Књижевне новине

LIRIKA U PIRIEVODU

POL

VALERI

stvaralaštva. Neumoljivo strog prema samom sebi, dugotraJnim rađom na svakoj pesmi, izuzetno svestan, težeći savršenstvu pesme, Valeri je stvarao postepeno i malo. Njegov pesnički opus se završava zbirkom „Pesme“, u kojoj se iz-

dvajaju:

„Jutro“,

„Odlomci iz Narcisa“,

„Palma“. Umro je 1945. i, po svojoj želji sahranjen na Morskom groblju, u svom rodnom mestu Seti.

UZALUDNE PLESAČICE

ONE koje su, od cveća stigoše iz myaka, božanska družba' što luta ispod oblaka koje dodiyuje mesečev krak. Evo th,

skladne hitaju wu gaj svetao i tih.

Od. sleza i ruža koje mru sa bolom

čari su moći pod svetnim, um, kolom,

koje im, sa prstiju svud, miris razleva.

One same čine plavilo i dubinu gajeva

gde u senci sija lepa voda što se

odmara kao bledo blago večme Tose

iz koje veliki mir se isparava. Evo ih, tajanstvene hitaju w gaj svetao i tih.

Potajne su kao let majljupkijih varki.

Sne sklopljenih uwrni gazi m, hod, laki,

a vuke m, taname pokretima snenim,

premose ko u snu, pod, mirtama iskrenim, maženja s jedme ma drugu. Ali jedma, Yitam koju je savladao, sa fontane beži i hita, kradući žeđ, savršene tajne, da s ljiljama,

ispija svežu vodu gde čisti 2aboTav sanja.

POEZIJA čuđenju ugrabljema,

U usna koja bi da pije ma, grudima Poezije sad, je od, njih odvojena:

„O, Mudrosti, majko moja, s: koje blagi zanos teko odkud, ta nemarnost koja zaustavi njeno mleko?,

Sputan, belim, okovima i padoh ti ma prsa dYaga, tek zanjiham, valovima, tvoga, srca, punog blaga.

Na tvom, crnom nebu, ginuć

od, lepote tvoje same, tek osetih, pijuć tminu,

kako svetlost osvaja me. ,

Bog izgubljen, u suštini svoga bića, pun, Krotkosti pred, najvišim, i jedimim, saznanjem, o stišanosti,

čistu, moć sam, doticao, mepozmata smrt mi bila, činilo se meni kao

đa me reka preplavila.

Reci, kojom, senkom, besa,

i zaludnim, strahom, kojim, najdionija, ta se veza

na usnama skrši mojim?.

O, strogosti, zmak. si novi, duši svojoj nisam, mio!

EBIRKA „Album starih stihova“ sakupila je pesme bpesnikove simboličke mladosti. „Mlađa Parka“, napisana posi> dvađeset godina upornog ćutanja, označava početak zrelog

„Morsko groblje“,

Mir sa letom, labudovim međ, nama se izgubio!

Večan pogled, tvoj me žeM moja blaga sva, da primi,

a put ti je kamen beli

što pod telom nežan bi mi.

Od neba me ti oduoji, nečastam, povratak to je! Bez usana šta si mojih? Bez ljubavi šta sam, tvoje?,

'Ali Izvor utišani

odgovor bez ljutnje dade: „Tako snažno ti me rani da, i srce moje stade“,

KORACI

ORACI tuoji, deca mog bdenmjd,

svetiteljski lagano pružena. premo, krevetu mog nmestrpljenja, primiču se memi i ledeni.

Osobo čista, božanska senko, koraci tvoji, kako su mili! Bože!... Svi dari što sam, čeko stopama ovim, su mi stigli!

'Ako ma tvojim, usnama ima, ako spremaš, da se smiri ovaj usamljenik. u, mojim, mislima, božamsku, hramu, jednog celova, me prekidaj taj nežni tren,

čar da se postoji i me postoji, jer dok te čekah sav zanesem, srce mi beše koraci tvoji.

Preveo Kolja MIČEVIĆ

:

- Iz rediteliske

~ Mpeležmiee

.

Nastavak sa 7. strane

jedne montažerske makaze nisu pre=> sekle granicu između dva kadra, jer ni jedan hirurški nož ni najfinije analize ne bi mogle da prodru u fo idealno polje vremenskog pre=

laza. }

Slika, fotografija traži prekid i potpunost, Kao što primećuje Georges Gusdorf: „Trenutačnost de= zavuiše solidarnost“. U nevremen= skoj jntuiciji zbija se i ljudska i univerzalna realnost. Poduhvat iz- San mad ljudskih granica, neka vrsta eksplozije koja uzdiže u apsolutno. Ta slika trenutka za nas je osobina slike i fotografije, ali ne filma. Film se predaje toku, vremenu. On nije kao fotografija koja iskače iz. okvira vremena, bez odnosa na okolinu, u punoj zadovoljnosti sVO= · jim trenutačnim sjajem. Filmske sličice i ne postoje same za sebe, film se mora u irajanju u vreme- . mu. đa bori za sebe, da ne bude Yazoren, da ne podlegne tirošnosti, da. istera svoj život od dva sata sa

šskustvima za večnost.

. “*+w foku filma kadrovi se među sobom i razaraju. Oni ne vođe samo ijubav, kao što su za reči primetili Novalis i Breton, već imaju i korozivno dejstvo, dislociraju se. Ni jedna slika u filmu, pa čak ni jeđan kađar, ne mogu nevremenskom iptuicijom da sabiju svu realnost sveta tu sebe; naprotiv, ne samo da

10

ne predstavljaju samostalne svetove, već da bi se spajali, moraju da nose u sebi i razarajuću silu jedan prema drugom. To je organizam koji, da bi živeo, sam sebe hrani, ali i sagoreva. On se potvrđuje kao celina, propađajući u svakoj svojoj čestici. On se izlučuje živeći, i pričajući i o večnosti nalazi se u kandžama vremena i prolaznosti.

Otkako je u kinematografiju uvedena tehnička novina pokreine kamere, pojavila se mogućnost da se jedna scena, koja bi se bez tih tehničkih mogućnosti (fara, krana) morala da snimi u većem broju kadrova, sažme samo u jedan kadar; to je još više pomerilo pojmove o monfaži i montažerske makaze učinilo još neodređenijim merilom za koncepciju kadra i njegovih vrednosti. Misao Pičrona, koju je on izneo u svojoj studiji „Psihofiziološki problem percepcije vremena“, dala je vrednost „psihološkoj sadašnjo-

mi ranije pripisivali jednom kadru. Međutim taj kadar se produžio, spajajući u sebi više kadrova u jedan, pa je promenjena i vrednost psihološkog trajanja, upravo psihološke sadašnjosti. Odjednom pred nama se desilo to da su se raniji čvrsti segmenfi stopili u jedan veći, I subjektivni i objektivni vremenski valeri većeg broja kađrova sada su se našli u jednoj koži, neminovno su promenili i svoje ponašanje, što su dobro osetili oni režiseri koji su zloupotrebili tebničke . mogućnosti, ne vodeći računa o đubljim zakonima filma.

i

sti“ kao segmentu trajanja, što smo ·

-je.

_ Ljubiša Jocić

PIŠU: LJUBIŠA ĐIDIĆ, TANASIJE MLADENOVIĆ, TVRTEKO KULENOVIĆ,

BISERKA RAJČIĆ ALEKSANDAR POPOVIĆ

WEZI Kr IgE amra ri ri uuu uzana api Lai Irie ez azuro izra Ne alen miz KI amer ui anEi

SODOBNOST

Dva vida savremene slovenačke lirike

POJAVA pesničke zbirke Toneta Pavčeka i Cirila Zlobeca otvara niz pitanja O savremenoj slovenačkoj lirici. Oba pesnika pripadaju istoj pesničkoj ekipi

koja je 1953. nastupila u Knjizi

„Pesme četvorice“ — kaže ma početku ove Kritike Jože Pogačnik, da bi dobar deo svog izlaganja posvetio istorijskoj. komponenti iz koje su razvili svoj sadašnji poetski stepen.

Zajedno sa pojavom „Pesama četvorice“ peđesete gođine u Sloveniji bile su. obeležene i drugim literarnim „manifestacijama (grupa pripoveđača sa „Novelama“ 1954, majski celjski dramski festival itd.) u kojima su unutraš“ nje protivurečnosti i veze sa vremenom sve više širile nove sociološke i psihološke doživljaje i prođubljivale intelektualnu ravan. Mlađa generacija vraća se

u sebe, i u svojoj unutrašnjosti.

pokušava da nađe rešenje đa bi u kategoriji subjektivnosti odredila mov lirski krug saznanja, fa kategorija postaće temelj nove estetike. Pred poezijom se postavljaju pitanja onih zakonitosti, koje umetničko saznanje ne može dokučiti i saznati. I slovenačka „poezija „preuzima temu tragičnog otuđivanja od života.

U ftakvim literarnim i iđejnim pomeranjima sazrevala je i lirika Pavčeka i Zlobeca, evoluirači u pogledu forme ideje i dožiVvljaja. Pogačnik prvo prilazi bitno stima Pavčekove poezije naglašavajući njene Kkonstituitivne elemente, koji izviru iz situacija kon flikata i postaju spontani izrazi tih situacija. Pesnik se sađa nalazi u doživljaju krize egzistencije. U protivurečnosti između njega i stvarnosti živi dvojni život: kao društveno biće zarobljen je ıu tvrđi jaram svakidašnjice, dok je kao generično biće uključen u svet rezignacije. Dok je u pre= dašnjim fazama njegov spor izlazio iz saznanja o neprijatelj stvu stvarnosti, iz nađanja, uspomena ma nekađašnje želje, m „Ujetem oceanu“ toga više nema. Ostala je samo britka životna suprotnost, ostala je poezija na raskršću, sa više puteva — na onoj poziciji sa koje su startiovali Zajc, Strniša i 'Taufer.

U mekim premisama sličan, a doživljenošću mnogo više uravnotežen je Zlobec u Knjizi „Naša oaza“. Osnovni erotični konflikt „Naše oaze“ nije samo profivurečnost između žene i mušRkarca, već iznađ svega nerazrešiva suprotnost između života i smrti. Tom svojstvenošću ŽZlopčeva lirika je načela sadržajna moralna, ontološka i socijalna pitanja. Na ovom pođručju je taRkođe i njen put u budđućnost.

Slično Pavčekovom mnovoromam fičnom mitu o pesniku i kod Zlobeca se javljaju meki slični akcenti kao potencijalna svest o samom sebi, dok je nešto sasvim posebno Zlopčeva teorija stvaraJaštva za koju ključna reč „prispođoba“ znači da je njenim pra vim nalaženjem nađema i dobra pesma. Zlobec je takođe nagnut racionalističkom „mnačinu doživljavanja i stvaranja.

Pregled ontfoloških i moralnih prvina u poeziji Pavčeka i Zlo beca — „zaključuje Pogačnik zacrtao je dva aspekta savremene slovenačke lirike. Pavčekova Osećajna MWriza usamljenosti i Zlopčeva meditacija o životu i smrti su već u Rkoordinatnom sistem koji prikazuje istinu i logiku savremenog sveta. Oba pesnika su našli — svaki u svojoj tematici — prvobitne impulse za pesničko delo. Našli su ona područja koja su bitna za naše vreme i prostor. Upravo kategorije vremena i prostora, u kojima prolazi naš život, moći će u njihovoj poezžiji da razgraniče istorijsku vredđnost muzejskih svojina , kao 4: funkcionalnu cenu jndiviđualnoB otpora i prerastanja, U ovoj karakterističnosti nalazi se i izVvoO” za njihove dalje uspehe u SaVrcmenoj Sslovenačkoj lirici.

(JJ. Đ)

wez>_IČAČA|_„JIL|LIJJA Zar reriuurireuererire nan anagepme = seru annarai LES NOUVELLES LITTERATRES

'Stogodišnjica fotografije

NEKOLIKO stranica jednog od svojih poslednjih brojeva „Les nouvelles litteraires“ posvećuje stogodđišnjici nastanka fotografiTstini za Volju, i ostali književni listovi daju značajno mesto ovom istorijskom ”i kulturnom, događaju, ali ne u tolikom

opsegu. U jednom je, međulim, celokupna francuska kulturna javnost jednodušna:; u odavanju opšteg priznanja imenu i slavi koju je na ovom polju postigao Feliks Turnašon (rođen u Parizu 1820.) inače pomnat nađaleko pod imenom WNadar, pod kojim je O8tavio značajne dokumente od tra jne istorijske i kulturne vrednosti. Iako je nepobitno utvrđeno da je fotografiju prvi „izmislio“ drugi jedan „Francuz, Nadarov savremenik, Nisefor Njepse, koji je 1816. pronašao omo što se danas naziva negativom, i Kasnije taj svoj izum usavršio u zajednici sa Dagerom (ovaj poslednji je, i sam nesumnjivo zaslužan, Dpokušao posle da prigrabi za sebe svu slavu), ipak je Nacionalna biblioteka u Parizu organizovala ovih dana veliku izložbu fotografije, posvećenu pre svega Nadaru lično. Neko bi možđa mogao da se zapita: zašto? Ali, odgovor je jasan i jednostavan, kao i razlozi koji su ovakvu jednu odluku motivisali. Nađar je bio ona ličnost koja je fotografiju, u prvom ređu foto-portret, ušavršila. On je za sobom ostavio dragocene portrete najvećeg broja slavnih ljudi francuske kulture i politike XIX Veka, i time učimio meprocenjivu uslugu slavi svoje nacije i svoje zemlje. Posle Nađarove smrti, u njegovoj Zzaostavštini našli su se, na primer, portreti, i to od izvanrednog Umetničkog kvaliteta, i takvih ličnosti, kao što su Berlioz, DelaKkroa, Gize, Sara Lernar, Malksim Dikam, Konstantin Gijus, Mžen Peltan, Rosini, Bodler, itd. Osim toga, Nađar je bio i jedan od prvih karikaturista u štampi SVOE vremena, i prvi začetnik, ako bi tako moglo đa se kaže, pokušaja da se čovek vine u kosmos pomoću aerostata.

Interesantno je napomenuti da je ovaj čovek ijzuzetne mašte, smelosti koja se graniči sa avan– turizmom i neobično velike životne emergije, koju nije nikađa štedeo, sam. za sebe mislio đa mu je prvenstvena vokacija — let u kosmos. Naša epoha mu, i ma ovom planu odaje zasluženo Ppriznanje, kao jednom od prvih ljudi koji je praktično prišao (ako izuzmemo Leonarđa da Vinčija) praktičnom izvođenju ove nadasve velike i smele ideje. Ali ono što ostaje kao trajno posle njega jest — fotografija. Nađar je i njoj, međutim, prišao kao praktičnom i čisto pomoćnom

– sredstvu koje je trebalo da.mu,

kao karikaturisti i ilustratoru, ola hkša svakodnevni posao u dnevnoj štampi. Namera mu je bila da, pomoću fotografije, lakše izrađuje karikature pojedinih ličnosti, na miru i bez uobičajene žurbe koja je nmeophodna kad je u pitanju živi mođel.

Naša štampa, koliko je poznato piscu ovih redaka, nije našla za potrebno da ovaj jubilej i događaj zabeleži čak ni u uobičajemom. informativnom vidu.

(T. M.)

UL EUROPA LETTERARIA

Odgovara Kvazimodo

PREKO dvadeset stranica najnovijeg broja ovog uglednog časopisa posvećeno je pesniku nobelovcu Salvatore Kvazimodu, Pored njegovih najnovijih pesama i njegovih prevoda iz Sekspira, pored prevođa njegove poezije na druge jezike i mišljenja slavnih savremenika o njemu, objavljen je i ovaj zanimljivi intervju koji je s pesnikom vodio Đ. Finci. ,

Na pitanje o tome šta je pesnička avangarda i kako je njegovo mišljenje o njoi Kvazimodo odgovara da je neđavno negde pročitao kako su Leopardi i Montale bili najveći eksperimentatori. Ne slaže se s tim ali smatra da odista svaka generacija ima svoju avangarđu: svoj pokušaj da pronađe vlastiti jezik bilo u suprotstavljanju rvanijim Kkulturno-književnim institucijama, bio u nastavljanju na njih. To je avangarda. Kad se kasnije formira jedinstvena “kultura onđa govorimo o školi i poetici. Ali savremena avangarda ograničava sebe na filološka traganja dok U pogledu sadržaja predstavlja necku vrstu aleksandrinizma:; &sdrŠaji su u njoj neizdiferencirani i zato, indiferenini: može se 8Ovoriti o svemu.

Veliku avangardu najbliže pro-

šlosti ne možemo posmatrati i

meriti samo, na planu impulsa i težnji, nego i na planu Kreativnosti, Malarmeovo eksperimentisanje izrazilo se i na kreativnom planu; Carino, međutim, . samo, na akađemskom: dadaizam bređstavlja snažno Kkidanje sa tradđi-

cijom, ali vrebalno kiđanje. Futurizam je poslužio nekim veliW\im umetnicima đa nađu svoju ličnost i svoju slobođu, posle su ih oni koristili kako su hteli. Nadrealizam je bio istinski kulturni pokret ali se mora istaći đa nadrealizam „jednog Elijara ne predstavlja samo pripadmost jednoj grupnoj poetici nego veliku poeziju po sebi.

Uvek se mora govoriti o pesničkim „indđividualnostima, ne o školama. Metar, merila, treba uvek tražiti u Rreativnosti, u poeziji, kao i u filozofiji, u nauci, u muzici, pa čak i u Dpolitici. Cezar je veliki političar i veliki pisac (suprotno WMusoliniju): po formi ekspresije možemo suđiti čak i o čoveku politike.

Govoreći o pojavama arivizma i egzibicionizma u savremenoj kulturi Kvazimodo ih izjednačuje sa raznim oblicima gangsterizma: jer su proizvod snage, jer su negacije svake veze sa istorijom kulture koja i de facto postoji. Ali dozvoljava i takav vid ponašanja samo ako, pre ili kasnije, dođu dela.

Kvazimodđo ne veruje u internaciomalizam pesnika: pesnik postaje internacionalan izražavajući čoveka svoje zemlje i sredime.

(T. K.)

TVURČOŠĆ |

Nadrealizam u Poljskoj

U MARTOVSKOM broju časopisa „Tvurčošć“ Jan Prokop piše o nadrealizmu. Govoriti o nadrealizmu u Poljskoj do dana današnjeg znači voditi žučne diskusije o toj temi. Poljaci jednostavno smatraju da kod njih nadrealizma ođ 1918—1930. nije bilo. Objašnjenje treba tražiti u različitim kulturnim i društvenim situacijama. Nadrealistički bunt „proizilazi iz Mkrize civilizacije savremenog sveta. Za Bretona i njegove ciriške prethodnike rat je bio Vrhunac apsurđa i uzrok poraza jedne civilizacije. Isti rat je Polj skoj doneo nezavisnost. Otuđa i osnovna razlika u reagovanju. Poređ toga nađrealizam je mnastao iz prezasićenosti i bio ie bunt protiv konvencionalnog Života društva, bunt u ime anarhične slobode jedinke. U Poljskoj, društvo se formiralo u drugoj atmiosferi, Prve godine me“ zavisnosti donele su glad za civilizacijom. a ne prezasićenost. Tigzotika nije bila bežanje u džunglu autentičnog bitisanja ljudske psihe, već upoznavanje sveta zahvaljujući sredstvima mođerne tehnike.

Mađ su malo kasnije došla Drva razočarenja opet nije bio mesta za nadrealističke utopije, veru u izbavljenje u raju podsvesti. Totalni bunt i permanentma pmrevolucija nadrealista nisu mogli ni idejno ni umetnički da inspirišu jer je u to vreme TrTOđen kult heroizma kao Ssuprotmost porazu. Međutim, mađa u Poljskoi nije bilo programsko nadrealizma ne može se reći đa nije bilo nikakvos odraza njegove poetike. Na primer, kod nekih poljskih pesnika toga vremena mogu se naći alogične asocijacije, koje poseduju zakone tzv. poetike sna. Kod Čehoviča asocijacije su povezane sa impresionizmom i romantičnom sen timentalnošću. Kodđ nekih đrugih pesnika sa priđavanjem muzikalnosti jeziku i sl.

Dok je nadrealistička poetika sna imala za cilj rušenje racionalnog sveta i stvaranie noVoF. dotle se npr. kođ Čehoviča le surće! u mnosim tačkama dodiruje a irađicionalnom Arkađijom. "zv. pesnici katastrofisti bili su disponirani za neke elemente Ppoetike sna. Optimističke utopije fu turizma, poliske tzv avangarde i grupe „Skamander“ apsolutno su neprimenliive na pokolenie iz triđesetih gođina, koje se formiralo u vreme velikih ekonomskih Wiriza. „Stihijsko oduševljavanje svetom grupe „Skamanđer“ .isto kao i MWonstruktivistički raj racionalnog sveta krakovske avangarđe polako nestaju 1 njihovo mesto zauzima strah zbog buđućnosti civilizacije, ''aj sfrah Je iracionalni nemir čoveka intelektualca koji je preživeo poraz i nemočan je da bilo šta uradi.

pesnici poko!enia S Pientaka reaguiu na svet bolesnom Dpreosetljivošću. Slično je i sa Galčiniskim u „Balu kod Salomona“ Ta poema svojom Jabilnmom konstrukcijom u mnogo čemu YDodseća na poeme nađrealista. Mađa je za pokolenie. tridesetih gođina Wkarakterističnija tehnika unutrašnieg „monologa koju mrimeniuie poetika sna” ili poetika apsurđa. Međutim, upravo po tome to pokolenje je bli-

od tehnike.

„mastaviti

že buntu i totalnom revoltu. Pa ipsk, čak ni poezija pesnika ka. tastrofista njje bila poezija revolta. Revolt je našao najpotpuniji izraz u poeziji iz vremena rata (Gajci, Bačinjski).

Tek pokolenje koje je ušlo wu život posle 1956. godine đalo je značajnije priloge „nadrealizmu (Harasimovič, Čič). Ovde srećemo bunt protiv tradicije (poljski patriotizam u Mrožekovoj verziji), demaskiranje apsuradnosti sveta (Mrožek), apsurdnosti jezika (Bjaloševski), „oslobođena mašta“ (Harasimovič, Čič, Iredinjski). (B. R.)

MERKUR,

Fenomenologija skandala

U ČLANKU pod gornjim „mnaslovom, „odštampanom wu „rubrici „marginalije“ aprilskog „broja ovog nemačkog časopisa, Johanes Gros (Johannes Gross) kaže da je Nemačka posle rata doživela masu skandala: velikih, malih 1 srednjih političkih afera, pa se čudi: kako to da skanđal kac pojam i njegov tipični tok odvijamja nisu naišli ni na kakvo inte. resovanje, niti je o njima podrobnije raspravljano. Ođ slučaja ra. bima Orenštajna, preko afere „Špigl“ i telefonske afere, nagomilalo se toliko materijala da je razumljiv pokušaj izvesne reduk.

cije na principe, na fenomenolo-

giju skandala.

Tumačeći prvo reč skandal rao teološki pojam i dajući za to biblijske citate, Gros prelam na objašnjavanje političkog skandala, pa kaže da ovaj snagu crpe od nekog zainteresovanog trećeg, Koji ga izaziva ih mu povlađuje i od njega očekuje koristi. Elementi skanđala su: činjenično stanje, čije je prosto objavljivanje đdovoljno đa deluje kao optužba, Reč, dakle, mora da bude o nekom činjeničnom stanju, koje treba da izazove spontano hnegodovanje. „Postojanje skandala, prema tome, zavisi samo od negodovanja, a nc od toga što je možda povređen zakon ili moral,

a Što se, naravno, uzgredno i poklapa. A to izazvano negodovanje — nastavlja Gros — tad formira „svojstvenost skan3dsla:

prinudu %Mojoj svi podležu, ne smiriti se. uzbudđemost pojačavati sve dotle dok ne budđe dovolina za proganlanje žrtve. Žrtva skanđala se uvek nalazi, a skandal ne može da bude okončan bez ritualnog Kkianja žrtve, što u današnjim civilizovanim prilikama ne mora baš da znači gubitak gole egzistencije. Žrtva, naravno, ne mora da bude identična s krivcem; ne retko se umefnost moćnih, u čijoj tvrđavi se skanđal razbuktava, sastoji baš u tome da blagovremeno određe žrtvu, pa čak možda i zato da krivoga pošteđe ali u svakom slučaju đa svoju vlađavinu spasu od napađa. Žrtva se određuje tako što se „pušta nizbrdo“ i više ne „pokriva“ — Kkako danas glase uobičajene fraze. uz karakter skandala. spada 1! to da žrtva ne nalazi branioca, da svako negoduje ili bar takav utisak želi da ostavi, i tako Istos vremeno igra ulogu tužioca, koja se poklapa s ulogom SsUdije. A kad je skandal oglašen, onda i presuda, uvek Već una pred, glasi: bojkot i isključenje — oslobođenja nema.

Gros kaže da je važno pozhavati fenomenologiju skandala. Mora se znati da on uvek ima polemički pravac — protiv vlastođržaca, elite, u najširem smislu protiv poretka, i da skandalom upravlja

· neko treći, koji želi da pogodi

vlastodršce, pa čak i na njihovo mesto da sedne, pri čemu se pro” iiv onih Kkođi upravljaju služi resantimanom onih „RKkojima se upravlja. U vezi sa slabim ili maTim liudđima skandali ne izbijaju. vlastodršci — veli Gros — koji su usled toga principijelni protivnici skandala i čije carstvo je zakonitost, ne smeju na napad da odgovore protivnapadom ili odbranom, nego nepokolebljivošću i blagovremenim napuštanjem žrive. Zatim se skandal završava sam od sebe, i to je, u stvari, normalan slučaj; mir se vraća kao prva građanska dužnost, društvo se oseća potvrđeno i očišćeno, što time i jest. „Kod nas — zav!” šava Gros — u Nemačkoj, gre se politički talenat malo ceni i gđe činovnički shvaćeno pravno osećanje stoji nasuprof razumevanju skandđala nije visoko' razvijena tehnika ophođenja sa skand „Jom.

To osećaju žrtve, a i sami vlv.sto-

dršci i njihov autoritet, a i dru štvo čija umutrašnja ravncteža neče da se uspostavi.“ (A P,J

KNJIŽBVNE NOVINE