Књижевне новине

LIRIKA UJ IPIRJEVAOJDUJ

}

· Klod-Mišel Klini

Rođen 10%. Školuje se do velike mature; osniva pozorišnu družinu koja pađa pod stečaj, crta, piše i putuje; radi na Francuskoj radio-televiziji. Članci o umetnosti i psihologiji umeinosti: „Kula Sen-Zak“ (Pariz), „Zamršeno vreme“, „O “'afelrondu“, „Opsena“ (beigljski časopisi). Sarađivao u grčkoj reviji „Nea Mstia“ (Atina). Redovni saradnik „Nove francuske revije“: književne Kritike, pesme, razni tekstovi. Objavljena dela: „Lopta u skoku“, roman („Denoel“, Pariz), „Neredi“, pesme (Galimar, Pariz); u pripremi: „Mladi · čovek iz Venecije“, roman („Denoel“).

EGEJ

M RAMORNE pločice ostrva boje su leta. Posvuda plamen nizak koji palaca.

Vazduh s očima od emalja nad vibayom se naginje zavoleće ga.

Zrikavci vajaju

štatuuw modru dama. i Mislim ma tu ljubav mladu i tako ozbiljnu — i sam, kroz sebe samog putujem.

Senka je moja prešla na drugu stranu. Kao utopljenik se uputila

ka drugom, licu, moa.

SREPTEMBAR

O VEČERI slepa i gluha i vreme pogađa rumenu dojku meseca.

Jesam li rastrgnuo budućnost i telo tvoje Uzvišeno ćutanje Kula

%a, mač u grlu podseća.

Krik jedan, grubo udaljavanje kamena. Krv tuguje

o Srce slepo i gluho

i jedina dojko moći bakrema.

VEČERNJI VETAR NA TIBRU

ĐA Yimska kao jesen meka beskrajna I uspomene u guozdenoj kawdži vremena No, miris života No, večernji vetar ma Tibru i usne ove goruće od kojih, ništa ne oslobađa

Veče je jednostavwo ako m, prisustvujemo Rđa ova, krv, guba na hramovima zlato izlizamo .

Pesma ova, pesma vremena u šupljini naših, leševa smeh. ovaj kojim, plačemo za onim što smo voleli.

SEČANJE

| S ENKA senke, ti odlaziš, bez Yvazloga se vraćaš Podigni lice — Visoko, vrlo visoko orao smiva. Ko će znati šta je bilo, između stena tužmnih,

· se, hako nam izgleda,

PIŠU: STANOJLO BOGDANOVIĆ, MILOŠ I, BANDIĆ TI LJUBIŠA ĐIDIĆ

VAPROSYy FILOSOF}I

Rehabilitacija „rehabilitovanog“ Hamleta

NAPIS A. LJ. ŠTEJNA „,Rehabilitovani' Hamlet“ (objavljen u oktobarskom broju, zanimljiv je ne samo po značaju problema i načinu na koji o njemu govori nego i kao informacija o zbivanjima u sovjetskoj literarnoj stvarnosti. Već na početku autor kaže: „Bez obzira na napredak naše šekspirologije, u njoj postoje estetički i istorijsko-literarni problemi koji i do danas rešavaju sa spornih, a često i sa pogrešnih pozicija. Rešavanje tih problema odražava neke nedostatke našeg današnjeg prilaženja klasičnom nasleđu“.

Hamlet se u poslednje vreme, prema njegovim rečima, u sovjetskoj hamletologiji pri kazuje kao „pozitivan hero], naš savremenik i jednomišlje nik“, Neki kritičar je, kaže, ne navodeći mu ime, „napisao:„Hamlet — to zvuči gOordo“. O njemu svi pišu kao o snažnom i odlučnom čOVeku, lišenom sumnji i kolebanja, svega onoga što je kritika XIX veka nazvala „ham“ letovštinom“. „Dajte tom istom Hamletu seljački ustanak, pisao je neki drugi SsOvjetski hamletolog, i on će pokazati kako se treba raz računavati sa tiramima“.

Takav jedan način pristupanja ovom kompleksnom problemu. Štejn „cbjašnjava modom da se staro čita na nov način. Postoji rasprostranjeno mišljenje, kaže on, po kome gledati na klasično delo savremenim, sovjetskim očima, znači shvatati ga obavezno obmuto od shvatanja iz predsovjetskog vremena. „U fome se ispoljava uticaj levaškog „novatorstva“, svOjevrsna predstava đa je kod nas sve recipročno staroj kul turi i tradicionalnim mišljenjima“. Nije onda „mnikakvo čudo da Katarina iz „Ukroćene goropadi“ nije jogunica ili da, recimo, Otelo nije l1jubomoran nego lakoveran,

Jedam od glavnih oslonaca u objašnjavanju Hamleta, kompletnog i poipunog, kak-

slab zvižduk starog bosamskog voza

što kasni --

juriš crmi mora u dnu jedme patnje praznina, između ostrvlja —

mlake večeri Švedske avgusta mestrpljenje u kiši izatkano...

Pozajmi mi svoje lice da naučim, da se vidim „Senka jedna senka slepa klizi svake moći

iz sobe u sobu u mutrinu, moju... Sećamje,

"o sećomje buduće koje za Yazlogom, traga, trajanja jedmakog trajawju tebe.

Prevela Gordđana Stojković-Badnjarević

| komentar

IZNEVERENI LORKA

SREDINOM MESECA septembra održana je u” Teatru poezije premijera pod' naslovom „Ciganski romansero“ Federika Garsije Lorke, Odmah , moram da kažem da je publici pod lepim 'imemom „Ciganski romansero“ pomuđena. poezija. u ' jednom meshva{iljivom obliku i na jedan medostojan način. „Ciganski romamsero“ 'je. zbirka , od osamnaest romansi koje je Lorka mapisao . u periodu između 1924—1927. godine. Zbirka ima wvoj određeni sadržaj, svoj dramatski razvoj, napisana je jednim posebnim jezikom i ritmom, pa kao jedinstvena celina stoji potpuno samostalno u odnosu na druga Lorkina dela. Ipak, na predstavi u Teatru poezije imali smo priliku da čujemo i stihove koji ne pripađaju „Ciganskom romanseru“, Treba da se pitamo: zašto? Ali sa poezijom se ponekad dešavaju zaista ftrećerazredne stvari, pa je onda svašta moguće. Premijera „Ciganskog romamsera“ je pokazala kakva je velika zabluda dramatizovati poeziju. Žestina koja izbija iz Lorke u stvari ie unutrašnja energija i svi spolini efekti i napori osiromašuju i umanjuju tu žestinu. Lorkina poezija je pre svega poezija koja se čita zato Lorka i jeste veliki pesnik. Međutim, više od ostalih pesnika, on je pogodan i za scensko prikazivanje. Ali svakako da je načim koji je izabrao Boda Marković najmanje povoljan za vesnjka., Ne postoji niko ko će od pezije na'praviti nešto što ona nije, a da mu se taj pokušaj mnogostruko ne osveti. Da bi se „Romamsero“ stavio na scenu potrebno je postupiti beskrajno pažljivo, beskrajno vemo, slično najveštijem operatoru, i od tih osamnaest romansi napraviti jednu jedinstvenu i prihvailjivu ce-

IO

vog ga je Šekspir stvorio i čovečanstvo prihvatilo, Šteim vidi u činjenici da je on intelektualni junak. U svakom slučaju to je dovoljan razlog da tragedija osvete preraste u nešto neizmerno značajnije. A objašnjenje za njegovo oklevanje ne beba tražiti u njegovoj slabosti niti ga odbacivati. Hamlet nije slab, a ipak okle=va. Razloge, po Štejnu, tre-

limu. Sve bi to trebalo. da se odvija u želji i nameri da se publici audio-vizuelno . prikaže jedna izvanredna. pesnička zbirka. Postoji. čudesan dramaftski razvoj između prve „Romanse June; lune“ ,.do poslednje romanse „Tamara i Amnon“ i mislim da je najveća stvar: podređiti se tom pesničkom, razvoju, jer on je nepogrešiv. Neophodno je, bez obzira na našu meobuzdanu prirođu, ostati u. granicama kamernog.

Pouzdano znam da je Boda Marković pripremio predstavu u Teatru poezije u znaku tri lepe reči: ljubav, igra, smit. Zar se jedan pesnik, jedna poezija može svesti na tri reči, ma kako ome lepo zvučale? Zar je moguće poeziju unapred podrediti jednoj podeli? U stvari, to više nije podela: to je čerečenje. Bođa Marković je na daskama Teatra poezije ostvario mekoliko nepovezanih scena, koje su zapravo „povezane“ Lorkinom muzikom, a jedan baletski par je trebalo da dočara — ja ne znam šta. Međutim, taj baletski par, kao i mnogo toga drugog, zaista je bio ciganski. Smatram da bih dao kompliment Bodi Markoviću, kad bih. rekao da nije ušao u suštinu „Ciganskog romansera“: jer tu se i nije radilo o „Romanseru“, ma kako to paradoksalno zvučalo. Mogu reći samo to da Boda Marković nije uspeo da shvati ni jednostavni smisao pojedinih romansi. Npr: Romansu „Neverna žena“ on tumači na jedan nepodnošljivo patetičan mačin. Jedna amegdofa ispričana sa suzama u očima! Zar bi Boda Marković vodio na reku ženu zbog koje bi mu kasnije bilo žao što ima muža? Ja to ne znam, posle ovoga, ali sam siguran da onaj Cigamin iz „Romamsera“ ne bi: on se oseća oslobođen svake obaveze prema ženi koja, udata, ne može da ugrozi njegovo cigansko” osećanje slobode. Nepotrebno je da se ovde čak i ukazuje na greške i nedostatke. Pre da se upitamo: kako je moguće da se u jednoj kući koja nosi tako lepo i plemenito ime, koja treba da bude, u svakoj situaciji, najvatreniji borac za najčišću poeziju — kako je moguće da se dešavaju stvari koje su toliko daleko od bilo kakve umetničke istine?

Kolja Mićević

o ae ain een aan ucu au auune e aun ene cara auuu eure eura e oan enu naar mane u e raouzuee une

ba tražiti u njegovom. intelekittualnom sklopu i u niegovim pogledima na život. Naipre, Hamlet je na sceni Uu dvojno prelaznom momentu: lično, on je u godinama izme. đu mladosti i zrelosti, istorijski, on je na prelazu između jednog herojskog, patriotskog i patrijarhalnog i jedmog noVOg vremena koje je izgubilo osnove takvog morala. S Virtenbperškog univerziteta, gde je usvojio humanistička život na načela, on se vraća u Ssredinu u kojoj su mračne sile potpuno zagospodarile. Takvu Hamletovu ličnu situaciju kao uzrok tragedije Štejn pro učava u kontekstu filozofskcs raspona između „uma“ i „gluposti“, u kome se kretala oslobođena renesansna m'saoO,

uzimajući kao osnovne odli-'

ke njegovog karaktera intelektualnost i „Visok moral, „Snaga Hamletova nije u tome šio je sposoban za delanje... Njegova snaga je u tome što je video disonance života, što ih je shvatio, što je patio zbog disharmonile života. To je razum koji se prerano probudio...“ (5. B.)

TVAR

Inicijative mladih pisaca

ZA RAZLIKU od ostalih čeških mesečnih književnih čaisapisa kolik izlaze dvanaest puta godišnje, časopis mlađih pisaca „Lik“ (Pvar) izlazi deset puta, nadoknađujući taj — kvantitativni — zaostatak izvanrednom pređuzimljivošću, nekomformnošću i emancipova nošću književnoestetskih i kritičkih shvatanja i nja. U razgovoru koji sam početkom marta ove godine,

za vreme svog boravka u Pragu, imao se urednicima ovog časopisa (Jan Nedved, Bohumil Doležal, Jan Lopa-

tka i dr.) bilo je pored ostalog, naravno, reči i O OSnOVnim smemicama „Lika“: nastojanje da se stvaraju uslovi za stvaralaštvo, odgovornost za ono što :» piše i kako se piše, težnja — u kritici za dubinom i suštinom dela, za samospoznajom „književ-

nosti, za estetskom, proplem~ ·

skom, jdejno antidogmatskom kritikom.

Taj rezoluino kritički duhi stav časopisa izaziva različite i u poslednje vreme, reklo bi se, sve intenzivnije reakcije. Prigovara· mu se, skoro

od samog početka („Lik“ iz-.

lazi od 1964. godine), da ima oskudne književne Driloge, maročito prozu, da je ekskluzivan, „ltramoderan, da u kritici neodmereno preteruje itd. Prigovara mu se, štaviše, da je katolikoidan i čak nemarksistički i to zato Što su u njemu „nanovo štampani tekstovi nekih značajnih čeških pisaca koji su u doba tzv. kulta ličnosti bili ma indeksu. Sve to dovelo je dotle da je Centrami odbor Saveza čehoslovačkih pisaca raspravljao početkom #7woktobra o ovom časopisu, dok su neki njegovi saradnici i ured nici — kako smo obavešteni — pokrenuli akciju za sazivanje vanrednog „kongresa Saveza pisaca. Onđa je u „Li terarnim „novinama“ od 16. X 1965. Jan Trefulka objavio napis „Licem u lice Liku u kome kaže: „Nad ljudima 1 časopisima koji se ne smatra

ju marksističkim u strogom .

i uskom smislu reči ne bi tre balo da visi pretnja uklanjanja i obustavljanja kad jasno i tačno iskažu svoje nazore“. Tako neće moći, nastavlja Trefulka, da iskorišća vaju „Snagu svoje „slabosti, svoju jaku moralnu poziciju

istraživa= ·

. „neke vrednosti

Ja yA Kole

___ČASOPISA

slabijeg“ i s tim autorima i shvatanjima moći će da Se podjednako otvoremo, jasno, i oštro polemiše. No pritisak i diskusija sa „Likom“ se nastavila (počela je zapravo, sa konstatacijama o nemarksizmu, u devetom broju „Pla mena“) — člankom u nastavcima u partijskom „organu Rudć pr4A4vo i u nedeljnom listu Kulturni tvorba, na koji se osvrće opet Jam Trefulka u „Literarnim novinama“ (od 4. decembra) ponavljajući svoju tezu o pra vu čoveka da izrazi javno svoje mišljenje čak „i kad ono možda nije u punom skladu sa mišljerijem onih koji na pojedinim sektorima upravljaju društvom“ i naglašavajući potrebu „veće diferencijacije časopisa“, A to je između ostalog upravo ono za šta se „Lik“ stalno zalaže.

U toj situaciji odlučno je progovorila i redakcija časopisa. Odupirući se administrat:vnom rukovođenju literaturom, Jan Lopatka (sa Bo humilom Doležauiom glavna, udarna kritičarska' snaga „Lika“) u rubrici „O simpozionu“, u najnovijem, devetom broju časopisa oštro Kkritikuje planirani a odloženi sastanak mladih pismca evropskin wwcijal:stčkuh zemalja“ · koji je pripremao Savez pisaca, nazivajući ga noeadekyatnom, „apsurdnom .akcijom odozgo“ i zamerajući zbog podele mla dih pisaca na „Socijalističke“ i „nesocjjalističke“. U istoj rubrici i ist:m povodom Emanuel Mandler polemiše Dprotiv funkcionerskih, „močničkih intervencija“ u literaturi kao ostatku iz „lamne prošlosti“; ističući zatim da bi simpozion možda bio koristan kad bi doprineo doslednijim napor:ma za stvaranje boljih veza između češće i stranih književnosti od kojih je do skora „carinskom ~ barijerom ždanovske estetike“ češka literatura bila gotovo sasv:m izolovana a što je najviše pogodilo mlade pisce. Potrebni su, nastavlja E. Mandler, raznolikiji, raznovrsniji prevodi iz stranih literatura, potrebno je omogućiti uvoz i prodaju stranih knjiga; likvidirati ne normalnu situaciju u kojoj su Tabuizirane i stoga. se ne izdaju“, u kojoj su „za publikovanje vlastitih

„dela potrebni komprom:si“ ili ustranu. ”

pak — skloniti se Da bi se prilike sredile, zaključuje E. Mandler, bila bi neophodna edicija koju bi uređivali mladi pisci i štampa lj svoje knjige i dela stranih i domaćih autora po Svom izboru, zatim — zbog Sve Ve ćeg broja umetničkih skupina i smerova — novi časopisi, i najzad, pogodnije forme udruživanja, među kojima se već javlja Aktiv mladih kao spoj između Saveza pisaca i mlade književnosti.

'Uz ostale priloge, „Lik“ u ovom broju donosi „Manifeste eksplozionalizma“ („Ljudi. Stojimo neposredno pred atomskom, epohom“) poznatog češkog mođemog slikara Vla dimira Boudnika, iz 1949 1952. godine. Boudnik se najpre pročuo kao skandalista, pamfletist, pisac pisama Yaznim redđakcijama, . ustanova– ma (pa i predsedniku. Republike) a zatim kao osobem dobar slikar. Propagirajući tako nekonvencionalnost, savre mene koncepcije umetnosti,

diskutujući smelo i mnebogo-.

bojažljivo, „Lik“ — bez obzira .nma primedbe koje mu se mogu. sfaviti i u koje ovde ne ulazim — svedoči o previranju i sve življem duhovnon, strujanju u češkom kulturnom i književnom životu. (M. 1. B.)

. nulog

SODOBNOST

O dečjoj poeziji U NAJNOVIJEM BROJU „Sodobnosti“ izišao je prikaz Hermana Vogela na četiri zbirke dečje poezije koje je nedavno objavila „„Mladinska knjiga" u Ljubljani. Reč je naime, o zbirci Janeza Samca „Čenča Marina" (izbor iz stvaralaštva premitršćanskog pesnika), Ortomira Šinkovca „Pomlad ob Soči“, Vere Albreht „Pustov god" i Prance ŽPilipiča“ „Srebrna metlica nad goro“, _ „Dobijam utisak kada pročitam ove četiri zbirke »kaže Vogel — da su bar prve tri od njih više uteha njihovih autora, nego živa nužnost, oblikovanja umetničke ispovesti u obliku dečje poezije. Uteha je u tom smislu da pesnici nisu odenuli u dečju formu i dečji duh svet

i doživljaje, već svoj svet, ponekad čak i svoj živoini

princip. U tome je jedna' od najgorih „zabluda i nedostafaka ne samo zbirki o kojima je reč, već slovenačke dečje poezije uopšte“. Izraz, doživljaji i motiv sveta slovenačke dečje, pesme odredila nam je prošlost, kaže dalje Vogel. Paradoksalno je da je najbolji pesnik u našoj tradiciji,., ujedno i prvi Vre dan pesnik slovenački, Fran TLevstik. U” njegove nastavljače spada Oton Župančič' koji prvi unosi u dečju pesmu · društveno obeležje, koje će kasnije postati bitna odlika slovenačke. poezije za. decu. Dragutin Kete će u svetlost dečje maštovite slike. uneti moderniji. ton i spoljašnju formu, A lokalna osnova i folklorna boja koje ostaju kao jedna od najznačajnijih znamenja celokupne slovenačke dečje poezije, nastavljaće se sve: do danas Midno odmicanje od tradicije učiniće pesnici 50-ih godina: Tone Pavček („gradski“ dečji pesnik) i Kajetan Kovič sa unošenjem elemenata ozbiljne poezije. Voge} dalje upozorava na jedno/od bitnih pitanja uopštene prirođe: pitanje obnavljanja sadržaja ponavljanja i reduciranja. istina je, međutim, da nalazimo u zbirkama „Čenča Marina“, = .omlad ob oči“, „Pustov god" i „Srebrna metlica nad goro“ malo pesama kojima ne bismo pronašli izvorni motiv i uzor u YJevstiku i Župančiču. Istina je da nalazimo i preuzimanje nekih pesničkih motiva od prethodnika i kod izrazitijih pesnika, ali u tom slučaju mora motiv isto tako dobiti novu ideju i potpuniju formu, Samo tako može da „konkuriše“ originalu, drukčije obnavljanje je besmisleno. I u ovom slučaju je tako. Tradicija se oslanja na narodni #jolklor, predanje se čuva, ali neo pravđano: kao što je za nekadašnju omlađinu bila živa i, ujedno, realna u njenom životu, tako danas, takva, nema više svrhe. Vreme i život su se tako promenili da su postavili u središte dečje pesničke vizije i duhovnih doživljaja mnogo novih motiva, i zato je potrebno da se nekadašnža realnost sve .više ogsvedočava ' u današnju realmost vasionskih Yraketa, ·živomog ritma i predmetnosti. Sposobnost prenositi te nove istine u pravu dečju obrađenu poetičnosM: ostače unapred znak pravih dečjih. pesnika. Stagnadtja tradicije

je već sama po sebi ana hronična, ali u određenom pogledu su — (izuzimajući

Tilipičevu 'khnjigu — anahronične uopšte sve fri zbirke: njihovo izlaženje je za dobTu deceniju zakasnilo.

(Li. Đ.)

- Miodrag Rogić

Nastavak sša 6. strane

svega u slikarskom transponovanju ovih te- .

ma, u zaista novom odnosu prema tim predmetima. Naime, ako se može reći da je Rogić na izvestan načim sentimentalan prema prizorima svakidašnjice i običnim stvarima koje podiže ma pijedestal umetničkog opserviranja u želji da ih ovekoveći, s druge strane, njegovo slikarsko interpretiranje tih stvari nije nimalo sentimentalmo ni patetično. Bez predrasuda o estetiziranju, bez „peglanja“ fakture i zanosa o

Droporcionalnim odnosima, Rogić slika predme- . te i ljude bez volumena, više u obrisima, ne~,

posredno, gotovo kao da improvizira, u najboljem smislu tog pojma, no, uvek ispoljavajući

Smisao za čisto likovne odnose i vrednosti, za

kolorističke akcente i tonske barmonije. Ali ne.

samo to, gledajući njegova. ulja, tempere i crteže možemo zaključiti da njihov kontekst sadrži i psihološki plan iz koga izbija dah naše” tehničke civilizacije, Pogrešno „bi, međutim, bilo ako bi se ovakva konstatacija bazirala na osnovu, izvesnih slikanih atributa. karakterističnih za našu epohu — psihološki momenat je oličen u duhu. Rogićevih dela.

Ne , samo zato. što izlazi ' iz već standarnih umetničkih tokova i donosi izvesno osveženje, nego mnogo više zbog toga što pokreće novc likovne i estetičke probleme izložba Miodraga

Rogića ima posebam..značaj. š i . | Vladimir Rozić

KNJIŽEVNE NOVINE

uprošćenu ,