Књижевне новине

KNJIŽEVNE NOVINE

Razgovor

sa Lojzetom Kovačičem

intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju inter

PISATI HRABRO,

bez predrasuda i pravdanja

IZ JEDNOG OPŠTEG razgovora o književnosti, zamolili smo slovenačkog prozaistu Lojza Kovačića da se vrati na neka pitanja, za koja nam se ulinilo da govore o stanju savremene slovenačke proze,

Čini mi se da su u poslednje vreme slovenački movelisti. „počeli da mapuštaju novelu i da prelaze ma roman. Da li je to neka specifična pojava ili slučajnost?

Pisanje opsežnih romana u današnjoj slovenačkoj književnosti čini mi se ispunjavanjem izvesnog literarno-istorijskog zadatka. Jer, balzakovska vrsta romana, kao književna vrsta koja je nastala u formiranom buržoaskom društvu (kakvo mi, na žalost, nikada nismo imali), vrsta koju i dandanas pišemo pod idejnim i stilskim uticajima moderne svetske kmježevnosti, koje nismo ni svarili ni učinili našim, već samo nespretno prilepili — doveo nas je u ljute kontrađikcije. U svim tim debelim, a slabokrvnim romanima, možda su sa umetničke strane dobre dve tri situacije, dok se ideja dela iscrpi još pre; tako su njihovi autori-romanopisci ponovo posvedožili da u sebi ne mogu zatajiti novelistu. To izvršenje literarno-istorijske dužnosti ma prvi pogled je hibridno, a na drugoj strani je i tragično, što pokazuje opet poznatu prisnu i intimnu povezanost naših pisaca za slovenačku književnost, koja je bila, u svom više nego stogodišnjem postojanju, često jedina nacionalna institucija, a ne malo puta jedini izraziti društveni pokret i najiskrenija buditeljica naroda (Prešern, Levstik, Cankar). Naravno, to u svetu strogih duhovnih i umetničkih vrednosti za našu današnju književnost gotovo mišta ne. znači, ako se tome me pridruži umetinička snaga, običajna Kovekova hrabrost i intelektualno poštenje, koje su naši klasici imali u izobilju.

}

Koliko se specifičnost nacionalnog mentaliteta odražava u Savrememoj slovenačkoj prozi?

'Kako seljak predstavlja većinu slovenačko stanovništva, razumljivo je da je naša Kknjiževnost još odavna opisivala tip zdravog, religioznog ili racionalnog seljaka-gazdu i siromaška — u nužnom realističko-pastoralnom ambijentu. Bilo da je ia književnost bila namenjena školovanom čoveku ili ne, uvek i svuda je delovala angažovano. I dok je seljak posle rata između svih socijalnih slojeva doživeo najtežu sudbinu (iđeološko okončanje seljaka kao klase, socijalizacija sela bez seljaka, obesklasivanje seljačkog života itd.) — njegova sudbina nam je ostala nepoznata, nije se odrazila u našoj literaturi, osim u onoj, naravno, koja je

opisivala seljaka kroz uske dogmatične maočare, ili je pak postavila njegovo bitisanje na meku

zastarelu večnu biološku osnovu — ukratko, ni-,

šta se nije dalo saznati. Druga strana proze, koja se latila egzistencije slovenačkog gradskog „malog čoveka“ (ovaj socijalni temmin kao i geslo o čoveku sa velikim slovom oduvek su mi se činili strašno jadni i otužni zbog svoje nadđuvenosti), takođe je posle rata na jednak sentimentalan i nestvaran main pristupila dilemama ovog sloja. Intelektualac, borac za duhovan preobražaj naroda, partizan, ilegalac taj novi, seljacima i razbolelim egzistencijama dijametralno suprotan tip junaka — ma žalost, do sada osim u Kocbekovom slučaju, nije doživeo svoju autentičnu renesansu u slovenalkoj prozi, Takav je bio položaj kada je počela mlada generacija pesnika, pisaca i publicista da utire svoj put, a veći deo u njoj je morao za svoje stavove da plaća i danak (procesi protiv urednika, revija, javna isključenja itd.). Mnoge naše snage su se u prošlosti razlivale u borbi protiv gluposti; jer i slabosti su takođe opasna sila kada se združe. A grad, ako ga nc uzimam samo kao geografsku i biografsku činjenicu, već kao neki filter, u kome se ostvaruje evropski tip slovenačkog intelektualca — počeo je da ulazi u literaturu tek posle 1952. godine pojavom spjisateljski talentovanih ljudi. Zbog svega toga, mlađa sloMenačka proza je veoma raznovrsna i dojima se čoveka kako s romantično-grotesknih, meorealističko-humanih, političko moralnih, tako i sa antiromantičko-filozofskih pozicija; ona demitologizira čoveka novog doba i njegov usamljeni mračni, predmetni svet, dok se drugi deo mlade proze ogleda u kritičko-angažovanom. obrađivanju seoskog čoveka posle rata u tradiciji prežihovsko kolektivnih romama.

A moralo bi se naglasiti, više nego jednom, da je socijalistički „realizam kod nas doživeo svoj slom 1951. g. objavljivanjem knjige „Strah in pogum“ E. Kocbeka. Osnovna teza -— da se čovek uvek mora da odlučuje individualno a nikada ne samo kolektivno — doživela je tada nemilosrdne napade koji nisu bili samo literarno-estetski, 4 šta je sa majmlađom generacijom, pYOzaista, sa vršnjacima majmlađe generacije slovenačkih, pesnika, o kojima se upravo sada dosta govori?

Osim dva tri imena, još uvek ništa. Nema jasnih i oblikovanijih figura. Proza u odnosu na poeziju ne pripada slovenačkim domenima.

Nadam Se da me nećete krivo razumeti. Ovde se često problemu malog naroda

dodaje doza macionalmog kompleksa. Ni-

Je li time vaš odmos prema uticajima sa strane mešto izvažewiji } nije li se time

teže naći na jizvorištu Svoje „literarne zemlje“? i ] Svako poznaje najbolje onaj narod kome pripada. Istražujemo i postavljamo se na noge. U tom traganju smo ravni svima. A umetnik mora ostati samostalan i nezavisan, „sam pred iicem večnosti“, kako kaže pesma. Ako bude znao da pobedi sebe, . vreme i uticaje. Za njega je samo važno da poseduje nešto dobrih tajni o živolu.!Rasvetliti iamu ili rasvetliti premalo osvetljene uglove, to ie čini mi se zadatak savremene prože, pa izgledala ona po spoljašnjosti moderna ili me. Zaio sam lično pristalica literature prakse, literature značenja, dakle, &vega onoga što sam &a svim mirom, besom, ili mucanjem šam doživeo. Ne mogu da kažem rečenicu: „Sedam godina je prošlo i Genovevi su se zacelile ljubavne rane.“

Potrebno je, pored toga, podosta posla uraditi; .

mnogi pisci pre nas, u priličmom. broju slučajeva, prepustili su svoju savest društvu; postali su irubači opštih ideja, u trenucima nemirne

savesti i stvaralačke mapetosti smetala . im je.

unutrašnja cenzura da bi zapisali reč istine, To ih je učinilo pre Svega ravnodušnim, a takođe ih je i deformisalo.· Značajan „slučaj, za

mene je Skoplje. Posle strašne katastrofe su se ·

u Skoplju, i u svakom mestu 'kod nas, dogadale teške intimne drame, velike krivice i strašna ubijanja morala i poštenja u ljudima iz onih odnosa koji se nimalo nisu wuklapali ı zvaničnu, preuveličenu sliku o našem čoveku. Međutim, kada nas je sustigla katastrofa, ona je u prigodnim nap:isima naših pisaca dobila ćar epopeje — kao da su se opet, vratila stara herojska vremena — i katastrofu su poredili sa Sutjeskom, sremskim frontom itd. Pri čitanju tih praznih, patetičnih zapisa osećao sam se loše pri pomisli da naši pisci imaju moći za neposrednu reč, apel, samo u meobičnim situaciiama u kojima se ljudi pokazuju samo u odobrenom junaštvu. A Koliko je u prošlosti bilo loših nenormalnih stvani u normalnim okolnostima, kada su ovi isti čutali? „Okreni. se i skameničćeš se“, kaže Sveto pismo. Čeka nas još uvek zadatak — jedini istinit, poštem zađatak: šta je, zapravo, bilo to što se događalo od kraja rata do sada? Tek sada počinje retrospektiva doba i slike tog sveta, koju moramo pisati hrabro, bez predrasuda i opravdanja. Istimu ne smemo prekinuti. A pri tome moramo za sve vreme biti jedno: intelektualno pošteni.

Druže Kovačiču, kako Vi gledate na literavmu, kritiku, maime, koliko je Kkritika integralni deo literature Kkođ Vas,

znaće takođe da pobedi

LOJZE KOVAČIĆ

koliko se uklapa i prati vaše literarne pojave? i

Sarkastično bih rekao ovako: ukoliko je manji marod, utoliko se više dižu mjegove ikule u vazduhu i time je više balona mapunjenih Rkulturnim plinom, koje najblaži vetrić mumišti, za koje vreme se drugi već javljaju u gomilama. Kritika koju je pre rata kod nas Josip Vidmar postavio na značajno mesto i čija estetska merila hoće da izvodi i sada, danas je vec ma jednoj strani previše olimpijski hladna, previše slična sjajnoj izolaciji, ljudski prema lo horizontalna, dok je na drugoj strani preslabo ili skoro nimalo povezana sa životom i živom modernom umeinošću da. bi mogla da bude duboka, istimita i da bi plodno delovala kako na mase tako i na pisca, Ukratko — ova kritika me me interesuje, ne podstiče u meni nijeđan. odziv ili polemiku; oma je mrtva {ormula, Naravno, između srednje i mlađe generacije ima mekoliko izvrsnih literarnih kKritižara i analizatora koji obrađuju autore i knjigu kao fenomem (V. Klabus, J. Kos, D. Pirjevec, D. sega). .

Međutim, ipak mi međostaje prava, živa, dobra tekuća kritika, dakle kritika koja bi komunicirala između knjige, publike i pisca, Sve u svemu kod nas je ona previše hroničarska, recemzentska, piše o svim MKnjigama bem razlike jednako dobro i sa jednako estetski pogrešnih stavova. Ukoliko joj se naravno ne pridružuju i druge prljavštine: privatnost, grupaštvo, politika, strah itd. Lično bih bio najzadovoljniji, kada bismo imali bar tako jasmu, i komunikativmu dnevnu kritiku, ili recenzije, kakve objavljuju izdavačke kuće u inostranstvu na omotima svojih knjiga.

Razgovor vodio Ljubiša Đidić

Poziv ma pretplatu

MOLIMO SVE PRETPLATNIKE „KNJIŽEVNIH NOVINA“ I „SAVREMENIKA“ DA OBNOVE PRETPLATU ZA NAREDNU 1966. GODINU. STARI PRETPLATNICI TREBA DA UPLATM PRETPLATU NA TEKUĆI RAČUN „KNJIŽEVNIH NOVINA“ BROJ 601-1-208. PRETPLATA IZNOSI ZA „KNJIŽEVNE NOVINE“: GODIŠNJA 1.000.— DINARA, POLUGODIŠNJA 500.— DINARA, ZA INOSTRANSTVO DVOSTRUKO, A ZA „SAVREMENIK“: GODIŠNJA 1.000. DINARA, POLUGODIŠNJA 600.— DINARA, ZA INOSTRANSTVO DVOSTRUKO. —

NOVI PRETPLATNICI TREBA DA POPUNE OVU NARUDŽBENICU, ISEKU JE I POŠALJU NA ADRESU: BEOGRAD, FRANCUSKA 7.

NARUDŽBBNICA

Ovim se neopozivo pretplaćujem na časopis „Savremenik“, Godišnju pretplatu (polugodišnju) od dinara 1.000.—— (600.—) uplatiću na žiro-račun „Književnih novina“: 601-1-208, posle čega će mi časopis biti dostavljan na sledeću adresu:

(MESTO, ULICA I BROJ)

Izdavač se obavezuje da će časopis redovno slati na adresu pretplatnika, odmah po izlasku iz štampe.

POO

NARUDŽBENICA

vage

ZE, e

| Ovim se neopozivo pretplaćujem na list „Književne novine“, Godišnju pretplatu (polugodišnju) od dinara 1.000.(500.—) uplatiću na žiro-račun „Književnih novina“: 601-1-208 posle čega će mi list biti dostavljan na sledeću adresu:

—7 _ e . — – > e = = ._ ” ~ e — _ —Z— —

(PREZIME I TME, BROJ LIČNE KARTE)

—. — —

(MESTO, ULICA 1 BROJ)

Izdavač se obavezuje da će list,redovno slati na adresu pretplatnika, odmah po izlasku iz štampe.

ce nau eu—mı umu Lua uurramu annum Jana nr meee eura amir eaman er aan i aa mzemamE nemam munara aaa uuu een aaa riuuramurarra rare erer rame eminaze aaa rerenr ini area iiC—rL2= arta aarp

Glavni | odgovorni urednik Tanasije Mladenović. Urednik Predrag Palavestra. Sekretar redakcije Bogdan A. Popović, Tehničko umetnička o , : : prema Dragomir Dimitrijević, . Ignjatović, Momo Kapor, Dragan Kolundžija, Velimir Lukić, Slavko Mihalić, Aleksandar Petrov, Predrag Protić, Dušan Puvačić, Izet Sarajlić, Pavle OON DOrsadiO U SEA KON OLOSIČ, DrPROLOJ vo!k List Izlazi svake druge subote Pojedini primerak 50 đinara Godišnja pretblata 1000 dinara, polugodišnja 500 dinara. Za inostranstvo dvostruko. List izdaje M Novinsko izd oo Poe e PP recesNša TGoIMeVIŠ i Pit 2a Francuska 7. Redakcija Francuska 7, Telefoni: 627-286 (redakcija) i 626-030 (komercijalno odeljenje i administracija). Rukopisi še ne vraćaju, Tekući račun broj 601-1-208, ataniba OE RIAA Ikad (Vu 0 BOoBrad , Ne [U} , ovićeva 8.