Књижевне новине

DJELO I OPUS

kao dio i

bitne važnosti za poimanje Književnog djela i aktivnosti mnogih značajnih fizionomija svjet„ske literature, — Gotovo svaki Balzakov roman, uzet zasebice (većinom i rađen tako da bude čitan zasebice, jer se Balzak tek nakon niza romana sjetio „Ljudske komedije“), djeluje u najmanju ruku nespretno svojim zavirivanjem u svekolike detalje, svojom nedotjeranom kompozicijom, improviziranim ekskursima i razma„tranjima koja ponekad graniče s lošim ukusom... Ali, uzmemo li to isto djelo unutar cjelovite vizionarske vizije „Ljudske komedije“, ono dobiva magistralne unutarnje dimenzije, određuje se i prevrednjuje na sasvim nov i drugačiji način! — Da je Voltaire bio samo pripovjedač, samo filozof (), samo kazališni pisac (!!!), samo pjesnik (!), samo historičar, samo člankopisac, samo propagator ili samo pamfletista, niti bi itko krstio XVIII-o sto· ljeće „Voltaireovim vj ekomć“, niti bi poftomstvo sačuvalo mnogo više od pokojeg ulomka jasne i duhovite proze i uzorno bistrog stila i misli. No pošto je istovremeno bio i pripovjedač, i (kojekakav) pjesnik, i (loš) kazališni pisac, i historičar, i (neoriginalan) filozof, i člankopisac,i (zao) pamf{letista, njegova djela i aktivnosti se uzajJamnim unutarnjim dejstvom ponovno određuju i revaloziraju, te đok čitamo „Can didea“ iskrsava nam sukcesivno pred oči čitav lik kritičara društva, religije i metafizike, „Calasov branilac“, propagator sitnih i bodljikavih članaka, pa Mak i njegov od nametljivo glasnih feza otežali teatar! Moglo bi se navesti još niz sličnih primjera; u nekim slučajevima upravo se tim razlozima d& razjasniti činjenica da su pisci čija djela dobivaju tek u odnosu spram cjelovite objave svoju pravu kvalifikaciju gotovo uvijek nedostatno i nedostojno predstavljeni van svoje domovine, čemu se naročito, na žalost, podložne književne fizionomije manje poznatih jezičnih područja, upu– ćene isključivo na prevodno posredništvo. —d Ima, doduše, primjera gdje upliv ove međuovisnosti nije od posebnog ili, čak, gotovo ni od | kakvog značaja: vrijednost „Rata i mira“ nije posebno određena drugim Tolstojevim djelima, pogotovu ne, recimo, njegovim mzrzovoljnim bilješkama „o umjetnosti“ (koje, inače, kao podaci o Tolstoju, nisu bez interesa); djela Dostojevskog znatno su manje autonomna, ali se vrednuju potpuno neovisno, recimo, od, njegovih bizarnih političkih članaka (mada nam i oni dragocjeno pomažu da shvatimo neke smjernice i odredbenice samih tih djela!). Slučaj Thomasa Manna negdje je na sredini i odaje

Lai ai aMa ari r LE OE ru INR Laz TUR e umri yar ir ri rarr rei rw a NITI

U „KNJIŽEVNIM NOVINAMA“ od 920. maja. 1965, objavljen je napiš dr Hasaha Kalešija, pod naslovom „Arapska književnost u „Afričkim svitanjirn BB“: Autor spomenutog kriTtičkog komentara uzeo je na sebe višestruki zadatak, između ostalog, da raskrinka idđejnu orijentaciju moga Uvoda za zbirku pripovedaka „Afrička svitanja“ (izd. Mlado pokolenje), da sebe predstavi braniocem arapske književnosti i arapske kulture od evropske orjjentalistike, koja nikad „nije bila u tolikoj meri misionarska i kolonijalistička kao sada...“ i da pokaže „tušta i tma“ grešaka u mom osvrtu na arapsku književnost. Kojim je argumentima i kojim metodom dr Hasan Kaleši pokušao to da učini? Najpre golom tvrdnjom da je moj predgovor „galimatijas“. . „bez reda i sistema“, a onda navođenjem podnaslova mojih pojedinih poglavlja koji, odvojeni od feksta, svakako deluju dosta nejasno. Onaj koji je pročitao moj Uvod, naći će dovoljno argumenata protiv tvrđenja dr Kalešija, a onaj koji još nije pročitao, može sebi postaviti sledeća pitanja: kako to da dva književnika kojirade uizdavačkom preduzeći Mlado pokolenje, recenzenti i lektori, najzad i članovi saveta nisu primetili da je predgovor za „Afrička svitanja“ goli galimatijas? Sa kojih je razloga Savet za kulturu SRS dotirao jednu „lošu Knjigu“ i jedan Predgovor „bez reda i sistema“? Šta rade ti urednici kulturne rubrike „Borbe“, kada su štampali u nekoliko nastavaka odlomke iz spomenutog Predgovora? Autor OVOg konfuznog i nadrinaučnog teksta držao je nekoliko predavanja u građu, jedno literarno veče na Kolarčevom univerzitetu i među fim mmoštvom, koje je tapšalo, izlaganju, niko ne primeti da mu je serviran galimatijas „bez ređa i sistema“. Najzad, urzdnik jedne radđio-emisije i hiljade slušalaca su imali prilike da čitaju i čuju izvestan broj ideja iz istog predgovora i niko ne beše tako kritičkog duha kao dr Hasan Kaleši. Međutim, i taj „galimatijas tuđih misli“, i „neprevedene stihove“, i citate u tekstu, i niz nejasnih iztaza, oprostio bi mi mol kritičar, kada „sadržaj mog predgovora“ (Haleši ne razlikuje sadržaj od sadržine) ne bi imao „tušta i fma“ grešaka. Nabrajajući ih, Kaleši ne pribegava samo pukom +vrđenju već i izmišljanju nekih mojih slabosti. Tako, na primer, zamera mi što nisam rekao „nijednu reč o jezičkim problemima i poteškoćama afričkih pisaca. ..“ Međutim, u predgovoru (X- VIII str.) govorim o naporima afričkih pisaca koji traže najefikasnije puteve da pesmom i akcijom izbore slobodu svog kontinenta; pozivam se na Seku Turea, Mamadu Dia, Biraga Diopa da bih ukazao na teškoće oko duhovne dekolonijalizacije i potrebe povezivanja revolucionarnog, umetničkog stvaranja sa revolucionarnom dz:latnošću. Posebno se zadrzavam (XXIV str.) na Kreaovoj analizi moderne afričke Kknjiževnosti i. mnogih njenih značajnih problema, a na strani XXVIII beležim: „Otpor prema nasilju i nepravđi je permanentno svojstvo svckolikog afričkog pripovedanja . Sengor i neki drugi autori su mi bili pak povod da govorim o problemima afričkih pisaca koji su i evropskim ·jezicima. E .

O oba još We primere, iz kojih se vidi da je dr Kaleši ne samo povrsno već i tendenciozno čitao mnoge stranice moga teksta, Tako, pripisuje mi da sam u egipatske spisateljice sta-

vio sledeće autore: Gbami, Dab Dankbu, E. T,

· KNJIŽBVNE NOVINE

cjelina

jedan i drugi vid: svako njegovo značajnije djelo potvrđuje se svojom izrazitom autonomijom, no uz to ipak na svojstven način istovremeno kompletira cjelinu te se tako i samo kompletira njome.

Možemo se logično upitati kakva je priroda ove međuovisnosti pojedinačnih djela ili aktivnosti jednog pisca unutar cjelovitosti njegova opusa i istupa. Teško bi je, razumljivo,

bilo općenito ođrediti, jer svako uopćavanje

u tom smislu vodi ka manjoj ili većoj proizvoljnosti, budući da je slučaj svakog pisca svojstven i, možemo reći, poseban. Francuski književni kritičar i fteoričar Gačtan Picon. ukazao je, govoreći o djelu Jean — Paul Sartrea, na jedan vrlo značajan aspekt ovog problema: kod Sartrea se, prema Piconu, pojedinalne književne aktivnosti iz različitih domena i žanrova ne zbrajaju, nego međusobno multipliciraju u okviru cjelokupnog njegovog stava i djela. (Francis Jeanson, kog je sam Sartre okvalificirao kao svog najpozvanijeg tumača i komentatora, ovako opisuje svoj kontakt sa Sartreovim djelom, što, čini nam se, implicite opravdava ovaj Piconov stav: „Pristupivši Sartreovoj misli s literarmmog aspekta imali smo najprije osjećaj veoma blizak gađenju: dapače, nismo uspjeli preći tridesetu stranicu „Putova slobode“. Zatim, potaknuti nekom vrstom gotovo profesionalne nužnosti, posegli smo za filozofskim djelima... Onda smo ponovno uzeli da čitamo novele, roman, prisustvovali kazališnim predstavama koje su izazvale podosta buke. Tad se definitivno produbilo prethodno otkriće... otkrili smo njegov pravi dinamizam“ (Francis Jeanson: „Le problčme moral et la

pensće de 4d. P. Sartre“, · str, 17—18). ·

Ovaj sud može se primjeniti i na Voltairea i (naročito) na Balzaca, pa, donekle, na Dostojevskog, na Krležu i mnoge druge književne stvaraoce: mogli bismo, grubo poopćivši, reći u prvom. redu na sve one kod kojih pojedinačna djela izrastaju u specifičan posebni svijet.

No, ukoliko prihvatimo ovakav stav, kako onda omeđiti samo djelo kao takvo? U kojoj mjeri postoji onda njegova autonomija i da li je djelo veće tim što je autonomnije? Treba li djelo vrednovati u prvom redukao takvo ili pak na nivou op usa? Potvrdno možemo odgovoriti samo to da su granice djela pomjerljive, da autonomija djela ima različite nivoe i, ovisno od njih, različite stupnjeve, te da se djelo vrednuje i kao takvo i naspram jedne istorodne cjeline kojoj pripada.

TRK IRIA, | Anatomila |edne kritike

ili odgovor Masanu Kalešiju

Saderland, a ja sam ih samo nazvao „spisateljicama evropskog formata“ i asocirao uz egipatsku spisateljicu Gazibiju Sidki. .

Dr Kaleši sa velikim „ćefom“ ironizira kako sam ja pogrešno napisao reč kief (uzetu iz nekog francuskog časopisa!) ne znajući da je to ćef, „reč koja se stalno i u Beogradu upotrebljava“. A. stvar stoji ovako: Na strani XVII moga Uvoda, izlažem Bodlerovo tumačenje hašišne egzotike koja se može dočarati gutanjem

· „parčeta pihtijastog zelenog ekstrakta. A to sta-~

nje, po rečima Bodlera, „istočnjaci nazivaju kief“. Dakle, reč nisam uzeo ni iz kakvog francuskog časopisa, već iz Bodlerovog teksta i u značenju koje joji je on dao. A namera mi je bila da obasjam jednu Bodlerovu ideju, a me da proveravam koliko je pesnik Cveća zla znao arapski. } | ?

Najveće izheveravanje moga teksta izvršio je dr Kaleši, kada mi je pripisao da sa „Velikim pijetetom“ govorim o arabisti Anavatiju. Ovaj je, prema Kalešiju, „u stvari misionar — frančeskanac, a misionari su oduvek bili avangarda kolonijalizma u Africi i Aziji“, Zar treba mnogo pronicljivosti da se shvati: onaj, koji s pijetetom govori o Anavatiju, idejno je na strani frinciskanaca i čitave avangarde kolonijalizma. : EI

Dozvolite mi, najpre, dragi čitaoci, da vam citiram svoj tekst: „..čim bismo imali ambiciju da dublje ispitujemo njene korene (tj. korene arapske proze, pr. R. 73.) problem postaje neobično

složen. Dovoljno je da se podsetimo na #više-

tomne studije K. Brokelmana... pa da shvati-

· mo utopizam takvog puta, jer bi nas on odveo,

po arabisti Anavatiju, u VII vek!“ To što sam Anavatija samo uzgred citirao i ogradio se znakom uzvika od njegove sugestije, može li se i za trunku protumačiti kao izraz mog „velikog pijeteta“, za OVOBS franciskanskog arabistu.

Da bi još više izazvao podozrenje prema ideološkom asp:ktu moga Predgovora, Kaleši mi zamera što sam uzimao neke podatke iz časopisa „La Revue du Cairo“ koji „uređuje

· Grk Papadopulo, i gde ne sarađuje gotovo ni

jedan egipatski književnik, bar nijeđan naprednij..“ (špac ia die a au, U 0 adi —

Proverimo đa li je tačno i ovo Kalešijevo tvrđenje, time što ćemo pregledati brojeve spo menutog časopisa. Rezultat je sledeći: pre nekoliko godina baj časopis je posvetio čitav jedan broj arapskoj revoluciji. U jednoj svesci istog časopisa premijer Naser je dozvolio đa se štampa njegova patriobska „priča; Ka slobodi. Naserovo ministarstvo za kulturu i drugi organi dopuštaju takođe da i frančeskanac“ „Anavati u istoj reviji štampa u više navrata svoje članke. A pored Anavatija, pojavliuju se, s vremena na vreme, napredni pisci: Jusuf Idris (koga Kaleši smatra progresivnim, Jusuf es-Šibali sekretar „VEhovnog saveta za staranje o umetnosti i Knnjiževmosti“, Jahija Haki „urednik „majpoznatijeg kairskog časopisa „al-Magalla“ (oba podatka daje sam Kaleši u svom komentaru) i drugi:

Ne potvrđuje li i ova analiza da je dr Kaleši često plah i brz u svojim sudovima, u oceni časopisa La Revue du Caire nepravičan, a prema Anavatiju oštriji od samog Nasera i naprednih pisaca Kaira.

Najoštriji je pak prema evropskoj orijentnlistici, koja, prema rečima Kalešijevih prijatelja iz Kaira, „nikada nije bila u tolikoj meri misionarska i kolonijalistička kao sada...“

Bez sumnje da u Hvropi i u svetu postoje još uvek ideolozi imperijalizma i Kkolonijalizma i u oblasti orijentalistike; neke predstavnike i njihove ideje kritikovao sam u svom Uvodu. No to nije primetio dr Kaleši, kao što mije hteo da vidi da je čitav moj esej ođ Kamijevih misli citiranih u zaglavlju, do osuđ= aparthejda, izrazito antikolonijalistički. S druge strane, da li je politički oportuno i naučno opravdamo, ako se prihvata poruka onih koji svu evropsku orijenftalistiku smatraju „misionarskom i kolonijalističkom!

Drugi deo primeđaba dr Hasana Kalešija

odnosi se na iranskipciju izvesnih imena i termina u mom Predgovoru. Moj kritičar mi zamera što pišem „Jahija, umesto Jahja, pa me šalje u Bosmu da tamo naučim najčešća mu-– slimanska imena. Po istoj logici, ja bih mogao da zamolim dr Kalešija da se ponovo vrati u Kairo i pogleda časopise na stranim jezicima gde se ovo ime ftranskribuje i kao Jehija i kao Jahia.

Dr Kaleši me takođe kritikuje što sam termin za Brapsku rimovanu mrozu, pisao jednom makama, drugi put „maqama“. Ja sam u tome pogrešio faman foliko, koliko i čuveni arabist FP. Gabrieli, član italijanske akademije nauka, koji u svojoj knjizi „Storia della letteratura araba“ piše: La maqama (al plurale maqamat) č un bozzetto, una scemetta o episodio in origine realistico, raccontato in prosa rimata*“, Pogrešno, koliko i Sovjetska velika enciklope= dija koja pise makama. Kada njih buđe dr Kaleši ispravio i naučio da. drukčije transkribuju, onda ću se i ja prikloniti rado njegovim budućim

argumentima. Ja iz neke „učenosti“ pišem Mostefa, umesto Mustafa, Muludđ umesto Mavlud, ironizira

dr Kaleši, kome više puta ironija i invektiva služe kao argumenti. U vezi sa malopređašnjom Kalešijevom zamerkom, valja ukazati da je reč o dvojici pisaca francuskog izraza, koji su se sami potpisivali kao Mulud i Mostefa. Ne vidim zašto bih ja insistirao na njihovim pravim arapskim imenima, kada to nisu oni sami činili.

Dok je u mekoliko mahova dr Kaleši vrlo proizvoljno interpretirao moj tekst ili mi imputirao neke intencije koje nisam imao, u utvrđivanju mog pogrešnog pisanja reči sadž,

* Makama (množ. makamžt) je skica, mali prizor ili epizoda prvobilno realistična, ispriča= na u rimovanoj prozi,

Oi

„reakcionarni

dr Radoslav. - Josimović

pokazao je krajnju pedaninost. Naime, ja sam termin za jednu vrstu arapske rimovane pro=ze, koja se zove sadž, napisao sadz i dao mu značenje: ritmovana proza. Čini mi se, svaki ko je dobronameran, konstatovaće da u našem jeziku ne postoji konsonant dz i da to može biti jedino dž, da nemamo priđev ritmovan, već ritmičan, što takođe, kazuje da je reč o štampar= skoj grešci. Ali ja je ipak priznajem kao svoj propust, mea culpa, no, trudiću se da na svojoj francuskoj latinici ugradim što pre slovo Žž i ne dozvolim da poslednja korektura mojih budućih rukopisa uđe u štampu, bez mog pre= gleda. A sada molim čitaoce da ocene i greške dr Kalešija u pisanju izraza iz mog teksta.

Ako sam pogrešio, te napisao sadz, umesto sadž, a mogao sam napisati saj, kao engleski

·arabisti i saBč, kao nemački znalci (Wehr, na

primer), đa li je manja greška kolege Kalešija kada ne ume da prepiše iz moga teksta izraze kao što su: implicite, već stavlja emplicite, ka= da reč oganga pretvori u ogango, kada olfak-

tički pretoči u alfaktički! Dopustimo da su sve to slučajne omaške dr Kalešija, da su sve to ·

štamparske greške. Međutim, moj kritičar „mi

. zamera zašto sam upotrebio izraz „veliki ogan=

ga“; da je pročitao naš prevod knjige dr Alberta Švajcera „Na ivici prašume“, bilo bi mu savršeno jasno, da je studirao probleme literarmog egzotizma, onda bi pojmio šta znači bodlerovski hasišni i olfaktički egzotizam, đa je ma lo više znao Šoa, bila bi mu bliska njegova ironija pri upotrebi termina minus habens. Uosta»

lom, đa je dr Kaleši samo malo blagonaklonije čitao i moj tekst, svi spomenuti pojmovi i izra> zi bili bi mu u dovoljnoj meri pristupačni. Čo=vek je uvek mejasan za onoga koji neće da ga razume, kaže s pravom jedan veliki mislilac.

Dr Hasan Kaleši ima dva aršina u ocenjivanju svojih i tuđih postupaka i grešaka. Za one koje kritikuje, on je vrlo oštar, a ako neko kritikuje njegove propuste, onda on traži mak-= simalno razumevanje. Tako, na primer, iz zva ničnog materijala (dostavljenog Upravi Filološkog fakulteta, Komisije za udžbenike, čitamo da je profesor, arabist dr Fehim „Barjaktarević stavio izvestan broj primeđaba na račun podnesenog udžbenika u rukopisu, dr Hasana Kale= šija. Spomenuti, stari profesor je diskretno primetio Kalešiju da „zambaqatun“ prevodi rečju „Zumbul“ umesto „ljiljan“ i naveo mu još niz drugih krupnijih i sitnijih grešaka. Dr Kaleši je priznao neke slabosti, ali je zato profesora Barjaktarevića nazvao neznalicom i malicioznim čovekom, a za pojedine svoje greške tražio

da ih recenzenti tretiraju kao štamparske i slu--

čajne omaške, zbog kojih ne treba praviti „svetsko pitanje“, i |

Prostor ne dozvoljava da se osvrnem na sve primedbe dr Hasama Kalešija, ali i ovo što sam izneo, daje neku sliku o anatomiji njegove kritike, o metodu i tonu njegovog kritikovanja, Ostavljam čitaocima da sude o našim greškama i eventualnim dobrim stranama, a dr Ka-= lešiju upućujem Šardenove reči: De la douceur (!), jer se obično ljudi mnogo žeste kad nisu sigurni u svoje pravo. No, bojeći se da ne budem zbog ovog francuskog slikara optužem možda za neke konzervativne zapadnjačke inklinacije, mislim da na kraju sa dr Kalešijem podelim istočnjačku mudrost jednog Ptahotepa koji reče humanu istinu za sva vremena: i

Ako si jak, izazovi poštovanje znanjem i do> brotom! | E

ia Al NL

aaa ei doaei_-al