Књижевне новине

Petar GUDBLJ

U KAMENOM KRUGU NEBA

S pavao si aa gumnmu svoga oca, u lijepo skrojenom krugu, do

grla u kadulji i 9Ti465W. 'A grlo tvoje miada i snažna jastreba, pod ubojnom svjetlošću zvijezda. I zvijezda mlađa, koja se upisuje u, tvoje čcio. I Sredozemlje, koje se sliva ispod tvojih mirisnih mogu. (Brodovi, gradovi, Yumena 290mdQ, naranče jutaYnjih, svetiljaka.) I Kkrilati poskoci koji se ukrstiše

. mad tvojim, čelom.

–tr ~.

b “ a O „Striza stepe:

I zora koja te ljubi u kapke, o divni mladiću, koji si spazvao ma, gumvivu. svoga oca, u lijepo skojenom, kumenom krugu,

meba.

ONDA MILOSTI PUNA

šlo, s} lijepa, i sjedđila si mi sučelice, i ja sam, crtao ma tvome čelu. Najprije macrtah goru čarmu, š wa, gori sunce. Onda mwacrtah šumu, mmogo stabala bijelih i umenih, i visoka borova stabla koja mirišu.

Nacrtah, zvijer vw šumi, i tice koje traže konačište, i nebo zeleno kao iscijeđem, limun, i plač djeteta koje

ad god se setim tog događaja uvek mi se

uznemiri savest. 1 tad uzaludno pokuša-

vam da tražim izgovor ili nekakvo opravdanje kako bih je smirio.

Tačno je bilo da mi se u tom času neobično žurilo. Čekali su me već radi veoma važnog dogovora, a trebalo je stići na vreme na sasvim suprotan deo građa. Ali šta vredi. Ono što se zbilo, zbilo se. Mladić, ili bolje reći dečak-partizan kome sam mogao pomoći, poginuo je pred zoru sledećeg dana, upravo radi te moje žurbe i nervoze.

Pokušavam da se pravdam tim što sam tih dana bio strahovito premoren, skoro na granici snaga. A. starac seljak, kog mi je zajedno sa sinom, tim dečakom partizanom, dovela moja mala rođaka, počeo je tako nespretno da razvlači i zamuckuje. I ništa mi nije rekao što bi me, onako umornog i rasejanog, podsetilo na ono što je bilo bitno. Ali tačno je i to da sam ja, u žurbi i umoru, potpuno smeinuo s uma ono šlo mi je dan pre tog susrefa ispričala rođaka, mati devojčeta koje mi je njih dvojicu dovelo.

„Posle kasnog, na brzinu pojedenog ručka, ljut

nice. Primetio šam ih odmah | u mulbnom zimskom predvečerju ulice još pre nego što sam izašao iz polumračnog hodnika. U stvari, video sam prvo malu rođaku. Iza nje stajala su njih dvojica.

Opet neka »intervencija«, pomislio sam s teškim i mučnim osećanjem dosade. A tih dana dolazilo je mnogo njih, raznih. Prosto su opsedali čoveka tražeći najčešće nemoguće. Izišao sam tako pred njih s izrazom lica, koji su lako mogli

da pročitaju, a koji je jasno govorio koliko mi

je svega toga dosta.

»Šta je« rekoh, još iđući im u susret. Gledali su me snebivajući se.

»Pa to su oni o kojima ti je mama govorila«, promuca zbunjeno mala rođaka. Rekla je to ne-

· kako, kao pravdajući se, dok je starac među ne-

mirnim prstima ruku vrteo skinutu kapu. Mladić partizan stajao je — kako to vojnički kažu — u stavu mirno. Posmatrao me radoznalo.

»Pokri se«, dobacih starcu, »reci brzo što ste došli«? .

»Mora sutra da se javi komandi na frontu. — Pa.znaš kako... došli smo da te molimo... Udesi nekako. Govori gde treba ne bi li ga možda ostavili u pozadini... Dete je, mlad i neisku-

: san, poginuće. — Da je stariji ne bih imo obraza

da molim... A čuo si, pričali su ti šta me je već dosad snašlo.., Molim fe udesi, učinićeš se-

Vap«.

Sin partizan vrpoljio se slušajući oca. Videlo

-_ se da mu je sve to što starac priča veoma nepri· jatno, da to otac čini mimo njega. Učinilo mi se

da se u svojoj gordosti čak ljuti i crveni. Na žalost, tog časa nisam se setio šta je to starca

– dosad snašlo i šta su mi o tome pričali. Šta li mi

je to rođaka juče ili prekjuče govorila, mislio sam. A. pričala mi je dosta toga i sve nekako na brzinu. Možda je i starčeva neodređenost učinila da se ne setim. . i

»Reci ti brzo o čemu se rađi«. Okrenuh se ne-

strpljivo borcu partizanu.

| »Bio sam ranjen u borbama za Beograd. Lečili su me u bolnici, a posle dali petnaest dana odsustva da se kod kuće oporavim. Pa evo, došlo vreme da se sutra javim svojoj komandi, negde na sremskom frontu«.

»I niste našli podesnije vreme kad da mi dođete, nego sad pred mrak kad mi se toliko žuri«, dobacih jetko. »Ti znaš da se komandi mora javiti. Uostalom, zašto ste čekali poslednji čas«?

'Učinio sam nervozan pokret prema kolima koja su me već s otvorenim vratima i upaljenim motorom čekala. I, eto, ta na brzinu izbačena rečenica i moj nervozan pokret bili su uzrok svemu što je sledilo, Njih troje stajali su nemi. Starac kao da htede nešto da kaže, ali se uzdrža.

'Šta je, uostalom, i mogao da čini posle onako

suve fraze koju malo pre izgovorih. Sedajući u kola rekoh maloj rođaci da mi napiše najvažnije podatke o mladiću, a ja ću večeras kad se vratim videti šta se još može uraditi za njega. U tom času, ne znam zašto, ali kao da, prvi

put kako ireba zgledah njihova lica. Starac je

stajao pogružen. U njegovom pogledu mešalo se beskrajno očajanje i fežak nemoćan brekor. Ose-– tih da je faj prekor upućen meni. Mlađić je ponosno okrenuo glavu u stranu. Tek tad kako

KNJIŽBVNB NOVINNB

je izgubilo majku.

Onda monastir bijeli i ka\uđere u mraku svoje krvi, Isusa prolomljenih, rebara, \ krik, nemilosrđa.

prenoćište,

put k ženi.

Zujerinju put k vodi, i put pšenice

hlijebu.

Bila si lijepa, + sjedila si mi sučelice,

i ja sam crtao ma tvome čelu.

SUNČANIM ČAVLIMA PRIKOVANI

Ljuijaju se doci raži o ratu Biokovw. Napismo se zdyava meba, curilo mam iz prstiju.

A kad su joj pukle oči poda Tom,

A kad su joj pukle sise poda, Tom.

A kad joj je puklo srce poda mnom.

Pod, humkom, njenih swiježnih sukamnja,

sunčanim, čavlima pYikovami za čelo Sredozemlja.

\

S4Y E

Todor VUJASINOVIĆ

treba videh njegovo golobrado dečačko lice. U očima male rođake videh krupne suze.

»Rekoh li da zbog ovog ne treba moliti«, čuh mladića kako govori starcu đok sam pritvarao vrata na kolima koja odmah krenuše. U polasku videh još jednom sve troje. Devojče kao da htede da me zaustavi. Mladić je skidao sa starčevih leđa tešku seosku forbu u koju su majka ili neko drugi natrpali presvlaku i ponude sinu Vojniku. Na mene nije više:obraćao pažnju. Starac je

i dalje nemoćno stajao. Blago-i tužno se smešeći,·

ja ı da se bar. ćetvrt sata odmorim, po- rado. je pokret kola. U stvari, gledao je uporno

. Učini mi 8e kao da još očekuje da ću zaustaviti kola, da ću ga još saslušati i razumeti, da ću mu pomoći. U njegovim očima videh opet ono isto očajanje i — prekor. T tad, dok su kola već punom brzinom odmicala kao da mi se razbistri u umornoj glavi. Setih se odjednom sveg onog što mi je rođaka uoči tog dana pričala. Pa to je onaj čovek, koji je već izgubio dva sina, prebacih sam sebi. Pričala mi je da mu je stariji, komesar čete, poginuo još prve godine ustanka. Lepšeg momka nije bilo u selu. Služio je do rata u mornarici i valjda zbog toga zvali su ga »matroz«, setih se njenih reči. Srednjeg su mu pre godinu dana zaklali četnici. Najmlađi i jedini, krenu jesenas sam, dobrovoljno, s jedinicama koje su prošle kroz selo i već u prvim borbama prilikom oslobođenja Beograđa bi, je teško ranjen. Nema ni šesnaest godina, setih se da mi je napomenula. TI evo sad radi moje nestrpljivosti i žurbe otićiće noćas u Srem, u kaljave rovove u kojima je već toliko sličnih njemu palo. Ko zna da li će izneti'glavu?

Svega tog setio sam: se već u prvom trenu, čim su kola krenula. I zaista, već tad prebacio sam sebi što nisam našao načina da u miru saslušam ljudđe. Ljutilo me što sam dozvolio da u grubim ratnim godinama i sam toliko ogrubim. Ali, mislio sam u sebi: ni oni kad sam ih pitao nisu mi ničim napomenuli ma šta, što bi me onako premorenog i zaokupljenog drugim mislima podsetilo o kom ili o čem se radi. Jest, doduše, starac je rekao: »Pričali su ti što me je dosad snašlo«. Da, ali otkud ja da iz tog izvučem zaključak? Kog sve u to vreme nije svakakvo čudo snalazilo? Zašto mi nišu bar nešto određenije rekli.

Ali zar im nisam. upravo ja na prečac presekao i skratio razgovor svojom žurbom i grubošću, počeh da grdim sam sebe. Može se tražiti izgovor u grubostima rata, koje su me učinile grubim, ali ovđe je u pitanju čovek koji je već skoro sve izgubio. Reč je o njegovom sinu dečaku koji je ostao poslednje uzdanje onemoćalom starcu, A trebalo je samo malo strpljenja i razume-

. vanja!

Unutarnji nemir nije me ni na tren napuštao. Ulice su hitro promicale i ja u jedan mah učinih polusvesno pokret da spustim ruku na ŠOferovo rame. Htedoh da mu kažem da se vrati-

mo. Ali se predomislih. Odmakli smo već bili

prilično. Ko zna da li bi ih ioš zatekli tamo gde smo ih ostavili, mislio sam. Uostalom, viđeću već nešto čim završim sa sastankom na koji sam žurio.

Potražiću ih odmah čim završimo s dogoVorom i sednicom, reših čvrsto. ;

Sećam se i danas te sednice. Nije počela na vreme. Čekali smo još neke drugove koji je trebalo da joj prisustvuiu. Došao sam već ljutit na sama sebe i to čekanje me još više liutilo. »Mogao si da pretpostaviš da će tako biti, a ti izmislio đa toliko žuriš«, gunđao sam u sebi. Pokušavao sam da pratim izlaganje drugova, ali su mi se misli stalno vraćale na starca i niegova sina. »#, brate. znista si mogao bar malo pažljiviie da ih saslušaš. Što im bar ne reče da te do večeras sačekaju“.

Onda, milosti puna, ptici macrtah,

) djetetu put k majci, i kaluđeru

—— e ua "S (| ls -- |N 7” Ra Foo Th IO TL PO 0 „Ko IR fk 'e Nr IL Ja i A 1 RR MU CK NOO a ~— še —< r__ | Va

MLAĐI DVADESET I-PBT GODINA

M ai dvadeset i pet godima.

Naša lubanmja. pred, njihovim stopalima,

prezreo, opao plod.

\

Njihov Kkostu?”, zaogrnut pticama. i Kkrolju,

okomica spuštena iz sunca ' u našw čeomwu, kost.

OBEĆANA

0 na se iz wirobe matere svoje masmiješi&, ”

na me.

Zelena svjetlost bješe, Mediteran, predvečerje.

RUKO

R uko

luko ljubavi.

EVO KRV MOJA

E vo km moja

kroz koštana okna progledala: Skaču wodđe, zmije i devojčice.

Evo krvo moja vidi.

I ja sam se mjoj nasmiješio, i poradovah se

njenom ođenju.

ONA POSLJEDNJA RIJEČ

Ne“ izreći omu posljednju, majgorču Yiječ. Čempres će nikmut iz mojih stisnutih usta

HRATKO JE OVO LJETO

K

Prostrijeljen brončanim, kuršumima na šljunu. i

ILUSTRACIJE HALILA TIKVEŠME

Nestrpljiv i nervozan ljutio sam se na neke koji su bili opširni u diskusiji, i zaista me obradovalo i kao da. mi je laknulo, kad se sednica završila. Požurio sam u stan. Tamo me je čekala ceduljica koju je napisala moja rođaka. Kratki podaci. Ipak dovoljni da se dosta uradi. T'elefonirao sam istog časa starom drugu, načelniku štaba. Objasnio sam mu o čemu se radi. Molio sam ga da dečaka prebaci u pozadinu. Razumeo je odmah. .

»Zadrži ga i dostavi mi podatke«, reče kratko, »naredđiću još večeras da ga stave nama ovde na raspoloženje«, | ja

Požurio sam u stan rođake, Pretpostavljao sam da ću ih tamo zateći. Rađovalo me što ću im doneti dobru vest. Na žalost, sve je ispalo drukčije. »Kasno«, reče mi rođaka, i njena reč kao da me ubode negde u dubinu grudi. Saznadoh samo da se mlađić pre pola sata pred komandom mesta ukrcao u nekakav vojni kamion i da je

ako je kratko ovo ljeto, Isuse.

LJUBAVNICA

jubavnice, crna zemljo iz. koje miču ljiljami. '

* * *

Kako je kratko ovo ljeto, Isuse: tri zrna ognja u trepavicama.

Ni shwatio nisam, a već jesen, led i tama.

krenuo u Srem da se javi svojoj komandi. Sta-= rac, opet, čim je kamion krenuo, pošao je na stanicu da se vrati kući u selo. Sve mi je to ispričala mala rođaka koja ih je pratila. To što mi ispriča uzmuti ponovo sav nemir koji se u meni počeo da stišava.

»Šta mu je trebalo, đa odmah krene«, prebacih maloj rođaci.

Osetih da prigovaram sami da bih opravdao svoj popodnevni postupak, i zastideh se.

»Pa ti si rekao da mora da se javi komandi«.

Da, zaista, to sam stigao da kažem, ljutio sam se na sama sebe. Nije mi palo na pamet da ih zadržim, đa im ja sam kažem da sačekaju dok se ne vratim, produžavao se moj jetki unutarnji dijalog. Nemir me natera da još iste večeri ponovo potražim druga načelnika štaba. Nađoh ga u štabu, razgovarao je upravo s nekim ođ oficira o stanju na sremskom frontu. Stanje je bilo ozbiljno. Nasuprot starim iskusnim nemačkim divizijama stajale su naše, popunjene tek mobilisanim i neobučenim mladićima, nabijenim u rovove, u uslovima borbe na kakve u dotadanjem partizanskom ratovanju nisu bile navikle.

Ispričah mu šta se desilo posle našeg telefonskog razgovora.

»Ne brini, daj mi samo podatke, sad ću odmah narediti đa upute .depešu njegovoj jedinici. Naređiću da ga odmah vrate«. On pozva dežurnog i. zajedno mu objasnismo šta i kako da javi štabu dečakove brigade. Poznavao sam njenog komandanta. Napomenusmo da ga i ja molim da odmah vrati mladića.

»Šta si toliko navalio«, podsmehnu mi se načelnik štaba. »Doći će taj tvoj jedinac još sutra pre mraka, pa ćemo mu zajedno praviti novi raspored. Dodelićemo ga negde gde će biti sigurniji nego i ja i ti«.

Umoran, stigao sam u stan kasno. Ali dugo nisam mogao da zaspim. Misli su mi se stalno vraćale na današnji događaj. Ustao sam rano i krenuo na posao. Upozorio sam da mi odmah jave, čim stigne neka vest u vezi s mladićevim povratkom. |

Celog prepodneva sam radio. Posla je bilo mnogo kao i inače tih dana. Bio sam siguran da će dečaka vratiti, pa ipak bio sam celo vreme nemiran, a nemiran sam postao još više kad oko podne stigoše neke vesti o stanju na sremskom frontu. Pozvah telefonom kuću. O dečaku nije bilo novosti. J

Čekao sam do mraka. Nervozan i nespokojan, raspitivao sam se svaki čas. Slutnje mi nisu dale mira. Dečak nije stigao ni drugog dana. A onda, u kasnu susnežičnu večer u štabu kod đruga načelnika do kog sam zabrinut i nestrbljiv na-

· vratio, saznadoh šta se desilo s njim. Stigao je

pred štab svoje'brigade još u toku noći. Prispeo je upravo u času kad su Nemci izvršili diverziju i koristeći iznenađenje provalili duboko u požadinu. Neki od oficira štaba pokupio je na bržihu sve koji su se tu našli. Iako je trebalo da se javi svojoj jedinici tek u toku sledećeg prepodneva

. krenuo je i on s njima u borbu. I fako, u toku

te mračne i vlažne sremske noći, negde u dubini starih hrastovih šuma, pao je uz mnoge druge. I niko nije mogao da kaže ni gde ni kako. .

, A meni, ostala je teška senka na onom: što ljudi zovu savest. Ona me često uznemirava, iako pokušavam da tražim opravdanje.

Govorim tako sam sa sobom: Mto radi tvog.

nestrpljenja i žurbe kolika se teška tragedija desila. A trebalo je samo malo strpljenja.

- Ali šta si ti kriv, pokušavam da se branim. Grizeš se kao da si ti izmislio rat, Uostalom, zar si ga ti naterao da se tako mlad javi i krene s vojskom. Uostalom, možda mu je bilo suđeno i šta sam onda ja tu mogao da izmenim?

— Sudbina? Zar postoji tako šta?! Kako to sad, »zar postoji«? Znaš i sam da su u nju toliki verovali u toku krvavih godina. Uostalom, čak i da si ga vratio ko zna da li bi preživeo; Ginuli

„su ljudi i u pozadini.

O gla Ali kako je to prazan izgovor kad čovi ima ono što ljudi zovu savest. Kako malo i beta najčešće sa zađocnjenjem o njoj mislimo! | Vodim tako razgovor sam sa sobom, i uvek u tim časovima vidim pred sobom oči starca, oči pune očaja i prekora i gordu figuru #golobradog dečaka. Da, zaista, trebalo je imati sa= mo malo više strpljenja! Trebalo ih je mirno saslušati. Radilo se o svega nekoliko minuta, a ti kako si postupio! ed I tako, do današnjeg dana, često, naročito kad sam sam, vodim sa sobom fužan i mučan razgovor, i ne mogu da se smirim. pi

jota ii

eš?

LO, O apr: eye