Књижевне новине

|

lar'ća, Ali i danns poš

Čedomir MINDEROVIĆ

Kostobolja |:

N EKA se mršte astete i katihete

I raznovrsni uhljebljenci-spirehetc } kolekcionari i kombinatori-njuškatori Pričavog veša

Pokeraši + kukavičke pištoljdžije-revolveražši I svi oni što w ime slobode

U očima nose viziju mog leša Inferiorci i zabušanti-trabamfi kojima je reč sloboda, Samo

Moneta

Ze. potkusurivanmje

} — dokusurivamje

Neka se mršte oni svi

Ja

Moram,

Da višem

Kao što teku vode

Kao što oba komižanska warandža

„Na novembarskom suncu

Mora E

Da zri

Kao što

Mora

Da gunđa

Mrzovol”ni stavac

Mučem kostoboljom,

Kad more

Pod tmurnim, oblacimn.

Tuče

Potmulo

Oko svetionjka,

Školjka je školjk&a, Kad, je dete prisloni twh

AGLA koja je i; rano jutee gsakvivala, M odavde, vidik na Jangstaum — razišla se

i lagano pijuckajući đrugu čašicu višnjevače Stiv Kolarić, najzad, odluči kako da po> stupi, A nije mu bilo lako, Nikako. Posebno: da ode do lekara. Iako je Džona Armstrong•Smita poznavao još kao bebu. Znao mu je i oca. Čak i dedu. Zato ga je, doktora, i zvao jednostavno Đunjor. Ipak — drugo je to pozdravljati čo> veka pri slučajnim susretima, pri štucovanju eograđe ili poslovima oko garaže ili u višnjiku (doktor se beskrajno divio višnjiku Stiva Ko> 1arića) — a drugo je otići u ordinaciju i kazati: Izvinite, ser, nešto se ne osećam dobro. Nisam bolestan, ali ipak mislim da je potrebno đa vam sc obratim. Slabim, Stomak, da stomak, ovđe dole, evo tu, ne, ne znam kako se to kaže eng leski, ali evo ovde, tu, me nešto tišti, ne stalno, ponekad, ali, eto, to me probudi, sve češće u poslednie vreme. Da, znam, godine, i sve to. Ipak, izvinjavam se, nerado dolazim lekaru, skoro se ne sećam ni kad sam bio ovako, uostalom vaš pokojni otac je to bolie znao, to jest, znno ic bio sam uvek zdrav. Ne, svakako ne: još nisem za um'ranje. Još toliko poslova ima

koje nisam završio. A vidite tek u poslednie „

Vreme moi bizniš sa čurkama napreduje. Sa- svim zadđovoliava. Trebale su mi godine i godine da uđem u to. Tako i kod nas, tamo u starom Kraiu ima ćuraka. I — haj! Ali ne ova> ko: jedan čovek na tri hiljade komada. Da svakako znam i za onog u Barbetonu koji sva ke sezone izbaci iedanaest hiliadđa komađa. Ali i deca: njegova iri sina i ćerka rade s njim. A ja sam, sada, sam. Moja deca, kao što znate, nisu sa mnom. Oni preferiraju industriju gaiepiu ćuraka. Izvinite, ako je reč loše izgovorena. WM'slim da ipak shvatate o čemu je reč. od smrti. moje prve žene, vi ste već bili lekar kad je Mifana umrla, sve je dugačije. Sinovi se razišli, a Nataliia moia druga žena, ona ima druge misli i planove. Ćurke su moja briga. Stiv Miolarić pogleda ponovo kroz Pprožor: koliko misli za tako kratko vreme. Čaša je bila prazna. On polako, veoma važliivo, nasu novu rakiju. Nije voleo da prosipa; Ne zato što je bio ciciia već što rakiiu ne valia prosipati. Ne valia se. Ali to ne treba tumačiti Đunjoru. On io ne bi razumeo. Ali, sveca mu neVverinog, kakwa ozbilinost kod tako mladog čoveka. Kao dete. A prešao je itridesetpetu. Ipak — šta je to prema meni lhoii som uzeo sedmu banku. Uzeo. tako uzeo. Duboko zagazio. Đunjor: nosi na» očari kao i deđa mu. A otac nije nosio. Senior. Senior je rekao za Mifanu (a pogled mu isti kao i u sima — bez obzira što miie nosio nao> čari): vi ste Balkanci iaki. Podnećete. Znate stvar je. zaista ozbilina, Ozbiliniia nego šio sam mislio. I sađa. za njega, iako kroz naočari iste reči: dođuše Đunior je tađa bio mlađ leikar na praksi kod oca i prisustvovao je pregledu ~ ali, nemopuće ie da jie upamtio! | „Sloaali su se dugo. Doktora treba gledati u oči. Švakop treba gledati u oči. Đunior nije skidao naočari, niije ih brisao kao u filmovima kad treba da padne neka značaina odluka (sad daju i po dva filma na feleviziji dnevno: Natalija ie tim opčiniena) — samo menja stanice i ippži filmove, ali neka. sve će to Stiv podneti, sad nema uzmicania. Nataliia jie tu i tu ima i da ostane — dok ja trajem. Niie Stiv tikva bez korena i neveriia koja se svakog meseca ženi i ženivie, Nikad. _i Nešto ga ie ipak štrecnulo, kao ožiljei od stotih vana, kao zaboravlieni stari tm koji je počeo da gnoji u gluvo doba noći, Neka praž» nina uz lolcu jezu voče Ma mu se diže sa sio. maka na sve gore do usta, stegnuta u jednjaku ili u dušniku' disao ie glasno. Doktor veče: vi ste Balkanci jaki. Ali — 8 obzirom na godine buđite molim vas oprezni. Budite, dakle spremni.

Prinpravni.

Malo. malčice je zuialo u ušima Stiva Ko-

le toliko godina učinilo vore suviše btga: 'Kao onda n 8 ada je došao ovamo. S vremeno to e i a alo, 181 utisak žurbe u njihovom govožu, \ao Što im je život stalna RERR žurba. Brzinastalna trka. A on je želeo jednu blagu reč od doktora, od NnjegOVOE doktora, od Đunjora. Ovai je io, ipak, snvatio: 1 su se dugo gledali u oči da je morao da shvati, T reče Đunšor uz lako oklevanje koje se nije moglo od njega i niegove žurbe očekivali: „Sve zavisi od vap — kako ćete to shvatiti. Ali, &Vi 8mo mi liudi i svaki :“ (ro može OLESE dana, mora žin više da očekuje i ono ŠUO,·

A Nije trebalo da dovrči, Stiv reče: kad?! Ne

wu se da svi oni EO

KNJIŽEVNE NOVINE

Cuje šum ·Dalekih, Okeana.

'Pako sw Starac i boljka Nerazdvo?jmxi

Čujte ga

Ćujte ga samo

Kako viče

Put crnih, talasa.

Na, kiši

Sam

U smiraj svakog dana, Daleko megde u tovimu, „S razbijenog ·Lukobramna,

PESMA ZA NAILU, ZA SPOMENAR

S TA TRAŽIM ovde — čudni stramac — IJ» ko zna kakvog belog sveta,

Na noži — s teškom kuglom, — lanac No, usni +— tvečna cigareta,

O lukobran još more tuče AP sunce zari malu Tivu,

| — Sto lomac tai sa kuglom, vuče — Nek ide u Toananariyu,

Mraj mene male afrodite Stavac mo, klupi trza lulu Mršti se ma smeh, moše svite — O he = odoh, u Honolulu

Pričavr, im, divne uđe stvari

Da kikot njihov zbonki čujem,

— Ne tviđe srce da krvari

Da ga sam, crnim, kljunom, kljujem,

POEZIJA

I tako sve do moći Kasne Dok ne uirnu, lampiomi,

Nižu se priče male, strasne I devojaka kikot zvoni Nijedno SsYce me probodoh, | I sad sam sam uz čašu via AL u, svamuče ipak odoh Zbogom —, put Rta Komorina

Taj kikot zvonki začuh obet

1J nekom, mrtvom, mračnom, klan.cu, I zastao Sam, — sam i propet

Sa teškom, kuglom, ma mom, lowcu

Nek zuoni, svoni taj smeh zlatni "a varka... al, treba ići Svi putevi su mepovratni ?} niko ne zna kud će stići

o "RT _———

Nekako vikareskno šve je Tako bozi zli me štite Sunce me blago opet greje — I moje male afrodite!

AMO, tamo da butujem, Tamo, temo da. tugujem, "ime AL treba, Ostaviti sebe : _ Ako me Bodlerobom, stavom, kapetonw | Makar i gladnim, psima, Time

aaa aaa ej ea reze o ar uec_

Negđe Kkraj puta, Sreda tmine

(KPEZBĆZA PECE .BBŽ E-7BaHHMH NOB ZA“

znam, odgovori Đunjor, možđa za nekoliko meseci, za pola godine. Bilo je slučajeva koji Su više izdržali, Ali rendgen govori — eVO, gOSpOdine, ponesite snimke. Ne, kazao je Stiv, stoječi, pred polazak. Zujalo mu je u ušima i imao je jaku polrebu za pićem. Deca su tako daleko sada kada treba da ga drže pod ruku. A Mitana jena grobliu, Treba..da.. je obiđe da. vidi v šnje. On ih: je tamo, iznađ“šlave, zasadio, Tako nisu.iz

Starog Kraia..

Nisu iz Starog Kraja. Kako on to pije rakiju neprimetno. Ta višnjevača. Lek. Treba ipak sipati polako. Prosuta rakiia je svađa, a on ne želi da se premire sa Natalijom, Nikad. Čak joj neće ni reći, Ni reči. Čemu I zar i nju uvlačiti u sve to, A radovao se Nafaliji i svemu što mu je pružala ovih dvanaest godina. Ali, sada to naglo gublienje snoge. Slab je. Kome to ispričati: tu slabost koja raste polako kao mesec i koja će ga preplaviti sveg. Nema uzmicanija. Nema odstupnice, Sve nailazi neprimetno. Čak nema ni volje đa se brani. Kao ono kad ie bio vanjen u prvom svetskom ratu: krv je odlazila polako bojeći sneg okolo, a on je želeo da se to svrši. Ipak, tada je bio mlad i sve ie izdržao. Ne, sađa, nije krv. Ali osećai je teži: ne želi da se brani, nema volje. Pre kraia — pomirtic se. A šta, ako se pobuni. Ništa. Kakva pobuna. Nema o tome reči. Mifana bi mu se čudila, Mifana. Treba tu sivar srediti. Sam, potpuno sam. Kao drvo u šumi. Svi su blizu, na milimetar, ali svi su tako daleko. Svako je drvo u šumi samo. Samo u peći bićemo svi zaiedno. Zajedno. Srediće on to. Zbor Mifane. Z.bop onoga što je bilo, „wU Šavonu, eiu Šaronu, u Saronu i u Barbetonu — svaki, svaki, svaki... svaki ima po jednu personu“, Pevali su. Mladi i obesni. Odmorni uvek. I posle najtežeg rada, A odakle sad ovaj umor. Kao jeza. Dolazi od dole. Iz nie-

a, Stomak ga je opet boleo, podmuklo. Kao izdajica. Ali rešiće on to. Mora. Radi Mifane. Radi onih višanja — nije ih dugo video ali mora da su boje bakra. Višnjevo lišće u jesen, Boje bakra i starog zlata.

Seđeći u udobnoj fotelji u living-rumu Stiv Kolarić baci ponovo pogled, rađoznalo i pored svega bistar, skoro dečački, na asfaltni drum dole i na Jangstaun u daljini, nikada nije izmerio rastojanje, ali svakako da nije bilo više od pet milja. Koliko sunca. Sunce u jesen. Naj lepša stvar za koju je znao. Natalija jie pošlovala u kuhinji. Do njega dopre njen još zvonak

Čedomir BRAŠANAC

glas: Matori, šta je s tobom. Jesi U živ?! Nije bilo prekora u tom glasu. N-šta, Čak ni radoznalosti. fitela je samo da konstatuje da li je tu. Lepo su se slagali. On je radio, On je radio sa takvom voljom i strašću da je ona uveče govorila: Ti si naimlađi matori čovek na svetu. Radiš kao lokomotiva. Kao vetar — T oodgovarao je. Takav sam ja. Hrast. Snaga. Ali to su bili razgovori u mraku, u krevetu. Čovek. gubi meru iada kad krv strui brznom munje. Natalija, ljubim ti oko! A Mifana, sva jedra u košulji od domećeg vojvođanskog platna. Od dereklija. Pop Nikola je jednom rekao: Ej, moj Števo, ti bi i sveca naterao na svakojake misli. Pušćaš ženu tako međ' svet, čak i u crkvu. A on: Ćuti pope, znam ii ćud. Oh, voleli su da se šale kad su bili mladi! .

Svakako će to učiniti. Mora. A rešenje je došlo tako iznenada. Ideš umoran, bez želja, okolo vetar i kiša i pust drum. Nigde žive duše. A onda iznenada, iza okuke: nov vidik. Lepota i toplota. Kuća. Kako se samo stvor'la baš tamo gde fireba. Zaklon. Radost. Ne, niko ga neće

poznati. Više od trideset godina nije bio tamo. A bilo je i teško. Trebalo je najmanje mesec dana. I dva. Pa onda sve one poteškoće oko pa soša i viza. Sađa će jednostavno tele{onirati da

TORZO Tim Ujević: „Tamo, tamo đa putujem Tame, tamo da tugujem...

Jer ja sam, grč i crna, rama.

I krst svoj mosim, u, sve luke I nema tog arhipelaga,

Gde neće klan, antropofaga, Odseći obe moje Yuke

Gle kako torzo taj korača U usijanim, sandalama Put zvezđa mekih,

Posred, drača

Za medostižnim,

Daljinama

Tamo, tamo da putujem Tamo, tame da tugujen, Da otisnem, se bez kom»asa U dalj plave izvan jave

Tamo, tomo da Đutbujem. Tamo, tamo da tumujem Gde torzo crni iz daleka Zagrljaji Njen i osmeh čeka

Tamo, tamo da butuiem, 'Pomo, tamo doe tugužem, Gde jedro raste ma pasat, 4 mi blovimo mepovratu

U dalji plave izvam jave U lude samožaborave

Da čuiem, samo Sum, talasa

Da zamre Zamnom,

Latvež pasa

PANNAIAAARIRIIIIAIRAIAA BIA A IJA SAJIRIIRINIJAJURINILUSNNSUCLLIKICC=""51uq"cr{|"""U—CC"— "cr"

Da ovaj bezruki torzo. Tine Bar tako nađe mir daljine

mu sve to uredi avionska kompanija. A onda će reći Nataliji da ide kod kuma Đure, njegovog starog drugara Đure Kane-Lesciana, koji je iskomplikovao svoje prezime da, bi ljutio nadzornika, to je bilo još u ono vreme kad su gradili prugu, pruge, šilne pruge, brzo i dobro, i pevali i pili pivo iz ogromnih čaša. Telefoni» vaće i Đuri — da zna ako bi slučajno Natalija nešto priubitala, Mada neće, Verovatno da neće — jer je Đura poznan:k iz vremena kad je Mifana bila kraljica. Ali ipak. Mora nekoga u io uputiti. Neka bar Đura zna gde je i šta radi. A trebaće mu i kamionet. Đurin. Nikako ne njegov, Stivov — jer bi tada Natalija primetila, a on neče nikakav džumbus bo kući i plač i zaključavanje u drugu sobu. Natalija je samo na to osetljiva, Na Mifanu. Koje nema. Koja je na groblju.

„..A kad ode na to groblje, tamo u Starom Kraju, u Doljači, u Sremu, onda mora izdržavi svu njihovu radoznalost, njih, njegovih zemljaku, seljaka i svoj grč i knedlu u grlu u želji da padne i umre i da ga nema i da ostane tamo — dok po nebu leti svila i na groblju je pusto i neuredno, ne vole seljaci groblia, I biće velika tišina i lepo vreme obavezno i kukuruzisasvirh uz grobljansku ogradu i zova opterećena teškim bremenom zrelih ermih bobica u jarku, i igrač velka trava koju kasmie nikad nigde nije sreo, koji titra i kad je vazduh poipuno miran. Đura će mu svakako morati pomoći ovde, a. tamo će sve blatiti' i kopanje zemlje na groblju i pakovanje u tri sanduka, da bi bilo lakše za transpori, i pečaćenje vlastitim pečatom koji će poneti u malom džepu prsluka da mu ne bi neko podvalio, još se boyao podvale. (ta. svi varaju seljaka) i nadgledanje iransporta do voza. A zatim će sve teći po ređu. Platiće vozarinu i platiće brodskoj kompaniji i plat:će u Njujorku posebnu taksu za vanredan istovar vrednog teveta sa kojim se mora pažljivo rukovati. Pa će Đura i on, na Đurinom kamionelu, sve to odneti na groblje u Jangstaunu, obavezno radnim danom. A 'grob će biti kraj Milaninog. S leve strane.

TLUSTROVAO HALIL TIKVEŠA

Terorisana kniževnost

Mastavak sa 5. strane veoma đugo od ura-kritike, Nema nikakvih prereka, slava je obezbeđena unapred | zauvek, mi klečimo, kadimo, zamuckujemo u poetskim prikazima od divljenja. Ponekad se možda por

neko i smeška? ; 3 Ura-kritika Je izraz nezdravog književnoB

stanja, bez obzira koga treba da slavi.. Pošto~ ·

janje klanova, kako onih moćnih (koji su svaako i najopasniji, jer 8Uu najuticajniji), tako i onih slabijih, sputava stvaralačke snage jedne nacionalne književnosti. Šta suprotstaviti ovakvom estetskom i književnom totalitarizmu? Da li neko idilično, umiljato ćaskanje u pr'jateljskom krugu u kome Se misli i sudi različito, ali u kome se istovrememo niko nikome odlučno, načelno i strasno ne suprotstavlja? Svakako ne! Reč je o tome da ireba svakom kritičkom miš“

ljenju, ako je istinito i nađahnuto, dopustiti da se. izrazi, bez opasnosti da će biti ugušeno ili pogrešno protumačeno. Vrednost knjige zavisi od nje same, a ne od hijerarhijskog položaja njenog tvorca. Kritičar nije sudija, ali nije ni sluga. Pa ako napiše o „Prolomu“ Branka Ćopića da je to roman sirov, bez artističke kompozicije, zašto bi osećao strah ili nelagodnost da kaže za Da= vičovog „Generalbasa“ da je, iako dvukčije pisan, jsto tako sa malo pravih umetničkih vred= nosti? Ćopićeva „Osma # ofanziva“ nije obrazac dobrog savremenog romana, to je i suviše jasno. Dosta humora, folklome živopisnosti, poet/zujučih sečania, slikovitog starorealističkog pričanja i opisivanja: je li to put u buđućnost ro= mann? Razume se đa to nije ni „Nađa“ Mlađena Oliače u koioj je cđ prevelikog pritiska gneva, ljutine i podsmeha iščezla umetnost. Budućnosti

ne pripadaju, međutim, ni tri knjige „Roblje“, iako su bile nagrađivane i mnogo hvaljene: moz že li jedno ist'nsko delo da bude u tolikoj meri prožeto duhom apologetike, a da se ne pretvori u konjunkturnu publicistiku, makar pisanu i vagbokoren'm metaforižnim stilom? Cinjenica đa neko ceni Ćopićeve pripovetke o detinistvu i zavičaju, Oljačinu „Molitvu za moju braću“, Davičovu „Pesmu“, ne znači da se on obavezao” da doživotno hvali i voli sve ono što su ova tri autora napisala. Kritika je suočavanje sa pojedinim ostvarenjima, a ne sa imenima. Pripad» nost realizmu ili mođernizmu (uzimam ove tepmine u smislu KWmiževno-političčkom) je sa estetskog gledišta savršeno nevažna,

Pavle Zorić

·