Књижевне новине

ALA

SA aaa Zao aeS— O a i ZAveJe

3 i

[O] i

O? \

š Ž e +

U DNEVNOJ ŠTAMPI bilo je već ukazivano na štetnost od cjepidlačarenja u književnom jeziku. Povedemo li se za mudrovanjem nekih čistunaca, dolazimo u nepriliku kako da pišemo. „Na sastanku je bilo dosta članova..*“ — „Ubij, bože, kako ljudi pišu!! — zgraža se čistunac, — „Prilog „dosta“ može se upotrijebiti u rečenicama kao: „Dosfa si jeo“, „Dosta mi je Žživota...“ i sl, Nikako ne može da posluži kao prilog za količinu.“ — ·&Nepravilno je, takođe, reći: „Skoro nisam Dao niz stepenice“ — već: „Umalo nisam pao...“ Čistunci tvrđe da je riječ „skoro“ isključivo prilog za vrijeme, — Ne valja ni; „Ranije nisam mogao doći...“, već: „Prije nisam mogao doći.,“ — Zaboga, „ranije“ je komparativ od „rano“. — U sličnim se lingvističkim ekshibicijama naročito iživljavaju po neki lektori, podstaknuti bez sumnje izvijesnim lingvistima, da svojom istamčanom dovitljivošću zadive svoje poslodavce u redakcijama, a i pisce i prevodioce. Ne znaju često ti čistunci ni mnogo jednostavnijih „jezičaih principa a kamoli za homonimu ubpofrebu čitavog niza priloga kakvih ima u autentičnom narodnom govoru, i u kojima se značenje riječi, radi emotivnog i stilskog izražavanja, znaino udaljuje od normalnog njenog značenja. Takvih homonima ima u svima razvijenim jezicima.

' Pored ovakvog simplističkog mudyvovanja, ne malu smufuju unose u književni jezik i autoritativni lingvisti tjerajući mak na konac gorljivim zalaganjem da se iz književnog jezika eliminiraju sve riječi i svi izrazi koji se njima čine nenarodni ili nepravilni, U svakodnevnom govoru i u mmogim mapisima mailazimo ma bridjev zadnji. Tu su riječ, u određenom nje= nom značenju, lingvisti od struk> jednostavno proskribovali i rezervisali su joj vrlo ograničenu domenu upotrebe. Zahtijevaju da se zamijeni riječju posljednji. Mnogi pisci fo i čine. Na to me je „pravilo“ upozorio jedan urednik koji važi kao dobar znalac našeg jezika. Zamolio sam ga da mi objasni kako bi trebalo upotrebljavati riječi „zadnji“ i „posljednji“. Evo kako mi je on to objasnio. „Kola imaju četiri točka, dva prednja i dva zadnja. Ta se riječ može upotrijebiti samo u analognim slu> čajevima. Imače treba govoriti i pisati posljednji“. — To isto objašnjenje našao sam kasnije i u „Borbi“, a potpisao ga je, ako sam dobro upam+tio, lingvistički komentator Bumbić. — Ta= kvo me je objašnjenje zbumilo, ali ne i zadovoljilo. Ispričao sam uredniku kako mi je taj jezični problem razložio, prije više od pola stoljeća, moj profesor srpskohrvatskog jezika u IV razredu gimnazije: — „U razredu. vas ima 36 učenika. 33 ih je došlo na vrijeme. Onaj 33. bio je posljednji. Kad sa zakašnjenjem dođe i 36., za njega ćemo reći da je došao zadnji: nema se koga više čekati“. Uvaženi urednik je

ostao pri svome, a meni se objašnjenje moga: profesora činilo brihvatljivijim. Nu, problem mi

nije dao mira dok, neočekivano, nisam naišao wu Čemu je greška u tumačenju s točkovima ma kolima. Pogrešno je pojmu prednji suprot= stavljati pojam zadmji. Kontreran „pojam pojmu prednji je, i jedino može biti, pojam stražnji. Dakle prednji i stražnji točkovi u kola, nipošto prednji i „zadnji“ točKkovi. Ali prva stranica izadnja stranica u imjizi. U matematici je poznat pr vi člam u aritmetičkom ili geometrijskom nizu i zadnji član kad je niz konačan, odnosno posljednji član kađ je niz prekinut i može se mastavifi, Pojmu prvi, po ređu ili nizu, prostorno ili vre= menski kontreran je pojam zadmji u jednom slučaju, a posljednji u drugom slučaju. U jalove purizme možemo uvrstiti i hajku zagrebačkih lektora na mpridjev ogroman. Signal za hajku dao je uvaženi i nadasve zaslužni maš lingvist Tomo Maretić. U toj je riječi pronašao rusko ili češko porijeklo. U svom „Jezičnom savjetniku“*) kaže: „.. nepotrebno kad imamo svoju riječ „golem“ Nisam siguran kojeg je porijekla riječ „golem“. U makedonskom jeziku znači isto što ı srpskohrvabskom yiječ „velik“. Opotrebljava se mnogo u balkanskom području naših narođa kad treba istaknuti voluminoznost, rijetko kad i prostranstvo: golem kamen, golema kuća, golemo drvo itd. Slikovito je kazati i golem grijeh, golem jad, golemo zlo. U tom najbprostranjenijem jezičnom bodručju riječ „ogroman” je u neprestanoj 'Uupoftrebi kod svih slojeva stanovništva kad se, uz divljenje, hoće istaknuti gradacija veličime po prostranstvu i voluminoznosti. Sovjetski Savez, Kina i Indija su ogromne zemlje. Ko onda može vjerovati đa je riječ „Oogroman“ i u maše priproste narodne mase prene= sena iz ruskog ili češkog jezika? Kad se, po Maretićevu savjetu, izraz „ogromam“ zamijeni riječju „golem“ dojima se kao afektacija. *

# *

Jedan moj prijatelj upravo mi je u pravi čas donio isječak iz „Borbe“ od 19. II 1957. s brilogom „Jezik i snajperi“od Živka Milića 8 ovim poučnim pasusom: „Prije nekoliko godi-

' na Nehru, koji se borio protiv Britanaca i koji · je upotrebio i tenkove da bi obezbedio integraciju svoje zemlje, pozvao je Tnđuse da ne zaborave engleski jezik Koji ih povezuje između sebe i sa svetom, i zamolio naučnike, pisce i movimare da u Hindi unesu što više imtermacionalnih reči.“ Čudna je kod nas žučljiva odioznosf prema korisnim, često neizbježnim fuđicama, bilo da su to turcizmi, rusizmi, romanizmi pa i germanizmi. Mnoge su od njih narod i pisci vrlo lako usvojili. Ne znači to da se u književmom jeziku freba nekritično povoditi za upofrebnim govorom koji je prepum furskih riječi š izraza u jednom kraju, falijanskih u drugom, njemačkih riječi i njemačkog načina govora uu sjevernim predjelima srpskohrvatskog jezičkog područja, Značajno je da se naši narodi u balgKanskom dijelu zemlje ne osjećaju kulturmo ugroženi od turskog jezičnog uticaja, a na Hrvatskom Primorju, u Dalmaciji i na Crnogorskom Primorju maš svijet ne zazire od neagre-

· %) Izdanje Jugoslavenske akademije“, „knj. VIT, ste. 77, NJ

sime falijanštine, Tako smo iz turskog i talijanskog jezika primili neke slikovite, čak i Dpoetične riječi i izraz» koje je dobro čuvati kao folklorno izražajni ukras našeg jezika kad mu već ne smetaju. Koje srpskohrvatske (riječi, na primjer, mogu da se tako emotivno asociraju kao turske riječi sevdah („od sevdaha go-

' reg jada nema...”?) i behar — da navedem samo

ove dvije? — Drukčije stoji s germanskim uticajem u sjevemim predjelima Jugoslavije. ''u su se naši neđavni preci osjećali i te kako ugroženi od germažizama i njemačkog načina EOVOra. Borba za čistotu hrvatskog jezika Koju su poveli ilirski rodoljubi za svaku je pohvaiu, ali nije bila u prvoj fazi srećna, jer se SsVOdila često na doslovno prevođenje njemačtkih pojeđinih riječi. Bez obzira na sve što je bilo, i iz njemačkog jezika mogu se probrati izrazi koji će korisno obogatiti naš izražaini fond i koji ne smetaju pravilnom razvitku Književnog jezika u duhu narodnog govora. Uzrečica „naime“, ođ njemačkog „namlich“, uvriježila se bez štete u našu frazu,

Štetno je čistunstvo tražiti i nalaziti u mnogim ıiječima nepotrebne germanizme. 1 stručni Jlingvisti tvrde, na primjer, da je glagol izgledati ropski prevod njemačkog glagola ausschauen, i ubomo fraže. u Beogradu kao i u Zagrebu, da ga zamjemjujemo glagolom činiti se, što uvijek ne uspijeva. Npr., mjesto rečenice „Izgledaš mi nekako čudno“, ne može se reći: „Činižč mi s> nekako čudan“. Naš originalni, izraz „na izgled“, koji je citiram i u riječniku novog „Pravopisa“, upućuje na fo da u našem narodnom govoru, pored foga što „izgledafi“ zaista zmači „očekivati da neko naiđe ili da se pojavi“, postoji i homonimno značemje koje se etimološki sasvim slučajno poklapa s njemačkim ausschauem. TI našem jeziku glagoli „činiti se“ i „izgledati” mogu da važe kao približni sinonimi. Upravo kao u frathcuskom jeziku „sembler“ i „paraitre“. „Il me semble“ znači uvijek „čini mi se”, A. postoji i izraz „il parait“, koji potpuno ođgovara našem „izgleda da”, iako faj francuski glagol znači još i „pojaviti se”. Etimološka i leksička analogija u ovom slučaju je očita između francuskog i srpskohrvatskog.

Neshvatljiva je povika na glagole dozvoliti (u Zagrebu i u Beograđu) i izviniti (u Zagrebu). Proizvoljno, jer nije naučno obrazloženo, dekretirano je da mjesto dozvolifi treba govoriti i pisati dopustiti, a da mjesto „rusizma“ izvinifi, treba upotrebljavati glagol oprostiti ili — sačuvaj bože „ispričati“.

ĐU

Svetolik LAZAREVIĆ

VISE

aa. 20

POSLE LIVNA I DUVNA stalmo smo se kretali

po snegu. U Trebistovu je vejalo, a ovde, u Vraniću, i uopšte oko „Posušja, pravo proleće. BSpustili smo se noću iz Trebistova u Rastovaču, a zatim smo krenuli putem prema Posušju, Na našem pravcu nije bilo meprijatelja. Koliko ga je bilo, branio je Posušje na brdu Radđovanu, sevemo od varošiće, kuda je nailazio 1. bataljon. Neprijatelj je pružao otpor, ali su ga naši lako odbili.

_ 3. bataljon je najpre bio smešten u Rastovači, a zatim smo se pomakli istočno, u Vranić, opet na putu Mostar — Široki Brijeg — Posušje. Vranić je malo naselje, ima autobusku stanicu. S jedne sinane puta je škola, a s druge nova zgrađa u kojoj je kafana. 1. četu smo smestili u školu, 3. je bila na prevoju prema Širokom Brijegu, a 2. u jednom selu prema Imotskom. Jedna od četa je uvek na kamenoi kosi prema Širokom Brijegu, druga u školi na odmoru i rezervi, štab bataljona u kafani.

Malo gde sam se osećao tako prijatno kao ovde. Bez snega je, sunčano i foplo, mada je tek 10. februar. Vreme lepo, sunce greje, za Tiranu se nismo brinuli, neprijatelj se negde zabio u iščekivanju s koje će strane dobiti sleđe«i udarac.

'U bataljonu veđro raspoloženje, u štabu bataljona, takođe. Odlazimo do četa, skoro smo napravili šetalište po valjanom širokom putu. Dobro se hranimo, nigde ne puca, gotovo kao da smo ma odmoru. Posle ručka sedimo oko dugačkog kafanskog stola. Rađomir Đurakić Đuraka priprema meki sastanak. Ja nešto pregledam, sanitetski referent Olga Đokić sređuje sanitetski materijal, kurir Pave drema u ćošku, Neka prijafna, topla i prisna, skoro porodičma atmosfera, kad i samo ćutanje više govori mego ma

'kakve reči, Đuraka ćuti, udubljen u partijske

spiskove i dnevne redove sastanka, a ja ga. s vremena na vreme, pogledam i radostan sam što smo zajedno, Inače, taj mlađić, sbudenti iehnike iz Ljubića, sasvim je otvoren i iskren. Vrlo je govorljiv, praskavo veseo i uvek vedar drug. U 3. bataljon došli smo zajedno u Jajcu. oktobra 1942, ja iz 1. a on iz 2. bataljona. Znali smo se još od ranije, iz povlačenja u Sandžak. Ja sam, s Rajom. Nedeljkovićem i Sredojem Uroševićem, krajem 1941. evakuisao u Novu Varoš bolnicu iz Rađobuđe i Grivske, poviše Arilja, a mjega smo s jednom desetinom susreJi u bom bokretu. On je, čini mi se, pratio jednu šrupu ranjenika, tražeći prvu bolnicu. Od nas su čuli kakva je situacija dublje u Srbiji, da su sve maše jedinice u povlačenju i zato i oni odđ-

i | KOMENTAR STETNI PURIZMI |

korisne tLluđdđiečee

Oba glagola spontano, ni od koga nametnuto, upotrebljavaju se u svima slojevima naroda.

.Neko je izmislio, ne znam ko, kako se od imenice

dozvola ne može izvesti glagol dozvoliti. Niko mi mije znao reći po kojem to lingvističkom principu. Dozvola je normalan konieran pojam imenici zabrana. Nešto što je

| propisom općenito i izričito zabranjeno, može

izuzetno biti pojedinon dozvoljeno. A pojedinac koji na nešto ima isključivo pravo može to svoje pravo, iz uviđavnosti i dobre voO> lje, nekome ustupiti. Vlasnik vrta može, np?., nekome dopustiti da ulazi u njegov VvIt ili da prolazi kroz njegovo dvorište, Između ta dva glagola dopustiti i dozvoliti postoji, dakle, izvijesmna nijansna razlika, mada u praksi nema dosljednosti u njihovoj upotrebi.

Izviniti je tobože suvišan rusizam. On se i u praksi često zamjenjuje glagolom op r ostiti Ali i između njih se može etimološkom amalizom o{kriti nelako uočljiva razlika u značenju. Čovjek se izvinjava kad nehotice pogriješi. Stali ste nekome nehotice na nogu; kihnuli ste u društvu: „Izvinite!“ Taj izraz nikakva filološka mudrovanja meće u fakvim situacijama iskorijeniti od Maribora do Đevđelije, Korijen značenja mu je u arbajičkoj imenici vinovnik i sažima opravdanje: „Nemojte me kriviti, ti. nemojte m» smatrati vinovnikom greške“, Oprašta se ili ne oprašta teža greška kad čovjek odstupi od pravila ili propisa i nekome na nese izvijesnu štetu. Značenja glagola izviniti i oprostiti diferenciraju se upravo kao francuski glagoli esxcuser i pardonner ili nje-

mački entschuldičšen i verzejen. Neoprostiv grijeh čine neki zagrebački limgvisti kad potpuno proizvoljno zadiru i u narodno jezično blago. Nekoliko mi je puta u tekstu prevoda izmijenjen izraz „s vremena na vrijeme“ nepojmljivim germanizmom „od vremena do vremena“, doslovnim prevodom ođ „Von Zeit zur Zeit“ Ovo mposljednje čak ima drugo značenje nego maš izvorni folklorni izraz. Od (jednog) vremena do drugog dogodilo se mešto između dvije vremenske granice, kao od jutra do mraka, od prvog do zadnjeg u mjesecu, itd. „S vremena na vrijeme“ znači radmju ili zbivanje koji se učestano ponavljaju, ali tu mnejednakim i meodređenim vremenskim razmacima. Ova fraza spađa u miz srodnih po građi i sugestivnih marodnih izraza: „s brđa s dola“, „Ss mijene ma uštap“, „iz dama u dan“, U to se jezično blago nipošto me smije đirati. Srećko Džamonja

RAKE NEMA

lučiše da zajedno & nama idu dalje, brema No= voj Varoši. Nama je dobrodošla ova desetina Čačana, jer bolnica nije imala skoro nikakvog obezbeđenja, i nailazili smo kroz sela u kojima su četnici već uzeli maha. Ta mam je desetina mnogo bomogla da lakše prođemo. Ako je frebalo obezbediti prenoćište, proveriti je li čist teren ispred naše MWolone, masterati grupice četnika koji su kao strvine pripucavali sa kosa, dati bočno obezbeđenje ili ostati u zaštitnici za sve je spremna bila fa desetina.

U Novoj Varoši smo se rastali i do Jajca retko kad sam ga sreo. U međuvremenu, on dje postao politički komesar čete. 1942. godine, valj=da u junu mesecu, u jednom okršaju sa Italijanima više Foče, jurišajući na rovove, bio je teško ranjen. Noga i ruka ostali su mu frajno oštećeni. Rukom se. nije mogao služiti kao ranije, a noga kao da nije u zglavku od stopala imala sve kosti; nekako je u pokretu klimala čas levo čas desno. Na njegovu vedrinu i raspoloženje to, međutim, nije uopšte uticalo ostao je onaj stari, nasmejani Đuraka. Govorio je brzo, gotovo sipao reči kao iz mitraljeza u brzoj paljbi, pravio šale prateći ih kratkim i čestim smehom, Ponekad je bio u stanju da cele noći presedi i priča, da pravi viceve i da se smeje. Sećam se kada je Zaga Stojlović u Šujici napuštala bataljon, celu noć je ostao budan i bez prekiđa je nešto pričao i šalio se. Nekoliko puta sam se budio preko noći, a on još uvek priča, priča. /

Iz toga tako prijatnog raspoloženja, iz e slatke dremljivosti, skoro polusna, kad se gube osećaji za mesto i vreme, rezak i kao oštar nož, glas osmatrača ispred škole preseče Vazduh: „A-v-i-o-n-i“! Malo zatim ču se i avion. "Trgosmo se. Rat je ovo. Nije bilo čekanja, ni trenutka. Juiros je bovisoko prošao jedan avion, valjđa je izviđao, a sad, očigledno, dolaze drugi da mitraljiraju i bombarduju. Nije se smelo ostati wnutra, jer se me zna koje će borbe bacati. Ako su male, ma i povezane 1 snop, bolje je ostati unulra, ali ako su velike, onda je jedna dovoljna za čitavu zgrađu. w

Tstrčasmo pređ kafanu. Olga Đokić šmugnu negde iza kafane. Đuraka još drži u ruci one spiskove. Pogledam prema brdu iznad škole, i ugledam jedan avion u dosta niskom letu, kako se približava školi i nama. U jednom trenutku osmofrih teren i naš položaj. Levo put, širok i otvorem, desno, prema Posušju, još otvoreniji, samo nizak kamenjar s gornje strane, ali nigde zaklona. Levo od ovog pravca prema Posušju, ispod puta male seljačke njivice ograđene

MALI ESBJ 0

Predrag MATVEJEVIĆ

MODERNA KRITIKA i estetika često postavljaju pitanje autonomije umjetnine uopće i književno; djela posebno. Od Aristotela preko Hegela do naših dana govorilo se i govori o djelu kao biću, o organičnom odnosu i uslovnosti pojedinih dijelova unutar cjeline djela, što neOoBporno implicira i problem jedinstvenosti i samostalnosti samog djela. Suvremena fenomenološka kritika, na primjer, posmatra djelo kao zašcban i autonoman objekt te bi se odnas prema samom djelu mogao tako određivati kao svojstven oblik odnosa ' subjekt-objekt.

Odnos dijela i cjeline predstavlja jednu od ključnih odredbi dijalektižke spoznaje uopce. On se kvalitetno razlikuje od odnosa opČeg i pojedinačnog, usprkos činjenici da s njim ima izvješnih analogija, pa čak i srod= nosti i da oba međuovisno određuju komplekSnost i polivalentnost eštetske pojave.

| Odnos djela i cjeline ispoljava &e na bitno različite načine ovisno od tog prilazimo li, npr. pojedinom djelu, gdje uočavamo medusobnu vezu pojedinačnih struktura unutar cjeline samog tog djela, ili pak ako prilazimo pojedinom autoru i konstatiramo meduovisnosk pojedinačnih njegovih djela unutar cijelog opusa te njihovu manju ili veću autonomiju ili komplementarnost, ili opet ako prislupamio širim pojavama, pravcima i sL Bdje se ovaj odnos, grubo uzevši, da svesti na odnos subjekiivnog — umjetnikovog individualnog sensibiliteta shvaćenog kao dijela — prema objektivnom — tj. jednom Dpoopčenom, historijski određenom duhovnom stahju kao cjelini.

Implikacije tog višcslojnog i višestrukog odnosa ne samo da nisu u svakom djelu i kod svakog autora uvijek jednako izrazite, nego ni jednako bitne. Neke stvaraoce mogu suvislo predstaviti pojedinaina djela a da pri tom ipak ta djela ne budu znaino okrnjena izdvajanjem iZ Opusa, djela drug:h opet autora očevidno su osiromašena pa čak i defommirana svakim izlučivanjem iz šireg opusnog konteksta.

Pogrešno bi bilo zaključivati iz tog da stupanj autonomije prvih ili ovisnost drugih nužno prejudicira njihovu vrijednost, da pređodređuje valorizociju, Radi se u biti samo o fenomenološkim razlikama izraza; neposredna autonomnost umjetnine pokazuje da se odgovarajuća stvaralačka poruka koncentrirala u datoj umjetnini, dok bitna međuovisnost književnih djela jednog autora opet pokazuje da se takova poruka razastrla i sapela kroz više zasebnih zahvata: u suštini nije od najpresudnije važnosti kuda se razvila ta poruka, — važno je, Uz zadovoljenje stanovitih uvjeta, kakva je ona sama u svom konkretnom očitovanju.

Nije teško botkrijepiti mnogobrojnim primjerima ova razmatranja koja nam izgledaju od

hi NEI

rosa a atanz kaso ani u ua a Goo.ba

toči Dana borca, 4. jula, u izđanju „Voje nog dela“ izići će iz štampe knjiga sećanja boraca Druge proleterske brigađe u tri tomš, pođ naslovom „Druga proleterska“. U želji da hnjigu, pre objavljivanja, bar delimično predstavi našoj javnosti, redakcija knjige „Druga proleterska“ ustupila nam je tekst Svetolika Lazarevića koji objavljujemo u ovom broju.

kamenim zidovima, nikakvog većeg drveta ili stene koja bi bar jednu stranu štitila. Tek tamo dalje, iza treće četvrte vrtače, zdenuto malo seno od Trave koja je tu košena. Đuraka jurnmu preko zidova prema onom senu, a ja, na brzinu procenih da je to predaleko, i avion je nad nama dosta misko leteo. Do sena se ne može stići pre nego počne miftraljiranje i bombarđovanje. Ako Ji jedno. ne zakači, mnogo verovatnoće ima drugo da stigne. Zbog toga odlučih đa pretrčim samo Dreko puta i da se prislonim uz školski klozef, na kraju dvorišta, koji mi je bio najbliži, pa šta bude, Dođem do klozeta i stanem uz sam zid da pod nadstrešnicom koliko-toliko zaklonim glavu. Kurir Pave Mrnić trči za mnom, pa se i on pribi uza zid i uza me.

U tom poče mitraljiranje i prve eksplozije. Nešto tremu iznad nas, krov od klozeta se rasturi, iskiđano drvo, malter i prašina pada po nama. Ne osetih da me što boli. Pitam Pava kako je on prošao. Odgovori mi da ga je parče bombe pogodilo u rame.

Zadržasmo se još malo dok tutnjava prođe, i kada se sve utiša, pošaljem kurira da ga Olga previje, a ja izađoh u školsko dvorište da se obavestim kako ovo sve prođe, Tamo dvojica mrtvih drugova: Koja Stanković, zamenik komandira 1. čete i jeđan novi koji je do skora bio u domobranima pa nam se pridružio negde usput. Četa iz škole nije ni stigla da izađe, škola nije pogođena, i njima unufra nije mišta bilo, Pođem da tražim Đuraku, preskačući kamene ograde. Gledam levo i desno, zovem, niko se ne·odaziva. Već me hvata uznemirenost, ali i dalje verujem da je sve u redu. Približih se i onoj vrtači gde je seno. Na dva-tri koraka od sena, još do njega nije bio ni stigao, leži, ali već mrtav. Pogledam: Đuraka još drži čvrsto stegnute partijske spiskove. Mitraljesko zrmo bogodilo ga u samo srce. Skamenih se od imenađenja i bola.

Pre deset minuta, možda ni toliko, bio je Živ, sedeli smo zajedno, a sad.. S njim, u bataljonu nisam bio više od tri-četiri meseca, ali smo se jako zbližilH. Postao mi je drug i saradnik, ali još više drug.

Kađ je poginuo imao sam osećanje da je je dan deo mog tela otkinut, kao đa mi je pola srca ostalo i izgubilo se negđe u ovom kršu.

Dok se spremala sahrana u školskom dvorištu, razmišljao sam o svom govoru, a ispred očiju mi se nije skidalo njegovo okruglo, crvenkasto lice s tankim brkovima i plavim uvek masmejanim očima. Plava, skoro riđa kosa na glavi. Sad je sve to potamnelo i okamenjeno. Ostače ovde, zajedno s Kojom Stankovićem, Šumadincem i novim drugom, bivšim domobranom. sjedinjeni i u smrti. Kao još jedna straža, 2. proleterske na dugačkom njmom putu ođ Srbije do Knina i Dinare, od Save i Dunava do Sinjajevine, Durmitora, Nikšića i Mostara.

KNNINIŽEVNE NOMINP”