Књижевне новине

"FERA

Povodom pedesetogodišnjice smrti Dušana Srezojevića

[ TRAJNI VIZIJE |

U PITANJU JE pesnik bez spomenika i fotografije, bez sređenih najosnovnijih bjiografskih š bibliografskih podataka, pesnik čijeg imena nema ni u jednoj enciklopediji, čija poezija nije doživela drugo izdanje i koji nije zastupljen ni u jednom zbomiku socijalne i buntovne poezije; u pitanju je pesnik koji je u svoje vreme bio markantan, bučan i nepriznavan, sada nečujan i malo poznat, a ipak sve evidentnije prisutan i živ. Pedeset godina ćutanja i prigušenosti jedne neprigušive poezije, lirike svojevrsne i po kvalitetima i slabostima, ukazuje na nedovoljnu ispitanosti „sporednih“ pojava naše književne istorije.

Proleter, anarhoindiviđualist, patnik i intelektualac kome su bile uske granice kulturne i političke slobođe, a koji nije mogao da ostva= ri želju da ode na usavršavanje u inostranstvo; samosvojan, nepokoran i neobuzdan, bolestan i bolešću razoren, Srezojević je hteo da u poeziji potroši svoje unutrašnje prometejstvo koje je utkivao u stihove opore i valovne, me=stimično. prazne i pomodne, dobrim delom nosive i oniginalne, prkoseći malograđanskom moralu, plitkoumnosti i faštimi malograđanske kulture. Ostavio je za sobom samo sveščicu poezije „Zlatni dasi“, objavljenu 19192. godine u štampariji Radivoja „Jovanovića u Kragujevcu. Dušan Srezojević je rođen 1886. godine u Jagođini (današnje Svetozarevo) u kafedžijskoj tuberkuloznoj porodici, Osnovnu školu i gimnaziju je završio u mestu rođenja, Moje napušta polaskom na studije. Po završeftku gimnazije dvoumi se iz materijalnih razloga šta da studira, obraća se Olrmižnom odboru sreza topličkog za stipendiju za pitomca medicine, ali mu je molba negativno rešena i on upisuje jugoslovensku književnost, grupu na Kojoj uči još srpskohrvatski i francuski jezik. Profesori su mu, između ostalih, bili Bogđan Popović i Jovan Skerlić, koji će mu ı „Srpskom književnom glasniku“ 1908. objaviti prvu pesmu „Poziv“. Prvi će ga kasnije obradovati jednom pesmom u svojoj antologiji, drugi će ga, kao Disa, i to prikazujući antologiju prvog, dočekati „bespoštednim rušilačkimi rečima.

U nemogućnosti „nesmetanog školovanja Srezojević 1911. gođine radi u Privatnoj gimnaziji u Ćupriji, odakle odlazi sa vrlo neprijatnim uspomenama: dostojanstven i gord kakav je bio, ne trpeći podmetanja, sukobio se sa direktorom gimnazije i taj sukob se, u nekoliko mahova, u vidu žalbi i obaveštenja, registruje u Ministarstvu prosvete, da, na koncu, đođe i njegovo razrešenje sa dužnosti. Srezojević 1912. završava fakultet i obraća se Ministarstvu prosvete za Dpostavljenje na službu u jednu od beogradskih gimnazija, ali zaposlenje dobija u Drugoj kragujevačkoj gimnaziji, gde radi godinu dana i štampa knjigu.

Još ranije je poboljevao od tuberkuloze, ali je u leto 1912. počeo da pljuje krv. Jedno vreme se leči na Đurđevom brdu u Jagođini i nastoji da se iz Kragujevca premesti u Jagodinu gde su mu živeli roditelji. Hteo je da pođe u balkanski rat, ali ga je bolest sprečila. Kad se srpska vojska pobedonosno vraćala iz rata krajem zime 1913. godine jedan „konjički puk, u prolasku kroz Jagođinu, malo se zadržao. Neki oficir je svratio u jednu berbernicu da se obrije. U berbernici je bilo nekoliko ljudi i, s obzirom na trenutak, govorilo se o ratovanju srpske vojske i o tome koji se rod najviše istakao. Po-> menuta je konjica, našta se Srezojević iro= nično umešao:

— Konjica?! Zar ta vojnička princeza i njeni kavalerosi đa beru lovorike krvavo borbenoj pešadiji!

Još neobrijan, konjički oficir je bacio sa sebe berberski peškir, skočio kao panter i za frenutak Srezojević se našao u njegovim ruMama. Bolesni i suvonjavi pesnik zamlatarao je glavom čas na jednu čas na drugu stranu: pesnice su činile svoje. Od brutalnih uđaraca oficira pao je izbezumljen i onesvešćen. Građani koji su se tu desili, iznenađeni i zgranuti, predđ naoružanim oficirom reagovali su samo ćutke uplašeni.

U proleće 1913. godine zbog jedne ljubavne afere, u koju je prilično naivno bio upleten, uhapšen je i poslat na posmatranje u Duševnu bolnicu u Beograđu. Lekari su konstatovali bayranoju pesecutariu (maniju gonjenja), a štampa je, koristeći ovaj slučaj, aferu pretvorila u stra= mačku javnu polemiku. „Radničke novine“ i „Balkan“ su u nekoliko navrata 1913. i 1914. pisale o nedužnom pesniku koji je zdrav strpan u ludnicu. Istina je, kao što se obično dešava, međutim bila negde na sredini: Srezojević je bio duševno oboleo, ali nije morao da bude intervencijom policije sirpan u duševno lečilište. Jedan od razloga njegovog živčanog oboljenja mogao je da bude i uboj u jagodinskoj berbermnici koji se desio samo desetak dana pre Srezojevićevog odvođenja u Duševnu bolnicu. Boravak u bolnici za Srezojevića je bio pravo psihičko mučenje, kao i za Kočića sa kojim se

VINJETE PAULA KLEA

:

Dragutin OGNJANOVIĆ .

istovremeno zađesio u njoj. Pored onog što je u članku „Petru Kočiću in memoriam“ rekao o Srezojeviću, Milan Jovanović nam je ispričao da je Srezojević u bolnici bio smućen iraspamećen.I Petar Kočić i Srezojević su bili smešteni u Petom odeljenju gde su boravili mirni bolesnici, oni koji ne prave izgrede i ne oblače ludačke košulje. „Srezojević je u to vreme — priča Jovanović — bio melanholik povučen u sebe, ćuiljiv, ali razdražljiv i svađalica. Bio je u takvom psihičkom stanju da se sa njim nije moglo opštiti. Ne sećam se da ga je iko obilazio i da mu je posebno poklanjana pažnja, dok je Kočić, uživajući veću popularnost, uživao i izvesne privilegije među bolesnicima. Što se tiče izgleda, bio je nešto viši od srednjeg rasta, crnomanjast, mršav, pravilnih crta — spečen. Imao je pnijatan i zvonak glas. U bolesti se zapustio.“

Srezojević je u tri maha puštan iz bolnice. Odsustva· je provođio u Jagodini, ali je povremeno odmazio i u Niš. O jednom odsustvu iz bolnice prijatelj Srezojevićev,. novinar

/yeye. 2) (ara A e e .

ce OVA P— ~ Vd e + ~

OS : ~“. O ORĆCOĆA Ca et | e A A): Zla VOIIT _— 3) My ved ja Pe CNN, RJ 77 i fra: Fk a = AM al Pz OZ yoge ea 7. SX

SREZOJEVIČEVA MOLBA ZA ŠTAMPANJE KNJIGE

Ć

Svetislav Šumarević, rodom takođe iz Jagodine, kaže: „Našao sam se sa nekim Stefanovićem. galanteristom, našim zemljakom, i zamolio ga da jemči za Srezojevića kako bismo ga iščupali iz bolnice u pređosećanju ratne klime. Bilo je to maja ili juna 1914, neposredno pređ sarajevski atentat. Stefanović je učinio kao što smo se dogovorili i molbom i mitom usbeo da izvuče Srezojevića iz bolnice“.

Ljeto 1914. Srezojević. provođi u Jagodini i opet se leči na Đurđevom brđu. „Srezojevića sam kasnije — kaže Šumarević — zaticao u Nišu u štampariji „Gutemberg“ koja se malazila:· u

Obrenovićevoj ulici. Pošto su Radničke novi» nie“ tada bile preseljene u Niš zbog ratnog sta redakciju kod

nja, Srezojević je navraćao u urednika socijalaiste Dušana Popovića. Jednom je Srezojeviću i meni, pošto nismo imali gde da noćimo, dozvolio da prekonačimo u ređakciji. Spavali smo na redakcijskim stolovima“. Bilo je to krajem 1914. godine kada je rat mah-= nitao Balkanom. Srezojević se u bolnici ponovo našao maja 1915. godine i više iz nje nije izlazio do smrti. Umro je, ne 1914, kako je fiksirao Bogđan Popović, a ostali masledno prihvatali ovaj pođatak, već mrazovitog dana 19. januara (po starom), 2. februara 1916. godine (po mno=

EIELIOGRAFIJA |

MMI ||

N [\

vom), onda kađa ga, u ramo vreme, 1 prijatelji koje je imao, nisu mogli da isprate do mesta jedinog njegovog smirenja. Sahranjen je o trošku Duševne bolnice na Novom groblju na parceli 67. grob broj 228 koji je 1927. gođine raskopan, Od tada do danas je u tom grobu sahranjeno pet osoba različitih porodica i sva'kome stoji neka oznaka sem onom ko je bio u toj grobnici prvi ukopan — pesnik, kome nije imao ko da plaćanjem održava javni pomen.

Rekonstruisati jedan malo poznati lik i jedan kratkotrajni ali dramatčan život, kakav je Srezojevićev, iščupati iz zaborava i predstaviti javnosti taj lik u svetlosti skicozne dokumenfacije, nije moguće na osnovu onoga što je do sađa rečeno o njemu. Njegov intiman život, nem'ran i nesređen, zanimljiv je sa psihološkog stanovišta, a u isto vreme pođatak o moral– nom izgaranju u nepristrasnom prkošenju svemu što je unakažavalo čovekov život u vreme koje je predočavalo nove snage i više ehičke principe.

· Buntovan, samouveren, granđoman i narcis, neobuzdan i protivrečan, Srezojević je pokušao đa izrazi „univerzalnu zagoneiku stvari“. U tom pokušaju „meteorski je preleteo nebom naše poezije u vreme brojnih traženja, pbosrtaja i nalaženja brojnih naših pesnika pred prvi svet-

· ski rat. Deklarativan i neujednačen u izrazu,

tonu i osećanjima, on nije stigao da zaokrugli svoj svet i razastre široko platno svoje grandiozne vizije nepojamnog, „neizrecivog i nepoznatog, da svoje reminiscencije sistematizuje i svoje vizionarstvo umnoženo upufi svetu kao zrak nade i poruku okrepljenja.

Srezojevićeva poezija nosi pečat ličnog prTWosa i udesa, snažne impulse energije i dubinu bola i tragike. Smenjivost raspoloženja i gle= danja na svet i život kod njega su rezultat brzih i bučnih saznajnih iskušenja koja su ga, u triđesetoj godini, otela životu. „Njegovo poetsko stvaranje traje samo četiri gođine od 1908. do 1912. a poslednje četiri godine života ostaju zasad misteriozni vakuum. Mogućno je da je i u Duševnoj bolnici nešto mapisao, ali sačuvano nije ništa; mogućno je da je u. Nišu u „Radničkim novinama“, u drugoj polovini 1914. godine, nešto objavio, ali primeraka tih novina niškog izdanja Beograd nema. Ovako, „Srpski književni glasnik“, „„Brankovo kolo“, „Bosanska vila, „Borba“, „Delo“ 1 dr. ostaju uglavnom časopisi u kojima se nalazi veći deo njegovih pesama preštampanih u knjigu „Zlatni đasi“, Pa ipak, iako objavljena u malom bro= ju primeraka i nepreštampavana, prigušivana bibliotečkom prašinom, ova knjiga sačuvana u samo nekoliko primeraka odolevala je zubu vremena i sporadično navraćala na sebe, budno oko antologičara naše poezije, Imala je ona šta da kaže kako Bogđanu Popoviću i Božidaru Kovačeviću, tako i Zoranu Mišiću, Vasku Popi, Bošku Petroviću, Miodragu Pavloviću i Pređragu Palavestri,

U svoju poeziju, naročito onu socijalnopolitičke orijentacije, sa osećajnošću opšteljud-

ske i inđiviđualne borbe, Srezojević unosi pro-

metejski bunt, plamenu „ekspresiju i gromku retoriku, određujući se kao estradni i refleksivni lirik sa naglašenom etičkom i filozofskom notom. U njegovoj lirici su osetne i premise lektire, naročito simbolista i ničeanske filozofije o natčoveku, ali i Meštrovićeva blokovitost i Kranjčevićev titanizam. Ni heroika antike nije mu strana. Ona je na poseban način nađahnula buntovno prolefersko srce i razbuktala u njemu prometejski vatromet prkosa i gneva.

(Iz eseja „Ekstaze i potonuća“)

Dušzann Srezojević

SREZOJEVIĆ D. DUŠAN (12. X 1886. Jagođina — 19. T 1918. Beograd). Otac Dimitrije, mehandžija, đoselio se kao pečalbar iz Mavrova (Makedonija) u Jagodinu gđe se oženio kćeriju Jeremije Gajića, Dragom · Gajić, iz Dragova kođ Rekovca. Dušam je imao dva brata: Vladimira i Nikolu i tri sestre: Zorku, Živku i Leposavu, ali su i braća i sestre, kao i roditelji, svi pomrli ođ {iuberkuloze od koje je i on rano oboleo. Osnovnu školu i gimnaziju je učio u Jagodini. Na Filozofski fakultet u Beograđu, na grupu za srpsku književnost i srpski jezik, upisao se 1907. I kao učenik i kao stuđent odlikovao se ozbiljnim rađom {i solidnim uspehom. Slabog materijalnog stanja, spremao je učenike da bi se izđržavao., Za vreme studija jedno vreme (školske 1910/11) radio je u Privatnoj gimnaziji u Ćupriji. Diplomirao je 1911. i već školske 1911/412 radi kao suplent wu Drugoj Kkragujevačkoj gimflaziji gde pređaje srpski i latinski jezik. Prelazi u Jagođinu i jeđno vreme 1912/13, radi u gimnaziji — pređaje francuski jezik. Zbog jedne lju» bavne afere u koju je bio upleten zatvoren je 11, IV 13913. u Duševnu bolnicu u Beograđu gde je u prekidima ostao 445 dana i umro 19, I 1916. Sahranjen je nm Novom groblju, ali mu je grob raskopan 1927. 1 od tada mad njegovim kostima nema nikakve simbolične oznake. Bio je član socijalđemokrafske stranke, ali njegov rad na političkom planu je meznatan. Zna se samo da je održao neka socijalistički nađahmuta pređavanja u Jagođini. O njegovim ubeđenjima i socijalnom opređeljenju, ipak Više govori njegova mnepoštedna buntovna proleterska poezija. Počeo je đa piše kao učenik gimnazije. U časopisu „Dom i škola“ (1904, I, 7, 1092 — 110) objavio je prvi svoj rad, polemički članak „Je li prošlo vreme pesnika 1 poezije“ (odgovor na istoimeni članak Vladimira R. Vujića objavljen u prethodnom broju istog časopisa), a prvu pesmu „Poziv“ u „Srpskom Književnom glasniku“ (1908. XX, 12, 907), Ostale pesme objavljuje wu Brankovom kolu (1909, XV, 21, 335; XV, 36 567, XV 48, 758, 1910, XVI, 11, 166: XVI, 21, 327; XVI, 22, 246' 1911, XVII, 2, 21; XXII, 10, 150, XVII, 29 i 30,456; SUVII, 35, 552, XVII, 39, 615: XVII, 41, 647; XVII, 45, 911; XVID 50, 51 i 52, 808; XVII, 46, 752), u Valu (1911, 1, 1, 2), u Bosanskoj vili (1911. XXIV, 139, u Novom vremenu (1910, I, 2, 263; I, 2, 265; I, 2, 277, 1911, I 3, 89), u Socijalistu (1010, 3, 154 —?%15%, u Borbi (1910, I,

TI, 440, III, 5, 6; 191i, II, 3, 7); u Valu (1911, TI, i, 2), u Zvezdi (1912, I, 4, 195 — 196), u Pokretu (1921, II, 28,2) jedinu pripovetku Vrbica štampao je u časopisu Delo (1910, XV, 54, 233 — 289), a jedinu knjigu poezije „Zlat-

ni dasi” izdao je 1912 (Štamparija Rađivoja Jovano- ·

vića, Kragujevac). Sem toga, neke njegove pesme štampane su u antologijama (Bogđana Popovića, Božidara KMovačevića, Zorana Mišića, Vaska Pope, Boška Petrovića, Miodraga Pavlovića i Predraga Palavestre). i

Ima i jeđan autobiografski člančić Rađničke novine, Beograd (1914, XVI, 148). Od 1912, đo smrti nema traga književnim „rađovima po časopisima i listovima, iako je i za to vreme stvarao, Izvesno je da je veliki broj njegovih pesama (možđa i koja poema i drama) i dnevnik, koji je vođio za vreme boravka u Duševnoj bolnici, spaljen. Postoje znaci da je nešto od njegovih rukopisa bilo ostalo, ali nisu pronađeni, kao ni njegova slika i biblioteka.

x x x Bibliografija dela: Zlatni dasi., — Štamparija Rađivoja Jovanovića, Kragujevac, 1912. Literatura:

. Popović Bogđan: Pređgovor „Antologiji novije srpske lirike“. — Matica hrvatska, Zagreb, 1911; (+) Ostala izdanja.

WMu(jević) Tin): O knjizi „Zlatni dasi“, — Slovenski jug, Beograd, 1912, IX, 20, 158 — 3159, .

(Milojković Života): „Zlatni dasi“, — Borba, Beograd, VII, 6, 13, 643,

Čerina Vlađimir: „Lirika“ — o knjizi „Zlatni đasi“. — Savremenikz, Zagreb, 1912, VII, 6, 389,

Matoš Antun Gustav. Srpska lirika amtologija. vijenac, Zagreb, 1912, XLIV, str. 45 — 47 (+) Djela XVII, Zagreb, str. 169 — 177 (+) Esejl i feljtoni o srpskim piscima, Beograd, 1959, 165 — 176 (+) Hrvatska književna kritika IV, Zagreb, 1952, 237 — 246,

Skerlić Jovan: „Antologija novije srpske lirike“ Bogđana Popovića. — Letopis Mafice srpske Novi Sad, 1912. TXXXXVII, knj. 285, 1, 130 — 132 (+) Pisci 1 knjige knj, III, Beograd, 1955, 28 — 34,

Lazarević Branko: Žena u našoj mođernoj lirici. — Bosanska vila, 1912, XVII, 8 =— 9, 113 — 1134, 130

— 194,

| PREVEDENI ESEJ]

Trodimenz:onalni svel

SPOR O PRVENSTVU nauke ili umetnosti ni je lep. Postoji dvojstvo ljudskog duha — logički razum i umotinička intuicija. 'Pim dvama principima cdgovaraju dva načina shvatanja SVeta — nauka i umetnost — koji ne smetaju jedam drugom. : i

Između njih postoji međa, ali ne i provalija. Neko je dobro primetio: „Kad se na licu nauke pali strast, ona postaje poezija“. Ali poezija biva tačna i stvarna kao i nauka.

Mislim da je duboko humanitarmo obrazovanje neophodno. Dete mora da se opredeli u odnosu na svet, kulturu, istoriju. Frvo se formira lišžnost, a tek onda se može izabrati Doziv: lekar, pravnik, bravar, fizičar itd. Um i emocija, sliveni u čoveku, međusobno se hrane. Nedostatak jednog povlači za sobom pomanjkanje drugog. "

Odstranite popziju iz života mladića — od njegove duše se šire tama i hladnoća. Nezajažljiva je ljudska glad za po?zijom. Ako nema istinske poezije, pronalaze se surogati, nadomesci. Čoveku je strašno bez poezije. Foezija jača odnose muškarca i žene -— odstranate je i sve se raspada. Što je manje poezije, to Je više pustoši. |

Nisu svi stihovi poezija, ali svaki pravi pesnik organizuje svet ljudskih osećanja. Poezija postoji u svemu. Ona je u životu kao iskra u kamenu, samo je valja umeti izbiti.

Neki od starih pisaca, misleći na pozorišnog gledaoca, rekao je: on od novog komađa traži neočekivano, ali takvo kakvo bi on očekivao.

To je potpuno primenjivo i na čitaoca poeziie. Citalac poezije očekuje od njemu nepoznate knjige nošto novo, nešto za njega neočekivano, ali i da ta neočekivanost budđe takva kakvu bi on negde u dubini svoje duše na slućivao. Pesnikov zadatak je da potvrdi to nejasno naslućivanje. '

Pesma. čak i kad je veoma đobra, malo govori o pesniku. Po mom mišljenju samo nekoliko pesama daju predstavu o njemu. Zbirka je provera skladnosti. Ima pesama koje same po sebi nisu loše, ali skupljene zajedno su kao gomila ljudi savršeno tuđih jedni drugima: guraju se, smetaju i protivreče jedna drugoj. A ima pesama koje se, našavši se zajedno, najednom slivaju u sklad, — svaka od njih postaje kao detalj jedne jedinstvene slike. Pesnikova ličnost je cement zbirke.

Pesnici se međusobno razlikuju po svojim svetovima. Pesnici se ne ocenjuju po ovom ili onom redu, nego po dubini i osobonosti sveta. Otvoriti prvu stranicu zbirke pravog pesnika to je otvaranje vrata u njegov svef, u DIDstomi svet, u trodimenzionalni sve, isti. kao“ i ovaj naš stvami, zey- Y)

Svet lošeg pesnika je svet dve dimenzije, svet sheme, blanimetrijski svet.

U matematičkim formulsma i čistoj logici nema ničeg nacionalnog. Organska pojava ie uvek vezana za mesto i vreme. A istinska poczija uvek živi u savremenosti

Ima pesnika koji stoje pred ogledalom i onih koji to ne čine. Prvi žele da se dopadnu. Drugi su obuzeti pitanjima koja ih uzbuđufi, unutrašnjim dijalogom. Kao što je rekao. B.

;

Anonim: Zatvoren u ludnicu — Gdđe je Đušan Srezojević?. — Balkan , 11, 71, 12. III 1913,

Anonim: Trageđija jednog suplenta — Zašto je zatvoren u ludnicu Dušan Ssrezojević?, — Balkan, 15. TI 1913, TT 74 — Balkan, 16. TII 193, 76 16,

Anonim: Živi mrtvac — Posvećeno BH. St. Pro-

tiću (O slučaju Dušana Srezojevića koji je nepravedno upučen u Duševnu bolnicu). Balkan, 1913. MT, 7, 1. “|

Avramović A. Dragoljub — Bertold: 'Upravniku iz ludnice -- D-ru Voj. Subotiću, prvom i posledmjem „psihijatru“ Srbije, Sekrelaru Crvenog Krsta, doktoru prekog suđa itd Baikan, 1913, Ti, "85 ·

Avramović A. Dragoljub — Bertoldđ: — Drž'te fh! (Nekrolog živom) — posebno izdanje. — Beograd, 1914, .

Jovanović Milan S: Petru Kočiću im memoriam. — Književni glasnik NS, 1. IX. 1922 (+) Petar Kočić — čovjek, borac i književnik, — Svjetlost, Sa rajevo, 1955,

Kordić Siniša: Jeđan iranscendentalni pesnik (Dušan Srezojevićy. — Hrišćanska misao, Beograd, 1938, TI, 12, 172 — 174,

Kovačević Božidar: Predgovor „Antologiji jugoslovenske poezije“. „Parnas“, Novi Sad, 1955,

Mišić Zoran: Dušan Srezojević (beleška), — Am tologija srpske poezije, Novi Sad, 1956 (+) Nolit, Be" ograd, 1964,

Gligorić Velibor: Mladost prolelferske poezije u Srbiji (esej o Kosti Abraševiću, Nestoru Žučnom i Dušanu Srezojeviću). — Književnost i jezik, Beograđ, 1961, VIII, (+) „U vihoru“, — Beograd, 1962, 150, Ban đić Miloš I: Vihor reči i vremena (prikaz knjige Velibora Gligorića U vihoru), — „Politika, nedelja, 20. XII 1962, LIXI, 17684,16,

Ognjanović Dragutin: „Dve smrfi i neoznačeni grob Dušana Srezojevića“ Književne novine NS, XV, 205, 9. XII 1963, 10,

Ognjanović Dragutin: Kroz vreme vihora i bes" puća (prikaz knjige Velibora Gligorića U vihoru). Republika, 1963, 2 — 3,

Pavlović Miodrag: Pesme Dušana Srezojevića. => Letopis Matice srpske, 1969, CXXXIN «knj. 392, SV. (+) „Osam pesnika“. — Prosveta, Beograd, 1964,

Ognjanović Dragutin: Opet o „dve“ smrti Dušana Srezojevića. — Književne novine NS, XVI, 2323, 1. V 1964, 4,

Palavestra Predrag: Aleksandrijska Kritika (prikaz knjige „Osam pesnika“ Miodraga Pavlovića). — Knjiševne novine NS, 1961 XVI, 238, 11 XII 1964,

Palavestra Predrag: „Dušan Srezojević“, — Antologija srpske i hrvatske poezije XX. veka, Beo-

Brad 1964, DD. 0.

KNJIŽEVNE NOVINK