Књижевне новине

DANA _— ~

DOČEKASMO TI DESETO POZORJE

| DANAS SE u Novom Sadu svečano i patelično otvara deseto jubilarno Sterijino „pozorje. O onome što je postignuto i šta ulazi u našu pozorišnu istoriju, govoriće unapred najavljeni govornici, sve ljudi od časti, imena i funkcije. Ali, da li će njihove reči imati toliko snage da odagnaju senke koje su se već ođavno nafikrilile nadđ ovim našim pozorišnim igrama.

Možda za nekog doset gođina ne |

predstavlja mnogo ~— ali za one koji su iz godine u godinu bili ra' zočarani to je isuviše dug period. Pogotovu kada se zna da zvanični žiri u principu nije naklonjen domaćoj drami, što stalno izmišlja neke olimpijske kriterijume i očekuje Šekspira da se pojavi na ovoj velelepnoj smotri. Da je drugačije, zašto bi u devet sezona svega šest, puta bila dodeljena nagrada za dornaću dramu, a i tada sa velikim natezanjem i mnaglasavanjem. Ali, zato je bilo ređitelja koji su dobili

. zlatno plakete a da ih uopšte nisu zaslužili ili onih koji su dobili čak i po tri puta' pa su m one toliko postale obične, da na kraju više nisu nalazili za potrebno čak ni da dođu u Novi Sad da ih prime.

Zbog toga nas ovo deseto Pozorje interesuje jedino po tome što od njega još možemo da očekujemo dia li: će se u njegovom već prilično ogolelom kosturu naći dovoljno snage da se u novu deceniju uđe odlučnije, bez kompromisa, „pozorišnog „politikanstva i sa svesnom težnjom da se zaista pomogne razvoj domaće dramske literature i pozorišne umetnosti uopšte,

SANDA LANGERHOLC ILI NAŠA POSLA

POSLEDNJA predstava „Slatke Irme“ u zagrebačkcj Komediji možda je za publiku bila sasvim obična, manje ili više zanimljiva. Ali, za glumce sasvim „sigurno, neobična jer je u gledalištu bilo ljudi iz drugih kuća koji su ovde navrafili da pogledaju i izaberu po nekog za 8VO je ansamble. Ali, u centru pažnje nije bila Sanda Langerholc, jedina zvezda OVOgE · 'spektakla. Na-nju niko nije ni obra_ ćao pažhju.' Kasnije se ispostavilo “8- da je to razumljivoy'-jer.su za nju zatvorena vrata ostalih zagrebačkih “pozorišta. Obrazloženje je više nego banalno — svuda ima previše žena! Kao da su sve žene koje sede u pozorištima glumice, bez obzira ko im je bio profesor, prijatelj ili kakvo mesto frenuino zauzimaju u onoj atmosferi.

Međutim, Sanda Langerholc nije ·obična mlada glumica. To je danas pojam malog ekrana — vrhunski šarm, prirodnost, izvanredna jinteligencija, fenomenalna koncentracija i, nadasve, ubedljivost koja joj daje pravo na ove komplimente. Dodđajmo tome da se ova umetnica sa velikom mukom domogla i Komedije, pa će nam biti mnogo šta jasno.

Za Sanđu nema mesta u Zagrebu kao što možda. ne bi bilo ni u drugim pozorišnim centrima. Slično se događa već godinama i sa drugim falentovanim „mladim „glumicama. Šta možemo kada svuda ima previše žena!

MAGIJA NOVCA

DA JE NOVAC važna s{lvar u Životu, u to niko ne sumnaja. Da se govori o nov u, takođe je normalno.

Ali to štvy novac na različite načine postaje opsesija našeg vremena, to već počinje da zabrinjava. Pogotevu ako se to'događa u društvu koje bi sem o novcu, moralo da vodi računa i o mnogim drugim stvarima. Već smo se navikli da iz novina izrezujemo različite kupone, da popunjavamo nekakve zagonetke, da

, pogađamo ko je ko na slici, da bi smo nekom srećom zaradili malo novaca. Ajii zaraza se širi neverovatnom brzinom. Prosto je zapanjujuće pogleđati po neki pul naslove novinskih izdanja, pogledati ih tako kao da ih nikađa ranije niste videli. Evo nekoliko naslova u jednom jedinom broju beogradskog „Sveta“ koji stoje iznad podužih članaka, što svi imaiu za temu novac:

„Da li banje leče bolest ili džep?“

„Fudbaleri jugoslovenske Be-Be. Podnaslov: Koliko bi ko mogao da zarađi u jnostranstvu.“

„Dinar koji donosi milijarde“

„Koliko je bog:t 1)žonson“

„Za istu emisiiu Điliola Činkveti dobila dva miliona dinara a ja svega 35.000!" (Naslov ispod koga Predrag Gojković izmosi svoj slučaj) „Nevesta na kredit“ „Smrt se zove biznis“ Nedostaje · samo naslov:

sve ni u novcu“!

„Nije

— NIKAKO DA SB ODLUČIM DA LI DA RODIM JOŠ JEDNO DETE ILI DA NAPIŠEM JOŠ JEDAN ROMAN

0 Tara aaVe i ŠTAMPE

VITASOK U BIRTIJI

Kosta TIMOTIJEVIĆ

... ČINI KAKO TI KAŽEM A NE KAKO JA ČINIM

— Džon Selden

U TELEVIZIJSKOJ KRITICI, koja je poslednjih godina. postaja jedna od najaktivnijih kritićar= skih branši, počela.je oaskora aa se razvija jedna poseona oiscipiuna: briga za oprazovni program. O njemu (oanosno o potrepi za njim, pošto ga ugriavnom jos nemamo), sve se više i sve strućnije pise. Naročito o tome kakav taj program treba da. bude, šta sve treba da obuhvaui, na šta da, stavi akcenat itd.

Ovih se aana u „Borbinoj“ telev.zijskoj rubrici javila ideja kako „mije ma, odmet razmišljanje o pokušayuv da, se izražajnym, sredstvima, ma hh, ekrana bilo serijski il, pojedinačnim, emisijama gledaocima, izuvaže proouematika kmjiževnog mavern„eg jezika i pravopisnih, zakonitosti“. Razlog za uvođenje em.sija takve vrste ne treba daleko tražiti: „U vreme kad se jezičkoj čistoti tu + tamo ne poklanja dovoljna pažnja, mije teško pretpostaviti koliko bi uspeha ima,k,, maka” i majskromnija, televizijska, akcija sa ci,em, da uwkazuje na lepotu, vrednost i pravila jezika naših naroda“.

Kao ideja nije za odbacivanje. Televizija bi se time prikljukćila piemenivo) prosvetitejjskoj i Jezikoijubivoj akciji Roju već vode štampa i radio („ivaš jezik“ u „uorpi“ i na hadio-Hbeo= gradu, „Sitnice jezikosutovne“ u „bMPolitici“ itd.) dajući jednom nedeljno jezičke i pravopisne savete kojih se sami mahom ne pridržavaju. Sto se tiče obrazloženja ove inicijative, doista „nije teško preipostaviti“ kakav bi uspeh imala takva akcija na televiziji: treba samo pogledati kakav je uspeh već uhodanih akcija u novinama i na radiju — u najmanju ruku ravan uspehu trezvenjačke kampanje u uslovima neograničene proizvodnje, prodaje i reklame alkoholnih pića,

Emisija posvećena propagiranju lepote 1 čistote maternjeg nam jezika. na televiziji bila bi (poput navedenih rubrika po listovima i emisije na radiju) samo još jedna čedna flašica. vitasoka u birtiji. Jer kakva je korist od sa-

· veta i recepata publici ako sedma sila nema nameru (ili nema načina) da bude „dobar pastijer“ koji„što kazuje inom, sam svojijem potvrđuje činom“?

Šta vredi što će jezički saveitnik objasniti. čitaocima da je izraz lutka-fim, rogobatan i besmislen (jer zašto onda ne bi bilo iutka-pozorište, glumac-film, crtež-film?), ako će posle loga list u kome je to štampano i dalje upotrebljavati izraz Mutka-film? Cemu služi objašnjenje da je reč eksponat pogrešno i neznalički stvorena (jer ako već tvroimo od latinskog ez:pono, ezpo8uj, ezpositum, onda. bi jedino pravilno bilo ekspozit), ako će posle toga i dotični list i sva ostala. naša štampa i dalje upotrebljavati reč eksponat? Kakav je efekat insistiranja jezikoslovaca po nedeljnim „jezičkim“ rubrikama na upotrebi pravilne konstrukcije s obzirom ng, to da, ako če sva štampa u svim ostalim rubrikama i dalje upotrebljavati lošu, birokratsko-referatsku konstrukciju & obzirom do, ili (još goru) obzivom da?

Jezičke navike ne formiraju se u školi, nego kod kuće, na ulici, pored radija i televizora, s novinama (pre nego 5 knjigom) u ruci. Praktinoj upotrebnoj gramatici, sintaksi, stilu i drugim jezičkim zavrzlamama narod se ne uči čitajući jednom nedeljno stručne savete, nego Mčitajući (i sve više slušajući) svakodnevno novinarsko štivo. Ako sedma sila bude pridikovala jedno a praktikovala drugo, može biti sigurna da će je srpskohrvatska javnosti slediti u OVOm drugom. Čitalačka i slušalačka publika spada u

NOVI ČASOPIS ZA LIKOVNE UMETNOSTI

Pre Mratkog vremena u Beograđu je izašao Đrvi Wroj časopisa „Umetnost“, posvećen problemima 1ihkovne umetnosti i kritike, Glavni urednik časopisa je

onu vrstu pastve koja se upravlja prema „pastijerovim“ delima, a ne rečima. ,

Sve što važi za pisanu reč u štampi, važi i za govoru na radiju i televiziji. S tom razlikom što štampa formira i pravopisme navike svojih čitalaca, dok radio i televizija utiču na formiranje izgovornih, akcematskih navika.

Onomad je, u emisiji zagrebačkog studija „Crno na belo“, humorista Mile Stanković, govoreći o satiri, jskoristio priliku da uzgred skrene pažnju voditelju emisije (i preko njega mnogim drugima) na to da je sacdra strana reč, da nije postala od našeg glagola satirati i da se pravilno izgovara satira ,a ne satira.

Bilo bi korisno angažovati Mileta Stankovića za kozerije o planinarstvu i Irancuskoj revoluciji, jer bi to bila prilika da se nadležnim akcentolozima skrene pažnja na to da reč lavina (u značenju usov, a ne u značenju veliki lav) treba izgovarati lavina (kao mažš.na) a ne lavina kao slavina) i da se ona sprava za odsecanje glave zove. giljotina a ne giljotima (kao pilotin«). Svakako bi se mogli naći slični povodi za objašnjenja da se fip (onaj na spomrtskoi prognozi, a ne u značaju individua, tipčima) izgovara krauko tip (kao grib, a ne kao Kup) i da s2 d..2 izgovara kratko kao predlog bčza, a ne kao knez); da se zapadnonemački glavni grad Bon (Bonn) rimuje sa slom a nesa Ston, belgijski političar Spok (Spaak) vimu, ne sa mik itd. itd.*.. |

Sve bi to trebalo nekako. vešto uplesti u tekstove zabavnohumorističkih emisija, da ne ispadne suvo dociranje i popovanje. MTrOZ igru i zabavu publika će to lakse primiti, a mozda će tako i radio-televizija „prinvatiti pravilan izgovor, pa će korist biti mnogostruka.

Sto se pak tice posebne teievizijske emisije o našem jeziku, ne bi trebalo da iko ima išta. protiv. Nikad nije na odmet koja tezga više za profesionalne filologe i nas amatere jezikoljupce. Ko piskara? ,

„Sın stara profesoyka radi?

„Povazdam nešto piskara: sastavlja, čisto literarne il pedagoško-poučne tekstove vezama za, njenu struku, kojoj je tako predamo služila, ili, pak, piše pisma na sve strane. Piše redakcija=ma listova, školama, vlastima il, pojedincima upozoravajući ih ma kakav gorući slučaj koji treba rešiti.“

Stara profesorka, dakle, piskara.

Čudna su shvatanja pojedinaca o značenjima, nijansama i efektu reči, o njihovoj umesnosti i prikladnosti. Ja na primer za „Politikinog“ reportera koji je o staroj profesorki tako Dpisao, nikad ne bih rekao da piskara. Ne zato da se on no bi uvredio, nego zato što smatram. da. pisati i piskavati nije isto. Glagol piskarati danas ima isključivo pejorativno značenje — u najblažem slučaju omalovažavajući prizvuk,

Reporter je o staroj profesorki inače napisao sve samo najlepše, Sigurno mu ni na kraj

pameti nije bilo da je uvredi, On je verovatno

hteo da napiše kako profesorka „povazdan nešto piše“, ali se toliko raznežio da je osetio potrebu .za deminutivom. I eto belaja. Kad čovek ima najbolje namere, ispadne naopačke.

Uveren sam da mu profesorka nije zamerila. Ali mu je, verovatno, zamerio urednik — kad već nije bilo lektora da ga na vreme upozori: „Ova ti reč znači suprotno od onoga što si njome hteo da kažeš“. ·

Mogao bi još da dođa, onako kao uopšteno pravilo za sve slučajeve: „Vodi računa o rečima. To ti je posao“,

Stojan Celić, a izdavač Izdavački zavod „Jugoslavija“. „Umetnost“ će izlaziti četiri puta godišnje.

rw prvom broju, na uvodnom mestu, objavljen je esej Miođraga B. Protića „Od umetnosti do života“, a odmah za njim tekst Zorana Pavlovića „Pogled na kriterijume danas“. Jaša Denegri objavljuje esej O Kosti Angeli Radovaniju, Oto-Bihalji-Merin O Gabrijelu Stupici, Živojin Turinski o sakralnim građe“ vinama Bogđana Bogđanovića, Katarina Ambrozić o Mladenu Srbinoviću, a Aleksa Čelebonović O Rađomiru Damnjanoviću•-Damnjanu. Gojko Subotić objavljuje prilog „Vrednosti i ocene“ povodom seđamstogodišnjice sopoćanskog slikarstva. Svi ovi tekstovi bogato su ilustrovani prilozima likovnih umetnika o kojima Kritičari pišu, :

ŽIVOT OKO NAS

· (IH (fa

Ljubiša MANOJLOVIĆ

Šećerlema

OPET, malo-malo, pa se govori o tome kakva treba da bude kritika. Te teorije o kritici nije uvek lako razumeti. Ili bar meni nije, iako se najiskrenije trudim. Od kritike se, u onome što sam tu i tamo razumeo, traži da, po pravilu, bude mnepogrešiva, Kako to uopšte može da se očekuje? Svi imanju pravo da greše, a samo kritičar da budđe neka vrsta Isusa Hrista. Je li to zato da bismo imali koga da razapnemo?

Ja, na primer, smatram đa kritika, ako joj već tražimo neke okvire, pre svega ne treba da bude negacija sama sebi. Da ne bude udvaračka. Ne samo zato što takva kritika ne zvuči lepo nego što nije ni korisna (mislim, korisna za društvo),

Primere ulagivačke kritike obično srećemo u usmenim razgovorima. („Vi, druže šefe, mnogo radite, a malo vodite računa o svome zdravlju!” „Ne slažem se sa drugom direktorom da je njemu predložena dovoljna plata!”). Pismeno, valjđa zbog prisustva šire javnosti, takva kritika se javlja mnogo ređe, Ali ipak se nađe pokoji „biser”.

Kad je Savezno izvršno veće, pritisnuto jednom našom nuždom, neđavno donelo ođluku o pr vremenom zamrzavanju cena, došla je, u zvaničnom obrazloženju, do izražaja svest o nesavršenosti ovih mera i njihovom odstupanju od proglašenog sistema privređivanja. T. Raskovnik (u „Ekonomskoj politici” br. 678, što su 1. aprila prenele i „Večernje novosti”, koje prenose sve Raskovnikove članke verovatno zato da bi ljud'ma bolje prijala večera), tai T. Raskovnik, dakle, pošto je Saveznom. izvršnom veću pružio u svemu svoju veliku podršku, međutim je „kritički” zapisao: „...nerađo bih se složio sa konstatacijom u obrazloženju (predstay. nika Saveznog izvršnog veća! — Lj. M.) đa sve ove mere možemo „da okarakterišemo kao korak natrag sa ciljem da bismo mogli u stabilizovanijim odnosima preduzimati brzo realizaciju planskih zadataka”. Jer...” | i

Jer kod T. Raskovnika — nema labavo!

U sledećem broju „Ekonomske politike” (broj 679) T. Raskovnik je nekim drugim povođom osetio potrebu đa iznese podatke o sebi:

„Ja, na primer, spadam u južnomoravce, koje su nekad dnarci gledali s visoka, nazivajući ih „čokalijama”, Zašto? U osnovi zbog toga što su, nasuprot patrijarhalnom, pastirskom menfalitetu dinaraca, moravci bili robni proizvođači. Ali, da bi ziđali kuće po Beogradu, oni su morali znati složene zakone građevinske statike. Za pravlienje baklave freba neupoređivo više {iruda, znanja ji umeća mego da se napravi kačamak.”

Ovi podaci koie T. Raskovnik daje o superioTnosti svog porekla svakako će interesovati buduća pokolenja. Za naše vreme i naše pofrebe bilo bi, međutim, bolie da on — umesto ovakve -cile-mile kritike — pravi baklavu.

- Ali i nju, po mogućstvu, sa manje šećera.

1 Kamičak. UW SBLU Stroviji Tod Priepa, priMkom djpbora za opštinske odbornike, predsednik bražkog mesta br. 22 je glasove koji su pali zn jednog kandidata jednostavno pripisao drugome. Žrleo ie da mu nošto-poto bude izabran prijnteli, pa je, služeći se falsifikatom. uspeo da umesto stvnrno izabranog Blagoja "Tođornvwskog za odbornika bude proglašen Jorđan Manevski,

Talsifikat je naimndno oflie'vgen, lo*mi odbornik je skinut, ustoličen je prnvi, a predsedniku bitačkog mesta Angelu Pereskom održaće se suđenie,

Ovakav slučaj kod nas nije bio (jeste, pre rata). Slučaj neprijatan. Ali ja bih potoišno da sagledam 1 njegovu prijatnu stranu. On mi govori da je za vreme ovih poslednih izbora bilo i strasti, A bolje da takve stvari ne obavliamo s dosanđom. makar morali da hvatamo za jaku i ponekog falsifikatora.

Sve se mož

U OVOJ rubrici ne izmišliam. Sleđeći ređovi su, međutim, izmišljeni. A možda i nisu. i

'U preduzeću „Zečja pašteftn” kr'fižki su se osvrnuli na bojave rasipništva. Rešili da zavedu Štednju. Znamo da su, prema staroj, raskošnoj šali, u zečju paštetu ranije stavliali po jeđnog zeca i jednog konia. Odsad više neće stavliati — zeca,

Da proslave istoriisku odluku o štednji. službenici „Zečje paštete“ priredili su ban”et u hotelu „Metropo!” U cilju šteđnje, na bannketu nisu služena ni lastavičia gnezđa ni školike s biserima.

U ponoć ođabrani muški i žemski članovi slavljeničkog kolekt'va sišli su u bar, gde su šteđeli još i stolice i elektriku. Na kraiu, u ime štedljivog preduzeća, direktor je potpisao kafanski račun sasvim sitnim slovima i samo na mastilu uštedeo ne= kih 0,005 para đinarsk'h,

Sve se može kad se hoće.

Onako uzgred

ZIDATI kule u vazduhu, to je lepo, Ružno je kad se u to investira i — materijal. ,

KNJIŽEVNE NOVINE