Књижевне новине

4

Leonid Šejka i Dragomir Lubarda

Salon Moderne galerije

KADA se danas postavlja pitanje savremene likovne umetnosti beogradskog kruga, kada se postavlja pitanje onih stvaralaca koji se približavaju centru ovog kruga, bilo zbog smelosti koja ih baca u opasne zone iskušenja u bizarne lJavirinte preispitivanja, bilo zbog ispoljene moći da tahano dođirnu i poetski osvedoče izvesne tokove života, onda sigurmo ovo pitanje neće mimoići i dva predstavnika mlađe generacije — Leonida Šejku i Dragana Lubardu.

Sa neskrivenim i izraženim afinitetom sli« kar Leonid Šejka prilazi slikarstvu klasič« nih majstora, Njega naročito fascinira holandski, odnosno flamanski, enterijer; lepota oblika kojim su oni sačinjeni, briljantnost u obradi materije, difuzna svetlost koja ih kupa i u mnogome perspekliva. Ali to je samo platforma Šejkinih „svekolikih preokupacija. Svestan minorme thizbrdice kojom bi mogao da pođe kao epigon. Šejka, inače slikar misaone dispozicije, na= stoji, bre svega, klasičnim postupkom da realizuje svoje ideje i, dzugo, da ih integriše u sklop klasično koncipiranog enterijera. Polazeći od takvih pozicija Šejka kao da želi da rekonstruiše trađiciju ali i da USDOBtavi neposredan kontinuitet između nje i savremenog trenutka u čija podneblja zalazi, naravno, kao slikar ali i kao mislilac. Naime, korespondirajući na izvestan način sa prošlošću Šejka u isto vreme nastoji da pronađe one duhovne oaze našeg vremena na ko= jima se ha zagonetan način prožimaju misao i osećanje, saznanje i neizvesnost — kao večiti impulsi života. Naseljavajući enterijere realnim i imaginarnim predmetima, „Šejka iznalazi čudne odnose među njima, neobična statička rešenja čiju ravnotežu i opštu kot stelaciju provejava svetlosnim snopovima 8a

· težnjom da čitavom ovom svetu da slikar=

slo-filozofski smisao. Islikavajući svaki predmet do u detalj, natapajući pigmentom svaku površinu, Šejka se trudi da svojim slikama udahne klasičnu čulnost i lepotu.

Ako se iz ovako Uuopštenih Šejkinih težnji povlače izvesne relacije njegovih najno= vijih dostignuća kako u odnosu na ranija njegova ostvarenja, koja se mogu viđeti na ovoj izložbi, tako i u opštem smislu, onda se može bez dvoumljenja konstatovati Uuzlazni smer stvaralaštva ovog autora, jedna celishodnija koncentracija ka bitnom slikarskom uobličavanju. Rešenja u kojima ie Šejka DO= stigao najčistije pikturalne rezultate su sva= kako „Kvadratna soba“, „Soba sa škandele= tom“ i „Hronometrija tlona“, U ovim slikama se Šejka sa velikom smelošću upustio u analizu praznog prostora i rešio ga suptilnom tonskom građacijom odnosno infegriraniem svetlosti. Sliknrski dorečene, konciznih ideja,

ove slike poseduju i iednu metafizičku dubi- ' 1

nu. Nasubrot njima Šejka još uvek neke sli-

ke nepotrebno opterećuje mnogim rekviziti~ ||

ma koji nametljivo deklarišu njegove teoretske aspekte, uz to, on neubedljivo, ponekad gotovo amaterski, interpretira liudsku figuru. Međutim, u svakom slučaju reč je O slikarstvu izvanredno zanimljivom, slojevi»

tom i po mnogo čemu jedđinstvenom.

Dragan lLauibarđa se predstavlja crtežima, iako se bavi i slikarstvom, za njegovo ime je vezan pojam criača i to, odmah moramo veći, · prefiniehog i na svoj način izuzefnog. Bilo kojim motivima da prilazi: predđelira, aktovima, pofFtiretima, koji se međutim ne mogu shvatiti u fradicionalnom smislu, ili nekom u snu rođenom prizoru, ili su još češće to zaboravljena, heprimećena, tainovita područja života — Dragan Lubarda ih ošvelljava zracima ushićenja, čedne ironije, ljudskog snosećnnina, olemehite pordnsti, vek zracima iskrene i čežnjive poezije. Moć njegove linije, gotovo jedva primetne oku no izvan– redno prijemčive osećaju — da zagospođari suvereno prostofom i da ga učini prisutnim ne opišujući ga, da krhko isplete arabeskne niti, da nagovesti nova sažvučja sveta u stvari je osveđočenje jednog izrazito crtačkog nerva, prirode koja je svojim instinktom uspela da pronađe plodno tvoračko tle za slobodno i celishodno oslobađanje svoje ima– ginacije. Svež i neposredan u postupku, savremen u izrazu, u osnovi fantastičan, LiuBardin crtež poseduje osobenu likovnu draž i primha se kao čist izliv poezije,

Vladimir Rozić

„GRAĐANIN POKORNI“

—tužna priroda smešnog

OD NAJNOVIJEG filmskog izleta Rađivoja Lole Djukića i njegovog dela. „Na mesto građanine Pokorni“ najmanje se očekivalo razočarenje. Pa ipak, ono se nameće svakim kadrom i situacijom u koju se nepovratno utapaju iluzije i ushićenje vezani za onu uzbudljivu, životnu i moćnu televizijsku seriju o Miji A~

leksiću kao mlađom Pokornom koji .

traži svoje mesto u ovoj sredini. Nijedna od komponenti upotrebljenih za ovu improvizaciju nije u

stanju da izazove sentimentalnost, a kamoli divljenje, neophodno ukoliko želimo da u'autoru vidimo praVog i istinskog filmskog umetnika, Sve je tu nekako polovično, isforsirano, nemarno aranžirano, nakalemljeno ili izobličeno počev od teksta, odnosa kamere prema situacijama, ritma, pa do glumačkih gegova. Pa

ipak, nijedna druga komedija naše .

kinematografije nije nas podstakla

toliko na razmišljanje o prirođi sme- ·

Šnog na filmu.

KADA BI SH NASI RBDITBLJI OVAKO SUOČAVALI SA. UMETNOŠĆU,

Djukić Je imao-·prilike.da se i sam

"uveri da dobru filmsku komediju

nije lako napraviti — ništa joj unapred ne obezbeđuje uspeh — jer snaga njenog duha ne. proističe iz same. namere već iz materije koja se razlaže i poistovećuje sa njenim igražom, Zar Već nije 'Đoštalo zamorno raspravljati o komedijama koje ništa ne znače i koje svojim regionalhim doskočicama, šablon= skim skečevima i verbalnim .šegačenjem ne mogu ni da dopru do nacionalnih razmera. Humor je u do= maćem filmu odavno okarakterisan

ao razonoda za primitivne instinkte

merena, trgovačkim aršinima a ne estetskim kriterijumima,

'Komeđiji kakvu želimo Djukić se, na televiziji. najviše bribližio — ba ipak je ustuknuo pred njenom rea>

lizacljom, zađovoljavajući se jednom; privatnom jkomercijalnom egzibici"

jom. Zar mu je toliko malo stalo do, istinski smešnog i onog firagikomič« nog što stalno izvire iz različitih Ži~+ vojnih situacija? Možda ga takva otkrića i samog rastužuju — ali, mora= mo li uvek svetu pokazivati svoju lažnu masku, pogotovo kad znamo da nam je onaj iskreni i zdravi smeh. pre urođena vrlina nego maha. Zato Djukiću ne preostaje ništa drugo, nego i da se sam zamisli nad svojim filmom. U prevazilaženju trenutnog neuspeha sa sigurnošću može da računa sa poverenjem koje i pore

svega još uvek uživa među mnogobrojnim poštovaoćima svojih sDpOsobnosti u korišćenju televizijskog

međijuma. P. PF. V.

OP HTTP SBRAJJ

GszoNu zagrebačkog kazališ« nog života otvorio je zapravo

IV internacionalni festival studentskih kaza1išta, koji je odrazio u zgusnutom obliku neke od bitnih dilema i Dpro= blema Što danas obilježuju i muče ne samo stuđentske i avangardne teatre u svijetu nego i neke od na> ših većih kazališta. To je u prvom ređu izbor repertoara i način scenske interpretacije. Još uvijek se koleba, bez jasnijeg kriterija, i u traženju vrluđa između napuštemog konzervativnog i Kkonvenciohalnog scenskog realizma fe u sve većoj meri ekstremnih eksperimenata s apstrakt nim stilizacijama raznih vrsta Doetskog teafra ili atmosfere apsurda antiteatra. U okviru tako raznorod“ nih kohćepćija i divergentnih teže nji rijetko se pronalazi neki živi suvremeni tekst i življi, dinamičniji Scenski izraz, koji bi dramskoj riječi u našem vremenu dali punu sadržajnu dimenziju našeg žŽiVOta i sugestivnu rezonancu emocija suvremenog običnog čovjeka. Ma koliko slojevita bila publika kojoi je kazalište upućeno, ona ipak ma svim razinama očekuje od scenske predstave i heku zajedničku neDosrednu predodžbu, svoju autentičnu predstavi o životu. Umjesto topa često še ostaje kođ izbova tema i đjela ha simulacijama ili misfifikaciji apstrakino koncipiranog „života“ u nekom uopćemom BSmislu i za ekskluzivni sloj ihtelektualnca, a u interpretaciji ha sceni teži se za atrtificijelnim i artističkim iz id gravanjem, a ne igranjem Ži-' vota, i za bokaživanjem | poheknđ samo formalističke režijske i glumnčke vještine.

Ove napomene imaju šifte značehie, a studentski festival bio im je samo dobar povod za uvodno razmišlia~+ nje u nizu dosta sterilnih sezona, Međutim, iako je ovaj stuđentski festival ukazao na te dileme i sam bio njihov očiti nosilac, on je ipak označio vrlo živ, koristan i instruktivah početak iove sezohe, čak mnogo bogatiji i zanimljiviji skup predstava od nekih službenih zagrebačkih Mkazališnih &ezona.

Raspon pređstava studenfskog festivala bio je vrlo širok — od dvije oprečne i neuspjele krajnosti u izboru djela i stilu izvedbi do znista svježih i modernih izvođenja, koja

Bilanea sesone na kraju godine

su imala kvalitete najboljih profe= sionalnih kKkazališta. Kaq očiti ne“ sporazum i neuspjeh izdvojila se na prvom polu krajnosti izvedba stare talijanske komedije „Padovanke“ od Ruzzantea, koju su stuđenti iz Frlangena nastojali dati t neuvjer« ljivoj arhaičkoj adaptaciji germahske plitke pučke komedije tipova i situacija. Izbor i izvedba korektno n=kademski ali u dosadnom realističkom stilu prikazanog starinsškog francuskog komada „Svijećnjak“ od Musseta, pokazali su da holandski studenfi iz Leidena nemaju baš mrogo smisla i interesa za suvremene probleme života. Nastub grube iz Tie njihgradđa s papirnatim tekstom Ar buzova „Grad u svitanje“ otkrio ie sve nedostatke zastarjelog stila kon vencionalnog socijalističkop Yealip« ma, iako su mlađi glumci bpokagali velik entuzijazam i saživljavanje sa ulogama.

Na drugom polu itaženja mekih bizarnih avangardističkih tema i scenskih formi bilo je više diferen= cijacija u kvaliteti i zanimljivosti, Nategnuti pseudopirandelovSki ho< mad Jamesa „Saundersa „Slijedeći put bjevat ću za tebe“ težio je i u fekstu i u režiji i glumi grupe iz Manchestera da afirmira neki muhtni misticizam potpuno dgWtran nos malnim mladim ljudima našeg vre= mena. Diletantski izvedena ali zani= mljiva brehtovska „Balađa iz ita lja“ od Voskoveca i Vericha slabo še predstavila Beogradsko omlađinsko

pozorište „Ivo Lola Ribnt“, VAMA ie

heterogen bio nastup studenata iz Palerma sa snažnim psšihološko-realističkim Albeejevim „djelom „Sti Bessie Smith” i njegovom drugom zanimljivom pantomimskom simboličkom jednočinkom „Pješčana, kutija“ te neuspjelom pantomimom „Us= letište“ Michela Perrierea, U tu grupu spadaju više ili manje ušpjelo prikazani ali avangardđistički hate gnuti tekstovi Renž de Oba!đile „Du“ šik“ u izvedbi švedskih studenta iz Stockholma i „Krvnikova žrtva“ istog

DDAIIIII

sutofa, koju su izveli stuđenti iz Pariza. Ova francuska grupa, „Theatre 45, koja je bez mnogo životne svrhe i smisla izvela navedenu Oba]dijevu nemuštu i bezveznu igru grubih paradoksa života i smrti, dala je, međutim, iste večeri s poznatom Tonesćovom „Lekćijom“ pravu lekciju iz virtuoznhe scenske igre. Između tih tematskih i kvalitetnih krajnosti oscilirale su ostale predstave. Uvjerljiv je bio nastup nizo= zemskih studenata iz, WageningenR, opet sa jednom Albeejevom jedno“ činkom „Priče iz zoološkog vrta“ i B poznatim „Mrožekovim „Strip“ teasom“, Brehtovski vrlo čisto izvedeh je komad nastavljača Brechtova epskog teatra Petera Hachsa „Priča o starom udovcu iz godine 16970 koju su prikazali studenti iz Tifočnog Berlina. Najzanimljivije tekstove i izvedbe pružili su studenti iz Poliske i Čehoslovačke. Ali su i oni imnli oscilacije u stilu i kvaliteti izvedbi od slabije „Deplasitane patade* i „Stienice“ Majakovskog, koje su iz“ veli studenti iž Luiblina, do hetetogenog programa studenata iz Krako= va, 8 hategnutom simbolikom i in= terpretacijom prigodne scenske igre „Poljski adaggio“ te vrlo atraktivnom i eksplozivnom bersiflnžom | oljške historije u stilu vild-=westa „Stara le“ gendđa“, Najsvježiji trenuci festivala bili sit improvizirani nastupi estrađa« nog tipa studenata iz Moravske Ostrave „Rabaret PF' za srešu“ i stu= denata iz Boma RR bantomimskom igrom „Mi ljuđi“ Jirine Rysankove, koji su pokazali nove i životvorne puteve za istinski stuđentski scenski avangarđižam. Ovim solidnim i razic granim izvedbama pridružio se i žBgrebački SEK, koji je na kulturnoj baštini dosta efemerne „Komedije pete, komedije šeste“ Nikole Nalješkovića nastojao da hadogradi moderniji scenski pristup i ritam igre. Najmođerniji i naiuspieliji scenski izraz postigao je festival sa dva dobro odabrana, iako ne baš naino=

vija, komada — sa simboličkom baj-

kom sovjetskog · pisca Jevgenija Švarca „Šarkan“, koju su izveli stu-

denti iz Bratislave, i također sa scenskom bajkom, farsom „Kralj Ubu“ Alfređa Jarryja, jednog od

preteča mođernog: teatra koju su jiz* veli stuđenti iz Parme u režiji zagre= bačkog reditelja Bogdaha Jerkovića, Obje su izvedbe poštavljene 8 boga= tom maštom i invencijom, na ritmički razigran i stilski istančan i impresivan način. Zanimljiva je čihjenica da su oba teksta zapravo djiečje bajke i đa svježom neposrednošću svoga simboličnog podtelksta pružaju obilje stvaralačkih mogučnns}ti za rešijsko i glumačko mnađograđivanje Buvremeno shvačenog smisla fabule i istinski mođerne eksnpresivne pPlume. Zato bi baš stuđerifelcim kagnlištima ta dva djela i izveđbe mople biti svojim hneishvarenmi!m osječaiem života i konkretnih etičkih problema, jeđan od butokaža za izlamak iz vnmoličitih besvernih lutanja po mutnim 15hbirintima nekog nnžovi mođetnom i PpseudopoetBtkog psiholoizifnnin i simbolički apstraktnih stilizacija., Takozvana službena sePonm OtDOčela je u mitnmoi almntferi brojnih ostavki i otvorenih problema u upravama gotovo svih zagrebnčitih kazališta. Do sada je Bsvalcako naiza=nimljivija jedina pbremjjeta u Hrvatskom harodnom kazalištu, Sarttfeova denma „Đnvo 1 dobri bog“, Ova duga historijska drama sintetizira bitna Snrtreova filn»ofska i umjetnička shvanćanja, a pahimljiva je osobito i zato što se Sartre ovdje otklania ođ ranijeg pgiholoeškog i nihilističikog dramskog hermetizma te traži šire i otvofeniie forme ideinog i epskog teatra. Očiti je uzor RBrecht, ne samo p6 fovmi hego i po temi, koja je slična temi o transformaciji dva brincipa — dobra i zla u Brechtovu komadu „Dobri čoviek iz Sečuana“. Sartre. kao i Brecht, ne shvaća G6ba principa kao dva autonomna ahbBoluta, neMo ih tumači relativistički i postavlia u diialekfički odnos izajamnog prožimanja. Tako afirmira, za

KNJIŽEVNE NOVINBE