Књижевне новине

U našoj javnosti nije uobičajeno da se piše o filmovimoa pre svečanmih, premijeYa. Ovim činimo bresedam jeYy veyujemo da, o svakom, umetničkom delu, čim, je oformljemo i dostupno javmosti treba što bre izreći i kritički sud. Tim, pre ako je reč o filmovima koji pobuđuju svojim, idejama, stilom, i simbolima opštu pažnju.

PRVA PROJEKCIJA budila j» istovremeno ushićenje i nelagodnost. Sasvim razumljivo, jer prisustvujemo nezvaničnom uvođenju u javnost izuzetnog kinestetičkog dela i usput se prisećamo · svega što je prethodilo ovom nesvakidašnjem po duhvatu. Još do pre godinu dana dela Aleksandra Petrovića bila su prosto zatrpavana subjektivnim bahatnostima koje su pokušavale da im ospore vrednost. Simptomatično je da atgumenfaocija nij» cmpljena iz samih filmova, pa su oni kao i mnogi drugi ostali da čekaju srećniji trenutak i ozbiljniji pristup. TI sada, umesfo obeshrabrenja, koie je toliko provocirano, u rediteliu'

je nabujala nova shaga i ovabplotila

se u filmu „Tri“ koji je napravljen prema poznatim i literarno proverenim pripovetkama „Antonija TIsakoviča, Problem. je — kako objasniti pojavu upočatliivog dela? Da li je moguće da ga je stvorio autor koga su pojedinci tako uporno nastojali da liše stvaralačke" slobode?

Film „Tri“ je van svake sumnie neobičan i oduđara ođ naše slandardne produkcije: iskrenost doživliavanja sjedinjena je sa modernim filmskim jezikom, pa tri epizode o smrti i sudbini nisu ispričane i opisane već izražene sa iskrenim uzbuđenjem pesnika, čime se brišu granice rata i stradanja i to materiju čini savremenom i opšt-liudskom. Otuda je celo delo natopljemo surovošću, poezijom i virovima naše sopstvene realnosti, Zar tn nisu elementi po čijoj izvornosti i formama možemo odmah da sagledamo opredeljenost i smisao autorovih htenja. Petrović je ovde apsolutno uz čoveka-borca i čini sve kako bi odbranio i pred nasrtajima smrti mjegovu divnu 1 plemenitu prirodu,

BATA ZIVOJINOVIĆ — JEDNOSTAVAN I NENAMETLJIVO SNAŽAN

Pre svega, inberesantam je odnos reditelja prema ambijentu u kome je lociran film. Dominira eksterijer železničke stanice, otvorene pruge, mlađe šume, groblja, kamenjara, močvare, seoskih drumova i zakrčenog dvorišta, ali nimalo slučajno. Izdvojene situacije u potpunosti se izjednačuju sa stanjem u kome svaka pojedinost, pojava ili rekvizita postaju elemenat atmosfere. Autora ne zbunjuje ni prisustvo izvesnih robusnih formi, pogotovo što one ničim ne ispoliavaju želju za stilizacijom i apstrakcijom. Naprotiv, u toj autentičnosti Petrović na= lazi pravu poeziju bez koje je izgleda nemoguće izvesnim činjenicama koje leže u našem sećanju dati aktivan i plodan oblik. On. se ni s tim ne zađovoljava i ulaže sav svoj falenat kako bi atmosferu, odnosno iluziju poistovetio s istinom, a akciju sa unutarnjim pokretima. me se pred nama otvara magični prostor u kome se očvršćuje srž filma. Sažimanja iz sekvence u sekvencu postaju tako impulsi nceobičnog ritma u kome. možemo da razaznamo otkucaje strepnju, nade brolakšanje,.', Zbog toga je nepotrebno tražiti meki viši ili skriveni smisao iznad same slike koja se doživljava. kao najčešća tragedija, ona beskrajna vera u postojanje i stalno obnavljanje života. U takvim prilikama glavnom i iedinom junaku ovog filma (Bata Živojinović, jednostavan i nenametljivo snažan, uvek spreman da dokaže sebe i određena shvatania realnosti, što je za naš glumački izraz na elranu neosporan kvalitet) ne preostaje ništa drugo nego da smrt prevazilazi svojom sopstvenom hrabrošću i zato celo zbivanje deluje kao modzrna balada.

Onaj naš pravi rat koji polako iščezava sa filma (uz, naravno, časne izuzetke) oživljava se u nama tako bolno i istinito da nema mesta za lažnu patetiku. Treba samo obratiti pažnju na prvu epizodu koja je uhvaćena na nekoj pustoj seoskoj železničkoj stanici, pa da se odmah i bez posrednika pređ nama otvori provalija u onom svom Pposebnom dramatičnom obliku gde stihija dominira i uništava nepoštedno sve ljudsko u čoveku, Petrović je

či-

ZILAHOMANI

ljudskog srca.

ovde ispoljio jeđam do sada nedovolino zapaženi vid svog falenfa: kreaciju mase koja kao celina, sjedinjena od bezbrojnih minijatura, još više podstiče ono užasno dejstvo surovosti. Iz neke čudne poma= me za igrom iznuđeno je ubistvD potpuno nevinog čoveka i tek pred smrću zahneme fa izobličena masa se razbija na pojedince od ko-

_— Ivan

MINA'TI SAMOTNO JE OVUDA amotmo je ovuda.

S Kuda da idenm,? Toliko je.ljudi.

Sa zlatom, u, očima,

sa kamenom u Yvukama, sa sYcem, iz sitnime,

sa medenim, ustima. Kuda da idem?

Cveću je ovuda tesmo i drveće

grca za vazduhom.

U mrežu Yačuma,

u ludo Kkružemje elektrona, uhvaćenmo, .

trepere sTCG,

ptice i ribe,

sve dobre, male stva?i,

Bose moge

me znaju više za skripeme staze u fravi,

mrtva pada Đesmoa,

pticama iz grla

— bfice me znaju da se gnezde mea gramama ftratve?z(,

ma, stubovima dizalica —, reku mrmlja

fammu pesmu

i oči riba

tupe su od užasa.

Teskobno je ovuda.

Uzeću za Yuke

oveće, drveće,

ptice i Tribe,

sve dobre, male stvari a kuda ćemo?

Kuda?

Preveo Ljubiša ĐIDIĆ

lica?”

Pi

Povodom filma „Tri“ Aleksandra Petrovića

jih niko neće osetiti nikakvu ličnu odgovornost. Čak se mnogi neće ni okrenuti na onu stranu gde se ovaj nemili prizor dogodio. A ta smrt u kojoj Slobodan Perović objašnjava svoju nevinost i pravda se, više je nego optužujuća, Sada situacija tako precizno odražava anarhiju i neobuzdanost rata da je necprijatno i posmatrati one vanredno snimljene kadrove u kojima vojnici odvlače leš preko prug» na kojoj pojedinci osluškuju dolazak VOza. Sa ovog vašarišta poslednji odlazi Ciganin sa svojom mečkom kroz mladu šumu, gde neprijateljski vojmici kao jastrebovi progone partizana. Haika na čoveka preneta je ”atim iz kamenjara u deltu reke Nevetve i njene. beskraine močvare. Izvesna rešenja pods-ćaju na Hičkoka, ali to im ne umanjuje vrednost i sadržinu. Petrović uspeva đa fo pretvori u sopstveni kvalitet Đa su istrzana bežania i pokreti čaš na iednu čas na drugu stranu UsRlađeni sa potpunom dezintegraciiom ličnosti. T sada se na jednom drugom mladiću, takođe progonje-

nom borcu, pokazuje šta u fakvoj,

poziciji ostaje od čoveka. Niemu su stalno prigovarali da je kukavica i otud potreba da se u ovim poslednjim fr-nucima to demantuje u onoi neznboravnoj sekvenci Žžrtvovahja: mladiću pred streljanie naveđuju da okrene pogled od puščanih cevi, ali on to odbija i nekoliko puta čini samo jedan jedini mogući pokret. a to je da se opet zamleda u puščane cevi.

Svaki detalj ovog filma je studija za, sebe. Petrović je stalno imao pred sobom jedan cilj — u nepatvorenim optičkim formama pronaći oplmenjeni humanizam. To je značilo i vaskid sa trađicionalnim domaćofilm skim mišljenjem, potpuno novi odnos prema ratu i revoluciji, elegantno ostetsko kadriranje, brefiniem ukus — što je do sada skoro bilo nespojivo sa reprođukcijom tematike ove vrste — i potpuno nova struk tura filma. .

Otud „Tri“ predstavljaju zrelo umetničko ostvarenje i avangardni prodor iz učmalosti.

Petar Voljk

KOMENTAFP ili kad duša zamire

DUŠA VAM ZAMIRE bpređ knjižarskim izlogom koji poziva ljubitelje i potrošače literature «a smesta nabave sledeće romane: -

„Kad duša zamire“ od Lajoša Zilahija.

._ Zarobljenici“ od Lajoša Zilahija, „Samrino proleće“ od Lajoša Zilahija.

U tom izlogu ima triđesetak knjiga, uključujući rečnike i razna priručna izdanja, Dakle. ma samog Zilahija otpada 10 odsto, dok domaćči i strani klasici nisu zastupljeni, Istina, u drugim Rknjižarskim izlozima možete videti i izdanja sa područja klasike, ali se čini da bi im aulor „Samrinog proleća” trenutno mogao dati bar stn pnena fore. Zilahi je valjda Kkureninija inostrana roba nego, recimo, Flober.

Neka ove opaske ne budu shvaćene kao negacija Zilahijeve sposobnosti đa napiše sasvim šitljiv roman — ili kao pokušaj da se literatura bomenutog spisatelja uvrsti u šund, Daleko od toga. Velika je, ipak, distanca između Zilahijeve proze. — i uvredljivo vulearnog, grubog, sirovog, lažno uzbudljivog a još prisutnog šunda ša njerovim detektivijadama, vevolverijadama itd. Ali, ruku na srce, još veća je udaljenost između knjiga Lajoša Zilahija i dela bez kojih bi umetnost reči bila mnogo, mnogo siromašnija. kan i liwdski svetnvi mn svim meriđiianima,

Razume se, neupuftno je i nerealno zahtevati od ipdows5a Ma eWinovlinji gamo adela vrhunske literature i da se potpuno odreknu ohih knjima koje su literarno napisane, zabavne i čitaju

7

se „od korica do korica“, Reč je o nečem drugom: o.primetnoj nesrazmeri između objavljivanja vrhunskih i zabavnih dela. Isto tako, reč ie o fizionomiji nekih naših izdavačkih kuća koie, čini se, odveć ukalupljeno, „neinventivno operišu pojmom komercijalnost. Jesu li ta izdavačka preduzeća dovoljno inventivna u nastojanjima da svakoj dobroj, značajnoj knjizi, obezbede i Rkomerciialni uspeh? Nije li preporučljivo da se šire i aktivnije razviie anketiranje čitalaca. odnosno ispitivanie njihovih sklonosti, interesa, želja? Na posletku, knjižarski uspeh. odnosno. neuspeh ovom ili onog izdpnmia ne može. pružiti materijale i indikacije koji bi potuno zamenili takvo ispitivanje. Pored toga, zar nije umesno podsticati duhovnu radoznalost u obloski Kniige jnteresantnim. dopadliivim. priredbama (pa makar one donekle imale obeležje 'kviza!).. . ON Onako uzgred, moglo. bi se postaviti, još jedno pitanje: otkud to da jedno izdavačko preduzeće — svejedno koje, inače poznato i zaslužno —. često obiavljuje oglase sastavljene tako 1nše da vam: duča eamire Rhao i pred onim kniižarskim'izlogom? Što je čudno, u toj izdavačkoj kući rade i kniiževno e"mernvani, vrlo Dismeni urednici kojima, izgleda, ne smeta jadna leksika takvog oglašavanja, Zaista je neshvatljivo zašto se taj posao poverava ljudima Koji vode dugu, bvrzizglednu parnicu sa stilom, čak sa pismenošću, Kao da se lik izdavačke kuće,

taj lik kulturne institucije, ne ogleda i u oglasu! Kao da je oglas nekakva „svrha za sebe“, a ne obraćanje čitaocu...

„No, Zilahijevi romani čekaju'da se vratimo njima — ili, tačnije, pojavi zilahomanije i sličnih manija, što je dobilo veoma krupne, upadliive razmere. Prevelike su ove doze literature TLajoša Zilahija, a činjenica da su prevodi njegovih vomahna doživeli više izdanja upućuje ma prilično nevesele komparacije. U „Bibliografiji prevoda objavljenih u Jugoslaviji 1944—1959.“ Šandor Petefi, najveći mađarski pesnik, pomenut je samo jednom, što znači da je za petnaest godina kod nas izišla samo jedna knjiga s tim znamenitim imenom ma Roricama. Prema mnavedenom izvoru, u istom razdoblju pojavilo se devet izdanja Zilahijevih dela, A od 1959. godine do damas zilahomanija je još više uzela maha, iako. pored svih neospornih usp”ha našeg prevodilaštva (i pored mnogih dobrođošlih izda» vačkih poduhvata), još nemamo, na primer, do> bre prevode bar nekolikih glavnih Bajnmonovih dela... Tako čitaocima još ostaju nepoznati 've= liki ruski pesnici Njekvasov, 'jutčev, Pet.. Tako u oblasti umetničke proze, isto tako, zjape mhoge praznine koje bi valjalo popuniti dobrim, savremenim brevođima. Jer, to je svakako mnogo potrebnije knjizi i kulturi nego zilahomanija od koje duša sve selnije zamire.

Lav Zaharov

" čamci

ISPOVESTI Ispovest jednog gledaoca

JA, TELEVIZIJSKI GLEDALAC, prvi i poslednji — jedan od nekoliko miliona, proverio sam sve slavine u svojoj kući, proverio sam svetla i dugmad električnog štednjaka, a zatim sam stao pred svoj televizor i dok su zapakovani koferi stajali u predsoblju, jedan trenutak, jedan dugi trenutak gledao sam kutiju sa kojom sam proveo sve svoje večeti.; Duge več-ri ješeni, večeri zime koje počinju u bet sati posle podne, večeri foplog proleća... Evo, na naslonu moje omiljene naslo=njače, poznaju se tragovi mojih ruku, a male izgorene mrlje na postavi sedišta, svedooni su zanesenih časova u kojima je pepeo sa cigarete padao na prugasti snmof, isoimajući moju odsufnost pr:d nekim čudesnim događajem sa ekrana.

Večeras napuštam svog najboljeg prijatelja, tu lakiranu kutiju, da bih otišao na more. Najzad, imaću i ja svoju sopstvenu životnu priču. I nju ću sam režirati. Biću u njoj glavni glumac i majstor svetla i video -mikser. Imaću pelnaest dann svosa života. Na kraju krajeva, šta je tolevizija? Ipak su to samo slike koje se pomiču. Bez mirisa, bez ukusa, bez boje!

Navlačim platnenu navlaku preko kutije koja se zove tel-vizor i izlazim u svoj život.

Mislim: kađa god sam gledao seriju „Svetac“ i kada god se mjena'radnja odvijala poređ obale mora, osećao sam malo zavisti. Tamo se veslalo, tamo se plivalo i tamo su ne= ki drugi, uvek neki drugi, skakali niz tobogane i sedeli pod palmama. Ja sam ipak bio neprestano u svojoj sobi, Čitavo to vreme nisam izašao jz dobro pozmntih zidova. Da vidimo kako izgleda taj život!

More je bilo plavo i uveče su se čuli tupi udarci drveta o kamen. To su veliki privezani za molo, nošemi talasima, lagano dodirivali zidove doka.

Gde su uzbuđenja? Gde su avanture koje sam čitave godine posmatrao? Samo fišima i ovi udarci. Život nije ništa maročito,. zar ne? Svetac je izmišljen i ratovi u Indokini su izmišljeni i revije mode su izmišljene šta je od svega ostalo? Zašto se ništa ne dogodi baš meni? Sigarno nemam: sreće.

Sl-dećeg jutra na ivici ceste, baš kada sam išao da kupim voće, ugledao sam crveni dvosed kako stoji smrskan uz kameni ivičnjak druma. Naizad, nešto se dogodilo! Neko u kolima je iečao. Videla se jedna ruka i tanak mlaz krvi koji je klizio niz zeleno sedište. Odjedanput bilo·' mi ie muka. Rekao sam sebi: zar nisi video hiljadu takvih i hiljadu gorih scena u „Dnevnicima“? Zar

nisam okrenuo. Jedino, što, sam osetio, bila si sve to gledao? Ovde su samo jedma slu.

pĐana kola i malo krvi, Ovo jertvoi događaj! Uzmi ga! Ali bilo je fako strašno, ta krv i ona ispružena ruka i jzgoreni miris benzina. To je samo jedna od emisiia, rekao sam sebi! Iskliuči televizor i sve će iščeznuti:

Pritisnuo sam na dugme u svojoi svesti, okrenuo se i otišao po ono voće, Prjzor je nestao. Nestao za mene — jer se niiedanput, nisam okrenuo. Jedino što sam osetio, bila ie žrlja da sam daleko. i da sedim i svojoj mnaslonjači ispred televizora, T da se sve dešava nekom drugom. Na televiziji je sve tako prijatno! Tako prijatno...

Ispovest televizijske zvezde

BTO SAM SIROMAŠAN i jedini moj provod bile su subotnje igranke.

Jedanput.,na igranci, trubač je Yvekao da svako ko želi da peva može izaći ma podijum, Izašao sam i pevao „Maj, maj. maj, maj, kako želim da proleće dođe,..* Posle sam pevao svake subnte., Kupio sam crn šiljate cipele i jedno odelo. Posle sam snimao na radiju. Kupio sam beli manftil i pramofon. Jeo sam redovno i imao novaca na štedmoj knjižici. Posle sam bevao ma festivalimn. ku> pio sam „Pijata 750' i ručni sat sa mlatmim lancem, Na kraju sam boevao ma televiziji, Odlazio sam osle emisije u svoju sobu i razgledao svoi sat, svoja plava odela i šicliaste cipele, To se zove uspeh, je li fako? Svako će reći da je fake, Sem mene. MNMešto mi nedostaje. Ne znam šta, ali čini mi se da: ako je to uspeh. onda na ovom svefu memšs velikih stvari. No, ja povam i dalje, Zmate li zbog čega? , My"

Kađa pročitam divljenje u očimn onih što prolaze ulicom. čini mi se dam priču o sebi moram održati na visini. Kada bi zmnli šta je to u samoj sfvari... Ali, ima l i Amdevsem prava đa obiasni deci kako vile ne postoje? T da je devojčicu sa šibieama samo izmislio?

Mislim da mema, Melkn zato postoji uspeh! Ostajem zvezda. i moje bele košulie movaju uvek biti besprokornn čiste. m moje liee uvek pomalo tužmo, tačmm omnWvn Wake ma je smimio fotopraf ma omoftu moim čuveme ploče: „Mopi, maj, maj, maj, kako želim da proleće dođe, ..“

Ispovest televizijskog režisera

TELPVIZITA JOŠ NTJT; bila stiela n našu remlju, kada sam u jedmom istsy»kem gyadu, u poseti kod svoga wprijatelia prvi nwt vineo jedan televizor, Bilo je to pre deset godima. Prva treperava slika se umivin i jedma devojka sa neupnvedivn blagim *%imn, na= smešeno je rekla: Bemm sera,,, Wčinile mi se da je tn rekla meni, Meni.i čitavom svetu, Učinilo mi se da je tn taken dnbvon, štn nela mepoznn{a devyoika kaže svima" TmnhPm veče! Wađa god mi se felevizila zeni mnnlokavam da se setim onih nčilu i reči P-nmn wa... Ter ma. kraju Weaieva, fe sm oki | veš! tele= vizije. Phog njih vredi nastaviti, ma šta se dešavalo! }

j | Momn Kapor

KNJIŽBVNE NOVINE