Књижевне новине

POZORISTIB

Sesona dostiže kulminaciju i otkriva svoja 15 znamen ja

ae

IZVOĐENJE drame „Tomas Mor“ Roberta Bolta u Narodnom. pozotištu (prevođ Nade Ćurčije — Prodđa-= nović) došlo. je u času kađa je u nama počelo da presahnjuje verovanje u mogućnosti našeg teatra. Zato ova predstava reditelja Arse Jovanovića pleni više nego ijedha koja je u poslednje vreme viđena na beograđskim scenama.

Pozofnica, bez obzira na svoju stilizaciju (Miomir Denić), nijednog trenutka ne zaustavlja misao na nekom određenom ambijentu. Ovde se prostor identifikuje sa vremenom i to mu daje savremeno značenje u kome su godine i stoleća isto što i trenutak sadašnjosti ili neka daleka buđućnost — i šloga režija smisao predstave ne crpi toliko iz samog teksta Rkoliko iz delovanja: ovakve scene: na vrlo diskretan način odstranjena je do največe moguće teve navika pripovedanja u hronici događaja, ublažena konstrukcija ra=dnje, a mizahscen, rekvizita-i sve ostalo racionalizovano' je do maksimutna. Jedina zamerka je da ova operacija, koja zahteva matematičku preciznost, nije izvedena do kraja, ba su zakašnjenja ili predaši u titmu, naročito u prvom delu, remefili tok zbivanja i donekle ga usporavali, Ali, to je razumljivo s obzig#om na našu nepripremljenost za pođuhvate lišene svakog romantizma i opsenarstva — “U kojima se Tkrroz istinsko: umetničko tragahje za suštinom dela stvara prava scehska poezija. Ne znači da je poezija nametnuta predstavi, već je ona u mnogo= me materijalizovana i prisutha u čitavom njenom surovom organizmu. Otud niz pojedinosti koje stalno indiciraju rediteljsku uznemirenost, osećanje neizvesnostii sumnje u istinitost ne samo postupaka nego i ideja koje zaokupljuju pojedine aktere. U tom pogledu zadivljuje nabor da i gledalać sam: učestvuje u tome ispifujtići Koliko ti treptaji, sumnje i dileme: ispunjavaju gluma đo kraja i u kojoj meri su njihovi likovi čoveč-= ni i izfaž slobode i usklađenosti sh svetom u kome eggristiraju, Ali, Arsn Jovanović ide i dalje od toga, pa celom. svojom interpretacijom goto=

vo neprimetnn. priprema ·i. odgovor.

na e kako da primimo.zbiva~, nje kada ono pređe u tragediju 'fomasa Mora, ostavljenog bez prijatelja, napuštenog i uništenog. Biti do

Yazliku od svog rahijeg pesimističkog ništavila bića, jeđan alttivan i borbe= no ljudski odnos prema životu, iako.

težak i mučan ti svome hodu po mu- .

kama, pri odlučnom izboru da se preko često heižbjiežnog zla izbori dobro i sreća ljudi. Režiser Dino Rađojević ovu izrazitu dramu ideja nije baš tako shvatio, pa ju je prema svome afinitetu postavio #Više kao psihološku dramu u okviru historijskog Sšpektakla, B previše ha glašenom vahjskom radnjom. i bO> nekad drastično · „prehapregnutom mizanscenom i naturalističkom glu mačkom ekspresijom. Tako je predstava izgubila dSsartrovsku dimenziju ideja i dubinu problema te se svela na više ili manje tspjelu ilustraciju nekih historijshih „situa“ cija nmjemačkoP seljačkog rata i psihološki, umjesto iđeološki, tazvijenih karakternih uloga. U tome smislu, koji je svakako znatan te sporazum režisera i teksta, glumci su dali niz uspjelih | kreacija, osobito u iri Mlavne uloge, Novi član đrame HNK Ilija Džuvalekov“ski dao je svoga Goetza ipak pteviše meko i suzdižano, a he kao oštrto kontrastnu ličnost u svima njenim etikko-idejnim transformacijama, Jurica Dijaković bio je Smireni i staloženi, čak i nešto preblagi Ta cionalistički političar Nasty, a mladi talentirani Božidar Boban, iako plasovno i glumački vrlo ekspresivah, u nekim je scenama toliko bu= čan i gotovo cirkuski pokretljiv da je u očitom protivurječiu sa SMmlšlom i unutrašnji profilom uloge izopćenog svećenika MHeinricha.

0 Nastavak na B, strani

Vlado Mađarević

KNJIŽEVNE NOVINE

Premijere: „Tomas Mor“ R.

Bolta, „Bogojavljenska noć“ V.

Šekspira, „Koktel“ TT. S.

Eliota

i „Srećni cvrčak“ Dragana M.

Jeremića

kraja uz čoveka! Za? nešto drugo može tako ubedljivo da sugerira oBećanje prisutnosti i dominacije čoveka u svim zbivanjima ovog Ssveta i zar on nije jedino što naš može da prenese u pravi svet poezije i opravđa smisao postojanja i njegovoj suštini da one, danas toliko pot rebne, kosmičke i večne dimehzije.

To je bilo moguće realizovati i za= to što je u tome, pored Arse Jovano= vića, učestvovao i ceo ansambl, Što se u Svemu fome izdvaja Jovan Milićević, sasvim je prirodno, 's obzirom na njegov veliki fizički i emo~

mene scenske vizije: njegova igra posle uvodnih prizora na trenutak glasovno nepotrebno bodičnutih, brzo izrasta u kreaciju nenaslućenih dimenzija. Milićevićev Tomas Mor nije samo veliki intelektualac dove= den u tragičnu situaciju; on je Čovek u svom najplemenitijem izfazu koji postojanost talazi u sebi samom i svojim postupcima, i kroz taj unu= tarnji svet bez ičije pomoći, izraža– va svoju nepokolebljivošt i verovanje. To je čist heroj ili pravi svetac, u kome natprirodno i čista vrlina dobijaju duboko ljudsko značenje. Jovan Milićević bposti-

gao je sve to jednostav-

no bez forsifanog gesta

i spoline tehhike i zato

je njegova kreačija (naj

veća u hjegovom boga-

tom repertoaru) Već sa>

da nešto što Zaglužuje i

daleko veća bpriznanja.

TI mlađa glumica Stahislava Pešić ostvarila je u liku Muargarete svoju najbolju ulogu. Njen prefihjen lik, suptilan pokret, blagi izraz i iru> tarnja plemehitost, koja krhko i pro-

vračno stvorenje Morove ćerke ćimhi ·

toliko boetičnim i hestvarmim, ali i neverovatno tragičnim, omogućili sti da su Scene između nje i oca bile najprivlačnije u' ovoj predstavi. Time 5e, naravno, ne umanjuje umet» nički doprinos Brahislava Jerenića,

Slobođana Aligrudića, Ljiljane 'Kı- i

stić, Vase- Pantelića i drugih.

„BOTOTAVLJENSKA NOĆ Viljema Šekspira (u prevodu Velimira Živojinovića) je izazov koii Savreme“no požotište, već bo svojoj trađićiji i fuhkecii, niie smelo đa prihvati, Đogotovo Što ređitelj Dišah Mihnjlović, pfecenjeh u Svojim altademskina ambićijama, nije imo da ponudi hikakvu hovu i originalnu Vižiju OVO, složenog poetskog iekšta, i

Međutim, bpošebno je razočaranje što u Mihajlovićevim, kim aranžmanima ne može da se uoči ni naimania težnja za otkrivanjem no vih dimenzija ove komedije. Reži se svela na niz pojedinosti (verifika– cione prirode) na i ; tumači Šekspirovog dela više uobšle ne insistiraju, jer one sužavaju zbivanja, oduzimanju im snagu i PprOZračnost, i čine ·skučenim i preteškim za, eči koje od toga i naiviše stradaju. Ovo uverenje:;ne može da pokoleba ni nekoliko, u drugom delu prilično efektno postavljenih, si{iuacija. Invencija nije bila snaga koja ie gospodanrila scemom.

Otuđ predstava halpi svoje Opravdanje jedino u igri samih glumaca,

·ređiteliskim ~

Režija ·

kojima. moderni ·

na sceni

Uloga Zorana |Radmilovića, kao Malvolija, za, nekog može da bude dopadljiva egzibicija mladog umet-= nika, ali nesumnjivo je da su svežitia, prećiznost i elegancija, nekohvencionalni maniri, rafinirana senzibilnost jasno ptisutni. On je naročito dolazio do, izražaja u scenama 5a raspoloženim | „Miodragom Popovićem — Debom, ljupkom Renatom Ultnanski te odmerenom i glumački vrlo sigurnom Radmilom Urošević.

Viola, kao glavna ličnost te lirske komeđije, u tumačenju Radmile Andrić, bila je donekle u njihovoj

'Beionaini' udeo a: SzBrađivahju jedne?! BSenci. To Je razumljivo, -jer njena, ovakve nama toliko potrebne savre= .

ustreptalost, lišena veće snage i individualhosšti, teško se održavala u centru događaja.

PRIKAZIVANJE MEliotovog „Kokte= la“ na sceni Ateljea 212 (u prevodu Aleksahdra V. Stefanovića) izazvalo je, sasvim neočekivano, nepotrebne rasprave o prihvatliivosti njegovih religiozno-moralističkih preoktupacija. To je čudnije tim bre što je reč o poznatim faktima koje niko ne spori i koji he ugrožavaju osnovnu strukturu teksta zasnovanu na pravoj i najčistijoj poeziji. Njena logika jača je od svakog sistema moralnih. vrednosti, bez obzira koliki je njihov uticaj kod formiranja sadržaja O žrtvovanju i iskupljehju čoveka u njegovom „svakodnevnom životu. Poetska eč u ovakvom dramskom ikivu uživa potbunu slobodu i u štanju je da samostalno đeluje kao određeni dramatski intenzitet i neDOsredno se reflektuje u svest onih koji je slušaju i posmatraju. 'rranspohovati ovo ikivo u određenu Sšcensku Vižiju složen je problem, pogotovo Što he treba mnogo pa da se uVerimo kako ftradiciohalne metođe režije me mogu u samim Tečima otliti oma suptima poetska stanja i tragične gradacije u pre"elima ošlobođene i čiste emocije. Mita Trailović je to na vreme shvatila, pa je ceo ambijent, ma kako bio he alističan, učinila neutralnim u njegovoj funkcionalnosti. Sve na sceni, ez obzira na Svoju formu, samo je deo atmosfere poverenja i spoljne mimoće potrebne da bi akćije reči došle: u svojim uzžbuđenjima, maksi-

malno do izražaja. Na taj način te-

ditelj je stvorio polaznu osnovu prepuštajući 'bredstavu glumećima. Ali su ohi ifbizo, jeđan za dyugim, malaksavali i udaljavali se od te po· eiske stVatnosti zZaklanjajući se iza iluzija, realističke homunikativhosti ili ogolelih meditacija. Upravo ?bog · te glumačke heđošledhosti predstava se kolebala, i, posle uzleta u prvom činu, blago se spuštala u nastojanjima đa se poezija usaglasi sa faktografskom realnošću, a muetafizika svede na psihologiju. - Mnogo toga bilo je uočljivo u igri Steve Žigona. On je, istina, u iz“ vesnim pasažima, bio brirodah i u bedljiv u svojoj uzdržanosti, ali je u trenueima kada su se njegove reči · Pretvarale u Sukob, gubio prisebnost i oslanjao se na manire u neđostatku prave snage i poetike kohcen« tracije. U tim delovimh predstave on · je bio inferioran u odnosu na svOjuU suprugu Laviniju (Ljiljana Krstić), 8 pogotovo mladu Seliju, u kojoj je Vera Čuldć --DokBzala izvanredan Smisao za ovakav. način interpreta-

Poez

ševi i kaže najveći deo onog što sa-

ila

cije — njena nabujala emocija sago= rela je pred nama u tragičnu poemu.

U tom ambijentu bojavila se i De sa Dugalić u ulozi Đulije. Njenu igru karakterisali su odblesci kratkog daha, koji su i ranije činili draž njenih uloga, i davali ležernu nemarhost koja se na trenutke pretapala u ganesenost. Glumica, koja u sebi nosi više vizuelnog šarma nego realizma, izgubila je, prirodno, u dvadesetogodišnjoj pauzi, nešto od svog besprekornog vladanja scenom, ali u 'rehucima puhog zanosa bilo ju je prijalno gledati jer ona ume da odu-

drži njena rol

„SRBĆNI CVRČAK“ Dragana Jeremića valja uslovno prihvatiti kao autorovo razmišljanje O hnemogućnostima da se do kraja realizuje sreća i njegov pokušaj da milosrđe afirmiše kao jedno od moguć“ nih suprotstavljanja apšutdđu. U tom pogledu učinjen je nabor da se iznađu određene situacije, ali ne kao izvorišta misaonih sinteza, nego hjihova reprodukcija u realnom. To im oduzima čar autentičnosti i misao prikazuje kao konvendionalni okvir tadnje koji je tako postavljen da ga je teško odbaciti, a što je obst logično i nužno, ako želimo da zaista prodremo u svet bolesnog i siromnšnog Petra Pavlovića i suočimo se 8 onim što je ti njemu ostalo od nje= gove čovečnosti.

U toj svojoj ambiciji autor je botpuno zapostavio i samo dramsko jezgro „Stečnog cvrčka“, lišio ga napona i sveo na proizvoljnost koja čak podstiče na suprotstavljanje ili Yezerve prema fakturi u kojoj je samo jednom licu dozvoljeno da koĐnunicira sa svim oslalim učeshicitia zbivanja. Sve bi se to moglo da ioleriše kađa bi misao, koja domjnifa u svemu, bila. do te mere aktuelna, originalna i uzbudljiva da veže haše interesovanje i iazgolićuje fealnost u hjenim elemehtarnim problemima. o |

Međiitim, zahimljivo je da se OVO delo čini prihvalljiijim na sceni Tnieko neki drugi tekstovi koji se tre> nutho sa mrnioso više pažhje izvode na našim pozofhicama i ničim he ugtožava pthelusretljivošt prema domaćoj drami. Čak je usbelo da zainteresuje reditelja i glumce do te mere da je njihova igra prijatna i spontana, a to je već izvesno .ohrabrehje:

Braslav Borozžan je „Veselog cvrče ka“ učinio mogućnimi na ovako skučenom. prostoru kakav je mala šce= ha Narodno pozorišta. Ređiteli nije poseao:ni za kakvim elskluzivnim efektima, tako da u šturom, ali sugestivnom ambijentu, prisustvujemo nizu situacija kojic st. za mas ko> mične isto onoliko koliko su za same ličnosti koje u njima učestvuju i tra-

ične. Mihajlo: Viktorović, sveđen samo '

na izraz lica, ptužio nam je priliku dđa uživamo u njegovom iskrenom doživljavanju lika. Isto/tako, i Nada Škyiniar, kao pobožna Žena, bila je u svom realizmu i zanosu ubedljiva do bpotresnosti; glumački. vrlo sigurni u ocrtavanju ostalih. ličnosti Bu Severin. Bijelić, Vuka, Dunđerović,

i Miroslava Bobić, a u izvesnim s6ce-'

nama i Divna Djoković..

dA u O. OUBE Volk

• „NU

CENA SLAVE SVAKOG LETA u Dubrovnik dolazi jedan istoričar, Svakog: jutra, kada ljupke. devoj~

| čice obučene u Sen Trop ansamble odlaze

prema čamcima koji će ih preneti na Lokrum, faj istoričar lagano prelazi kameni trg iBš= pred Svetog Vlaha i sa tašnom u kojoj su spisi, penje se strmim stepenicama u prašnjavi hlad dubrovačkog arhiva. IstoričaY, iako tek u najboljim godinama života, dobija lišajeve po rukama od prevrtanja starih dokumenata. Njegove Knjige nemoguće je kupiti u obižnim knjižarama; one se prodaju samo u prodavnici Srpske akademije nauka. +

Ne bih pričao o ovom čoveku koji očigledno ne spada u felevizijsku rubriku, za koju se pretpostavlja da će se baviti pametnijim poslovima; da će na primer analizirati nenadmašni glas Džimija Stanića sa poslednjeg festivala, ili opisivati vanrednu ležernost vodilelja emisije „Da ili ne?“, ne bih pisao o ovom čoveku, da on nije pisac nekoliko vrlo debelih i veoma pametnih knjiga, i da nisam nedavno ·pročitao rezultate glasanja za najpopularniju ličnost sa malog ekrana.

U jeđnoj emisiji koju sam gledao bre meseć dana, ne sećam joj se više imena, grupa televizijskih spikera razgovara međusobno o svojoj popularnosti,

Neko od njih tvrdi da je popularnost prijatna — u prođavnicama vas prepoznaju, neko da je neprijatna — svi gledaju u vas kađa idete ulicom, fraže autograme i OČe= kuju da uvek budete besprekorno elegantni; jednom rečju, četiri slavne osobe ispituju cenu slave. I kada se žale na nju, ipak se oseća da su ponosni što se o njihovom licu priča, što ne pripadaju bezimenoj masi prolaznika kojoj je nemoguće zapamtiti boju očiju i glasa.

Ovaj čovek, istoričar, pisac nekoliko Vveoma značajnih knjiga (jednu sam imao u mukama — u njoj su sređena pisma srednjovekovnih francuskih putnika kroz naše Wiajeve, sa mnogo podataka, sa mnogo više umetnosti nego. što smo to mi navikli da očekujemo od istorijskih „knjiga koje se štamphju u tiražu od hiljadu primeraka), taj dakle čovek neprestano mi se mota po glavi; način na koji on potpuno nepožnat odlazi u arhivu usred meseca avgusta, meseca bluda i zadovoljstva, njegovo lice koje niko neće brepoznati i pred kim miko neće stati zapanjen i Ostati bez daha, osećajući da to pored njega prolazi uspeh, slava i vrednost.

TI onda pomislim da je svet uđešen veoma čudno, i da je televizija jedna od najčudnijih stvari na hjemu. a pa:dnesapod

Jedna spikerka, jedna šarmantna spikerka koja vaš ume fako ozbiljho „pogledati preko ruba hartije iz koje Wita, ne može da prođe ulicom. od silnih znatiželjnika, od svoje slave, o kojoj oha govori kao o dragom ali nestašnom dečaku, jedna spikerka koja je sve vreme što smo je gledali po našim sobama govorila tuđe reči.

Jedan istoričar o kome slučajno, sasvim slučajno pišem, jer u neku ruku predstavlja sve istoričare na ovome svetu, i sve one koji čitavog života ostaju u senci, potpuno je nepoznato lice za sve ljude koji željni burnog života otvaraju ielevizor subotom uveče.

Omiljenim zvezđama nije sasvim dovoljno što su popularne, što im mesar čim uđu u mesarnicu kaže? „O, dobro jutro, sinoć ste bili izvisni!" (Ne znam da li je primer dobar; iđu li televizijske zvezde. uopšle u mesarnicć, ja ne poznam ni jednu zvezdu), njima ili nekom drugom ko podgrejava njihov uspeh nije dakle dovoljna samo slava, oni žele i da se brojčano uvere u berzansku visinu svojih šarmantnih akcija.

Šta se onda radi?

Onda še organizuju ankete o popularnosti. Donose se prognoze, tipuje se na ovog ili na onog ili na redosled prvih deset, kao na konjskim trkama, svet televizijskih gledalaca se uzbuđuje, verujem da ni zvezde njsu sasvim ravnodušne, dolazi najzad taj dugo Očekivahi dah, i, gle, mi najzad znamo ko je najpopularniji, ko se nalazi na. drugom mestu, ko na trinaestom, ko je ostao iza ncpremostive granice koja odvaja smrinike od besmrtnih.

Tako smo Srećni! Bež tih bodđataka moj život, na primer, bio bi neutešno prazan. Ne žnam kako je sa drug:m, ali sudeći po hiljadama listića koji stižu sa svih strana zemlje, pa čak i iz inostranstva, mi drugi ne mogu živeti bez svojih, ljubimaca.

· Verujem da list koji pravi takvu anketu dostiže visoke tiraže. ;

A u Frantuskoj časopis „Kaje di sinema“ u kome pišu Fransoa Trifo, Godar, Alen Rene i neki drugi, hekoliko puta nalažio se u poslednjih godinu dana na ivici finansijske propasti. Jedan drugi list „Sinemond“ na čijim naslovnim stranama predivne le= potice dugačkih nogu vode takođe neku BsVOJu bitku za popularnost, prolazi u toj istoj zemlji izvrBNo.

Na žalost, mi imamo samo jednu vrstu

televizijskih časopisa; ohHu sa anketama o popularnosti. Ozbiljni ćašopisi o televiziji ne mogu propasti iz jednostavnih razloga oni kođ nas uopšte.ne postoje! _ Bitka se dakle vodi ni svim stranama, Bitka koja je nečujna, ali koja će trajati sve dotle dok naši istoičari budu imali nepomnmata lics i dok naši časopisi budu vodili ankete sna redosledima slave. .

Čovek nekada Dprohađe čak i smisao sta= vosti! ,

, Jedva čekam. da ostarim i da vidim ko će na kraju ispasti pobednik?

Momo Kapor

7