Књижевне новине

(RITA

RODOLJUB ČOLAKOVIĆ oživeo je u ovoj knjizi vremena svoje revolucionarne: mladosti i doba svojih tamnovanja po zatvorima stare Jugoslavije. Njegovi memoarski zapisi mogu se posmatrati iz dva aspekta: kao sećanja ·'jed nog neposrednog, aktivnog, učesnika u revolucionarnim zbivanjima i kao književno delo po mnogo čemu zanimljivo i značajno. Kao književno delo Colakovicevi memoam pisani su jednostavno i čisto, sa punim poverenjem u vrednost podataka i uverenjem da reli, ma koliko jednostavna bila, može u potpunosti da izrazi revolucionarnu patetiku jednoga doba i oduševljenje jedne mladosti. Čolakovićeva sećanja vezana za bosansku kasabu kada je umirala Austro-Ugarska, za prvi svetski rat koji je surovo odnosio sve mladalačke iluzije i za veliko poratno mnazoračaranje koje je svetom koji je nastao nastalo, kao i sećanja na tamnovanja, na drugove iz revolucionarne borbe kojih odavno već nema među živima, ispunjena su izvesnom melanholijom i tugom. U isto vreme to je %njiga krepkosti i optimizma. Revolucija, za koju je Čolaković vezao ceo svoj život i koja je dobrim delom postala njegov jedini život, jedan je veliki zanos i jedan nepresušni i neiscrpni izvor hrabrosti, optimizma i vere u čoveka. Ta vera i taj optimizam doprinose da čovek sa dosta vedrine prati Čolakovićeva, ponekad čak i stravična, kazivanja i da se i nehotice angažuje i vezuje za svaku piščevu reč i za svaku piščevu misao. J Mi nemamo mnogo dobrih i zanimljivih svedočanstava o vremenu između ratova. U to vreme Čolaković je bio više čovek koji je želeo da menja jeđan svet nego čovek koji je nastojao da što više u fome svetu zapazi, zapamti i' razume. Njegovo opredeljenje za komunizam i njegova vera u efikasnost neposredne revo-

lucionarne akoije vodili su ga direktnom de-

lovanju, a direkino delovanje ga je ubrzo pri-

ar uuuuIArE ur (IIr rama reni Teri res zrrrrsrrirrarrr air ara Tim= Ear gr rrauuu ar mu nrs rog gupsnrrr Zapremina ner ira re i rei ar eine ii JE ri E ar E ——

STUDIJA Stanislava Vinavera „Zanosi i prkosi Laze Mosuca“ nesumnjiv je primer dela nastalog izborom po srodnosti. Vinaver je osećao da će govoreći o svom pesničkom uzoru u knjizi koja je, iznad svega, strasna odbrana Kostićevih stvaralačkih opredeljenja, moći na,potpunije i najdupDije da izrazi &seDe, da ostvari koliko-toliko konačnu, zaokruženu sintezu svojih nemirnih, grozničavih umetničkih traganja. Strasni zaljubljenik u jezik kao medijum tajnovitih zakonitosti čijih pronicanja nikad nije dovoljno mogao da se zasiti, Vinaver je o Lazi Kostiću, istom takvom zaljubljeniku u jezik i tragaocu za izuzetnim u njegovim nenaslutivo nepreglednim oblastima, imao mnogo šta da kaže. A razgovor o Lazi Kostiću omogućavao mu je da, govoreći povodom, njega, ostane u krugu svojih omiljenih stvaralačkih preokupacija, da se svojim najintimnijim umetničkim skionoslima vrati u jednom prikladnom i pogodnom kontekstu. . Suočen sa kompleksnim i protivrečnim elementbima Kostićevog živoia i dela Vinaver, ve= ran svojoj neobuzdanoj mašti i svom nemirnom temperamentu, od svoje studije o Lazi Kostiću, pesnixu koji je za života doživljavao vrto- glave USspone i vratolomne padove, nije na~+ činio standardnu, klasičnu monografiju, koja bi poštovala sablonizovani postupak i red izlaganja, od kojeg se retko kad odstupa prilikom pisanja slinin dela. Želeći da ispriča istoriju Kosticevog života i da fiksira suštinske koordinate njegovog dela, Vinaver je, prema sopstvenom priznanju, svesno odstupio od hronološkog toka izlaganja. Njemu je, pre svega, bilo stalo da ostvari psihološku razumljivost Lazine ličnosti i, samim tim, njegovih umetničkih opredeljonja. Zbog toga je njegova monografija ispala groznicav, nemiran pokušaj da se Laza Kost:ć sagleda kroz nekoliko ključnih objektiva koji će fiksirati, uporno i znalački, bezbrojne površinice Kostićevog života i dela, kretati se i napred i nazad, potčinjavati se imperativima wiščevih asocijativnih impulsa. Putem tog prividno neobuzdanog nereda dolazi se do jednog višeg reda u kojem gospodari logika koja se neosetno nameće i na kojoj se. insistira Upornom, gotovo podzemnom, doslednošću. Vinaver je nastojao da Kostića sagleda, u njegovoj Rkompleksnoj i živoj sveukupnosti. Zbog toga njegova knjiga o Lazi Kostiću nije samo studija o pesnikovom životu i delu. Vi-

POKUŠAJ da se makar i nevelikim izborom pesnika i njihovog stvaralaštva reprezentuje ijedan region u našoj literaturi koji je, zbog specifičnosti stvaranja (na dva jezika), manje poznat najširoj jugoslovenskoj čitalačkoj publici -— predstavlja orinigalan poduhvat i iznad svega potrebu da se fiksira njen razvoj u sadašnjem frenuiku. Sedam plaketa u „Bagdalinom' izdanju prikazuju poetska dostignuća savremene poezije Kosova i Metohije. No, pored navedenog svojstva, plakete predstavljaju i antologije „u malom jer je izbor pesama prepušten samim autorima. Otuda se u njima nalaze mahom već objavljene pesme, premda nisu sasvim lišene i novih, koje su autori pripojili svojim najboljim ostvarenjima. Takav dvostruki značaj uvećava draž ovih plaketa. ie

*

Doajen šiptarske poezije Esad Mekuli posle prve i jedine zbirke u šiptarskoj poeziji koja je doživela za kratko vreme dva izdanja, pojavljuje se ovim izborom kao stvaralac sa igstančanim ukusom, punoćom značenja reči koju zrači samostalno ili celinom. Tako je počeo da stvara pre tri decenije Mekuli nema veliki broj pesama. To je dokaz strogog kriterijuma prema sopstvenom delu. Rakićevski odmeren u izragu on se ne zaustavlja samo na dobro pronađenoji slici nego je, svestan njenih polivalentnih mogučnosti. obrađuje i oslobađa svega suvišnog, uopštenosti do kojih lako dovode isti ili slični motivi itd. Pesnik se trudi, i taj napor se lako očituje u svakoj njegovoj pesmi, da je osmisli noakim dubljim značenjem. Otuđa njegove: pesme, pogotovu socijalne i refleksivne, deluju oformljeno i đokrajčeno. : ,

Stihovi Rađeta M. Nikolića odaju setnu, melanholičnu i gotovo detinje osetljivu dušu njihovog stvaraoca. Simbiozom proze i poezije Nikolić nastavlja tradiciju naših. stvara-

KNJIŽBVNE NOVINE

ČOLAKOVIĆ

RODOLJUB

sililo da se nađe u tamnici i da tamo, zapravo, nastavi borbu, Čovek ne može bez izvesnog uzbuđenja da razmišlja o vremenima kada su postojali samo različiti vidovi jedne te iste borbe, o ljudima koji su različitim sredstvima, verujući u svoju delotvornu snagu, nastojali da izmene jedan svet koji je za promenom vapio. Čolakovićevi susreti sa Mošom Pijade, njegova uvek pomalo melanholično intonirana sećanja na Aliju Alijagića, uspomene o radu sa kadrovima u tamnici, o borbi sa zatvorskim upravama za čovečnije uslove tamnovanja, deluju kao pofresno svedočanstvo i kao sugestivna literatura u isti mah.

Dokumentarna vrednost ovih zapisa je. ono što: privlači čitaočevu pažnju pri prvom susretu. Kasnije čitalac uviđa da nije samo meč

STANISLAV VINAVER

naver je u njoj smelo zakoračio u oblast kulfurne· istorije i politike i, mnogostrano povezujući pesnika sa njegovim vremenom, okkrio muverljive psihološke korene njegovih uzleta i Rklonuća. Hodeći tragom kulturnih i političkih zbivanja toga vremena, u Mijim se kovikacima kretao, gubio i nalazio Laza Kostić, Vinaver se izvanredno obavešten, neotporan pred naletima neobuzdanih asocijativnih strujanja svoga duha, i po Lazinom životu i po njegovom vremenu kretao sa suverencm sigurnošću znalca i dubokim nadahnućem čoveka uverenog da svojim rečima ispravlja jednu duboko ukorenjenu zabludu. Vinaverova knjiga „Zanosi i prkosi Laze Kostića“ je, iznad svega, jedan izazovan, zanosan i prkosan, gotovo svađalački, dijalog sa Vulovićem, Nedićem, Slkerlićem, Svetozarom Markovićem, Bogdanom Popovićem, svim onim kritičarima koji su iz onih ili ovih, svojih, razloga, o Kostiću govorili sa daleko manje poštovanja i razumevanja nego što njegovo delo zaslužuje. Svojom monografijom Vinaver je hteo da konačno i neporecivo rehabilituje nepravedno ocenjenog pesnika, da sa polazišta u mnogome sličnih Kostićevim, razbije naslage zabluđa i određi njegove neporecive doprinose našoj poeziji i našem književnom jeziku.

· Kazivanje jednog revolucionara

Rodoljub Čolaković: „KAZIVANJE O JEDNOM POKOLJENJU“, „Naprijed“, Zagreb, 1964.

o istoriji, nego da je reč i o literaturi u užem smislu te reči. Životna istina u Čolakovićevom pričanju prerasta u umetničku istinu. Svedočanstvo i sirovi podatak „postaju uzbudljivi literarni detalj. Sa Čolakovićevom knjigom rastajemo se sa osećanjem da je jedno pokolenje koje je bilo istovremeno i za akciju i za pesmu stvoreno moglo da dobije svedočanstvo o sebi jedino ovim putem i na ovaj način.

Iako je iznosio svoja sećanja Čolaković se nije oslanjao samo na pamćenje. On je svoja zapamćenja korigovao sećanjima „drugih, proveravao dokumentima kojima je mogao da pokloni svoju punu veru. Iako su ljudi gotovo redovno sentimentalni prema svojoj mladosti, Čolaković o nekim svojim „mladalačkim ·zabludama i o zabludama svoje generacije govori bez ikakve sentimentalnosti. Ne oduzimajuči

Izbor

po srodnosti

Stanislav Vinaver: „ZANOSI I PRKOSI LAZE KOSTIĆA“, „Forum“, Novi Sad, 1963.

Premda opredeljen da bude Kostićev uporni branilac, Vinaver ipak nije postao bezrezutVii apologet svega što je on napišao, niti zasiep~

ljeni propagator njegove nepogrešivosti, On u

Lazi Kostiću vidi, pre svega, paradoksalnu, tragično nedorečenu ličnost, koja nije uspela da reši sudar svojih ideala na stvaralakWki najcelishodniji način, nego je genijalan izraz uspevala da ostvari samo u izvesnim fragmentima. Mereći vrednost Laze Kostića upravo po.ftim fragmentima Vinaver ostaje veran sledećem svom načelu koje je formulisao nakon slučajnog susreta sa jednim tekstom francuskog kritičara Robera Kempa: „U velikim delima umetnosti, nije i ne može sve biti dovedeno do ustaljenogS sklada — dosta je ako je pisac bar nešto ostva-

rio od veličanstvenog zadatka koji je sebi postavio“. Vinaver Kostića posmatra u krugu čije osnovne fačke sačinjavaju narodna pesma, jezik, junaštvo i načelo „ukrštaja“, „osnovni princip Lazine estetike do kojeg je on došao dosledno veran svom heraklitovskom usmerenju. Ova knjiga nedvosmisleno potvrđuje da je, za Vinavera, jezik „najveća stvarnost čovekova“. Pristupajući Lazinom delu u sklopu ovog uverenja Vinaver njegov doprinos razvoju na-

Poezija Kosova ı

Meto hij

Esad Mekuli: „NA PUTU“; Rade M. Nikolić: „SLUČAJNI ZAPISI“; Fahredin Gunga: „POZDRAV PONOVLJEN U MENI“: Enver Đerđeku:

„IMENUJ OVE DANE“; Vladeta Vuković: „REČI I PTICE“; Radosav Zla-

ESAD MEKULI

laca iz prve decenije ovog veka, kada se ova literarna forma odomaćila kod nas pronalazeći u njoj mogućnost da iskaže taj spolja primljeni utisak u koji projicira, potom, svoja intimna preživljavanja. Otuda on i nije pesnik u tradicionalnom smislu reči iako i svoje prozne radove, isključivo prozne, boji poetičnošću koja je glavna karakteristika čitavog njegovog stvaralaštva. Najupečatljivije deluje iskazana nostalgija za detinjstvom („Grad detinjstva“, „Čovek i pas“, i „Leto“), nedoživljenom ljubavlju' („Priča“) i nepovratnom prošlošću. Ta melanholija, karakteristična za sve Nikolićeve pesme u prozi, pOnegđe ih razneženošću i sentimentalnošću dovodi do bledih, neuverljivih slika .(„Trešnja“

tanović: „NEŽNI UBICA“:; „Bagdala“, Kruševac, 1964.

napr.), ali mesta koja su uspela čini vrlo sočnim i slikovitim. Naročitu draž predstavljaju jarko dati pejzaži koje ostvaruje ponekad i arhaičnim registrom doživljavanja i leksičkim fondom, ali koji nisu lišeni mođernog pesničkog tretmana. U Rkompozicionom pogledu „Slučajni zapisi“ predstavljaju izvanredno ostvarenu celinu. Pahređin Gunga je obogatio šiptarsku poeziju novim pesničkim formama (poemom i minijaturom). On je najviše vezan za tle koje opisuje. To je razlog što se neke od pesama njesove plakete svode samo na lamentaciju kraja u kome je ponikao, premda ni takve pesme nisu bez prizvuka iskrenosti i doživljenosti. Za-

nimalo od lepote njihovog čina, ne obezvređujući uspomenu ni na jednu od žrtava zabluda, Ćoulaković otvoreno i bez uvijanja smatra da je teroristička. aktivnost njegovih drugova bila posledica jedne tragične zablude. Kao što kritički ocenjuje svoju generaciju, tako pisac ove knjige, usput, daje ocene i o samim događajima, o delovanju izvesnih ljudi, političkih pokreta i drugog. Kada govori o držanju komunista u Skupštini Čolaković daje vrlo sažetu ocenu i jasnu analizu delovanja komunističkih poslanika i nijednog trenutka se ne uzdržava da neke postupke, iskreno i otvoremo kako on ume, proprati izvesnim kritičkim primedbama. Kroz ceo život za Čolakovića su revolucija i njen neposredni cilj bili najveća i jedina istina ovoga. sveta. I kada govori o revoluciji on želi da o njoj govori istinu, bez obzira na to kako je ona izgledala i kako nama danas izgleda. Posmatrajući svoje drugove iz borbe kao jednostavne i neposredne ljude, ljude koji su pored oduševljenja znali i za klonuća, koji su pored verovanja imali i sumnje, čije su brojne vrline pratile isto tako i izvesne mane, Čolaković otkriva ljudsko lice prve faze jugoslovenske revolucije, revolucije koja je počela sa „zelenim kadrom“, železničkim štrajkom, alenftatima u Delnicama i Beogradu, nastavila se kroz Narodnu skupštinu, tamničke zidove i ne= posrednu oružanu akciju da traje sve do OVOg trenutka naše istorije. .

„Kazivanja o jednom pokoljenju“ su jedn. lepo, iskreno i nadahnuto napisana knjiga. Nije naročito značajno da li ona više pripada istorijskoj literaturi ili književnosti, da li je književno delo ili istorijski izvor. Jer ova knjiga je sve to u isti mah, jedna sinteza mnogih elemenata i, iznad svega, ispovest o jednom pošteno proživljenom životu.

Predrag Protić

ga (rupu emaa earu me ares area Pizze hrune Herc mi vre rFrauemu onim za Tai are air ini cmar (Care rar eri airaKiru aaa Ki ia i aa E O i aaa ROE ra aa

šeg jezika vidi ne samo kao njegov lični pesnicki domet nego, iskovremeno, i xao „nas sVeopšti izražajni podvig posle kojega se lakše govorno živi“. Ali pri tome Vinaver nije slep za Kostićeve preterane jezičke slobode, njegova česta mucanja i preteranosti; on je, meautim, isto tako svestan da, ukoliko ne bi bilo toga, ne bi bilo ni onog neocenjivog njegovog doprinosa kojim je pomerio granice nase knjizevne reči.

Vinaver se pri pisanju ove knjige služio u prvom redu dokumentima koja je ostavio sam Kostić: njegov.-m pismima i tekstovima. Veoma korisne su mu bile i uspomene Lazinih prijatelja. Ta dokumentarnost daje Vinaverovoj monograliji nužnu meru sugestivnosii DeZ KO„E DL MiuBiiski, a samim fim i kritički, deo studije izgubio mnogo od uverljivosti. Zavo donekje iznenauuje, s obzirom na Vinaverov temperament, što u ovoj knjizi ima više podataka nego domišljanja, mnogo više dokazanih tvrdnji nego neuverijivih hipoteza. Vinaveru je izvanredno uspešno pošlo za rukom da Kostićeve uspone i padove protumači biografskim detaljima i da, na osnovu dokumenata i podataka, ude u obiast stvaralačke psihologije i odgonetne tajne Kostićevih sunovrata. Vinaver je, takode, želeo da potvrdi izuzetnu modernost Kostićeve. misli i da je dovede u vezu sa tokovima savremene nauke i filozofije. No ako bismo želeli da istaknemo najveću vrednost ove knjige, mesto gde je Vinaverova kritičarska liznost ostvarila svoju najokomiftiju vertikalu, ne bismo mogli da se posebno ne osvrnemo na izvanredne jezičke analize Kostićevih tekstova koje se provlače kroz celo delo. U tim analizama Vinaver je u Kostićevoj umetnosti reči i jezika otkrivao tanane dimenzije do kojih se drugim putem ne bi moglo dospeti. U Vinaveru je Kostićev nemirni i večno ftragalački duh našao svog najadekvatnijeg tumača.

Ova knjiga, verovatno jedno od najboljih dela koja je kod nas ikad iko napisao o nekom pesniku, izišla je u bibliofilskoj ediciji novosadskog „Foruma“, Štampana u ograničenom broju primeraka ona će, na žalost, verovatno ostati dostupna samo uskom krugu stručnjaka i književnih specijalista. No to ipak neće umanjiti veoma visoko mesto koje joj u našoj kritižkoj literaturi pripada.

Dušan Puvačić

paža se razlika između onog što bi hteo da nam pesnik saopšti i onoga što nam saopštava, tako da ta disparatnost mestimično devalvira poetičnost teksta i umetničku draž. Izuzetak čini „Elegija o Karagaču“. Njen univerzalan značaj postignut je impresivnošću i slikovitošću izraza.

_ U prevodu Esada Mekulija, koji je preveo i sve ostale izboro, Gungina poezija dobila je adekvatan izraz na srpskohrvatskom jeziku.

Enver Đerđeku je donekle sličan Nikoliću po poimanju sveta i upečatljivosti svoga pesničkog senzibiliteta, jer i on stvara literaturu od svojih intimnih doživljaja. Ono što Đerđekua izdvaja u poeziji Kosova i Metohije je raznorodnost motiva koje unosi u svoju poeziju i snažan umetnički izraz. On se naoko bavi sva= kodnevnim problemima koji ga okružavaju. Đerđeku ne traga za isključivo „pesničkim“ motivima. On ih pronalazi u svakodnevici kojom ie okupiran. Otuda mu ona ne služi za solipsistička traganja i duge solilokvije nego za ispoveda= nje i intimnih doživljaja.

Đerđeku je prevashodno pesnik ljubavne pozije. Ona predstavlja njegov najveći domet. Ljubav, koxiu na različite načine iskazuie, prema ženi („Zalog“), prema detetu („Mališa moj“), prema unesrećenima (.Na štakama“) i slično, opsesivan je motiv Đerđekua, premda su zapazene ı njegove refleksivne pesme kao što je „Imenuj ove dane“. i

Izbor Vladete Vukovića odaje pesnika nesumnjive kulture i različitih pesničkih preokuvacija. Niegov pitoreskni svet, izražen u Des= mama, nastao je dvojako' prvi, i artificijelniji leo, kao rezultat potreba za saopštavaniem sublimnih doživljaja i drugi — manje značaian, nedovoljnn proživlienih, nesazrelih, nesaopšte-

Nastavak na 4. strani

Radomir V. Ivanović

3