Књижевне новине

Inosfrane teme!

XX ŽENEVSKI MEĐUNARODNI SUSRET

Dušan

MATIĆ

ILI BI MOŽDA tačnije bile reći: Mašina polaže ispit pred poezijom; ili, još tačnije, trebalo bi možda reći: Poezija i mašina paložu ispit pred publikom; ili, još približnije stvarnosti, trebalo bi možda „ispisati u naslovu: Publika polaže ispit pred poezijom i mašinom.

Međutim, jednostavno treba najpre isprišati šta se to stvamo desilo u subotu, 4, septembra 1965, petog dana zasedanja Ženevskih međunarcdnih susreta, koji su. ove godine imali za temu: Robot, životinja i čovek, pa znati koji bi naslov najbolje odgovarao ovom napisu.

Tema ovogodišnjih susreta kao što se vidi, potekla je, u stvari, izjednog veoma uzbudljivog pitanja, pitanja od sveopšteg značaja i koje zadire u samu bit ljudske kulture i samu srž egzistencije čoveka: Šta je to 1judsko, šta, u stvari, kažemo kad kažemo: čovek. Problem se nametao iz sve upornije konstatacije, u ovim na>šim i onako uzbudljivim danima, da, sudeći po kibernet:Zarima i mekim biolozima, čovek bi se,

ma kraju krajeva, mogao svesti ili ma robota, ili na neku višu vistu iz životinjskog carstva, Neizbežno je, dakle, bilo da se mnogi zapitaju: da li je zaista mogućno konstruisati jednog robota koji bi bio ravan čoveku, kao što se to sve češće Muje, i našta nas pomalo navikavaju romani „sajans fikšn“, pa čak, i iznad mjega, sa sposobnošću da računa, da se seća i da predviđa, sa sposobnostima čak višim. od sposobnosti „prirodnog čoveka“, Ili pak granice između njih ostaju nepremostive. Ostaje li u čoveku ovakvom kakav je i kakvog ga poznajemo neka kvintesencija koja se ne može da svede ni ma najsavršenijeg robota koji se može konstruisati, ni jednostavno na takozvani tip čiste životinje?

Dakle, ništa žudno što su ove godine i predavanja i diskusije i razgovori bili puni uznemirenosti, uzbudljivih izjava za robota i protiv robota, za ovakvog čoveka kakvog ga znamo danas, i za onakvog kakvog ga možemo zamisliti sa svim veličanstvenim modernim sredstvima koje mu nauke, a mavočito .hibernetika, stavljaju na raspolaganje, čija moć, ali i čije odgo> vornosti na taj način mogu samo da rastu, da predstavljaju njegovo nezaustavljivo blagostanje, ali i nepredvidljive katastrofe. 5 jezom nekom, i malo zgrčenim osmehom saslušano je nekoliko izjava o tome da su i Pentagon i Kenedi ipak, u firenutku one nezaboravne, uzbudljive među~, narodne krize oko Kube, konsultovali „elektronski mozak“, kao što su nekada silgici konsultovali zvjezdoznance i astrologe.

Moglo se dčžekivati da se sve čuje kad je

POEZIJ

reč o kibernetici, da, na primer, elektronske mašine, mnogo bolje i neverovatno brzo i bez zreške, računaju, sabiraju, množe, stepenuju, in= tegriraju i diferenciraju, na strah i trepet pomalo usplahirenog čoveka kome za sve to treba mno=

go vremena i mnogo pažnje koja se svaki čaB kida kao truo konac, i mnogo smisla da ipak .

ostane i da dalje racionalno misli, kad ga mjsgova „grešna“ priroda, umor, san, rasejanost i strasti bez prestanka odvlače ma drugu stranu, nagone da se razbaškari, da legne u travu, da besmisleno gleda u nebo ili u krave kako pasu. Moglo se očekivati, i što se čulo, da se čuje dokle su otišle „mašine koje misle“, dokle su stigle „mašine za prevođenje“, pa čak su sa samozadovoljnom irohijom saslušali matematičara i atomistu Stanislava Ulama, Por ljaka po poreklu, inače američkog „naučnika, tvorca robota koji igra šah, kad je priznao da njegov robot ipak pobeđuje samo osrednje i prosečne igrače, ali pred darovitim i naj visprenijim igračima polaže svoje oružje, odnosno svoje pione. M Kel-

Međutim, svakako bar za mene, postaće istorijski datum u svakom pogledu, ta subota, 4. septembar 1965, kad su neočekivano, tog kišovitog i vetrovitog jutra, oko 10 sati pre podne, vazvodnici ispred male sale pozorišta Cour Saint-Pierre, u senci ili svetlosti kalvinističke katedrale, umesto uobičajenih programa koje su prodavali, publici delili beli list hartije na kome su bile odštampane dve pesme, bez naSlova i bez imena autora i odvojeni samo rimskim I i IL :

Zatim, u 10 časova, kad su, se poređali za diskusionim stolom na sceni, po običaju, predavač i učesnici u diskusiji, bre nego što je počeo dijalog o prethodnom predavanju Stanisiava Ulama „Stvaralažka mašina?“, pyedasaednik je dao reč Luju Kufinjalu, franeuskom matematičaru i kibernetičaru. On se odmah obratio publici u sali, rekavši da su verovatino već pročitali oba poetska teksta, i da ih on moli da mu kažu koju je pesmu napisao „pravi“ pesnik, inače dobro poznati francuski pesnik, a koju je pesmu napisala elektronska mašina; a, onda, koja im se pesma čini poetičnijom. Sala se dosta brzo snašla i imenovala pesnika, ali se većina u sali izjasnila da je pesma koju je napisala elektronska mašina, koju je njen

tvorac zvao „Kaliopa“, po imenu muze epskog

pesništva i besedništva, mnogo pooetičnija. 1

Bio je to jedan opsenarski trcnutak, fascinantan kao što je i sama poezija, jedan od onih jftremutaka kad uobičajeni tok življenja ili mišljenja najednom na površini poluuspavane svesti izbije neka neočekivana „istina“. Uzalud su, još davno, neki pesnici, a s nekim

KNJIŽEVNE NOVINE

upornim insistiranjem naročito nadrealisti, smatrali da prava poezija i nije „poetična“ da je prvi čin svakog iole autentičnijeg stvaralačkog čina jednog pesnika da se humorom oslobodi „poetičnosti“, poetičnosti svoga vremena, nastale iz naslaga poetizirajućih tikova i navika, da bi došli tek do nekog pravog izvora poezije. Za mnoge u sali, i naravno za novinare, ta jednostavna istina bila je najfrapaniniji zbunjujući događaj toga dana, Eto, pesnici pišu pesme, a mašina, koja i sama nosi veoma poetlično ime „Kaliopa“, fabrikuje upadljivo poetičnije tekstove. ,

Na Ženevskim međunarodnim „susretima, u foku ovih irinaest godina, desilo se dva ili tri puta da tako usredsređence diskusije oko određenih tema prekrije odjednom. talag nekog movog i burnog glasa. Pre dvanaest godina, 1953, kad je tema razgovora bila toliko filosofski ustreptala i izgledala neverovalno daleko od svakidašnjice i istorije, iznenadno jedan jedini predstavnik crnog afričkog kontinenta, Aluin Diop, Senegalac, onda još u sastavu francuske grupe učesnika, uzeo je reč i potresno podsetio salu da za čitav jedan kontinent sloboda i nezavisnost jedino su zebnja i problem ovog vremena, Evo šta sam Uuzgred zabeležio nekada o tome: | : :

„Iako je bio sam, čoveku je izgledalo da sluša nepokolebljivi, strasno ubedljivi glas čitavog jednog novog Crnog Sveta koji se budi, željan boljeg i dostojnijeg života“. I od toga časa onogodišnja tema: „Zebnje našeg. vremena i zadaci duha“, bila se pretvorila u temiu: „Zebnje našeg vremena i problemi kolonijalizma“, .

Luj Kufinjal, da se vratimo na ovaj Septembar, objašnjavao je zatim mehanizam svojc „Kaliope“. Kao i sv kibernetičari, i on je dosta podsećao na mađioničare, veštake.i na takozvane „poštene lopove“, Sa smeškom na licu, smeškom punim blagonaklonog i paternalističkog podrazumevanja, objašnjavao je kako je sve to veoma jednostavno, ni najmanje čudesno i neverovatno, i kako je svaki strah od tih „đavolskih elektronskih mašina“ bezazlen i besmislen. Jer najzad, i elektronska mašina i elektronski mozak, pa i sama „Kaliopa“, nisu ništa drugo do mašine koje je čovek napravio po svom obličju: on im je udahnuo svoj život, svoj duh, pošto i njegova mašina za pravljenje pesama to još jednom potvrđuje. To je zaboravio da kaže. A njegova mašina „piše“ pesme na francuskom jeziku, kao što je i jczik mjenog ivorca, i pravi pesme u duhu mo derne francuske poezije, koju izgleda voli i sam Kufinjal. Možda je „Kaliopa“ nešto preteranije savesna: kao i svaka mašina i ona je 'Đbez strasti, bez „grešne duše“ žene, bez njene ra-

POLAŽE 15 PRED MASINOM

— tema: Robot, životinja i čovek —

sejanosti, mije zamesema kao Safo već hladna i pamelbna kao Aristotel u svojim najboljim tasovima. Mašina, najzad, rukuje samo onim što se može logično i racionalno da formuliše, prema tome pojmovima vezanim «za logiku, logistiku, matematiku, i za sve ono Što se „jasno i razgovetno“, kako bi rekao Dekart, može dklasifikovati i rasporediti u sheme i fijoke.

Kufinjal je ispričao, najzad, kako dolazi do svojih „pesama“. Da bi mašina · krenula na svoj posao Kufinjal ili njegov asistent, prema tome čovek, čovek od mesa i osećanja, i ukusa, „programirna“ zadatke koje ona ima da reši onako isto kao što se svaka planirana •hkono=mika programira. Stave se na početku jzvesne informacije: gramatika, sintaksa, reči, „poetski stil“ itd. Prema tome, uglavnom, sve ono što se smaira u određenom frenutku za najpoetičnije i poetski najlepše, Tu je već čove= kova intervencija umešala prste. Dakle, pre rada mašine. Onda se ona stavi u pokret. Ubrzo zatim — ta brzina je sva njena prednost i sve čime „prevazilazi“ čoveka — na izlazu pojavljuju se tekstovi, jedna ili više pesama, već kako se to stavi u zadatak mašini, upravo prema onome s koliko | mogućnosti ona raspolaže, Onda, posle završenog posla mašine, opet čovek stupa ma scenu, Lektor, svojim ukusom, svojim osećanjem za poetsko, rasume se, ukusom uvek tempiranim u izvesnom pravcu, vši odabi, neke, male korekture. Šta su to „male“ ili „krupne“ korekture u poeziji dobro znaju svi oni koji se bave poezijom, i koliko je teško služiti' se tu nekim i suviše preciznim i logičnim terazijama. Luj MKužfinjal priznaje da jedna jedina poema na što varijanti može se smatrati kao estetski vredna. Mn |

Razume se, odmah je bilo primedbi, da se tako nešto dešava i običnim „smrtnim bpesnicima, koji pišu pesme rukom i perom. Jer i oni od mnogobrojnih varijanti obično izaberu jednu, vrednu. da se objavi. . '

Bilo je naravno i asocijacija. na nadrealizam i na njegovo „automatsko pisanje“, Čini mi še da to povezivanje automatskog pisanja i pisa=nja „Kaliope“ nije sasvim opravdano i da po» čiva na prividnoj i pogrešnoj identifikaciji pri> deva „automatski“. i „mehaniški“, Ako se pažljivije posmatraju činjenice, razlika je upadljivo velika između automaiskog pisanja, koje počiva na konačnom i neposrednom usvajanju slobodnih asocijacija koje ritam ·pisanja povla» či iz podsvesti, u čijoj senci one: dremaju, skrivene našim banalnim, konvencionalnim i ma hinalnim asocijacijama, Elektronska mašina počiva na racionalnoj i intelektualnoj kombinato-

i Nastavak na 9D, strani

PIT|

KRITIČARI IOBOŽAVAOCI

UVEK MMB, JE OČARAVALA stava anegdota O. „Mona Lizi“, koja se nekim čudom našla u

Mini, Naročito onaj njen deo u kome se Kinezi. čude, zbog čega je povtret jedne bele žene '

izazvao toliko divljenja.

Zbog toga i nisu u stanju da me zapanjie ili začude, gnevna pisma televizijskih gledalaca, kada neka drama ne uspe.

Naime, nisam sklon da se zgrozim nad činjenicom da recimo „Ubistvo u katedrali“ ne izaziva divljenje hod pledalaca sa nekog salaša. Zašto bi se i divili?

Čitavu zabunu u svet televizijskih ocenjivača unela je želja da se stvori izvestan neprikosnoven sud. upotrebljiv na svakom mestu i u svakoj prilici.

· No, drama, makar se. ona emitovala i na te» levizijii, ne može se meriti santimetrom, čiji se prototip izliven u platini, čuva u frezoru parlshe banke. Nikakva mera nije izmišljena, bar ne do danas, na nesreću meritelia koji bi voleli da sve lepo pronađu u logaritams\im tablicama dramaturgije. Šta hoću da kažem?

Neka veoma potresna drama o ljubavi oženjenog čoveka prema ženi koja nekim slučajem nije bila sa njim pred matičarem, verovatno će ostaviti ravnodušnim Sulejmana K. Ali Karašija, o čijim su dvema zakonitim ženama sa kojima živi u slozi i ljubavi, novine neđavno pisale, Ostaviće ga ravnodušnim čak i onda, ako se pisac. zove Bernard Šo ili Šekspir, I nikakva im zvučna imena neće pomoći da spo menuti džentimen ne odmahnoe rezignirano rukom i ne kaže: „Čemu praviti dramu oko toga, neka se glavni junak kao i ja, oženi obema!“

Možete misliti u kakvoj se situaciji nalazi neki potencijalni Jonesko, ili čak sam Jonesko glavom, kada preko televizijskih ekrana pokuša da poruši konvencionalne dramske okvire i napravi takvu dramu koja ima i eksperimenta]ni karakter, Takav pokušaj, podsećao bi na čoveka iz Njujorka, koji snežnog čoveka Je>tija odvraća od namere da se preseli u veliki grad, iznoseći mu argumente o zagađenosti vazduha i neizdržljivoj buci metroa.

Jer, dramu je moguće rušiti, isto kao i kuću — to jest, tek onda kada je sagrađena. Razbijati dramske okvire tamo gde ne postoji pozornica, u majmanju ruku izgleda optimistički glupo.

Pošto televiziju svake večeri gleda ogroman broj ljudi, različitih zanimanja i ragličilćg %0cijalnog porehla, normalno je da će mjihove ?G= akcije posle jedne izvedene dramo, biti u iolikoj meri različite, u koliko se i sami njihovi svetovi razlikuju.

Sklon sam da ne verujem, da bi se u Vla> dičinom Hanu zavesa na sceni digla više od jedan put, kada se prikazuje „Ko se boji Virdžinije Vulf“, u istoj tolikoj meri, koliko sam siguran da članovi Srpske akademije nauka, me bi od jutta stajali u redu za film „Komančerosi“, Oba ova sveta u u Wpvavu, prvi šlo im se ne dopada „Ko se boji Vridžinije Vu]f“, drugi što ne vole vesterm filmove, ukoliko ih stvarno ne vole. Sve je u veđu do irenutka u kome čovek koji piše novinske MWritike televizijBkog programa ne sedne da oceniuje ono što je video protekle večeri, Šta da vadi?

Novine kao i {eleviziju, čita ogroman broj

ljudi, a ocenjivač mora zadovoliiti Writerijume svih čitalaca, ili bar većine od njih. Ako napad» ne Beketovu „Poslednju vrpcu“ zbog njenc hermetičnosti i nihilizma koji destruktivno deluje na mlade gorane, sručiće mu se na glavu salva od plotuna gneva, ispaljena iz intelektualne tvrđave elito. Ako, naprotiv, pohvali taj tekst i kaže da je genijalan, kao. što i jeste, skočiće mu za vrat najmanje dvesta profesora književnosti, kojima se literatura završava sa pričom „Prvi put s ocem na jutrenju“, Da i ne govorimo o ogromnoj masi gledalaca koja će biti prisiljena. da po. osamhiljaditi put pusti ploču Predraga Gojkovića, zvanog Cune, jer program fe večeri nije ni za šta, Posle nekoliko okršaja koji počinju time da TV Kritičaru njegov urednik sa značajnim, osmehom pokazuje svakog jutra hvpe protesnih pisama, Mkritičar počinje da piše neodređeno, Hrpe pisama se smenjuju, jer niko više i ne čita rubriku o tcloeviziji koja niti smrdi niti miriše, . Čini mi se da televizijski kritčar ne sme ličiti na svemogućeg sudiiu koji može sve da razume. Da bi se borio, da bi bio živ, on mora da pripada svetu kome pripada, lisku kome pripada, ukusu za koji se bori, Zbog loga om mora i snositi poslodice koje ga zakače, Jep ne postoji vojska koja jedanput nije izgubila bitku, Jer je nemoguće biti svugde i svakome pri> padali. Počinju da mi se gade osobe koie sa podjednakim žarom zaslupaju anfidramu i stro» gost „Sida“, enformel i muzejske sosove, Ber= lioza i dodekafoničare, čika Jovu Zmaja i Tristan Caru, Ne kažem da treba biti isključiv, ne kažem da treba na oči stavili naočare koje pro» puštaju samo jednu svetlost, ali isto tako mogu da se zakunem, da ioš nisam sreo profesional= nog ljubavnika, koji bi u punom cvatu ljubavnog uspeha bio u stanju da neimmeprno veli samo jednu damu.

Ili je možda gađenje koje osećan. t početak isključivosti? | Čan. takođe

Momo Kapor.

7.