Књижевне новине

Radovan. | j; ZOGOVIĆ i

IZ ZBIRKE „ARTIKOULISANA RIJEČ“, ROJU PRIPREMA IZDAVAČKO PREDUZEĆE „PROSVETA

,

POEZIJA

· Balada o rudaru

U srednjevjekovnoj SYbiji rudava „koji se pobuni spuštali su u, okno ma užetu koje se presijeca. JIREČEK, „Istorija Srba“, II

P OSLJEDNJE jutro. Posljednji pokisi dah, mad, šljakom.

TI spustiše ga, — s konopcem o peti, sbezama, u, gležnje KUPU XP i ' i uzglavke,.

s lompom na, čelu, s kljunom, za, bojasom, oštvokrakom, —

š spustiše ga %, okmo strmoglavke. i

TI. vitlo zaskamauka. Konobpac bođe, sve miži: ujed, wjeđ, beskrajam, mvunjevit. razračvam. Usijamje. Zoamržnjenje! Konopae pada i penje se! Zateže: žilu, iz pete isukuje. Hičmu, bo toj žid, raskida ma, pršljenje.

On pada, pada. On pada bez spasa i bez kraja,

s kljuhom, i lampom, vezam, w gležnje i u zglavke.. . Ow.pada u okmo, u okmo koje je, čas krtica a čas vaja, i.sam kopao — om, pađa strmoglabke.

Uz njega, uz grudi sve tješnje, sve gluvlji i sve uži, | madite TOD — sve ljuće kamenje sve mižih, .tvrđih blaša. 1} krv se sliva u, glavu, wapinje kanale, puni uši, —

da, iz jih, šikne, da glavu, broniže ražnjem, mlažG.

Om bisš o tetivši. Om cilja tjemenom, o 000 Y09DdG.

I nož već sjecka. Po konopcu trzaji, žične ospe.

TI kro se sliva, i sliva: u, samu, lobomnju,. sam, ajem 69Gl, da, je sva skupa — da se svekolika smjest&, brosDe.

Om bdađa, pada. On visi bez spasa i bez komca,

s kljunom, i lampom, o brzom konopću što se kida.

On pada u okmo, w, okmo koje je, žarom, klesara, mukom 0%96G, vio.đok brizne deveti zmoj + Yidaj.

Posljednje vlakmo... On juri, om juri, krvi Kkrcat.

I udriće o dno, o ploče svoje, o stopište svojih stuba.

Tr lampa će provaliti čelo, kljuna pronaći put do sYćd. š+ krv preliti otučke od, rudđače i od, zuba,

FI mid... A dolje, w dubini, kroz šupljikavu škyobnu, smješu, Kkro će da gori, da šapuće, da stime u, gust saliv...

IT kadi, se, jednom, opet, ruđari u, okmu, zarove i žaklešu, iznenmadiće ih, nagraditi zvijezđe i Krištali! -

Lončana traka sveiste misli! I veci,

” nešto lijevo. Sat što samopresipa i mjeri

SPOLJA TO IZGLEDA SASVIM OBIČNO

S POLJA to izgleda sasvim, obično: i on, ' (tako ja kažem, kada se Tugam, sebi tragičnom,)

posluje, jede, otvara na zvonce — sasvim, običmo,

gleda vas, sluša, grbi se mad stolom, korača

po sobi — sasvim, obično, bitiše

tu vremenu bez kraja — sasvim, obično.

A dok to izgleda ovako — sasvim, obično,

u meni — iz sekunda wu sekund, — triliom sekunda. svakodnevno (dok radim ili pričam, dok hodam, slušam vas sasvim, obično) — u, meni teče puls, drugi u biću, Puls koji ne kuca

da ne bi bilo ni trema stamke .— sveista misao i muka lomčanom, trakom...

fi, koji ši onoj kojik.si, kađ već ne mogu da se rYrugam. reci šta je Omo, to drugo. bilo u biću, šta mosi

ona, ta reakcija misli i muke? Je li

ono nedovršeno, probuđemo — meutoljeno; je li

ono što se· vidi i zatvoremih očiju: oči koje bodižu

kapke usporemo; što se sjećamjem, osjeti:

ozom oblaka i kose?

Skupa! Više mo skupa! Sublimiramo do pina. Hemijski spojeno. Neizrazno. Da se poopmni Yiječju, me bi m boljelo, možđa, tako hemijski. A ono boli, bilo đyugo u biću, koje me kuca . da ne bi stanmke bilo; vječito isto,

ma istom, mjestu: tačka i cijelo biće.

Boli tekući. Steže se u oblasti gruđi, izliva

% glavi — otrovni Um, koji se diže

iz same moske za spasavanje!

IV nije mi to! Ja sam, dok bas sretam, i s\ušam, pješčani časovnik — s goyvmjom komorom gore, · uv gormjem dijelu glave; s donjom, w oblasti gruđi,

vrijeme koje je ona (oči koje podižu uSboremo kaple). Sat s vječnim pijeskom, koji 2š me vidite; koji se, odozgo, gleđosam, ledmo, sasipa na srce; a oždo, usijaw i ždusmut, izliva Đo mozgu — tjesnac je tjesmac dušnika.

IV dje ni to! Pyostije i strašnije. Ja sam,

(đok spavam, bričam, koračam, gleđam. bas, šslušam,) slušalica, telefonska. I ležim, mičice na viljušći (sekund, po sekund, triliom sekunda svakodnmebno),

oblibem, b&akelitom i stegmut. Slušalića koja ček, (čeka, kruteći se, čeka grcajući) · . strašna, i slatku, groznicu zuonea — da razmese; čeka, iako je, mi strašne, neće 'biti. pd

i

JABLAN PRED PROZOROM

O N JE MOJ sadašnji prijatelj bez uzmaka,

jedini, gost moj, pobormik moj i spornik. MB Napušta drug, blati laskavac, čankoliz boluje od, lumbaga, a on, pomeđaš moj, jablan moj mepokorni,

On je tu!... Zarivši stopalo, u zemlju, ma tri sežnja, ustremljem, u zenit, u, struku ugibljip, ali krepak, on bije uvis, s koluta betonskog oko gležnja, bije prkosno, sedmospratno — u Yub crepa!

#

TI stoji tu: zelem + Yošljio; jodiram; stoji krečem, K'o šljiva, prolječna, od, prvih, račvica do u članak. I meni — zelenom, azbulom listića — abril reče · i zimu praskom, ledenih, kanija ispod, grana.

On meni, Tasbetom, meni upletenom wu ćerčiva, dok. jezikom, suvim, ma mepcu suvu, ližem, glečeY, zapljusne stakla, sjenku i vodu pokrene i preliva,

i teče — Veruša voda pod, granjem kada teče.

I kad, me tavan, odozgo. nadolje pokretan tisak, Đrese, pritiska, u tjeme, i davi, i lješ o stolici mojoj visi, on nadme granje, razbaca prozore, i unese

potpornje s lišćem, miris oluje, kišam, kisik.

I kad, se, ushođam, od zida zidu odbijam, kao omčć« iP čovjek što omču i veže i klati sam, u, sebi,

om uwbrne lišće, on, sklopi grame, ot, se skopča,

i maše, kožipvrst: do, se me bi, de se ne bi!

JP cunjalo đozžlogrđi. Tad om, i prezri i uzbuđem,

razlakti cerađu — i prozor zakloni mrskom brištu. Sađi opet, olujam, kuca u brožoyv. Otborim. I on, uđe. groanamo, ownijezdima —o ptićdma što se bištu.

TU stoji na kiši. Kisne, čisti se, uživa, rasn4ježetn,

zamešem, šstišam, bovijem mastramu, i Yališćem.

Co bjesn4k u, kome, odjednom, strofe otpočwu da se driješć i ov 1m, govi, stišan, trepćući samo lišćem. i

Hisme za naš oba — 26 %68 štamob0m, 20 W%68 sabram, čisti se + raste, duboko usšstremljem, + uzemljem. Zato on i jeste što nijeste — dakle jablan,

žoato i doseže oblak nad, gradom, sok iz zemlje!

ROBUDILO MMB kucamje u prozor, Žema

: je šamula: „Tebe, izgleda, traže!“ Napolju

se nešto dešavalo, | Dokopao sam se hodnika, pipajući DO PO, mrčini; deca'su iu sobi još spavala. Vrata su

NOB TOR vljeda: nešto je špolja o njih pritisškalo, ) “|

' Vetar! Dočekao me- bosređ lica i udario u #rudi, Vlažan i težak. Noć je bila puna uzbunjeriih, uznemirenih ptica. Nisu še videle, nisu se oglašavale, samo su zamasi njihovih krila ispu< mili šumom prostranstvo noći, Sve je bilo toliko. oro da se mije znalo gde je nebo, a gde zemilja. : hate 23

7 „Ko Je? 0 GdeLRS0 Stave :Gestlo, Marko?“ Ra e ji

| „Tu Šabi“1-dohvatila re" Bilma, vlažna ruka, O Pe Đipajući otkrio šam pred sobom dečačića, meni | jedva do bojaša. Y

„Jugo!“ rekao je. „Jugo je noćas Okrenulo“.,

_ Jugo. Zaista, tu je bilo. Svuda oko nas. Uvulo se iznenadno, krišom, dok smo spavali, i poklopilo nas u BVOjoj vlažnoj i teškoj šaci. Vetar je digao morsku pemu i kao krpe nakva~ , žeme hartije raznosio je vazduhom. Dečak i ja

Ko me traži?"

„Hajde sad po Beograđaminov!“ Rkomandovao je isti glas. „Ponesi konopce i grede!“

EPRBĆZA KON HŽ EZ NIHE NOW INIZA“

rbatu talasa, mopet uvis, kao konj na prednje \ noge. pitao me je

_ dugački

stojali smo pred kućom, na terasi, kao brodo-

· Jomci na khomandnom mostu koji su poneli ta-

laši, Mirisalo „je već na alge i u ustima smo osećali gorak ukus mora. „Zovu te. Hoće čamce da izvlače na obalu“, „Gde ·su?“ 0 „Dole; na pesku. Ogmi se nečim“. O) · Silazili smo tuzanim stepenicama, nagnuti mapred, prema vetru, držeći se za ruke, osećajući se tako mamnje usamljenim. Vetar mi je nađuvao košulju kao balom i pokušao da je sVu če, Tek tada sam čuo talase. . i. Pala više nije bilo. Pojelo ga je i progutalo fore. Poraslo, sve nekako naduveno i uskvašemo. Nije se penilo; samo 5č jednako, iporno, valetalo ka obali i, razlivajuci se nJomće, pružalo za našim nogama, da i njih uhvati i povuče za, sobom. Čamaca. već. nigde nije ni bilo. ' „Tu su; na moru Su. Popustili smo im samo konobce. Sad baš izvlače doktiorov; 'bacilo ga obalu“. e . e: Išli smo držeći se suvomeđa i zidova kuća. Na najužem delu lizulo naš je i ukvasilo nam obuću. „Čuvajte se!“ rekao Je dečak, rukama še dohvatio zida i, ubacujući stopala među 9 te u kamenju, prebacio se suvomeđcm na ue ču sbranu i širi prostor. Gazili smo pešl ispređ kuća, : | „reči nas, kad je ovde, Nevešt je TO treći put mu razbija čamac“, govorio Je o bored, mene. „I vaš će ievlačiti pre ostalih! Obala je buma tihog,.ćutljivog sveta, vanije misam viđao; okupljenog kao da ga e noćas sazivalo zvono sa. zvonika. Starci a vice, žene i deca, pa i mačke i seoski fa o Rkoje zapinjem grabeći peskom, razaznava. lije pomrčini samo poneku belju košulju i :. ; lice, kad mi se okrene. Od doktorove ana išw \rraju ·drage, gde se krug kuća završava, se glasovi. a : šifif i sto vezao? Neće popusti: a oi JoboM odgovarao je neko igpodalje, odnekud iz mraka i od mora NSVeRa ga je 50 | i peskom. ! MO are 1 ćviznuže; vijugajući Ta alka ztnlja lađarskog konopca. a e :: sro je, mokru, ljigavu, i stegli je ČVUSTO

da smeo renuli da je davimo.

i ko! Vuci sad!“ :\)yateži, Paja rukama otimao še i bra-

| Konopac u na i desmo. Ošećao: sam 85 č _nas~levo :i5GeBD ) tobao lađe wmitis oko sebe i doplotu nečiječ ramena do moga- o je neko. „Dovoljno

“ „4! „Dobro je!“ komanda đa še ne Drefuri,

je daleko. Podmetni ( ı 1 j o ad OVO. irenutak samo huk mora,

jača! La i Oasisa a vremena đo zore“.

KNJIŽEVNE NOVINE

koji .

„Jesu li ti vesla u čamcu?ć „Bila su sinoć; ko je znao da će ovo oktemufi“, :

„Nije ih valjda odnelo. Imaš li alku na provi; đa Rkonop' vežemo. Ponesite još jedma vesla: uzmite ozgo, iz kuće“.

Dečačić se opet našao pored mene, dok smo pognuti, kao da i sad vučemo konopce, išli PĐeskom koji še pomerao pod našim nogama.

„Doktorov je opet nagrdilo!“ vikao je. „Čuješ li me?“ a

„Čujem te. Šta je bilo?“

„Kratko ga je vezao, pa ml prekimulo komopac i slomilo ga o obalu. Ti si veštiji; mora. (da si služio tw momgarici“.

'Zaklanjao sam ga telom i bilo mu je lakše govoriti. Išli smo u gomili, ćuteći; vetar nam nije dao đa dišemo. Kao da smo krenuli u raimi pohod, na ramenima su nam motke i vesla, Uuprijli smo cepanice i oblice, a žene konopce i suđove s topljenim lojem.

Dvojica pored mene svlačili su već košulje,

ba i bantalonć. Belasala im 'se koža u pomrčini.

„Ja Ću!“ tražio sam. „Dobro plivam“.

. „Neka; navikli su oni“, kazao je onaj Bio je komandovao. „Prvo jedam, pa drugi. Drži Čvrsbo konopac kad talas poklopi“.

Bili su dugački momci, u platnenim gaćama, beli, neopaljeni suncem, Jedino im se ne vide potammela lica i Sstopala, pa izgleda kao da bezglavi lebdđe u vazduhu. Zategnuli smo konopac kojim je čamac vezan i prvi je krenuo. Talas ga je uhvatio preko polovine, otkinuo ga od. konopca, pokrio ga i spustio pred naše noge. Slivala se niz njega crna voda dok se podi_oDrugi put je bolje odmerio; zagazio do vVrata pre mo što je naredni falas stigao. Prelio ga je, izromio je, zatim opet nestao. Popeo se iamo na nevidljivi čamac; izgledalo je da Ve“ zujući konopac za alku stoji na talasima.

Eh,:šta se čini!“ uzdahnula je jedna žena.

„Ne znam da je ikad\ ovakvo bilo“.

Ne pamti Ba takvog ni deda Ivo. Da, se. sad čamac otkine sa sidra razbio bi se u RO“ made“.

Poređani smo u dug red, duž debelog brodarskog užeta. Levo i desno su žene i deca 5a oblicama i cepanicama u rukama, Na snopu sveilosti baterije čamac je okrilatio uzanim Kkrilašcima Vilinog konjica. Momak u njemu je vesla podignuta. :|

Može! Puštaj sidro!" viknuo je starac upravljajući svima. I zatim: „Veslai! Vuci!

Polako, stopu po Sstopu, pomicali smo 5d napred, polegli na konopac; more nas Je vuklo nazad, sebi. Prvi su napuštali mesto i ivčeći

se vraćali na drugi kraj, da ponovo prihvate,

R#ađ je ma mene došao ređ čamac se našao na

„Sad!“ viknuli smo zapinjući, čak i onaj u čamcu. Popustilo je nešto, poleteli smo napređ, korak dva, čuo se udar i prasak.

„Uh! Ođe u komade!“

„Nije; oblica je samo pod niim pukla“.

. „Vuci, vuci, dok ga nije stigao talaš, Preliće ga; napuniće.ga vođom!“

I starac je prihvatio za komopac, zahvatio i deo moje šake i gotovo je samleo rožnatim dlanom.

„Još jednu; još jednu oblicu!” vikao je ženama dok smo mi vukli, „Stoooj! Dobro je“,

Disali smo duboko. Kao golema, nasukana riba, prevrnuta na bok, ležao je čamac na spruđu, visoko, gde ga falasi nisu mogli dohvatiti. Nastala je opet tišina i gde mi stadosmo spremno je prihvatilo more. Du-uu! Ugasili su svetlost, našli smo se u mraku, a ceo vazdđuh opet su ispunile nevidljive crme ptice vlažnih golemih Krila, suluđo jureći vazduhom, goneći jedna drugu. a ayyokerdja |

„Hajđe, sleđeći!“ komanđovao je starac i dok smo se pomerali peskom opet se pored mene · našao dečačić, „Sad će i naše; dđeđa Ivov poslednji“. i

Svi smo mokri; 1 oni koji nisu gazili ni plivali. Izgubio sam negde u pesku sanđale, i ne primetivši. Sad sam bos, kao i ostali, sa jednom nogavicom zasukamom više kolemn. Od talasa i juga igra i žalo pod našim nogama, a klate se krovovi kuća kao katarke na brodu koji ljulja olujno more. Glavinjamo peskom;, sve se izmešalo za brenutak: žeme, deca, ljudi, starci i starice, izišle na Žžalo pred kućama. Cikne i zalaje nagaženi pas i opsuje lasno neki čovek. .

„Požuri!“ čuje se starac. oblice?“

„Hajde, žene! Mažite ih lojem!“

„Prinesite užad. Kreći polako“. ·

„Uzmi, ogrni se!“ kažem polugolom čoveku koji podrhtava pored mene, ali on odbija kaput koji mu nudim. „Ne treba; skvasiću se opet“.

„Veliki su. Biće teško“, kažem.

„Trošni &u, Stari, Ako udare jače raspašće se“, #

„Jeste li. preneli

„Jedini su koje imemo; gde su mam bolji“. „Ne valja što: je sad zamutilo“, kaže mi čovek pored mene; vezani smo istim keonmopćem koji nas spaja kao žila kucavica. „Vidiš da je počelo da peni, Ne zna de sad s kojć će Be strane falas prolomiti. Ne može se po bye čudu mi čamac mavesti na obalu i oblice., Ako ga spusti bokom ili uhvati sa strane napuniće ga, preturiti i razbili. ONA se sad!“ dovikuje starac žemalmia leci,

„Ovo je opasnije“, govori mi čovek na uvo. „Ako oblica odškolči, ili udani čamac, ubiće na' mestu“,

„Vuci, vuci!“ . 31 e we AD

Poležemo po-konopcima i. vidim kako'čovej, jašući na: ćrnmoj. njušci nekog golemog ' kita, juri ka obali, Sledećeg časa prizemljio se čamac na pragove i oblice sa praskom. Povukli smo; novi talas uhvatio ga je sa krme i gurnuo dalje, na Žžalo.

Svih pet ribarskih barki izvukli smo pre zore, a onda Smo ispred seoskih kuća seli da se odmorimo. : .

Svitalo je. Prvo sa zapada i bpučine. Izgledalo je đa će dan otuda svanutki, a kad sam se osvrnuo viđeo sam da je bleda svetlost već obasjala vrhove nazubljenih brđa. Počćla je da se rastura i tama oko nas; noć še odvajalš od dana. Poslednje crme ptičurine bežale su .·vVidikom, izronio je iz mraka i beo peščami sprud na kome smo seđeli, a zatim su se ukazala i bleda lica kuća na kojima su prozorski kapci zatvoreni kao na očima usnulog, još nerazbuđemog sveta. Onda smo mogli da vidimo i sebe.

Seđeli smo u polukrugu. Sve sami odrasli ljudi; u košuljama, u prugaštim „momarskim majicama, u platnenim mođrim ribarskim pan talonama, naslonjeni na šake, laktove i ramena. Još dok je svanjivalo, povukle šu se štariće u kapije iza svojih leđa kao puževi u svoje kućice. Zatim i žene, da bi sakrile svoju golotimju.i založile vatre u kuhinjama. Onda su se odmakla i sanjiva deca, odbauljavši kućama, na. pola pula, na pesku, ležali su zaspali seoski psi. Samo su odrasliji dečaci ostali uz ivicu naše gomile na času, u ćutljivoj školi muškosti, okrenuti licem prema, najstarijem među nama, koji je sedeo malo žizdignut.

Pet velikih ribarskih čamaca leži na pešku žala, jedan uz drugi kao pet velikih ulovljenih riba. Levo, nekako sitniji, kao igračka, dđoktboyov žuti, dovučen do zida kuće, i na drugoj strami moj, beli, oba pruženi po pesku kao tek spašeni, iz mora izvučeni dđavljemici. |

Poneko kresne šibicu u šaci, đa mu je vetar ne bi ugasio. Drugi prihvataju doturenu vatru i širi se, topao i umirujući, miris prostoga đuvama. Raščijao se iznad nas oblak, istanjio se i pukao sa istoka, a kroz raselinu probilo se sunce, Sve boje postale su jače; modrije i žuće. Ogrejala nas je jedna zraka i iz naše Zomile, sa skvašenog odela, pošla je ka nebu para, pa onda krenula i sa peska oko naš, Sve se začas našlo u tamkoj izmaglici kao da je žalo pod nama počelo đa vri. Starac, koji je ho ćas komandovao, spustio je golemu, žuMovitu ruku na moje koleno i tu je ostavio. Smeškao se, Na nakostrešenim krupnim obrvama sijale su

. mu graške znoja i mora.