi su uveli u modu novelu kao najpogodniju formu za slikanje ličnih problema i njome preplavili savremenu književnost, dok se pedesetih godina negovao roman po svaku cenu.

' Ovakvo gledanje starije generacije koja je bila vodeća u književnosti za vreme kulta ličnosti naišlo je, razumljivo, na otpor kod suprotine strane, i diskusija je počela dobijati drugi vid,

8

kritike uopšte. Prava kritika, misle oni, i ne postoji, jer._ne reaguje na dela ne samo nekih mladih, već i starijih pisaca, čak i kada su napisana vrlo dobro. Drugi put ona se nemilosrdno obara na manje značajnog pisca i zbog jedne njegove knjige osuđuje ceo njegov dotadašnji rad, iako je on dao i dobrih dela češkoj prozi, dok pisce veće od njega, koji su pisali mnogo više i time opasnije po socijalizam, ne kritikuju. Ali ono što se naročito. zamera kritici jeste to što ona dodeljuje visoke nagrade, udara u bučno hvaljenje nekih dela koja publika niti čita, niti kupuje, To što pisci pišu rđave knjige mnogo je manje štelno, nego hvaliti i popularisati rđavu knjigu. Kritika ,zatim, meri jednim istim metrom sve knjige kao da postoji nekakav prosečni čitalac koji će ih čitati. Prema ranijem jednostnanom šablonu, da je knjiga vaspitač a čitalac objekt vaspitavanja, kritika sad hoće da stvori drugi šablon, tj. knjigu za svakoga. Zaboravlja pri tom da'su čitaoci proizvođi raznih sredina, raznovrsnog in= telektualnog nivoa i da zbog toga svaki čitalac ne može ni da oseti sve vrednosti jedne knjige. Stoga ne treba odbacivati, kao što se to ranijih go> dina radilo, detektivske, „avanfurističke knjige i dela ljubavnog sadržaja, već treba raditi na podizanju njihovog nivoa. Posmatrati knjigu i sa te sociološke strane znai posvetiti više pažnje čitaocima za koje se knjiga i piše, a ne ugađati jednostranim zahtevima kritičara,

„Intimisti“ smatraju da je tzv. „književnost izgradnje socijalizma“ ne slavno završila, ne ostavivši za sobom nijedno značajno . delo, zato što je bila jednostrana, nedovoljno iskrena i zato što je slikala savremeni život kakav on, u stvari, njje bio. Njima, mladima, prebacuje se da iznose nevažne probleme i, umesto da optimizmom podižu čitaoca, slikaju nekakve usamljene mračne slučajeve samo zato što je to dosad bilo zabranjeno. Zašto ne bi trebalo pisati o običnim ljudima i običnim problemima? Zar nismo svi obični ljudi i zar naši Dproblemi nisu odraz stvarnog života, pita satiričar Jozef Skvorecki. Zašto da se knjiga Bjelohradske Vetar skreće na jugoistok, zbog bračnih pro'blema jedne žene koja je sukobljena s prljavim karijerizmom svoga muža, nazove knjigom „„milostive koja se ubija iz dosade“ ili „jevtinim delom koje su pale dosadašnje apstrakine i Mladi moraju da pišu o unutrašnjim

sreću sa današnjim izmenjenim. uslovima; oni traže izlaz iz „ruševina u koje su posle dosadašnje apstrakine i fetišizovane istine pri sudaru sa sadašnjošću“,. (A. Haman). Zato „intimisti“ moraju da počnu sa analizom unutrašnjih sukoba ličnosti, jer se bez duboke analize ne može napisati veliko delo. Oni hoće da pišu o liku savremenog čoveka, ali ne žele da im zbog toga kritika pridaje epitete koji mnogo ličnim problemima smatralo podozrivim, buržoaskim, kosmopolitskim, dekadentnim, a „znamo šta se desilo onima kojima su ti epiteti bili dati.“ Kako je diskusija sve više dobijala lični karakter, a obračunavanja pisaca s kritižarima i obraino postajala sve oštrija, Savez čehoslovačkih književnika, koji su isto tako kritikovali što je ispustio iz ruku vođstvo nad književnim stvaranjem, objavio je neke izvode iz diskusije vođene u samom udruženju. Na pitanje: Šta se očekuje od savremene proze i kako moderno doba menja njen sadržaj i formu, neki istak nuti književnici (V. Nef, Jaroslav Putik, Ivan Klima, D. Tatarka, M. Holub, A. Bednar) uglavnom su okarakterisali naš vek kao kraj jedne hiljadugodđišnje epohe, epohe hrišćanstva i svega onoga na čemu je dotada stajao ljudski život. Prelaz iz tog vremena u naše izazvao je nove probleme, na koje socijalistički realizam nije obratio pažnju, naročito u oblasti morala i etike. Sartr je rekao da će roman ovoga stoleća biti napisan u socijalisftičkoj zemlji. Ali, da bi do toga došlo, potrebna je najpre sloboda stvaranja, koju pisci dosad nisu imali. Napetost i nesigurnost našeg vremena dovela je do sve veće upotrebe narkotika i izazvala kod ljudi „strah da misle i bežanje u neko prijatnije, ravnodušno bestežinsko stanje“. Zato bi umetnost uopšte, a književnost posebno, morala da podstiče, hrabri čitaoca, da se bori protiv njegove pasivnosti. Za nove pri= like trebalo · bi pronaći i nove forme. Mlađi su pribegli noveli, dužoj pripoveci, jer im za roman nedostaju šira iskustva. Možda više ne bi trebalo pisati roman u kome je pisac unapred, kao sveznajući i svemogući, odredio do kraja sudbinu svojih ličnosti, U životu to nije tako, pa zašto onda da u ıomanu sve ide po predviđenom .redu? Zašto nova proza ne bi bila avantura i za samogn pisca? Time bi delo postalo dramatičnije, stvarnije i interesahtnije. Roman pedesetih godina nije uspeo zbog nestrpljive želje da se što pre stvori veliko delo, Ali takva dela

stvoriti pogodna atmosfera za njihovo stvaranje, dok na piscima stoji da izvade svoja stanovišta i filozofske poglede kojih se posle nekoliko godina neće odricati; moraju imati više iskrenosti i hrabrosti da svoja mišljenja iznesu.

Mnogi su se izjasnili da žele što potpunije poznavanje prošlog i savremenog literarnog stvaranja, naročito perioda pred rat 1938. i posle rata Oko 1950., jer se postavlja pitanje da li se treba stideti zbog prošlosti i smatrati se odgovornim za pad literarnog stva=ranja kakav pokazuju dela oko 1950, „koja su mnogi smatrali velikim vrednostima“, a ona su bila rđavi radovi koji nisu doprineli razvoju socijalističke književnosti. Mnogi su zahtevali rehabilitaciju nekih značajnih pisaca mada se paradoks sam po sebi po javio: njihova su dela iz tih godina ćutanja izišla sveža, neokaljena, puna Uumetničke snage (kao dela Holanova) dok su nagrađivana i za uzor isticana dela naišla na potpuno neinteresovanje baš kod mlade generacije koja se od njih okreće. Književnik Jirži Šotola izneo je mišljenje koje je realno i objektivno težilo smirivanju strasti. Šotola smatra da se ne sme bežati od pogrešaka u prošlosti, treba ih priznati, ali i tražiti više odgovornosti za buduća stvaranja. Pisac mora da ima svoj stav 'prema prošlosti, a književnost ima pravo da se obračuna sa, svim onim što smatra zastarelim, nepotrebnim, diskreditovanim. Nastupilo je novo vreme koje zahteva najširu vezu sa čitaocima, iskreni kontakt. No ne treba početi sa nekakvom kampanjom isticanja grešaka, kao što se nekad pribegavalo „popravnoj“ ili „dezinfekcionoj“ metodi. azumljivo je da pisci žele da ih kriftikuju, a ne da budu kao đaci koji „ičekaju na savet, na mig, recept, stalno se trude da poprave svoje pogreške, opravdavaju se, ispravljaju, pišu popravke pismenih zađataka, a razmišljanje, „rukovođenje i odgovornost ostavljaju drugima“. Stoga treba prekinuti sa uzajamnim optužbama, sjediniti sve snage koje umeju da računaju s prirodnim razlikama, navikavati se na otvorene diskusije. Komunisti u Savezu književnika treba da preuzmu rukovođenje kako bi u izmenjenim uslovima delovali na dalji razvoj, a „marksistička kritika mora da bude gospodar, organizator, čuvar i propaBator socijalističke umetnosti i svih vrednosti koje potpomažu njen razvoj“ (V. Pekarek).

Nada Đorđević

wqkauoM=ERENEHEBEHIAGZIHH! = E: ši uuNZAHHRHGHHANHNSHHHGESNEURAREEHHENERARURANBGHGE anta ssaBes sns nRHu sa unuzas suns sauHRHsHRBHHas u su BazuauzaRR IH sRHRHRHsRWsRuHHrsHRHmHRuWayIHWaaWIuWRRRGumHauWuRemHauuWRupWsHHHIHHRaWBEuMRRmuNHBAezRHHRHHm=0Res7eRsRRpeHRzeRsMar spa 8Bagauuueesemaeuz9euagsunzuapuBRu3Ru uan SauzRSaRRaNuasssRuRuaneEeusrnanuanuRRaanannanseapuura»ann snimas

Kazališno pismo iz Zagreba

Nastavak sa 7. strane

Zagrebačko dramsko ka» zalište dosad je prikazalo tri premijere, od kojih je najcjelovitiji i najzreliji rezultat posti slo s izved~

bom „Varalica” Zvonimira Bajsića u novoosnovanom i na žalost zasad već odumrlom Zagrebačkom komornom studiju. Ova izvVrsna radio-igra renomiranog Za-

grebačkog radio-režisera dugo je vremena s nepravom čekala i na

kazališnu izvedbu, iako ima sve uvjete i za javnu predstavu na sceni. Premijera je dokazala ono što već godinama tvrđimo — da DO kazališnim ladicama leže ignorantski zagubljeni zanimljivi i vriiedni suvremeni domaći tekstovi. Treba samo imati sposobnosti da jh se \ocjeni i hrabrosti da ih se iskopa iz prašine „zaborava ili nataložene ignorancije te prikaže na sceni. Bajsićev tekst primjer je uspDiele komorne igre, koja se koristi modernim „postupkom bekeiovskog razvijanja apatičnih situacija u automatiziranom dijalogu psihološke raslojenosti „joneskovskih likova. Ali te situaćije i likove ne tiera autor đo apsurdnhosti života i mehaničke sterilnosti svake liudske radnje, nego ih ha svjež i životvoran način na kraju preobrača u aktivan voljni odnos prema životu i drutvu. U fome se ukazuje · prilika za novu, angažiraniju kvalitetu već starog modđernističkog antiteatra. a Bajsićeva je zasluga da je ta moguć nost uočio i da ju je dramaturški vrlo zrelo i suptilno ostvario jedrim i spontanim dijalogom. Režise” Vanča Mljaković i jedina dva glum'ea — Ivo Šubić i Josip Marotti pri= Wazali su zaista školsku izvedbu komorne igre, u kojoj je, mogli bismo sažeto reći. svaki šaraf na svome mjestu a čitav mehanizam igre odvija se do kraiaz u punom intenvitelu, Poslije tog uspjeha došlo je, kao po nekom običaju u ZDK. đo yazočaranja izborom i izvedbom dvije jednočinke razglašenog predstavnika „novog vala“ i kazališta šutnje u engleskoj drami Harolda Pintea „Kolekcija“ i „Ljubavnik“. Režiser Georgij Paro (kao gost. iz HNK) pokazao je ovim ' izborom i režiiom. komada za, ZDK- odsustvo relijeg. kriterija — 7Pqjer i tema "i dramaturška. NOVROJRČO tih die la, kao i sama izvedba pretovarena pauzama šutnje, nemaiu neke ŽiVO=ine i scenske opravdanosti, pOgOtovo ne u našoj društvenoj sredini, Morbidno poigravanje s dilemama ostvarenih ili umišlienih preliubničkih i perverznih sklonosti, u izopačenim formama freudovskih psiholoških neuroza i u negiranju širih duhovnih horizonata, nije ni na sceni, svojom težnjom za prazninama šutnje i praznim glumačkim i režijskim „egzibicijama bračnog ĐOnašanja, moglo ostvarili neki kontakt s gledalištem.

Kazalište „Komedija“ rikazalo je dosad dvije premijere i pokazalo naiveću ujednačenosk u izboru tekstova i u odgovarajućoj izvedbi. Satira izraelskog .dramatičara Ephraima Kichona „Sve same Varalice“ znači osvježenje za svaki satirički teatar, jer na nepretenciozan ali vrlo sugestivan i živ načim, sa situacijama i likovima koje su aktuelne i tipične za mnoge zemlje, scenski persiflira i otvoreno žigoše različite pojave grubog i glupog birokratizma. Režija Tomislava Durbešića i gluma (doduše neujednače>na) Ive Serdara, Vladimira Leiba, Ivice Katića, Đurđe Ivezić i drugih dala je u cjelini impresivnu i do>padljivu predstavu četiri satiričke jednočinke, iako nejednaka intenziteta, koja treba da. privuče što

širi krug gledalaca. Druga premijera Komedije, Piranđellova para> doksalna farsa o vjernoj nevjernici i naivno proračunatom „nasilu ljubavniku „Čovjek, zvjer i kre-' post“ iako nije baš bpirandelovski „najtipičnija i najvrednija, ipak je zanimljiva i podesna upravo za repertoar kazališta tipa „Komedije“. Decenina i Vrlo pre» cizna režija Vlade Habuneka kao gosta izvukla je od heterogenih glumaca tog kazališta maksimum iztažajnih mogućnosti, pokazavši da se uz poznatu ekspresivnu glumu Sanđe Langerholz i Eugena Franjkovića i mladi Ivo Serdar sve više raz“ vija u karakternog glumca bosebne ironično -– senzibilne vrste i već zrele vrijednosti. Predstava je bila vrlo živa i mizanscenski razigrana, afirmiravši ponovo poznate kvalitete i umjetničku senzibilnost Vlade Habuneka, toga začudo tako zapostavljenog i malo iskorišćenog re= čisera. ,

Nove premijere čekamo pod lu-

nam novih scenskih i kritičarskih

Vlado Mađarević

otkričn,

KNJIŽRVNE NOVINE