Књижевне новине

| trajne vizije | | e SiPii

ZORIĆ

aka

rcl

VLADIMIR ČERINA (Split 1891 — Šibenik 1932) pripadao je jugoslovenskoj „nmnacionalističkoj omladini, koja se u uzayreloi društvenoj atmosferi obeleženoj balkanskim ratovima borila za političko i kulturno jedinstvo naših nnarođa Kao publicist, on razvija intenzivnu delatnost; pokleće časopise „Val“ (1912) i „Vihor“ć (1914); piše članke u kojima se zalaže za zbližavanje svih omlađinaca jugoslovenski orijentisanih. Njegova topla i vatrena reč nalazila je velikog odziva u ređovima mladih bunfovnika koji u Hrvatskoj i Bosni organizuju atentate na predstavnike austro-ugarskog režima. Političke koncepcije Vladimira Čerine bile su romantične i

mutne, ali je bez obzira na to on delovao shaž- .

no i neodoljivo kao idcolog i teoretičar svojim patetičnim člancima i usmenom rečju. i Proveo je izvesno vreme pre početka balkanskog rata u Beogradu, gde je sarađivao u socijalističkim listovima „Borba“ i „Radničke novine“i gđe je objavio svoju prvu knjigu „Beograd bez maske“ (1911). Pormiran u duhovnoj klimi punoj protivrečnosti, Čerina je bio rastrzan mnoštvom ideja često međusobno sasvim suproinih. Pored socijalista i Skerlića, zanosio se i Ivanom Meširovićem, Kranjčevićem, Nazorom, Marinetijevim futurizmom. 'Nemiran duh, sav u kontradikcijama, sa neodđređenim koncepcijama, sa uzvišenim i maglovitim snom o jugoslovenstvu, Čerina je bio boem i }Hutalica, koji je živeo za umelnost. Iako je bio materijalno

' obezbeđen, kretao se po boemskim kafanama,

pomagao svoje gladne drugove, učestvovao u svim njihovim „umetničkim manifestacijama, od kojih treba svakako pomenuti najvažniju: izdavanje “Hrvatske mlađe lirike“ 1914-te godine, gde se pojavljuje uporedo sa Viznerom, Galovićem, Ujevićem, Kamovom (o kome 1913.

objavljuje zasebnu stuđiju) i ostalim najđaro- \

vitijim pesnicima hrvatske lirike koji stupaju u književnost pod Matoševim okriljem uoči svetskog rata.

Stihovi Viadimira Čerine, objavljeni u zbirci „Raspeće“ (1912) odišu melanholijom dobro poznatom iz Matoševih pesama. Bol, samoća, napuštenost, beda, najčešći su mohtivi „Raspeća“, obrađeni dosta šablonski. To su još počet=ničke vežbe jednog snažnog i mladog duha, koji nije našao svoj put, koji, opčinjen bolnoironičnim Matoševim lirizmom, još ne uspeva da se originalno izrazi.

Čerina je znatno izmenio svoja Književna shvatanja za vreme prvog svetskog rata i neposredno posle njega. Napustio je Skerlićev racionalizam. Svet pretvoren ratom u razvaline, u prizor bezumlja i propasti, izgledao mu je sve više haotičan i mračan. Počeo se približavati onim piscima koji su, potreseni katastrofom, izgubili poverenje u razum i moralnost. Ranija seta pretvorila se u grč, u nepodnošljiv bol. Radost. ga.,je napuštala, otvarali su se am-

'bisi smrfi pred. njegovim .prestravljenim očima, ·

ođ duševne bolesti već pomučenim. Pisao je da

eeeeoosngeoeooo00 00 000000 000000 00 00 0

Dira)

M AT KN Ji A | | VLADIMIRA ČERINE

ŽEVNA S

od „trijezme se pameti vrlo malo može da išče- :

kuje u umjetnosti... Logike! — viču kodeksi geometrijskog. prava na ubogu djecu što grade brodove na pijesku, love svjetlosti u vođama i stvaraju carstva po sobama. Ali ako je poezija jedna viša materijalizovana logika života, na=-

đena u dubini sna, i jedna veća svjetlost uma,

naslučena u dubini tame, gdje su mjerila da je izmjere i gdje su brzometke da je dohvate? 1 jedan logički nesmisao, kađ je u poeziji kazan lijepo, postaje jeđan veći logički smisao...“ Teška bolest, u čijem je mračnom okrilju proveo nekoliko poslednjih godina života, nije mu dozvolila da se u punoj meri izrazi. Njegovo ime je sve više bleđelo posle smrti. Tek neđavno, zagrebački književni časopis „Forum“ štampao je neobjavljenu zbirku pesama Vladimira Čerine „Osama“ i tako doprineo oživljavanju interesovanja savremenih čitalaca za tog nesrećnog pesnika čiji stihovi iz prve Knjige

„Raspeće“ nisu ođavali snagu koju je on inače /

posedovao i koja se manifestovala mnogo kasnije.

Pod teretom vlastite nemoći, opsednut mišlju o neuspehu i brodđolomu svih svojih nađa i verovanja, zatvarao se u sebe. U tišini i usamljenosti, koju je remetilo samo kucanje živog i ojađenog srca, postajao je elegičar čije jadikovke feku spontano:

„I ovaj dan te, srce, niko nije čuo Tvoj glas što moli ko molitva struns. IT ovaj dah je prošao zaludan i truo Kao čežnja tvoja, očajanja puna.

iz slarih dana

IZAGREBACRNJJ

ČAOVORDRUPNJR

| Nastavak s& 7. strane završnih ređaka, u kojima se, na mjestu gdje se inače stavlja redovno oznaka mjesta i godine izdanja, izv. impressum, čita: „Vu Zagrebu, na 30 rožnja meseca, leto 1690“. — bolje rečeno u činjenici, što u to pitanje nitko nije zalazio.

. Problem se svodi na pitanje .na čega se za= pravo odnose ta dva podatka. Pročitajmo pažljivo čitavu naslovnu stranicu, u njenom Kontinuitetu, prateći tekst i na priloženom faksimilu (u nešto modđerniziranom pravopisu, da bi ga lakše čitali, tim prije što imamo pred sobom i original): „Sermo ·Funebris, to jest Žalosno gBovorenje nad pokopom presvitloga, zmožnoga i previšnjega gospodina Jembriha kneza Erdedia, rečeno od visoko poštuvanoga gospodina Paula Češkovića, stolne cirkve zagrebečke kantora i starešega kanonika, protonotariusa apo= stolskoga, (& c, zapravo itd) vu Zagrebu, na 30 rožnja meseca, leto 1690“,

Kad sam {aj iekst pažljivo pročitao u njegovom kontinuitetu, prva misao koja mi se nametnula, bila je da ono „vu Zagrebu...1690“, ne predstavlja zapravo — kako se do sađa mislilo — impressum — da se ne odnosi na vrijeme i mjesto štampanja te knjige, nego na đan održavanja tog govora, na dah tog Spro= vođa. Tu misao je snažno podupiralo i uvjerenje, da bi bilo jako teško prihvatiti stanovište, da je u ono vrijeme, i tako mala Knjiga, mogla biti odštampana za svega jedan dan. i

Potvrdu za taj svoj prvi utisak pronašao sam na jeđanaestoj (nepaginiranoj) stranici te brošure, gdje kanonik Pavao Česković (1667—U17924) u tom svom žalosnom govorenju, meditirajući o životu i smrti, kaže doslovno (i opet u moderniziranom pravopisu i jeziku: „Da bi ja sada dozval naprvo jednoga starca pitajući ga, koliko ljet imaš... odgovoril bi mi: Moj gospo= ne, imam, znam, fo više od osamdeset, let. Ja đa bi njegove starosti ne preštimaval, taki bi mu moral reći, da laže, Ar, pitajući ga nadalje, kam je tvoje djetinstvo? — veli, Prošlo je; Kam je tvoja mladost? — Prošezna je. Kam je tvoja zveršena mužka doba? Nema je više. Kam je starost? Kam je osamdeset ljet? Sve je brošlo. Ne već nego ovo zadnje ii kom se nalazimo lje«“.

8 ji

tu. Ovo zadnje? Mnogo sam rekao. Ovoga ljeta 1690. prošlo je već pef mjeseci...“ ;

Dakle, u fom svom govoru, sam Česković razrješava tajnu oko koje je nastala zabuna, kad kaže da je u momenfu kad on govori, ođ ljeta 1690., dakle od godine koja je u toku, prošlo upravo pet mjeseci — a to je točno onaj datum, koji je označen na naslovnoj stranici: 30 rožanj 1690 (rožanj je mjesec kad cvatu rože, ruže; svibanj, maj, odnosno „peti mjesec u godini).

Očito je, dakle, đa je do čitave te zabune došlo zapravo zbog — za naše današnje pojmove malo neuobičajenog, pa sako hoćete i nesretnog tehničkog prijeloma stranice, pa zbog toga i malo čudne stilizacije; što je datum tog „žalosnog govorenja“ došao na mjesto gdje se redovno — u naše vrijeme — stavljaju oznake mjesta i gođina izdanja. S druge pak strane, sasvim je jasno, da se Českoviću kao autoru, onome koji je vršio prijelom te stranice i redaktoru-korektoru, moralo pričiniti daleko važnijim dan ·održavanja tog govora, nego datum izJlaska knjige. Tako bi isto, u sličnoj prilici, mislili i mi danas. Uz svaki govor, po pravilu se navodi i dan njegovog održavanja, a kad je već to bilo navedeno, nije teško .dosjetiti se, da se i autoru i meteru te knjige i svima drugima koji su imali na njoj posla, moralo pričiniti malo čudno, da ponavlja (u neposrednoj blizini) Zagreb i da stavlja gođinu izdanja. –

Štoviše, iz same stilizacije naveđenog mjesta tj. iz činjenice da Česković u jednom svečanom i tužnom, funebralnom, momentu, pređ skupom ljudi koji to sve veoma dobro znaju, navodi da govori baš god. 1690, zvuči u tom kontekstu, svakako malo čudno. Taj podatak tu, kao da. nekako „ne leži“, kao da se ne uklapa u čitavu {u tužnu funebralnu atmosferu; kao đa narušava svečanost tog pompeznog momenta. Zbog toga sam sklon da pretpostavim, da je Česković taj podatak ubacio pri kasnijem ređigiranju te knjige za štampu. To je on morao učiniti neku go'dinu kasnije, jer mu se pri čitanju tog starog teksta, to mjesto pričinilo malo čudnim, jer mu je tu nešto „zaškripalo“. Dok je ljudima koji su slušali taj govor, navođenje godine 1690. bilo

{ ~

DBINA –

Na svačija, stce, kucalo si vrata, Odzivalo žedno na, svačije ime, Slušalo si strepeć šum svačijih bata, Tužilo ko more sa valima plime.

Srce, otkud ova čežnja sveobjamna Od koje smo tako svakog dana bleđi, I otkud ta strepnja nejasna i tamna Svi su naši snovi sve bleđi i rjeđi“.

· Tako je ova pesma veoma bolna i strasna, izraz je u njoj u mnogočemu konvencionalan. Pravog.i najboljeg Čerinu treba tražiti na drugoji strani. POred već od ranije poznate pesme „Samoća i vino“, pesma „Crna noć“, objavljena prvi put u „Forumu“, nesumnjivo je autentično ostvarenje; u pojedinim strofama neobično je uspela; pisana je u Rimu 1915-te godine i prožeta je iragičnim rafnim „nemirima, ispunjena halucinacijama, uznemirena crnim slutnjama propasti. Početak je još u stilu imprer'onističkog lirizma koji stvara štimung: ~ ~

»I noćas redom divne zvijezde gasnu

Crna tuga pada na sve stare zgrade,

Ja sumoran opet krećem u noć kasnu .

S vjetrom gdjec-gde naglo kap od kiše padne“.

| jo Ali mrak se postepeno zgušnjava, priviđenja

počinju da naviru sa svih strana, prošlost vaš- -

krsava, ali ne prošlost koja teši lepotom uspomena, već prošlost koja vuče u ponor, u stravu smrti. -

„Zašto milost neba u te crno doba "Tužan tražim fako kroz kišu u mraku? O, noć je ovo sa zađahom groba! Krik odavno palih još pliva u zraku.

Ovuđa su prošli moji dragi davni, Sto nemirnih duša koje nikad sreća Ogrijala. nije; i dok nebo tavni

· Pijan vetar šumi minula proljeća. Mrivi, čujem, tužno mene noćas mole, Glas u duši zvoni (iz dubine pada)

I zovu me pjani but te noći gole... Vjetar šumi, šumi more ·crnih nada!”

Okružem uftvarama, uplašen i usamljen, besnik iraži mir i ne nalaži ga.

„O moj bože silni, daj] mi pokoj duši! Stišaj jadno srce što nejasno. bunca! Ova noć sablasna opija i guši.

Vjetar šumi, šumi mrak ugaslih sunca“,

Tema ove lepe pesme Vladimira Čerine pod-

seća na najboljeg Disa. Oba pesnika su se u istom razdoblju srela na ivici provalije, odakle

su čuli glasove minulih vremena. Šeeeeoeooeoooeoeo”e”

ne Samo sasvim suvišno, nego bi im to štoviše, moralo i smetati, ljudima koji su taj govor čitali nekoliko godina kasnije, smetalo bi nenavođenje te gođine, Oni bi svakako pročitavši rečenicu „Ovoga ljeta...“, odmah: pomislili n godinu u kojoj se nalaze, u kojoj čitaju taj tekst i čitav dojam bi bio poremećeh.

Iz svega rečenoga, očito proizilazi da knjižica „Sermo funebris“ sadržaje tekst govora koji je održan 30. maja 1690. u Zagrebu, te da ta dva pođatka u zadnjim redovima naslovne stranice, nisu bibliografski podaci, podaci o mjestu i godini izdanja te knjižce, kao što se to do sada uzimalo u našoj nauci (od god. 1802), hego da su to oznake mjesta i datuma održavanja toga govora.

Prema tome sve naučne spekulacije o aktivnosti Isusovačke štamparije, prije nego što ju je odlukom Hrvatskog sabora iz god. 1694. uzeo u svoje ruke Pavao Vitezović, kao i one da je Vitezović u toj štampariji radio i brije nego što je postao njenim upraviteljem, moraju otpasti same po sebi, Ostaje otvoreno pitanje. tko je štampao knjižicu „Sermo“ funebris“ to jest „Žalosno. govorenje“, u kojoj štampariji je to učinjeno i kada? |

Međutim, u onom što sam rekao do sada, na sva ta pitanja već je i odgovoreno. Knjižica „Sermo funebris“, štampana je nekoliko godina kasnije nego što se dosad, mislilo, Wu Vrijeme kad je u Zagrebu, u najtješnjoj suradnji s biskupskim dvorima, proradila Vitezovićeva štamparija. Očito je, da je Česković kao najstariji ka

|ŠERMO

NEBRIS,

. SHA L Ošz NO 'GOVORENJE NAD POKOPOM

'Prefyutloga, ZmoJbnopa ı Previnega OZPO DINA: 2

I E MBRI H A ;

ERDEODIA Pade RECMENO Od cete poflu ivapy4 Gatpina PAULA CHESKOVICHA ŠTOLNE CIRKVE ZAGBEBECIIKE KANTORA I ZTARESSEGA KANU NIKA, PROTHO-NOTA• ) RNGSSA MORO NOVE (O WZAGEREBG #8 3e Rođhnya Me{eecza, Lemo a690.

~ RO ———- – 7 gora ee — e e r—

Valentin BENOŠIĆ

Oproštaj Prlišeinem,

. kad, smire te

#3, sufom,

zlatom, zemlje posla, ljudi, Yu vratit će še kućama žurwo j ( ) l večeri i

ili još prije maka smirenju, stoke puste, 6 u noć, ,

praskom u grudima, ji lajati na spokojnu gubicu X mjeseca, aa : kad, se tugom, ma, kyaju seka · javi |

0 j O za ubijenim, štenetom

štara kučka, . duše pregaženme, - fiho ti reći - kašno u miru:

i O. bože,

dok bio je s nama živ trebao nam nije, ta pjesnike se

već u, toplom, u 8YCu; nježno čuva, . samo ako su mrtvi!

Tvoj odlazak; Antonija roljetnom, kišom

P Miriše put. Zvona, su, bolna.

Sad, odlazak mi je tvoj Sve više praznina, Jedmako, punoći zebnje

1 izgndnstvu duše, Sve više r ' Sam sam sebi pakao.

I što se više udaljujek

Sve si mi bliža

I već zatvorena u SYCe. Koje mmnječiš tiho

Svojim, koracima anđela,

to noć. EMO“ \

eeeeeeenosvseoooco FP...

nonik, kao primas kanoničkog kora, pri tome morao imati znatnog udjela i da je ta štamparija prorađils i njegovim zalaganjem; ili minimalno njegovom benevolencijom. Isto onako kao što je

' Četrnaest godđina kasnije, i opet u prvom ređu

njegovim zalaganjem, štamparija oduzeta Vitezoviću. ___Ako uvažimo sve okolnosti pođ kojima. je Vitezović živio — u što se ovdje zaista ne bi mogli upuštati — kao i činjenicu da je on bio ono što se kaže „vješt čovjek“, „okreten čovjek“, nameće se sama po sebi pretpostavka, da je Vitezović, htijući. se na neki način odužiti Českoviću što mu je bio pri ruci u akciji za preuzimanje štamparije, predložio da štampa neke njegovo djelo, a ovaj da se, nemajući što drugo, ili zbog toga što mu je to bilo najdraže, sjetie svog „Žalosnhog govorenja“ na Erdđedijevom DOkopu — i da mu je dao fo. Možda su štoviše, Vitezovićeva obećavanja Českoviću, da će mu štampati tu knjižicu, bila ono što mi danas nazivamo stimulans, da ovaj poradi đa mu se preda na upravu štamparija. To su dakako sve inese koje nemaju nikakav esencijelniji značaj i predstavljaju u prvom ređu stvar ukusa i shvaćanja pojeđinih ljudskih postupaka,

Mi možemo činiti čak i pretpostavke, da je Vitezović hitajući iskazati specijalnu počast „starejšemu kanoniku stolne' cirkve zagrebečke ; fo njegovo djelo — bolje rečeno djelce — štampao kao prvu knjigu iz te štamparije, ali za tu pretpostavku zasad ne bismo mogli navesti niti kakve uverljive argumerite, a još manje konkvet ne dokaze. e |

U svakom slučaju, nakon iznesenih pođataka, nema više nikakva osnova za daljnje pretpostavke o, aktivnosti izv. Isusovačke štamparije, prije, nego što je ons zaključkom Hrvat-

· skog sabora iz god. 1694. prešla u Vitezovićeve

ruke, koji ju je kompletirao tiskarskim strojemt kupljenim u Beču. Prije kupnje tog stroja, slo> va su bila zapakovana u jednom sanduku, i on3 bez stroja nisu mogla biti upotrebljena, ~

Ali s time što smo isključili mogućnost rada Isusovačke štamparije i đokazali da Vitezovičeva štamparija, koja je proradila negdje na pre lasku 1694. god. u 1695, nije mogla raditi i prije svog formalnog (juridičkog) osnuftka i tako. štampati knjižicu „Sermo funebris to jest Žalosno govorenje“ — još uvijek nije odgovoreno i na pitanje, da li je Vitezovićeva štamparija bila zaista prva štamparija u Zagrebu, kao što se to u dosadašnjoj našoj historiografiji tvrdilo?

Nije, prvi zagrebački štampar kome možemo ući u trag, je Hermagoras Kraft iz Oberburga, za koga znamo da je tu štampao jednu geografku kartu god. 1597, i njeno ponovljeno izdanje god. 1535. — dakle prva zagrebačka štamparija je morala biti osnovana najmanje 167 godina prije nego što se to do sađa u. našoj nauci tvrdilo,. 8

Ali, to je već tema za seDe. Š ı

Zvonimir Kolundžić

KNJIŽEVNE NOVINM.